Teška životna drama Milana Mile Vučkovića (66) koji posljednijih 15-tak godina živi na 300-tinjak metara od gradske deponiji u kući bez prozora, dva zida, s mačkom i psima koji ga noću čuvaju od pacova, bez vode, struje i bilo kakvih primanja podigla je dobre ljude na noge…
Danas su ga posjetili i donijeli mu ono što je ovaj za mnoge nevidljiv, ali nadasve skroman čovjek, tražio. Malo jačeg najlona, da mu ne kisne ploča ispod koje se smjestio i neki šporet da se malo ugrije, jer vatru loži na zemljanom podu, poput pećinskih ljudi…
Pomoć je ispred “Merhameta“ Mili donijela Mesudija, Sutka Selman, predsjednica ove humanitarne organizacije u Prijedoru. Kaže da im je i misija da pomažu ljudima u nevolji.
-Duboko me potresao tekst o Mili koji sam pročitala na infoprijedor.ba Kontaktirala sam ih, pitala šta treba i rečeno mi je šporet. Imali smo jedan u rezervi, baš za tako teške slučajeve, sem šporeta, donijeli smo mu jorgana, jastuka, posteljine, suđa, garderobe i obuće… Na licu mjestu smo se uvjerili kako čovjek teško živi i to je više nego strašno – kaže Sutka koja je i ostale koji su priču pročitali pozvala da mu pomognu.
Pomoć je Mili u ime Slobodnih vozača (Free riders ?) Prijedor uručio i humanitarac Hari Avdagić.
– Prepoznali smo vrijednost ove akcije. Čovjek zaista živi u nemogućim uslovima. Za početak smo mu odnijeli malo hrane, kafe, cigareta, duvana, najlona… uglavnom ono što je tražio. Nastojaćemo da mu još pomažemo, ukoliko se bude moglo… Jer ovom čovjeku zaista treba pomoć. I u usporedbi s terenima na kojim smo bili ovo je jedan od najgorih i najtežih slučajeva. Veliko je pitanje da li će prezimiti ovu zimu- kaže Hari.
Dodaje da bi prvo trebalo očistiti prostor oko kuće, a onda jednu prostoriju prilagoditi tom da u njoj može koliko-toliko normalno živjeti. Posebno je potrebna pomoć molera, zidara, jer zajedno s njima Slobodni vozači planiraju da pomognu Mili. Pomoć Mili uputila je i Alida Lida Kovačević, čije ime stoji iza holističkog centra „Mandala“. Njena novčana donacija iskorištena je za kupovinu konzervi koje će Mili zamijeniti neki od obroka. Iz trgovačke radnje “Leki” su poslali paket voća, a pomoć u graševinsko materijalu najavio je i Simo Švarka, vasnik „Sanprom trade“ doo.
Nesretnik Mile u Prijedor je stigao iz Gline. Tri mjeseca je proveo u rovu, a potpisivanje Dejtona dočekao u Ljubiji u alternativnom smještaju. Prije 15-tak godina skrasio se na potpuno devastiranom kućištu u blizini deponije. Ničiji čovjek nema ličnih dokumenata, nema ni zdravstvenog osiguranja, ni bilo kakavih primanja, a preživljava od deponije gdje nalazi hranu i sekunadarne sirovine koje proda i kupi malo kafe i duvana, jer mu je to jedini luksuz koji ima u životu. U vrijeme naše posjete na Kurevu zatekli smo snijeg. U „kući“ u kojoj živi vjetar nanosi snijeg, teške noći uz svijeću, ili lampu kad ima gasa, komad drveta kojim se brani od pacova koji bi po njemu šetali da ga ne čuvaju mačke i dva psa.
Mile ne želi odavde, ali to nije razlog da ne ispunimo neke od njegovih skromnih i tako ljudskih želja… Ako ništa drugo, a ono zbog lične savjesti i tog da jednog dana, kad ga ne bude bilo, ne kažemo mogli smo… a nismo učinili ništa.
Mile nam se u svom stilu zahvalio na pomoći, persretan što više neće kisnuti, a osmijeh je ukrasio lice nakon što je konačno nakon 15 godina postao vlasnik šporeta.
