“Spavala sam sa 12.000 muškaraca” Ispovijest Prijedorčanke šokirala regiju

0
IlustracijaFoto:MARTIN LEE / BSIP / Profimedia / Profimedia

Tekst o ženama koje su se bavile nastarijim zanatom, a koje su 1987. godine zagrebačkim novinarima otkrile kako izgleda jedan njihov dan, podigao je tada veliku prašinu.

Žena Blic prenosi tekst u cjelosti.

Januar 1987: Noću Zagreb (kao i većina naših gradova) izgleda kao velika spavaonica. Ove januarske večeri severac rastjeruje s ulica i one malo upornije u traženju nekog provoda. Ali ipak… Nekima je posao da se smrznu, a nekima je došlo dotle da moraju i mraz da podnose.

Došli smo u Zagreb da uz pomoć nekoliko prijatelja (mješovitog sastava, beogradsko-zagrebačka veza) saznamo nešto o damama kojima je dato pravo da se zovu “ljepotice noći” i da budu učlanjene u najstariji esnaf na svetu, prenosi Yugopapir.

Za početak, nismo morali mnogo da tumaramo. Preko puta blistavo osvijetljene “Esplanade”, utonuo u zgradu, nalazi se restoran “Putnik”. Odatle, kao u ograđenom prostoru, do sljedećeg ćoška šeta dvadesetak žena različite mladosti, a zajedničko im je što sve očekuju da će im noć donijeti zaradu, kao i mnoge prethodne.

Ulazimo u restoran. S vrata nas zapahnu miris rakije, jeftinog parfema i isparenja zagrejane odjeće.

Vječito su me tukli…

Nakon izvjesnog vremena dolazi nam sagovornica. Mršava, sitna žena, ili kako bi se to kod nas reklo, neuhranjena. Ruke joj grube, koža ispucala, kad govori šuška, tako da je pola ne razumijemo…

“Ovde su vam sve priče slične”, započinje razgovor Asida iz okoline Prijedora. “Ja sam u Zagrebu takoreći nova. Radim oko dvije godine. A može se, brate, zaraditi. Eto, (vadi novčanik u kojem su i slike djece), u 21 do 22:30 imam dvije i po “milje” (dva i po stara miliona). A gdje bih ja to dobila, pa taman da sam i ljekar.

Šta me na to natjera? Prvi muž je pio od sabaha, pa onda dođe kući s jaranima i ako neću da im kuvam kavu, prebije me. Kad sam rodila, pomislim, smiriće se… Hoćeš đavola – isto. Tukao i mene i dijete. Tako ti ja pobjegnem od njega…

FOTO: JOSE JACOME/EPA
FOTO: JOSE JACOME/EPA

Ubrzo se opet udam. U početku, sve je bilo potaman. Rodim opet sina, a on se tad propije pa opet udri po meni. Spakujem ti se ja i ponovo odem. Gde? Pa sve tu okolo Prijedora.

Ni s trećim nisam bolje prošla. Samo, imao je dobru rodbinu, branili me koliko su mogli. Dkever me i dalje posjećuje, a i kćerku vode sa sobom na more… Opština mi dodijeli nešto zemlje i kuću. Jeste, šta mi sve to vrijedi kad je prazno. Nemam ni stola ni stolice. Sada je polako sređujem. Gde su mi djeca? Dole, kod matere. Rekla sam im da radim kao spremačica…

U to ulaze s budućim mušterijama dvije Asidine koleginice. Na brzaka cimnuše po travaricu i odoše da odrade dobijene pare.

“U Zagreb sam došla zajedno s djecom, premeštajući se iz voza u voz”, nastavlja Asida. Nisam ni znala gde ću stići. Usput mi ljudi davali da štogod pojedemo i popijemo. Onda mi jedan čovek predložio da dođem u Zagreb i pokušam ovo što sada radim. Ništa mi za tu uslugu nije tražio. Kad sam počela da radim, koleginice me tukle. A ja navikla na batine, tukle me pa prestale…

Gdje obavljam posao? Uglavnom po haustorima i kolima. Ove ženske, njih tri-četiri, iznajme sobu, ali ja tamo ne mogu, prljavo je. Nikad ja ovde ne bih bila da sam imala pravog muža… A ovako, nije da se žalim, nije mi ni lako. Treba izdržati 15-20 mušterija na dan. Ja ne cijepam mnogo – trista hiljada po komadu.

Ženska u crnoj elegantnoj haljini

Ispred restorana živost ista. Ženske skakuću, duvaju u šake. Tu i tamo prilaze mušterije, zagledaju ih, dok se one trude da budu što vulgarnije ne bi li ih privukle.

Iz tog polumraka odlazimo u jedan bolji hotel. Nažalost nemamo sreće – ženska koja tu radi kao prostitutka inače je i sobarica, ali danas ima slobodan dan.

