Neke ljude zavoliš i prihvatiš na prvi pogled. Neke godinama odmjeravaš, pipkaš im bilo, ali ih nikad ne doživljavaš kao svoje. Ma kako se oni trudili da pokažu tu neku svoju najljepšu stranu. Naravno, događalo se i da pogriješim u procjeni, ali na moju sreću rijetko. S godinama se taj spisak dobrica čiji rad i dušu iskreno poštujem poprilično suzio. Neki su nas zauvijek napustili, neki su otišli i viđamo se porijetko, a neki su još uvijek tu. Fini ljudi koji za dobrotu kojom nas uvijek iznova obasipaju ne traže baš ništa. A, daju osmijeh i pomoć kad god i kome zatreba.
Danko Malešević, čovjek čije je ime postalo jednakost za humanitarnu organizaciju “Hleb života” je jedan od njih. Upoznala sam ga kasnih devedesetih kada je djeci po osnovnim školama podijelio na stotine hiljada novogodišnjih paketa. Onih u kartonskim kutijama kojim su se podjednako radovali i roditelji i djeca. Sjećam se s kojim je oduševljenjem moja kćerka otvarala taj paket, a i ja s njom. Unutra igračke, obavezno neki sapun, pa koji slatkiš, bojice, olovke, peškir… sve čisto i novo.
I svaki paket, umotan u šareni papir s obaveznim pismom ili čestitkom, drugačiji i priča za sebe. Poslije sam Danka u nekim novinarskim pričama sretala u prvoj Javnoj kuhinji “Hleba života”, u kojoj su obrok dobijali stariji ljudi, oni bez porodice. I kad kamera ne snima, gledala ga kako s tim ljudima razgovara kao da su mu rod, uvijek srdačno i sa širokim osmijehom. A, onda opet u jednoj novinarskoj priči upoznala i njegovu porodicu, suprugu i desetoro djece i bila beskrajno srećna zbog te privilegije. Iskreno, ne znam čovjeka kome nije valjao. Pa i sad, nakon što smo ponovo otvorili priču o trgovinama polovne robe “Hatikve” i “Hleba života” preko kojih finansira nekoliko humanitarnih projekata u kojim opet nesebično pomaže ljude.
I drago mi je što većina Prijedorčana misli poput mene, mada ima i onih, nažalost uvijek ih ima, koji tu dobru priču komentarišu drugačije, u smislu da je sve čista laž, pa i takva prodaja. I uporno se po ko zna koji put pitam u šta se jedan broj nas pretvorio i kakvi su to ljudi kojim ništa i niko ne valja. Ne mogu to pravdati ljudskom glupošću, još manje zlobom, ličnim nezadovoljstvom, neću čak ni da pokušam da razumijem takav način razmišljanja, ali vjerujem da toj sorti nije lako.
Jer, ustati ujutro i mrziti sve oko sebe, samo zato što sam lično nisi sposoban za bolje, ne daje nikom za pravo da mrzi one koji su ovdje nešto za nas dobro napravili. Zato tim i takvim i topla preporuka, sklonite se, smetate.
