Jednom starijem čovjeku koji se cijelog života bavio stočarstvom, država dodijeli penziju kako bi mogao da preživi sada kada više nije u stanju da se bavi poslom od koga je cijelog života preživljavao. Jedna novinarka ga je tom prilikom zamolila da joj ispriča jedan detalj iz svog života koji nikad neće zaboraviti, i koji će mu zauvijek ostati u sjećanju.
Starac tada započe priču:
“Bilo mi je 20 godina kada sam u šumi našao malo nejako psetance. Uzeo sam ga i donio kući. Mjeseci su prolazili a komšije mi počeše govoriti da sve više liči na vuka i da ga trebam ubiti jer će mi kad tad veliko zlo učiniti. Bio sam mlad i nisam nikoga htjeo slušati, mnogo me je volio i gotovo nikada se nije odvajao od mene, gde god da sam išao i on bi sa mnom. Prošle su godine…Jednog sparnog ljetnjeg dana ušao sam u svoju kolibu i malo prilegao, kroz san sam čuo neku buku, režanje i krkljanje, dok sam došao k sebi i ustao, sve je utihnulo, izašao sam napolje i ugledao čitavo stado ovaca poklano, a vuk sav u krvi sjedi i gleda pravo ka meni. Malo od straha a malo od bijesa, utrčao sam u kuću, uzeo pušku, nanišanio sam a on se nije ni pomakao, bio sam strašno ljut. Vidio sam neku tugu u njegovim očima, ali ipak sam povukao obarač i on je pao. Nisam znao šta da radim sa ovcama pa sam pozvao komšije da ih odnesu dok se meso još nije pokvarilo, bilo me je sram što ih nisam poslušao i riješio se vuka na vrijeme. Sunce je upravo zalazilo dok smo tovarili leševe ovaca. Možete samo zamisliti kako sam se osjećao kada sam među zaklanim ovcama ugledao tri zaklana vuka. Tek tada sam shvatio šta se u stvari dogodilo i šta sam ja učinio.
Pouka: Nije uvek sve kao što izgleda – Nikada ne procjenjujte ljude i situacije na osnovu onoga što vidite na prvi pogled.