Naš pratilac je neumoran. Odlazimo u sljedeći hotel s još većim brojem zvjezdica. U vinsku kartu ne smijemo ni da pogledamo. Da bismo stigli do nove sagovornice, bila nam je potrebna preporuka i molba, kao da idemo kod nekog ministra.

Žena gleda kroz prozor
FOTO: SEDAT SUNA/EPA

Konačno imamo sreće. Prilazi nam ženska u crnoj elegantnoj haljini sa “solidnim” šlicem. Vanja, 28-godišnja Zagrepčanka, naručuje suvi martini. A onda nam se obrati:

Vi mene možete nazvati kurvom. Suština je to, ali sve češće imam utisak da radim kao psihijatar. Bez obzira kakvog muškarca primim u svoj apartman, ne može da ‘vodi ljubav’ cijele noći. Onda počnu da me dave o svemu i svačemu. Niste ni svjesni kakve sam ja sve stvari saznavala. Međutim, mene osim love ništa ne interesuje.”

Kako dolazite do klijenata?

Vanja nas gleda preko čaše i nastavlja:

“Isto tako kao što ste me i vi našli, samo danas ne radim, na vašu sreću, iz ženskih razloga. Znači, preporukom ili ako neko ima moj telefon, pa mi ostavi poruku u telefonsku sekretaricu. Ako dolazi preko nekoga, onda ga veče provedeno sa mnom košta sedam milja. Ja uzimam pet, iliti to pretvoreno u devize.

Ne, nemam makroa. Veze su mi uglavnom ljudi iz hotela. Često radim kao kolgerla. Znači, unajmljuju me poslovni ljudi za prijeme i neku vrstu relaksacije poslovnih partnera. A da, zaboravila sam da kažem. Ja sam se kao mlađa zanosila filmom, čak sam i bila neka starleta. Naslovne strane su me privlačile, međutim, od toga nije bilo ništa. Svaki od tih fakina me je imao, navodno, radi mog uspjeha. Onda sam otišla u Italiju. Mislila sam da tamo samo na mene čekaju.

Ako nije indiskretno, koliko zarađujete?

“Uglavnom radim oko 20 dana mjesečno i to vam izađe 100 starih miliona plus pokloni kavaljera. Roditelji? Ma, nema veze! Ne stojim ja na Trgu Republike.

U Vanjinoj čaši ostala je samo maslina koju pokušava da ubode čačkalicom.

“Dosta polažem na svoj izgled. Kozmetika, bodi bilding, sauna, masaža. To je vrlo bitno jer kad se skinem, zna se šta svi očekuju da vide. U poslu sam oko tri godine. Sebi sam zacrtala petogodišnji plan, a onda šta znam, imaću osiguranu budućnost, no živjeću svakako lijepo. Sada me izvinite, umorna sam.

Oko 12.000 muškaraca

Sutradan je bilo još hladnije – minus 15. Bojimo se da na Trgu Republike po ciči zimi neće biti ni ponude ni potražnje ljubavi. Naravno, pogrešno smo mislili. Jel šta su Celzijusovi stepeni prema željama za parama i potrebi?

Šest “ljepotica dana” očekuju da im priđe “papak” (ovca, ili mušterija). Pripremamo fotoaparat. Sve do jedne okrenuše leđa. Utom odnekud istrčava jedan Rom, ide prema nama i viče: “Odma da si mi dao aparat, jer ću da te oderem… Ti ćeš ženu da mi slikaš! Bez pitanja?”

I pokazuje na jednu zaista zgodnu Romkinju. Ubrzo odustaje od oduzimanja aparata i preti sudom jer njegova žena je majka dvoje djece i ima veliku rodbinu u Beogradu. Kad se gužva stišala, prilazimo 35-godišnjoj Dunji, kojoj se jedino oči vide iz bele duge bunde. Na razgovor pristaje samo za ljubav našeg poznanika iz Zagreba.

Koliko uspijevate da zaradite na ovoj vjetrometini?

“Pet-šest milja, kako kad, a dok je toplo, mogao si da uhvatiš 10-12 cigli jer to ti ovde ide ovako: za početak ga furaš za jednu milju. Kad ga odvedeš u sobu, izvučeš mu i dušu. Teško da može proći bez dvije-tri cigle. Plati sobu, plati da se namjestim, plati da se pomaknem i sve tako.

Na kraju, kad vidi kolike je pare ostavio, on ne može ništa! Šta ti je muško! Možeš mu dići i možeš mu spustiti pritisak kad hoćeš. Imaš blenta – kako se skinem, on može da ide kući. Bitno je samo nemoj “papka” popaliti, jer će te murija rasturiti. Odmah možeš da bježiš u drugi grad.”

Koliko traje to zadovoljstvo s vama?

