Pobjegla sam juče. Malo. Za vikend. Samo odškrinula vrata Europe. Da promjenim sredinu. Da se malo opustim. Maknem od svakodnevice. Bilo mi lijepo. Pila punč. Šetala. Smijala se. Onda se vratila. Gora nego što sam otišla…
Znate li da ima zemalja u kojima policija šeta ulicom, prijateljski se smiješi, jede kestenje iz fišeka i ulijeva sigurnost? Znate li da izgledaju sretni i ponosni dok čuvaju svoje građane? Da… I meni čudno bilo. Ne čuvaju igračke koje protestuju. Ne stoje ne Davidovom trgu poniženi za crkavicu od par stotina maraka. Nisu osuđeni na cyber paljbu građana koji sjede u toplim domovima i ne mrdaju guzicama. Ko od nas zna priču njih dvojice? Niko. Ali spremni smo vikati i osuditi. Jer problem je u nekom drugom. Nije u nama.
Znate li da ima zemalja koje se brinu o svojoj djeci? Znate li da nema potrebe za humanitarnim akcijama i sakupljanjem novaca u obimu u kojem se to radi kod nas? Ne zaključavaju se tamo kancelarije petkom. Ne čekaju nezbrinuta djeca ponedeljak. Ne vežu se za krevete. Vičemo mi. Opet osuđujemo. Dijelimo statuse po društvenim mrežama. Jer problem je u nekom drugom. Ne u nama.
Razmišljate li o novcu? Gledam juče trgovine. Vrećice sa odjećom. Bukete friškog cvijeća sa pijace. Koliko nas se odrekne toga da bi pomoglo? Uplatilo na račun za pomoć? Mnogo. Slažem se. Ko kontroliše taj novac? Ko je ovlašten za upravljanje? Da li ste svjesni koje su to sume? Da li znate koliko je loših ljudi oko nas? Da li je neko kontrolisao izgrađene kuće, kupljeni namještaj, sredstva uručena za pomoć? Kako možemo očekivati od nekog ko je svoju porodicu i sebe doveo u nezavidnu situaciju da uopšte zna rukovati s tim novcem? Šta je s djecom? Kako ona to sve podnose?
Dok neko šeta s uničićima do izletišta, pije kuhano vino ili izvodi porodicu na ručak, mi tipkamo. Ne pada nam na pamet da dignemo guzice. Da podržimo igračke. Dosađujemo centrima za socijalni rad. Ne pada na pamet da se grupišemo, kucamo institucijama na vrata, koristimo medije u prave svrhe, brinemo o djeci na pravi način, insistiramo na smjenama načelnika, direktora i vladavini prava i zakona. Mi tipkamo. Kad ugasimo telefon ili kompjuter, smatramo da smo dali svoj doprinos. To što je sve nakaradno i ništa ne funkcioniše? Problem je u nekom drugom. Nije u nama.
Ne treba nas pustiti van granica. Ni na dan. Zemlju treba ograditi bodljikavom žicom. Dok se ne osvijestimo. Ne opametimo. Ne poubijamo ili pojedemo međusobno. Onda lijepo sve poorati, baciti đubrivo, poorati još jednom i posaditi cvijeće. Da barem nečem koristi ova zemlja. Mislite da sam luda? Ne znam baš. S moje tačke gledišta, vođena primjerom većine sugrađana, tipkala sam. Nisam uradila ništa konkretno, ali haj'te, molim vas. Pa ne moram valjda baš ja.?!
Prema tome, ako do sada niste shvatili, problem nije u meni. Mene su protekle godine u Bosni naučile da je problem uvijek i sasvim sigurno u vama.
izvor: Črčkarije
