Na putu za Kozaru juče kolaps. U komentarima ispod izvještavanja lokalnih portala još veći. Po našem dobrom, starom običaju, sve smo popljuvali. I snijeg i građane željne zimskog ugođaja, i komunalce i policiju koja nije regulisala saobraćaj. Sjetili se i influensera koji su pohrlili da se uslikaju na snijegu i objave slike na društvenim mrežama. I njih smo ismijali… I jedini restoran u kojem tri sata čekaš na ručak… Čitam naglas. Onaj Moj mahne rukom. „Nemoj više, Boga ti. Da je kultura naših građana, ponajprije tih koji pljuju po portalima, skandinavska, možda bi i okruženje bilo tako uređeno.“ Poklopim se. Ućutim. Pred njim. Pred vama ne mogu.
Bila sam na Vlašiću juče. Da vas ne lažem, otišla da vidim snijeg. Vidim, osjetim, doživim. Šta ću kad volem?! I kad mi fali…
Bjelina gdje god pogledaš. Ljudi mali milion. Mladih, starih, ovakvih poput mene – u najboljim godinama. Od prvoklasne ski opreme, zatim neuslovnih patika i helanki, do poneke suknje i krznenih bundi i šubara. Meni ta raznolikost nije smetala. Nije mi smetala ni policija na svakom raskršću koja je regulisala protok ljudi, kvadova, auta… Čak ni činjenica da sam mjesto za prve ćevape cupkajući u redu čekala deset minuta, a za ručak skoro dvadeset samo da dobijem sto… Sat je pokazao pređenih 18000 koraka.
-„Sad možemo na palačinke s čokoladom, potrošili smo ih i prije nego što smo ih naručili.“ -konstatujemo.
Pritom sam se par puta bacila u snijeg. Anđela nisam pravila. I ovako su me klinci čudno gledali. Gledala sam u nebo. Pahulje padale. Padaju li one ka zemlji ili se ja dižem u visine? Jedva sam se otela porivu da otkinem ledenicu i ližem je. Ožednila poslije ćevapa. Nije da nisam imala vodu u ruksaku, ali ćejf je ćejf. Što se slikanja tiče, iz tristo različitih uglova. Nikom nisam smetala. Niko nije smetao meni. Čak smo sa osmijehom slikali jedni druge. Ah, da. I flertovala sam. S tamo nekim konobarom. Dok nas je usluživao, čuo je da s prijateljicama pričam o problemu spuštenih kapaka i činjenici da se sada jako teško našminkati a da ne dobijemo efekat tužne sove. Nakon što je šeretski nahvalio ljepotu mojih očiju na isti način na koji to uradi svakoj gošći, a ja se pretvarala da mu vjerujem, počeo je s pričom:
-„Ja sam svojoj ženi platio operaciju. 1400 eura. Sad je bas lijepa. Sretna je. I ja sam kad vidim njenu sreću.“
-„Daću vam svoj broj, kažem. Pa ako se ikad razvedete, i moji kapci će se do tada vjerovatno još spustiti pa se možemo čuti.“
-„Ma ako želiš, ja ću se odmah razvesti.“
Cijelo društvo grohotom.
Živjeli!
Onom Mom sam već rekla, ne mora kapke. Može me počastiti barem mezoterapijom. Ako ne, ja bih mogla na Vlašić i sljedeći vikend. Broj da ostavim…
Vama ću reći nešto drugo. Gdje god da idete, ne morate nositi skandinavsku kulturu. Ponesite svoju ličnu. Ponesite ljubav prema ljudima. Ponesite poštovanje. Razumjevanje za neke stvari koje možda i nisu idealne. Ni mi kao pojedinci nismo idealni. Otvorite oči. Gledajte u nebo. Otvorite usta. Lovite pahulje. I otvorite srca. Samo tako ćete vidjeti ljepotu u svemu. U ljudima oko sebe. U snijegu. U gužvama na cestama i u restoranu. Dokaz su da nam ima. Vidjećete ljepotu. Obećavam. Svugdje. Pa i u gužvama na našoj Kozari…
