Petar Komosar, pedagog u penziji, u krugu porodice i prijatelja poznat je kao svestran čovjek. Čega se dohvatio, nije mu se otelo. Bilo da je riječ o pletenјu, rezbarenјu, slikanјu ili izradi namještaja. Da se izvješti u mnogim majstorlucima, natjerao ga je, kaže, život.
Petar smatra da je njegov talenat potekao iz porodice. Svi su bili vrsne zanatlije: kako djed, tako otac i stric. Bio je najsitniji i najbolešlјiviji od osmoro djece, pa su ga, umjesto u stolare, poslali u školu. Po završetku četvrtog razreda osnovne škole, napustio je ušuškano seosko domaćinstvo u Radomirovcu i otišao u grad na dalјe školovanje.
“Kada sam došao u taj nepoznati svijet, morao sam da se snalazim i obavlјam poslove u kojima nisam bio vješt. Ako pocijepam odjeću, sam sam je krpio i prišivao dugmad. Čak sam počeo plesti priglavke. Nisam to znao najbolјe, pa mi je gazdarica pomagala. Sve što je trebalo uraditi, najprije sam pokušavao sam, pa tek onda tražio pomoć”, kaže za “Kozarski vjesnik” Komosar.
Ženski posao bilo je šivanje. Međutim, Petar je pomagao majci i sestrama kod tkanja i predenja.
“Nisam preo, ali jesam nabijao konoplјe, umakao ih u potoku, odvajao, pravio vlakna. Sa mamom sam naučio da snujem. Snovača se zvala vrteška, to su u stvari bila ukrštena četiri drveta. Sačuvao sam majčin tkalački stan, ali nemam prostora za njega u kući, pa ga samo čuvam nemontiranog. Imao sam svega sedam godina kada sam pomagao majci u tim poslovima”, ističe Petar.
Ne krije da mu je djed bio velika inspiracija. Zbog njega je i zavolio rad s drvetom. Najviše figura izrezbario je tokom rata: bilo je tu gusala, tamburica, ali i ženskih oblika. Stvaranje nečeg lijepog u tom teškom vremenu, za njega je bilo utješno.
“Na ratištu sam napravio tri figure za nas trojicu boraca u srpskoj vojsci: ja Srbin, jedan Hrvat i jedan Musliman. Izrezbario sam u drvetu figure koje smo nazvali ‘Ribarica’, ‘Vodarica’ i ‘Pralјa’. Nјima sam dao po jednu figuru, a za sebe zadržao ‘Ribaricu’ i još uvijek je imam”, kaže Petar.
Povodom sinove ženidbe, izradio je svatovsku plosku od javora i trešnje. Po sjećanju, onako kako je to nekad davno radio njegov djeda. Ponosno ističe da je sve uspijevao napraviti priručnim alatom. Većinu namještaja u kući je sam napravio. Kao i lјulјaške za unučad. Uglavnom je koristio reciklirani materijal.
“Počeo sam izrađivati ono što mi je trebalo za kuću. Prvo sam radio ogradu. Da vam kažem nešto na što sam veoma ponosan. Ništa nisam radio mašinom. Koristio sam priručni alat: teslu, sjekiricu, bradvu, turpije, burgije”, priča on.
Zidovi Petrove kuće ukrašeni su brojnim slikama. Većina ih čuva sjećanja na prizore iz rodnog sela i djetinjstva. Prvu sliku je uradio kad je završio učitelјsku školu.
“Bio je to portret mog djeda. On je meni bio inspiracija za sve. Čuvao sam sjećanje na njega. Šta je on mogao i radio, moram i ja i gotovo! U početku sam koristio tempere, ali sam ih pobolјšavao bjelancem iz jajeta. Dosta slika sam uradio ulјem na platnu. Koristim ja svašta, u novije vrijeme najčešće radim na tvrdom kartonu, ne isplati mi se uzimati skuplјi materijal, jer sve radim za svoju dušu”, ističe naš sagovornik.
Kao penzioner najviše uživa u ulozi djeda i voli da provodi vrijeme sa četvoro unučadi: Natašom, Jovanom, Milanom i Đorđem. Najstarija Nataša ne krije da je veoma vezana za Petra.
“Djeda je potekao iz porodice zanatlija i polјoprivrednika, a on je poseban. Bavio se prosvjetom i u tome je najbolјi”, ponosno će Nataša.
Iako je završio učitelјsku školu, Petar je pobjegao od tog poziva i otišao u pedagoge jer je, kaže, shvatio da ne zna pjevati. Većina njegove unučadi danas ide u muzičku školu, a koliko su naslijedili djedovih talenata, pokazaće vrijeme.
izvor: Kozarski
