Uveliko gazimo mjesec koji se u svijetu obilježava kao mjesec borbe protiv karcinoma dojke. Uvažavam ga, ali ja lično, život, svaki sekund, minut, dan… slavim od aprila 2015. godine kada mi je moja Ljiljana (radiolog Ljiljana Rajšić, op.a) zabrinuto, a nikad neću zaboraviti taj njen pogled, ma sva je bila oči, saopštila “da mi je nalaz loš”.
Sjećam se kao danas, da sam se pješke vratila kući. I preplakala cijeli put. Onako uplakana nazvala sam kćerku, nju prvu, i smireno, koliko se to moglo, rekla joj “Sine imam rak”. I nastavila da pričam, kao da sam joj rekla, da imam grip.
Jedna od druge smo krile koliko smo uplašene, mada mi je poslije, na jednu od dobrih godišnjica moje bolesti, naslonjena na štok od vrata šarmatno uz osmijeh rekla “Eeej, vidi te sad, a sjećaš se kakva si bila 2015. godine”. I onda smo se smijale…Imala sam sreće u toj silnoj nesreći, jer sve te crne dijagnoze nažalost nemaju ovakav epilog. I u trenutku se iz dobrog mogu pretvoriti u loše.
Ali više ne postavljam glupa pitanja “Zašto baš ja, kad sam dobar čovjek”, ne tragam po internetu, ne tražim “alternativce” i ne vjerujem u čuda, da tamo neki sumnjivi preparat može izliječiti nešto što hiljade ljekara nisu uspjeli decenijama.
Vjerujem ljekarima, zahvalna prijedorskom torakalcu Željku Tešiniću koji je nekim svojim “čudesima” napravio to da moja ruka bez limfe funkcioniše isto kao desna, hej ne otiče, mada se to nerijetko dešava nekim koji su operisani, čak i u tamo nekim velikim kliničkim centrima. Volim što je moj onkolog Boris Vujanović, perfekcionista i što uvijek traži, mada se redovno mrštim, da se ispita sad ovo ili ono.
I što me je na kraju moja porodična Jelena Rudnička, uporna, a takva je zaista, bukvalno natjerala da na vrijeme odem na mamografiju. Da nije bilo te slučajne mamografije put ka mom ozdravljenju bio bi mnogo teži i skuplji. Ovako sam dobro prošla i dobro sam.
Mogla bih danima da vam pričam o tom, o trenucima dok čekaš nalaze, jednom sam se od sreće što su tumor markeri konačno dobri saplela i stropoštala niz stepenice. Potom ustala, s nalazom u ruci, kao da se ništa nije desilo. To je dobar nalaz u ovoj bolesti, a ostalo nije važno, pa ni trenutni pad.
Zbog čega Vam sve ovo pričam. Pa da odete na mamografiju, da se pregledate, da to bude redovno, da po sebi ne pipkate i da kad otkrijete neki čvor na dojci naivno ne mislite da će proći sam od sebe.
Molim vas da me poslušate, jer ja jesam tu moju Rudnički, kad mi je na moje uporno negiranje sarkastično rekla “Nemoj da budeš “seljanka”. I nisam bila, a nemojte ni Vi. Da bi mogli slaviti život. I ne zaboravite ružičastu vrpcu na reveru.
