Jedan od najvažnijih literarnih gostiju 42. Interlibera svakako je bio bosanskohercegovački književnik Darko Cvijetić koji je u petak primio Kočićevo pero za jesen za roman prvijenac “Schindlerov lift”. Primjerak tog hvaljenog romana koji je objavio sarajevski Buybook poklonio je i hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću za njegovog obilaska sajma. U utorak je u Cafeu u dvorištu predstavio i zbirku poezije “Snijeg je dobro pazio da ne padne” koju mu je objavio zagrebački VBZ.
Vi se već nekoliko desetljeća bavite književnošću. Da li vas je iznenadila reakcija javnosti na vaš prvi objavljeni roman “Schindlerov lift”?
Apsolutno. Ja se poezijom bavim već četrdesetak godina, od kada sam propisao i poezija je nekakva moja tiha vokacija, s obzirom da ja radim u pozorištu i da je pozorište moj posao. Ja sam naviknut na samoću i tišinu pisanja, tako da me odjek “Schindlerovog lifta” zaprepastio. Nisam nit sanjao da je moguće da u javnosti tako počinje rasti percecpija romana. On se sada već prevodi na njemački i francuski. Njegova percepcija počinje da se širi i da metastazira. Ipak sam zapanjen da su ljudi bili glavni, rekao bih, takve sirove stvarnosti koja je na neki način literarizovana.
Već je dogovorena i predstava po tom romanu?
Da, uskoro ću potpisati ugovor sa sarajevskim Kamernim teatrom. Redatelj je čuveni Kokan Mladenović. Ponosan sam da će moje romaneskno djelo biti prebačeno u pozorište koji je moja vokacija.
Ko je glavni lik tog kratkog romana. Da li je to taj crveni neboder?
Taj crveni soliter je zapravo metafora raspada bivše zemlje. Ako uzmete da su u soliterima bili ljudi različitih nacija, onda je crveni soliter sinonim nekakve zajedničke zemlje koja se nekog momenta počinje raspadati i urušavati u samu sebe. A nekakva os oko koje se vrti roman je tragedija jedne djevojčice koja je doista 1992. godine u šestoj godini poginula u tom liftu tog solitera i to je, da kažemo to kršćanski, kao da je sam Bog rekao, kod toliko zla koje činite uzeti ću vam najnevinijega među vama. I uzeo je tu djevojčicu koja je obilježila našu tragediju za sva remena. Ja sam nedavno tražio grob te djevojčice, dvadesetak kilometara pored Prijedora. Uspio sam ga pronaći, a to je grob bez spomenika i bez imena. Ispada i istina je da je ovaj roman njen jedini spomen.
izvor: Večernji List
