Ovih dana iz glave mi nikako ne izlazi jedno slučajno poznanstvo. Tu, u našoj blizini, na Gradskoj tržnici, dirljiv susret dvije žene. Zagorke (83) i izgledom duplo mlađe Mire koja je, među brojnim prodavcima, uočila baš tu staricu koja umorna i promrzla, s tezge, svojim radom pokušava da sebi i mlađem sinu, inače invalidnom licu, namakne pare za svakodnevno preživljavanje.
Jedan dan Mira je Zagorki donijela jaknu, drugi joj je poklonila svoje rukavice, skinula ih i dala Zagorki, da joj se ruke ne mrznu. U međuvremenu je “počistila” Zagorkin štand. Sve što je starica pješke i na leđima dovukla u Prijedor iz sela podno Kozare, u tren pokupovala. Nije bilo puno, nekoliko hrpica salate, peršuna, sušene jabuke za kompot, priglavci… Samo zato da se starica na pijaci ne bi dalje smrzavala. Nije bilo ni mnogo drame oko ove kupovine, a ni velikih riječi.
Jednostavno, jedna je prepoznala tuđu muku, druga joj se na svoj način, toplim, ali umornim pogledom zahvalila. I otišla. Sutra će opet po ovom minusu na pijacu, iza štanda srećna ako kući donese 10, 20 maraka. Ne žali se Zagorka na život koji ima. Lagano našoj ekipi kaže: “Tako mora, jer drugog izlaza nema.” Vidi se, mučne joj i kamere i novinari. Dosadni smo, ali ipak priča. I Mira je otišla nekim svojim putem. I kad ponovo dođe u Prijedor, opet će vjerovatno do pijace, da vidi da li ima Zagorke. I da ako je tu, opet sve kupi.
Ove priče su rijetke i zato valjda i meni dragocjene. Koliko se često u ovim mučnim vremenima korone, bez nje sad ne ide ni jedna priča, osvrnemo oko sebe. Da pogledamo ljude, da vidimo da li im je teško, kako žive, imaju li kakvu muku, problem koji bi valjalo zajedno pobijediti. Hvata li nas panika od tog da smo sami sebi centar svijeta, a problemi koje imamo poput planine.
Imamo li saosjećanja prema drugim ljudima ili nam je sve manje važno osim nas samih. Saosjećanje sa onim koji u tom trenutku ima manje nego neko od nas, ma kako to naše bilo malo, nije ta roba koju je Mira kupila sa štanda. Znam pouzdano da joj ne treba, kao ni što našoj Zagorki ne treba milost, ali je “knjiga” iz koje bi trebali učiti.
Isključivo oni, koji ovo “gradivo” nisu prešli u rođenoj kući ili na nekoj od životnih stepenica. Vrijedi pokušati, jer osjećaj da si dobar čovjek je neprocjenjiv. Zato, otvorite oči i pogledajte oko sebe. Ako makar negdje prepoznate priču sličnu Zagorkinoj i ne okrenete glavu od nje, ima nade za nas.
