Aero-klub “Prijedor” obilježio je 70 godina postojanja. U tom višedecenijskom periodu kroz njega su prošli brojni piloti, padobranci i jedriličari. Prije 65 godina, na Aerodromu “Urije” zakoračio je tada sedamnaestogodišnji Mirko Šašić. Zavolio je jedriličarstvo, ali se kratko bavio time jer ga je, kao ratno siroče, život odnio u nekom drugom pravcu. Velika želja ga je vukla i iz Banjaluke je došao da obiđe, kako kaže, svoj aerodrom.

Mirko Šašić je rođen 1940. godine u Trgovištu kod Novog Grada. Od malih nogu privlačili su ga avioni, padobranstvo i jedriličarenje. Dječački san je i ostvario kada je imao 17 godina. „U Prijedoru sam upisao Državnu industrijsku školu. Kao mlad momak bio sam zainteresovan za sportsko padobranstvo i jedriličarstvo i 1957. godine sam se učlanio u Aero-klub. Radile su tri sekcije, modelari, piloti jedriličari i padobranci. Ja sam se odlučio za padobransku i jedriličarsku sekciju. Sa iskusnim instruktorima padobranstva i jedriličarstva obavili smo sve teoretske dijelove nastave“, prisjeća se Šašić vremena u kojem je ostvarivao svoje snove. 

Prisjeća se Mirko i praktičnog dijela obuke na sarajevskom aerodromu „Butmir“, koja nije bila laka i jednostavna. „Ta obuka jedriličara je bila dosta zahtjevna. Vršena je na jedrilici dvosjedu zvanoj „Roda“. Nakon određenog broja naleta i časova provedenih u zraku sa instruktorom, on je odlučio kad je koji kandidat spreman da samostalno poleti.  Među prvima sam samostalno poletio na aerodromu Butmir u Sarajevu i mi smo se vratili  na Aerodrom „Urije“. S obzirom da piloti jedriličari, kad samostalano lete, moraju da imaju padobran, u slučaju kvara jedrilice moraju da iskaču, morali smo da imamo i padobranske skokove“, kaže on.

Prvi padobranski skok Šašić je izveo na aerodromu „Urije“ i kaže da nikada neće zaboraviti taj osjećaj, gdje su se pomiješali i povezali uzbuđenje, radost i strah. Kaže da je poslije prvog skoka bilo mnogo lakše skakati, a prisjeća se i pilota s kojim je bio u avionu kada je izveo prvi skok. „Bio je to tada čuveni pilot Mladen Biberčić, veoma hrabar i sposoban. Nažalost, nije imao sreće. Iako veoma iskusan pilot, u tom svom sportskom avionu poginuo je negdje iznad Kupresa kada je pravio prelet za Sarajevo”, dodaje on.

Kada je Šašić pilotirao jedrilicom tehnologija je bila bitno drugačija. Bilo je teže obezbijediti da sve bude bezbjedno i sigurno. „Jedrilica „Roda“ se dizala pomoću vitla i sajle. Razvuče se sajla preko aerodroma, na kraju aerodorma se uključi vitlo, zakači se za jedrilicu, uključi se bubanj, vitlo mota i digne se jedrilica u leteći položaj. Kada se otkači  sajla prave se jedan ili dva kruga, zavisno od visine. To je bilo dosta složeno, moglo je biti  nekih nesreća, moglo se desiti da se ne otkači kuka, ali i to je bilo riješeno. Onaj na vitlu imao je automatske makaze, odsječe sajlu i riješi problem“, priča Šašić kako je nekad umjesto aviona, vitlo dizalo jedrilicu. 

Kao i većina njegovih vršnjaka pilota jedriličara i Šašić je imao želju da postane pilot sportskog motornog aviona. Da je postao, kao i drugi piloti sportskih aviona, služio bi vojsku u tadašnjoj školi rezervnih oficira pilota u Tuzli i nakon toga postao bi vojni pilot. Ali,  život je udesio drugačije. Kada je imao 20 godina kao ratno siroče otišao je na daljnje školovanje u Varaždin i Zagreb i tu se završila njegova kratka karijera jedriličarstva i padobranstva. Lijepe trenutke iz tog perioda nosi kroz cijeli život i kaže da ih se uvijek rado sjeća.

VUKLA ME ŽELJA NA MOJ AERODROM

Slušao je Šašić i čitao kako Aerodrom „Urije“ obilježava 70 godina postojanja. Odavno je u penziji i živi u Banjaluci, ali velika želja ga je vukla da nakon šest i po decenija dođe tamo gdje je u mladalačkom zanosu dizao se u visine i sa njih skakao na zemlju. I došao je.  „Evo me nakon 64 godine na mom Aerodromu “Urije”, gdje sam počeo svoju padobransku i jedriličarsku karijeru. U to vrijeme, 1958. godine, nas 10 kandidata za obuku na jedrilici upućeni smo u Sarajevo na Aerodrom “Butmir”. Tamo je vršena praktična obuka pilotiranja jedrilicama. Instruktor naš je tada je bio pilot Boško Cvijić. Tamo smo proveli 30 dana za vrijeme ljetnjeg ferija“, kaže on.

DIJETE ZBJEGA I RATNO SIROČE

Mirko je rođen 1940. godine. NJega i još četiri brata majka Petra je u ratnom vihoru othranila u kozaračkim zbjegovima. Otac Stojan rat nije preživio. Nakon prebolovanog trbušnog tifusa, vratio se u jedinicu i poginuo  1943. u Svodni, na miniranju oklopnog ustaškog voza. Mitraljez ga je presjekao na dva dijela.

U opštoj i teškoj sirotinji poslije Drugog svjetskog rata, majka Petra izmorena i sama nije mogla hraniti i školovati petoro djece. Tri sina, među kojima i Mirko, završili su u domovima za ratnu siročad. Mirko kaže da je mnogo teže bilo dvojici starije braće koji su ostali na ognjištu, jer ništa nisu imali i morali su mukotrpno da se bore za opstanak i preživljavanje. „U domovima ratne siročadi mi smo imali smještaj, hranu i školovanje i time su naši problemi bili riješeni“, kaže osamdesetdvogodišnji Mirko Šašić.

Kozarski