“Mogu li dobiti bijelo pileće, ovaj ovdje najmanji komad. Treba mi za supu”. Trgovkinja, stasita crnka, dohvati onaj “moj” komad piletine, izvježbanim pokretom ga ubaci u plastičnu kesu i baci na vagu. Pri tom me značajno pogleda i reče “To je skupa supa”. U sekundi mi zgadi i samu pomisao na supu o kojoj sam maštala od ponedjelјka do subote. Ništa ne komentarišem. Platim ono bijelo 4,60 maraka, zahvalim se lјubazno i izađem. Nekako smo navikli, Murisa to najbolјe zna, da nas trgovci, čast izuzecima, sitno zakidaju. Jedna cijena u rafama, na kasi druga, različita gramaža, dodatne cijene na artiklima, kad za to nema potrebe i slično, ali da ti prave dnevni meni, “ulaze“ u kuhinju i određuju od čega ćeš i šta napraviti za ručak, to još ne doživi. Zaklјučak, ako je trgovkinji za utjehu priznajem da sam od onog komada bijelog pilećeg ipak napravila čorbu. Prošla me volјa za supom. Ovih dana na društvenim mrežama ugledam sjajan grafit. “Jebem ti dan kad sam te upoznala“. Postavila ga na svom profilu novinarka čije pero baš cijenim. Mislim da nije samo “lјubavni”, mada ga ožalošćeni u tom polјu vjerovatno najčešće tako i prevode. Meni je logičan za sve situacije u kojem te neko, a da se tom ni u snu nisi nado, napravi budalom. Iskustvo je u tom kontekstu tek puka varijabla i ne treba mu pretjerano vjerovati. A kome onda treba, ostaje u domenu nagađanja, jer da se zna, onda ne bi ni bilo ovakvih i sličnih grafita. U Prijedoru početak jedne dobre priče. I moj grad će dobiti svoj “Plavi balon”- udruženje koje je asocijacija na svjesnost o autizmu i poteškoće s kojim se susreću autistične osobe i njihovi najbliži. Vjerujem nekako da će ih Prijedor podržati i da neće ostati sami, jer lјudske dobrote i podrške nikad ni dovolјno, ni previše. A što se tiče supe ne odustajem. Pokušaću i naredne subote, ali ipak u drugoj trgovini.
M. Zgonjanin
