Poznajem jednog Zoku koji ima poni biciklo. O izdržljivosti tog bicikla mogla bi se priča napisati. Em što ga služi godinama, em je na njemu prešao kilometražu kojom bi opasao zemlju. A tek šta se može na taj poni natovariti. To je tek priča.
Samo Zoka je izdržljiviji od svog ponija. Jer, da nije ponija i kontejnera koje Zoka uredno pretrese i pokupi sve što se može pokupiti, bio bi gladan. Ovako, malo se obuče, usput nešto i pojede, a dio proda k'o sekundarne sirovine. Ne dira tuđe kontejnere. To je pravilo koje se mora poštovati.
Ručak u kontejnerima traži i baka Jela. Ako se uopšte tako zove. Možda jadna i laže, jer vidim da se plaši. Čega, samo ona zna. Uglavnom baku Jelu ponekad kad je sretnem u blizini njene „menze“ počastim markom. Kažem joj „Evo za kafu ili hljeb, onaj jeftiniji“.
Riječ po riječ, upitam je kao se zove. Jedva izgovara, Jela, ali se na ime kad je zovem iz daljine ne odaziva. Ime joj izgleda i ne treba, al zato kontejner treba. Njoj i još jednoj koju sam upratio kako s unukom pažljivo prebira po smeću. Uvijek ima nešto što drugi neće, a njima dvjema treba.
O svemu sam sa Zokom pričao, ali nikad o tom da li je stranački aktivan. Nisam ga pitao ima li, ko jedan odavno pokojni Prijedorčanin, 15 članskih karata koje je po potrebi, a u zavisnosti od „društva“ u kojem je bio, ponosno vadio iz džepa olinjalog sakoa. I tako precizno ko Švajcarac vadio bi baš onu koja mu je tad trebala. Kasnije je, mada to za njega više ne vrijedi, sve prešlo na jednu člansku kartu, tad glavnu, jer ta se za mnoge ovdje pokazala k'o naisplativija. Ali to je već treća priča prognozira se s rokom trajanja. Uglavnom, ako vidite, sada već moje drugove, možete da se stidite u svoje, ali ne i u njihovo ime. Pozdravite ih, popričajte malo s njima, a ni ta marka nije na odmet.
foto: privatna arhiva
