Mirsad Ramić, osnivač i vlasnik „Cromex-a“, firme za obradu metala koja se nalazi u Brezičanima, pored magistralnog puta Prijedor-Novi Grad, kaže za naš portal, otvoreno, da je prilikom povratka iz Švicarske imao viziju da otvori jednu malu zanatsku radnju.
– Ni blizu ove današnje. A danas je to firma, „Cromex“ koja zapošljava oko 90 radnika. A na početku je to bila zanatska radnja sa samo tri radnika. Moram biti iskren, nije to bila vizija da ćemo stići do ove tehnologije, već samo želja da radimo jedan solidan posao od kojeg nas trojica, četvorica, u nekoj finoj atmosferi možemo da se održimo – priča Ramić.
U startu su primijenili ono što su naučili na zapadu. Kvalitet proizvoda, vrijeme isporuke, usluga na nivou.
– Dakle sve suprotno onom da se na mišićima prave pare. To je prevaziđeno – kaže Ramić i ne krije da nije bilo lako naparaviti uspješnu kompaniju. Na svojoj strani nisu imali ni školski sistem, ni vlast, ni loklanu, ni entitetsku, ali ni državnu.
– Sve su to spavači koji očekuju da će im neko doći s vana i dati ideju, što je totalna zabluda. Jer svako ko dalazi s vana radi u vlastitom interesu. I sve što valja će uzeti. Počev od ljudskih resursa, preko sirovina, do tehnologije. Sve će to uzeti i prenijeti sebi. A narod ovdje je trošio energiju na nešto drugo. Trudili smo se da napravimo što više crkava, džamija, spomenika… I danas je pitanje ko će ići u te crkve i džamije, jer svi odoše. Da se razumijemo nemam ništa protiv vjerskih objekata, ništa protiv sportskih terena, ali zar nije prvo ljudima trebalo dati kruh u ruke, pa da im nakon tog na um podne sport, vjera, pa sve ostalo. Zna se šta je prioritet. A mi smo radili obrnuto. I 20 godina pomažemo neke socijalne slučajeve i pravimo od njih još veće bijednike – iskren je Ramić.
Logikom dobrog i pametnog poslovanja firma „Cromex“ proizvodi danas sve ono što ljudima na um padne. Skice koje ljudi donesu na ovo mjesto pretvaraju u stvarnost.
– Takvo lepezno poslovanje u mašinstvu nas okreće tamo gdje je bolje i profitabilnije. Dobili smo nagradu za ideju godine za električni moped Torini volt, na 21. „Izboru automobila godine“. No, po meni lično, kad bi me pitali, bolja ideja je javni toalet. Ima veću vrijednost za zajednicu. Nisam protiv podrške nekom, recimo kulturno-umjetničkim društvima, ali smatram da je grad od oko sto hiljada stanovnika zaslužio da ima javni toalet. A nema ga. Ljeti nam dođe 20 do 30 hiljada ljudi iz dijaspore. Vrijeme provode u gradu i moraju ići u kafanu da bi otišli u WC. To su mi pričali oni koji dolaze. Slična priča i na Kozari. I napravim javni toalet kojeg možeš smjestiti u bilo koji evropski grad, a da se ne postidiš. Inetresa ima, ali uglavno sve je to za sad samo deklarativno. U Cazinu, Sarajevu, Bihaću, Ključu… obećanja i u Prijedoru, Banjaluci. No, sve je to jako sporo, mislim uopšteno na razvoj, a mnogo brže nam je stalno vraćanje unazad, što je lično mislim pogubno – kaže Ramić čija je firma obučila čak dvije generacije radnika čijeg se znanja niko ne bi postidio.
Naglašava da uvijek može i bolje, jer je ono što su oni napravili tek djelić onoga šta bi se moglo uraditi s vrlo malo sredstava.
