Mustafa Džafić, mještanin Donje Ljubije uveliko gazi 102. godinu i zbog te činjenice, jer njegovih vršnjaka, ali ni onih s godinom-dvije više odavno nema, zasigurno je najstariji u Potkozarju. Godine nisu ostavile traga na njegovo zdravlje, a iako je preko leđa pregurao vijek pamćenje ga odlično služi, a dobro se i osjeća ne računa li se to što malo slabije čuje i što mu dok hoda trebaju dva štapa.
Mustafa Džafić sve doskora uzgajao bikove
Ali ponekad trebaju i puno, puno mlađim od njega pa se Mustafa ne žali zadovoljan što je sve donedavno, do stotke, uzgajao bikove, obrađivao zemlju i cijepao drva. Poput kakvog mladića, a o onim duplo mlađim da se i ne govori. Mustafa živi sam, a najsretniji je kad mu kuću napune djeca, sin i tri kćerke, koji s porodicama žive u Švedskoj, Njemačkoj i Norveškoj.
-Ima mjesec dana kako mi je otišao sin. Bili ovdje i on i snaha i otišli. Malo me inače boli kičma, a bez štapova ne mogu preko sobe preći. Komšinica koju plaćaju moje dvije ćeri dođe svaki dan, unese mi drva, opere po koji sud, založi vatru – kaže Mustafa i priznaje da troši lijekove za želudac i cirkulaciju.
Iako dobro izgleda, zbog godina i obaveznih lijekova nije u snazi, pa ne posti. Nešto posebno ne plaši ga ni ovaj virus. Odmahuje rukom i lakonski zaključuje „proći će to“.
Mustafa Džafić rođen davne 1918. godine
– Sjećam se kao danas 42. godine, narod napala neka velika temperatura. Mnogo ih je podleglo. Tako i ovo. Sve što je postalo, nije ostalo. Proći će ako bog da- kaže i žali se što danas ima malo druženja.
– Slabo se nekako obilazimo, mada mi najviše dolazi Milanko Babić. Fin je kao čovjek i vrijedan je. Ima ovce, nekih 40-tak komada, a ja oko 50 dunuma zemlje u jednom komadu koju on obrađuje. Dao sam tu zemlju da na njoj radi, jer ja ne mogu- priča Mustafa koji priličan broj godina u životu nije protraćio.
Vrijedan je i od njega se, po mišljenju mještana Donje Ljubije, svašta može naučiti.
– Bez rada nema života. Počeo sam raditi kad sam imao samo 14 godina. S prvim komšijom sam na konjskim kolima prevozio kamen. Ništa nema bez rada, kao što ništa nema ni bez moje rodne Donje Ljubije. Zvala su me djeca da idem kod njih, ali ovdje mi je najljepše, ovo je moje rodno mjesto – kaže starina koji je penziju zaradio kao rudar.
U rudniku, koji je kako priča za njega bio kao Amerika, proveo je 24 godine, a deset godina dokupio, pa na kraju dobio penziju. Koliku, to ga nismo pitali, a ni on je nije pominjao već uporno govorio o svojim željama kako bi valjalo graditi škole, puteve, zapošljavati mlade… Da ne odlaze. U životu dugom preko vijeka Mustafa je stekao 21. unuka i praunuka.
Naš portal se zahvaljuje Safeti Zubanović iz Donje Ljubije koja je bila naš vodič kroz ovu priču.
Preuzimanje vijesti, teksta, fotografija ili video snimaka dozvoljeno je uz vidljivo navođenje izvora i linka ka Info Prijedor portalu.
