U životu slikara Mladena Karana (69) iz Žuljevice kod Novog Grada presudne su, za ono čim se bavi cijeli svoj život, bile slučajnosti. Sjeća se tako da mu je seoski učitelj Branko Pašić približio te osnove vizuelnog pa je u Osnovnoj školi koju je završio u svom selu zaredom dobio tri nagrade za svoje crteže.
– To je za mene bila pobjeda škole, a ne moja, mada su mi djeca uvijek pred takmičenje šaljivo poručivala da ću, ne dobijem li nagradu biti kamenovan – priča kroz osmijeh Karan.
Dalje je sve istorija, i to njegova lična.
– U Gimanziji smo imali istoriju umjetnosti. Bilo je to vrijeme crtanih romana. Od mojih kolega sam pravio kauboje, davao im imena pa je tako Petar Šljokavica koji je išao sa mnom u razred u mom stripu postao Piter Šljok, Nebojša Kolundžija bio je Deb Kol… ma bio je to jedan oblik zabave pubertetske – priča Karan koji je nakon završene Gimnazije u Zagrebu upisao sociologiju i filozofiju.
No od crtanja nije odustajao, pa je tako u studentskom domu, na “Cvjetnom” kod bivšeg „Vjesnika“ zid iznad kreveta postao platno.
– Bilo je tu izreka, portreta, ma svašta. Upravnik doma „Cvjetno naselje“ Marko Vujasinović, inače profesor filozofije, došao je da vidi šta sam uradio. Neko me je prijavio, pa sam mu rekao da ću zid okrečiti, kad budem izlazio, a o meni ni pet ni šest da će taj moj zid, jer sam po njemu talentovan, takav i ostati – priča Karan.
Sjetno dodaje da je to bilo vrijeme poezije, umjetnosti, muzike, a taj slučaj i još neka domska poznanstva s ljudima koji su prepoznavali to što radi, odredili su čim će se baviti. Napustio je studije sociologije filozofije, prijavio se za vojsku, a u glavi imao tri grada u kojim je želio upisati Akademiju.
Beč, Firenca ili Amsterdam. Slučaj je opet odredio i to da je nakon vojske ipak završio u Milanu.
– Ulica Via Brere kod Skale u Milanu bila je puna galerija i svjetski poznatih autora. Talijani su kupovali te moje crteže i pastele i od tog smo živjeli – priča Karan koji je nakon Milana opet nekim slučajem došao do Zagreba i tu upisao Akademiju.
On i još samo jedanaest studenata. Svoje izložbe ne broji, ali podsjeća da je u Firenci, u samom centru, u jezgri grada, čak sedam godina imao svoju školu slikanja i otvoreni studio.
– Iza mene nikad nije niko stajao, nikakav SIZ kuture, nikakva institucija, niko. Sve sam morao da odradim sam. Prije dvije godine sam imao izložbu u muzeju u San Lorencu i jedini sam jugoslovenski slikar koji je ikad tu izlagao. Te slike, a bilo ih 26, stajale su u salonu Donatelo, kraj velikog Mikelanđela Buonarotija. To mi je najveće priznanje i moje najveće lično zadovoljstvo, da sam ostvario svoj dječački san – malo podiže glas dok priča o svom umjetničkom opusu.
Ostaće mu u sjećanju i most od stakla u Veneciji. Kaže da su ga pozvali njegovi prijatelji, arhitekti, profesori na Arhitektonskom fakultetu nakon što je bio raspisan tender za taj most.
– Bili su moji gosti u Žuljevici sedam dana. Vodio sam ih na Mrakovicu i tamo su strpljivo čitali imena poginulih boraca… i našli imena dva mlada Talijana. Valerija me pitala šta su oni ovdje tražili 1941. godine, a ja sam joj spontano odgovorio da oni ovdje nisu ništa tražili. „Slijedili su svoju ideju i sebe“, rekao sam joj tad. I obojica su poginuli. Njima bi napravio trajno obilježje – kaže Karan.
Dodaje da su ga tad za večerom pitali da li ima ideju kako napraviti taj most za pješake.