– Potrebno je samo malo dobre volje, od gradskih vlasti preko obrazovnih ustanova da ih sve ne nabrajam. Treba i dobra koordinacija gradskih vlasti i resornih ministarstva. I pri tom treba tražiti, ne pitati, nego zahtijevati da se u sklopu školskog obrazovanja naprave radionice s pravilnim usmjerenim donacijama. Uglavnom sve se to dobro nabudži u medijima, šta će biti sutra, to malo koga zanima. Nažalost sve moram potkrijepiti i primjerom, da je 20 godina uspjeh vlasti, od lokalnog do BIH nivoa da nekom donira motokultivator. Kao s tim je riješio problem. Ili stočaru donira kravu i naredne godine ne provjerava, jer ga ne zanima, da li je on tu kravu preprodao ili je zadržao, ni koliko mlijeka daje. Umjesto da ga je obučio da u narednih pet godina od te jedne dobije još pet krava i kako da se materijalno osamostali. Nažalost to se reflektuje u svim segmentima, da kad nekom nešto danas damo, ne brinemo šta će s tim biti sutra. Nikoga ne zanima šta će nam djeca raditi za pet, deset godina i u kojem će smjeru graditi svoju budućnost – otvoren je Ramić.
U „Cromex“ su uložena milionska srestva, Priznaje da su banke s druge strane stola imale stabilnog poslovnog partnera, a ustupak su komercijalne kamate. Drugačije nije moglo.
Mirsad Ramić, osnivač i vlasnik „Cromex-a“
– Nisu podsticajnog karaktera, kao što je recimo na Zapadu i tu ima prostora da se mnogo šta doradi. Prilika za lokalnu zajednicu, resorna ministarstva. Bilo bi sjajno da je projekat „Torini“ prepoznat od strane resornog ministarstva na način da naše ministarstvo u aranžmanu vrijednom tri miliona maraka finasira kamatu. I da stoji iza toga projekta. Umjesto tog neka komisija podijeli dva miliona maraka na 20, 30, 50 firmi. Ne znam kako se to boduje, političkim, rodbinskim ili nekim drugim vezama … , ali smatram da bi mnogo veći učinak imala odluka da se prepozna prava firma, pravi projekat i kao takva nagradi. Ukoliko je firma spremna dići dva miliona maraka kredita i sve uložiti u razvoj proizvodnje, znači i zapošljavanje, onda Vlada ili lokalna zajednica može bar finansirati kamate. Da se na taj način promišljalo lakše bi nam bilo u projektu „Torini“. Lokalna zajednica za to treba imati viziju – kaže otvoreno Ramić.
Od zanatske radnje do „Cromex-a“ ova kompanija je konstatno na provjeri zahtijevnih kupaca. Ne lon poslova, kako po Ramićevom mišljenju posluje, najviše domaćih firmi. Tu nema prosperiteta ni za firmu, ali ni za zaposlene koji će po Ramićevom mišljenju uvijek biti slabo plaćeni.
– Dakle, preduzeće da bi konkurisalo s proizvodom mora biti i dobro tehnološki opremljeno i da ponudi gotov proizvod – kaže Ramić.
Drago mu je što je „Cromex“ i društveno odgovorna kompanija, što baš i nije tako tipično za ove naše uslove.
– Često raspravljamo o tom šta je korisno za zajednicu, za društvo. Cilj nam je pomoći, ali i otvoriti neka nova vrata gdje smo, ne mi već društvo ranije zakazali. Otud i ova Osmomartovska akcija „Cromex-a“. Prilika da i drugi krenu našim stopama, samim tim što pregledi nisu skupi. Dakle, opet ponavljam potrebno je samo malo dobre volje – kaže Ramić.
Vlasnik kompanije koja je našla svoje mjesto na tržištu i u svijetu ljudi koji promišljaju poslovni uspjeh otac je troje djece.
– To pitanje ste ostavili za kraj, a to mi je mnogo, mnogo važnije od ove prve priče. Vratio sam se, jer sam želio da se djeca ovdje školuju. Danas su ovdje i rade s tim da je najstarija kćerka upravo diplomirala arhitekturu u Austriji, treba da završi još master, najvjerovatnije do kraja maja. I ona planira da se vrati nazad. Sretan sam što je zaljubljena u svoj posao. I da li će otvoriti svoj biro ili raditi za nekog, to će biti isključivo njena odluka – kaže Ramić koji vrijeme odvoji i za prijatelje.
– Imam utisak da danas ljudi traže razlog da se ne druže. Traže bilo kakavu sitnicu samo da se s nekim zamjere. Nekad se po pet familija družilo i dijelilo troškove, a danas su na snazi banalni prioriteti kako se ne bi družili – kaže Ramić koji druženje njeguje u vlastitoj firmi na način da se jednom u 40-tak dana svi zaposleni okupe i vrijeme provedu u druženju.
