Moja baba imala je punih 19 godina kad se udala. Iz bogate familije, u ono vrijeme kada pristojne udavače nisu bile starije od 15 godina, moja “stara” cura udala se u svilenim čarapama i pravim cipelama, za mog djeda, čistu “partizaniju” koji je kraj Drugog svjetskog rata dočekao kao prvoborac spomeničar.
Sigurna sam da mi je baba zbog kasne udaje bila meta seoskih tračeva, ali sjećam se kasnije, da mi je znala reći “da joj se živo fućkalo za to”. Od babe sam naučila da ljude, dok razgovaraš s njima treba gledati u oči, jer tako otkrivaš kad lažu, kad smaraju, kad pokušavaju da te muljaju ili opet kad su iskreni. Baba me naučila i da se nikad ne treba baviti tuđim životima, jer ponavljala mi je “Zapamti, to rade nesrećni ljudi”.
“Nesrećnici, nemaju svoj, pa kroje tuđi život. I nemoj da tračaš i lažeš. Nije časno”, govorila je ta moja baba koja je s tim svojim rezonima mirno, na bolji svijet otišla u devetoj deceniji. Tiho i bez dnevne doze trača. One koja po pravilu “teče” uz kafu i u to vrijeme ručno pravljenu kocku šećera. Baba, na sreću, nije imala čast da spozna “čari” društvenih mreža. Znajući je, vjerujem da bi od njih odmah odustala. Imala je prečeg posla.
Trebalo je podići dvoje djece, pa onako usput graditi kuću, paziti stoku, musti kravu, siriti mlijeko, svakog vikenda spremati djeda u lov i pri tom stoički slušati zvocanje da ništa ne radi, a uživa njegovu poveliku penziju. Ne znam da li mu je ikad odbrusila zbog tog, ljubav je to velika bila, ali znam zato da drugim jeste. I za manje.
Ukratko, imala je ta moja baba m..a , mnogo veća nego neke muškarčine. Mnogo kasnije spoznala sam pravu vrijednost njenih moralnih načela, pogotovo u vrijeme dok su me pojedine neznalnice, dušebrižnici, lažni moralisti i ko zna kakvi nevrijedni likovi iz opet svojih razloga, nesvjesni vlastitih, a promašenih života, etiketirali zbog ovog ili onog.
I usput mrzili, bez da su sa mnom ikad riječ progovorili, a samo zato što sam drugačija. Iskreno, zahvaljujući mojoj babi, takvi me nikad nisu zanimali. S obzirom na grad u kojem sam spletom nekih okolnosti ostala, kojeg nikad, kao ni ljude u njemu ničim nisam povrijedila, platila sam ceh da ti oni koji te ne razumiju, ali sebi dozvoljavaju luksuz, da te mrze i ogovaraju, sve mogu oprostiti, osim uspjeha i traga koji ostavljaš u tom svom jednom, jedinom životu.
Moram reći da mi nije žao zbog tog, jer živjeti svoj, a ne tuđi život, je više nego dragocjeno. I vjerujte manje komplikovano.
M. Zgonjanin
