Malo šta je u posljednje vrijeme potreslo domaćine u Srpskoj poput spoznaje da zbog flaše prodate rakije mogu biti kažnjeni sa minimalno 500 maraka.
S razlogom je došlo do bijesa ogromnog dijela javnosti, jer je riječ o udaru na one koji to najmanje zaslužuju.
Složiće se s tim svako ko iole zna koliko se seljak svakodnevno muči da bi kako-tako mogao živjeti od svoga rada.
Nije to život, to je golgota, bez praznika i sveca, bez noći i dana. Ostaju nam seoska ognjišta pusta, a ljude sa njih sigurno ne tjera blagostanje.
Da budem precizniji – da bi se proizvelo nešto domaće rakije, valja u proljeće, ljeto i jesen biti u voćnjaku, a zimi uz veseli stroj.
Svaki šljivik traži da se voćke orežu, da se zemlja okrči i nekoliko puta pokosi, a onda, kad lišće počne da opada, a voće sazri, valja dane provoditi u klečećem položaju.
Kad se, konačno, šljive pokupe, a potom hladnoća stegne, treba se danonoćno mrznuti pored rakijskog kotla. Na kraju, dobije se čista šljivovica, bez koje je na našim prostorima nezamislivo i slavlje i tugovanje.
U ogromnoj ponudi kojekakvih obojenih žestokih pića, u narodu poznatih kao “praškare”, problem je postala – domaća rakija. Bez aditiva i ostalih u najmanju ruku spornih primjesa.
Ako su institucije sve probleme riješile te je ostalo samo da još u red dovedu seljaka, onda smo idealno društvo. Ako nisu – neka puste ljude da žive. Niti će se ko od prodatih 50 ili 100 litara domaće rakije obogatiti, niti će država zbog toga propasti.
