Ako bih preporučivao nekome svoje djelo rekao bih mu da je to kratak roman, u kojem je poprilično kondenzata bola, stiha, uspomene i užasa. Da je krojen mokrom tkaninom, pa je kroj rastezljiv i krhak. Sjećanje uronjeno u kerozin, lako zapaljivo meso u šištanju nad plamenom rata i poratice ili djetinjstvo pojedeno sekvencama prebrzog odrastanja. Možda i samo – poemica. Lako čitljivo, ali teško štivo za noć. Vrlo tamnu noć.
Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik i režiser Darko Cvijetić, čije će djelo “Šindlerov lift” biti promovisano u četvrtak u crvenom salonu Banskog dvora Kulturnog centra u 19 časova. Događaj je nastao u saradnji sa Udruženjem za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.
– Taj knjižuljak namijenjen tzv. “širokoj publici”, niti ga puno publike potrebuje. Kazujem to uz osmijeh, trebalo bi poneko i da vidi pozorišnu verziju romana, a da nije čitao knjigu i da se prepusti rediteljevom razmaštavanju prozne strukture u scensku.
GLAS: Crveni soliter je mjesto radnje – da li je u tu jednu priču stala velika tragedija, koja prevazilazi granice zidova, vrata i prozora?
CVIJETIĆ: Sasvim sigurno. Soliter je datost i ključno metaforičko mjesto. Mogla je to biti bilo koja tačka ove nesrećne geografije i opet bi bila pretrpana tragedijom koja bi joj prelila zidove, prozore ili vrata. Crveni soliter, s liftom u nutrini, samo je igrom slučaja bilo meni najbliže mjesto radnje, jer u njemu sam proveo gotovo sav život, tako da nisam imao potrebe za puninom fikcije. Fakti su se sami nudili, valjalo je pronaći formu, da propričaju svoje strašne priče. Velika tragedija smjestila se na malo mjesto, ali time tragedija nipošto nije manja.
GLAS: Šta sa sobom ponesu svi čije sudbine su prožete zlom i tragedijama? Kako nosimo ožiljke i koliko je teško da sačuvamo blagost, ljudskost i da volimo svijet kad je najčešće grozan prema nama i ljudima oko nas?
CVIJETIĆ: Svi sa sobom odnose breme beskrajne tuge, prožete, kako rekoste, zlom i tragedijama. Ožiljke nosimo skrivajući ih, dok ne postanu preteški i svima vidljivi. Zlo nas je zauvijek zarezalo, i danas, kad smo već čitavu generaciju daleko od rata, vidimo da je rez predubok i neuklonjiv. Onaj koji je imao blagost i ljudskost, sigurno ju je uspio sačuvati, bez obzira na sopstvenu ranjivost, čak, ako hoćete i uprkos njoj. Oni drugi, koji su odnjegovali sopstveno zlostvo, a čini se da je takvih i previše, uspjeli su ga kao kugu proširiti i svijet je danas daleko manje dobro mjesto. Odbraniti minimum dostojanstva, sačuvati mrvice dobrote i ljubavi, bilo je pitanje časti. O tim i takvim ljudima – propjevava “Šindler”, opominjući nas da našu krivicu uvijek snose najneviniji, ako je ne vidimo ili je odlučimo ne (s)nositi.
GLAS: “Ovako pišu samo oni koji se ničega i nikoga ne boje”, navedeno je u recenziji Zlatka Jelisavca o pomenutom djelu. Kako se suočavamo ili ne suočavamo sa strahom? Da li je postao kao neka vodilja?
CVIJETIĆ: Iz straha raste naše nečinjenje, iz straha ostajemo zamrznuti pred zlim. Svoje strahove treba otkriti i razobličiti, jer oni stoje između našeg djelovanja i pasivne opčinjenosti. Strah je autocenzuralan, demotivirajući, strah je u osnovi mirenje sa datošću. Nije potrebna hrabrost da se prenebregne strah, potreban je viši podjeljak svijesti o njegovom postojanju. Uvijek se radi o buđenju svojeg bića. Probuđen ne može više biti lako ustrašen. Razbuditi se u svojem hodu kroz dolinu jeste znati da nam je ovo jedino hodanje i ako se odlučimo biti ustrašeni – niti ćemo vidjeti, niti ćemo biti viđeni. Bićemo prolaznici. Stranci samome sebi. Ne možete pisati o onome oko sebe ako nemate hrabrosti da to i vidite.
GLAS: Jesmo li baš zbog tog straha danas uveliko u sveopštoj letargiji, nekoj vrsti beznađa, iz koje kao da ne znamo i ne umijemo da se trgnemo?
CVIJETIĆ: Da. Iz tog i takvog straha postajemo nedjelatni i oko nas i u nama niče beznađe. Zašto se odavde tako i toliko odlazi? Jer je beznadnost prerasla u trajno stanje, u toliko pominjanu “vječitu lošost”. Niko ne može živjeti bez nade. Postojali su narodi koji su svako predveče plakali na obali, jer nisu bili sigurni hoće li sunce ujutro ponovno doći iz vode. Toliko letargije nas je pritisnulo da ne možete sresti nasmijanog čovjeka. Nasmijan je onaj koji zna za jutro, onaj koji nema egzistencijalnu brigu. Četvrt stoljeća nakon rata mi se i dalje vrtimo u barutnom dimu i raspravljamo o davno dogođenom. Postajemo ljudi na obali, uplakani nad suncem koji zalazi.
GLAS: I da li baš zbog toga treba da se suočavamo s tim, kroz umjetnost, kroz riječi drugih koji imaju više hrabrosti od nas?
CVIJETIĆ: Baš zbog toga moramo da se suočimo s dogođenim i da ga ostavimo iza sebe. Hrabrost je uzeti svoj život ozbiljno, hrabrost je živjeti s pogledom punim nade. Umjetnost živi od nemirenja, od velike uznemirenosti, umjetnost nas zove u hrabrost. Umjetnost se ne bori protiv dosade, nego protiv zla, tako je govorio Breht, a ja volim da ponovim.
