Distanca po metar, da ne bi blo socijalnog kontakta, obzebjeđenje s rukavicama koje upušta dva po dva ili jednog po jednog klijenta do šaltera… uobičajena je slika koja se ovih dana zbog već poznate situacije sa koronom može vidjeti u gotovo svim gradovima Srpske, pa i u Prijedoru.
I to su nekako dobre preporuke na koje se, dijelom i iz straha privikavamo, za razliku od ranijih gdje smo se rovovski borili za mjesto, gurali, grebali, disali ljudima u potiljak samo kako bi što prije stigli do tako željenog šaltera. Kad mogu svi pred banku i na distancu od metar, vala mogu i ja, pa tako uzmem račun težak 12 maraka, hitan, neopohodan, da ne isključe telefon, i na prvu banku s najmanje gužve ispred. Uđem unutra, uredno se čekiram na automatu, pa na šalter. Cura iza šaltera mi odmah kaže, kao da me opominje..“ dvije marke na proviziju“. Pristanem šta ću, a sve kuva u meni. Gledam, otkuca malo na računaru, pa onda proturi onaj moj račun da se to valjda odštampa, pa se u trećem koraku dohvati makaza i precizno isiječe dio koji će ostati njoj. Ostalo uz potpis vrati meni, Pitam, jel to s tim makazama košta dvije marke, k'o da smo u 19. vijeku.
Znam da ne određuje ona provizuju, al to ne smanjuje moju ljutnju koja poraste u trenutku kad poče objašnjavati kako makaze nisu jedino što ulazi u te dvije marke već to ide dalje, putuje elektronski do krajnjeg korisnika. Nije me ubijedila, jer sam u glavi odmah sabrao samo deset računa po dvije marke provizije i zaključio da za 20 dana, samo na tim računima zarade moju penziju. Utjeha??? Nema je, pa čak ni ona da se u nekim drugim bankama ili Pošti naprimjer ta provizija kreće od 30 feninga do 1.30 maraka.
