Pismo koje je redakciji infoprijedor.ba proslijedio naš mladi sugrađanin Nemanja Gruban počinje sa rečenicom i ličnom konstatacijom u kojoj „želi da kaže da je on među rijetkim osobama koje su se srcem i dušom borile za opstanak u ovoj zemlja“.  Iako je vjerovao u suprotno ona, kako navodi, „nije imala sluha za njega“.

– Ili nije željela da me ima – dodao je Nemanja. To ga je, kako kaže, razočaralo u sistem.

– Krajem marta imao sam smrtni slučaj u porodici, nisam radio  četiri dana, pa sam onda počeo i tu mi se desi peh, povrijedim nogu na poslu. Umjesto pomoći, dočeka me otkaz sa riječima kad zaliječim nogu da više ne dolazim na posao – kaže i pita gdje je tu pravda.

– Zar je moj otac išao u rat i borio se za ovu zemlju da se ne bi imala nikakva prava!? Da li se neko zapitao kako je njemu bilo da ode u rat i ostavi mene koji sam tad imao manje od godinu dana? Ali otišao je da bi bio heroj, mada je na početku rata imao opciju da ode za Italiju. Ali nije, jer nije želio da bude izdajnik ove zemlje. I šta je dobio na kraju? To što je bio učesnik rata nisu mu nigdje zaveli, ni u kakve knjige, pa čak ni to da  je bio ranjen. A bio je vojnik Zorana Karlice. I sigurno je da nisu bili beznačajni,  jer po Karlici i Trg u Prijedoru nosi ime – piše Nemanja u svokm pismu našoj redakciji.

U pismu navodi i da mu se otac zarekao da ništa neće tražiti od ove zemlje.

– Ja sam bio taj koji je tražio i pisao Vladi da mi pomognu da položim vozački za autobus i državni ispit jer znam ja ko mi nudi posao i čeka me, ali oni nisu imali sluha ni da odgovore a tek nešto više, važniji su asfalti nego ulaganje u omladinu. A nekad nije bilo asfalta ali su ljudi imali živote.I nemojte očekivati da se opet ne daj Bože desi neki rat, nemojte očekivati da ću ja stojati u redu da je branim, ma pobjeći ću na Zapad glavom bez obzira – zaključuje Nemanja na kraju pisma.