Ni manjeg sela, ni boljih ljudi

Selo Lipici ima samo dva stanovnika. Ni manjeg sela, ni većih i boljih ljudi od njegovih mještana, bračnog para Drine (56) i Luke (63) Gavranovića. Kad su se daleke 82. godine vjenčali selo je bilo puno komšiluka. U nekih 20-tak kuća. Neki su otišli trbuhom za kruhom, neki pobjegli od posljednjeg rata, a neki otišli na bolji svijet… Ostali samo Gavranovići …

– Ovdje nam je porodična kuća u koju smo iz Ljubije došli prije nekih 15-tak godina. Luka je radio u Rudniku, pa je bilo zgodnije biti tamo. U Ljubiji imamo jednu garsonjericu i kad su djeca završila školu odlučili smo da pređemo u Lipike. Mada smo uvijek dolazili i na kraju sam svog Luku dovela na selo. Šta ću gore na asvaltu. – priča  Drina.

Gavranovići do najbližeg komšije moraju pješačiti oko dva kilometra, ili što bi naši stari rekli “lulu duvana”. Lošim putem koji su dok je bilo više snage sami održavali. Oni naspu, snijeg i kiša u bujicama odnesu. Sad  je nevrijeme jače od njih, jer je put totalno propao.

– Najgore je kad se spoje vjetar, onaj olujni i kiša. Sve odnesoše. Prije dvije godine, kad je pao jači snijeg, sjećam se bio je do pojasa, bili smo od svijeta odsječeni tri mjeseca. Mada je i za lijepog vremena teško kad treba otići do trgovine. Najbliža je udaljena desetak kilometara – priča Luka.

U kući uvijek imaju ono osnovno, dosta brašna, soli, šećera, kafe … pa se preživjelo. Drina je svojevremno imala i kravu, „držala“ je punih 12 godina, ali je prodala prošle godine. Da nisu vrijedni, da nije bašte, da nisu imali svinje i kokoši, da nije bilo Drininog poznavanja gljiva i prodaje vrganja, teško bi s parama koje su stizale u kuću preživjeli. Sad imaju 67 maraka Lukinog boračkog dodatka, a ranije je u kuću Gavranovića stizalo samo deset.

Drina je rođena u Gligićima, selu kod Miske Glave. Luka je viđao kad je prolazila pored njegove kuće. Drina u šali kaže „da je Luka bio mačor a ona mačka i po „.

– Bili smo baš par – kaže sjetno Drina, ali s puno ponosa i dodaje da im to što su sad sami u selu i ne pada baš teško. Povremeno se čuju s prijateljima iz Švedske, Slovenije, Hrvatske…  dođu i sinovi, porodično. I Luki i Drini dovedu unuke, Anu i Ritu. Jedan sin je bliže, živi u Ljubiji, a drugi je u Mostaru i on rjeđe dolazi, mada nam se Drina pohvalila da je bio nedavno.

U kuću  Gavranovića dolaze i prijatelji, poput njima uvijek dragog gosta, prijedorskog veterinara Dragana Ostojića. Dragan priča da su se upoznali u vrijeme dok je on liječio njihovu stoku, kravu, živinu i svinje. Poznanstvo iz posla pretvorilo se u divno  prijateljstvo.

– Ono što me fascinira je da ovi ljudi, koji gotovo nemaju nikakvih primanja, žive sasvim normalno. U njihovoj kući uvijek je veselo, ne osjeća se neka novčana kriza. I ko god dođe kod njih biće domaćinski počašćen – priča Dragan koji se s Gavranovićima, kod kojih drži pčele, intenzivno druži šest godina.

I nije Dragan jedini dobro došao u Lipike, već brojni prijatelji i putnici namjernici koji nerijetko pomažu da Gavranovići što lakše prebrode neke svoje  sitne probleme…a oni  zahvalni kakvi jesu, vraćaju to na najbolji mogući način. Tako da se oni koji dolaze uvijek iznova i vraćaju u selo koje broji samo dva mještana.