Bio jednom jedan dječak koji je imao lošu narav. Da bi mu pomogao, otac mu je dao vreću punu eksera, rekavši neka svaki put kad osjeti navalu srdžbe, ili kad izgubi kontrolu nad sobom, zabije po jedan ekser u ogradu ispred kuće.
Prvog dana dječak je zabio 40 eksera u ogradu. Sljedećih nekoliko mjeseci on je učio kontrolirati svoj bijes, i broj zabijenih eksera se smanjivao.
Vremenom je otkrio da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zabijati eksere u ogradu. Došlo je vrijeme kada je tokom cijelog dana nije zabio ni jedan jedini ekser u ogradu.
Kada je to rekao svom ocu, on mu je dao drugi zadatak: svakoga dana tokom kojeg uspije kontrolirati svoje ponašanje… neka iz ograde iščupa po jedan ekser.
Vrijeme je prolazilo i jednoga dana dječak je mogao reći ocu da je izvadio sve eksere. Otac je tada uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Rekao je:
“Dobro što si to učinio, sine moj, ali pogledaj… sve te rupe u ogradi. Ograda više nikada neće biti ista.
Kada u bijesu kažeš neke stvari one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.
Možeš čovjeka ustrijeliti rječju i povući riječ, povrijediti ga gestom i požaliti, ali poslije toga … ma koliko govorio da ti je žao … rane ostaju.”
