Prijedorsku zbilju, ovih dana, ustalasala su dva događaja, što bi rekli oba fizičke naravi. Prvi je nasilničko ponašanje profesora prema učeniku, a drugi šamaranje u prostorijama lokalne boračke organizacije. Oba će, nakon što navode prijava istraži policija, dobiti epilog, u Tužilaštvu ili Sudu, uz lagano smirivanje javnosti i dosta oprečnih javnih, tajnih, ali i komentara na društvenim mrežama koji eksplicite podržavaju ili negiraju jednog ili drugog aktera nemilih događaja.
Elem, još se sjećam prvog šamara koji mi je, u maniru Vasiliy Kamotskiya, zadala moja razrednica, očito stručnjakinja za šamaranje kojoj bi, ukoliko se dokaže da je to i stvarno uradio, pozavidio i sam Milan Tubin. Tako je to efikasno uradila da su mi uši i obrazi bili crveni dva dana, najmanje. Toliko, da bi se od tolikog crvenila zarcvenila i ona čuvena heroina Mira Cikota, kako se prije nekih pet decenija, kada su šamari odjeknuli hodnikom, tada zvala moja osnovna škola.
No, bilo je to vrijeme one narodne „da je batina iz raja izašla“, mada bi po meni bilo bolje da je tamo i ostala. Zauvijek. A umjesto nje, jer nasiljem se po pravilu ništa ne rješava, „da nam je iz raja riječ izašla“, pa da se siti napričamo prije nego što pribjegnemo sili. Bez obzira na to da li je pozadina slučaja politika, ona predizborna, kratak fitilj, sujeta, nešto lično, ili slično … To je u oba slučaja nevažno. Jednostavno ne mogu vjerovati da neko u dvadeset prvom vijeku pribjegava nasilju ma iz kojih razloga, jer razlog za nasilje ne postoji, nema opravdanja za nasilje. Kad se glave ohlade, a navijačke strasti i komentatori utišaju ostaju posljedice. Možda i dugotrajne. Koje i kakve spoznaće akteri ovih priča.
No, ono što brine i ostavlja gorak okus u ustima je činjenica da su akteri nemilih događaja ljudi na funkcijama, profesori koje bi trebali pamtiti cijeli život ili neki viđeniji ljudi koji bi nama običnim građanima trebali biti uzor. Nažalost nisu, pa zato i poziv na čašicu razgovora. Od njega nas neće zaboljeti glava, a i obrazi će biti manje crveni.