– Kažem im da je besmisleno u Veneciji praviti most od kamena. Bilo bi to plagiranje. Ni čelik nije dolazio u obzir, ni drvo, pa sam ih pitao da li je tehnički izvodljivo napraviti most od stakla. Odgovore potvrdno. Obrazložim da je staklo prozirno, a da će sa distance od recimo 200-tinjak metara ljudi koji prelaze most izgledati kao da su u vazduhu. Zar to nije fantastično da u Veneciji hodaju po vazduhu?- kaže Karan.
Isti ti arhitekti su i napravili takav most, dobili nagradu, a nakon tog stigli i u Žuljevicu.
– Dobili su 110.000 evra i odlučili da nagradu podijele na 11 jednakih dijelova, i meni donijeli deset hiljada evra. Odbijem novac, a njima nije jasno kako to mogu odbiti. Kažem im da je ideja samo iz jedne, a ne iz 11 glava. Nisu mogli doći sebi što ja nisam uzeo novac, a ostali smo prijatelji – kaže Karan.
Dodaje da je svojevremeno gradskoj upravi na čelu sa tadašnjim gradonačelnikom Markom Pavićem predložio da potpuno obnovi glavnu ulicu. Zbog investitora i ljudi iz inostranstva, jer ranija ulica, zapuštena, nikom nije bila privlačna pa ni tim ljudima koji su u Prijedor htjeli ulagati.
– Ta neka zapuštenost koju možemo vidjeti na potezu cijelog Potkozarja, pa i u našim selima odraz je mentalne zapuštenosti. Nemamo vode, nema ni kanalizacije, ali nema ni ljudi više – kaže Karan koji na kraju, kad je ulica restaurirana, nije bio zadovoljan sadašnjim izgledom šetališne zone u Prijedoru.
– Predlagao sam da ulica bude od cigle, no sujetni arhitekti, koji su htjeli da pokažu da su oni autori, su napravili ruglo od mramora gdje ne možete normalno da hodate. Klupe su stavili poprijeko, ne slijede tok ulice, ma ima tu svašta. Ali to je Bosna u kojoj ne njegujemo čak ni misao na neke vrijedne ljude, a takvih samo u mojim Karanima i Žuljevici ima nekoliko. Ljubo Jandrić u Žuljevici nema ni kućišta, Mladen Oljača u Devetacima, Dragan Kolundžija u Vodičevu.. nisu oni nobelovci, nisu neka svjetska imena, ali oni su naši stvaraoci i mi boljih nemamo – kaže bez dlake na jeziku Karan.
U razgovoru u jednom trenutku pominje i prijateljstvo s velikim glumcem, koji je nedavno preminuo, Mustafom Nadarevićem.
– U Novom je ostao taj komadić njihove kuće, od nekih 50-tak kvadrata da bi mogli preživjeti. Mi uglednijeg građanina u ovoj opštini trenutno nemamo i umjesto da preko njega damo svoj doprinos odlučnosti i potrebi da podržimo ono što je stvaralačko, civilizacijsko i kulturno u čovjeku, mi preko njega dokazujemo koliki smo podlaci. Želio sam da obnovimo tu kuću, potrošio sam tri mjeseca, angažovao jednu mladu arhitekticu, ali to nije prošlo u opštini – kaže Karan.
Dodaje da je Mustafa često dolazio u Karane i bio njegov gost.
– Nikad nije htio sići u Novi. Dođe u Karane, ali neće da ide u Novi. Nije ni kuću obilazio koliko znam. Bio je povrijeđen i to sam znao, razumio i sto posto podržavao – kaže Karan.
U zanimljivom razmišljanju najavljuje da će bez obzira na podršku lokalnih vlasti Mustafina kuća u Novom Gradu biti obnovljena.
– Obećao sam to i to obećanje ću održati. Kuća će biti restaurirana. Ali ne u vlasništvu opštine – kaže Karan koji je inicirao i osnivanje Fonda koji bi nosio ime velikog glumca, a iz kojeg bi se stipendirali talentovani sudenti neke od Akademija ili arhitekturu.