“Sve to zavisi od love. Ako vidim da je on muster i da daje 500 po 500, milju po milju, onda ne gledam na sat.”

Imate li djece?

“Imam dvoje. Volim ih kao oči svoje. Sve ovo zbog njih radim. Pazi, ja imam love, al kao da nemam, sve stavljam na knjižicu. Sagradila sam i kuću u Zagrebu i polako je opremam. Imam solidan auto… Razmišljala sam ja i o drugom poslu, zašto ne. Kad ovdje više ne bude furalo, ja ću se negdje uvaliti i zabole me. Od tog trenutka, prošlost me neće opterećivati.”

A one oko vas?

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

“Ko njih šiša. Ne može mi niko ništa. Ej, isključi taj kasetofon. Nemoj da mi se čuje negdje glas. Ima ovdje naših p… bez igdje ikoga. Teraj njih da ti pričaju. Trebalo je da dođeš prije Nove godine, da vidiš šta je ovdje bilo studentkinja i pucica. A takvih je za džeparac sve više i to su veći maheri od mene.

Po meni, bilo bi super kad bi postojale javne kuće. Imale bi pravu zaštitu, ljekarske preglede, plaćale porez i svi bi bili zadovoljni. Ovo je silno za*ebavanje. Ja radim 10 godina i nikad nisam imala makroa. Ma koji će mi on… Neradnik jedan, žicar, pa ja bi mu oči iskopala da on sjedi negdje i loče, a mene svi redom da žvalave.

Najbolje mušterije su mi mladi momci terenci. Oni, kad im prigusti, ne pitaju za lovu. Ja imam svoje stalne goste po pet-šest godina. Vodila sam ja neku evidenciju. Tako sam izračunala da sam za 10 godina spavala s oko 12.000 muškaraca.”

“Stavljali su mi pištolj na glavu”

Jeste li bili u nezgodnoj situaciji?

“Hteli su da me sijeku, stavljali mi pištolj na glavu, ali kad im se dograbim za najosjetljivije dijelove – zaborave na te gluposti.”

Da li biste se udali?

“Nikad. Mrzim muškarce. To mi je u krvi. Kao bolest. Živim samo za djecu. A sve ti se to svodi na isto. Za ljubav se plaćaju večere, zimovanja, kupuju pokloni. Ovdje je bar jasno, biraš kurvu prema sebi i znaš šta možeš od nje da očekuješ.”

Odlazimo iz Zagreba. Snijeg je pokrio tragove prodavačica “ljubavi”, pa i nezavršeni Trg Republike. Sve je belo, samo će i dalje postojati crno šetalište.

Napisao: Vojin Kaćurić (Nada, 1987)

(Kurir.rs/ Yugopapir/ Index.hr)

RODITELJI OGORČENI: DA SMO ZNALI ZA RANIJE SLUČAJEVE, NE BISMO NI SLALI DJECU NA JAHORINU! (foto)

0

Dva autobusa sa učenicima Osnovne škole “Petar Kočić”, večeras oko 22 sata, stigli su pred školu na Urijama, gdje su ih dočekali zabrinuti roditelji. Suza je bilo sa obje strane strane: kako iscrpljene djece, od kojih su neka povraćala odmah po izlasku iz autobusa, tako i roditelja koji su, kako kažu, proživjeli pakao. Na Jahorinu je u školu u prirodi otputovao 91 učenik petih razreda u pratnji četiri učitelja i školskog pedagoga. Sinoć su se kod većeg broja djece pojavili simptomi slični stomačnom virusu, uz mučninu, povraćanje i slabost, a neki od učenika su završili i na infuziji. U toku dana, još đaka je dobilo slične tegobe i do povratka u Prijedor, prema podacima iz uprave Škole, ta brojka se popela na 42 bolesne djece.

Milica Matijaš

“Djecu smo poslali u školu u prirodi. Radovali su se tome, a na kraju su i oni i mi samo jedva čekali da nam se vrate. Ovo nije jedina prijedorska osnovna škola kojoj se to desilo. Saznali smo od drugih roditelja da se to dogodilo i njihovoj djeci, a boravili su nedavno u istom hotelu na Jahorini kao i naša. Postavljamo pitanje, zašto se o tome ćutalo, jer da neko nije pokušavao to zataškati, ne bi se ovo dogodilo našoj djeci. Ne bismo ih ni slali tamo”, ogorčena je Milica Matijaš, čija je kćerka večeras doputovala s  Jahorine.

Autobuse s Jahorine, večeras je pred školom “Petar Kočić” dočekala i direktorica Gorana Bosančić.

Gorana Bosančić, direktorica OŠ “Petar Kočić”

“Zbog svega ovoga, učenici su se ranije vratili s Jahorine. Veoma mi je žao zbog svega, a već sutra bismo trebali saznati uzrok stomačnih tegoba kod djece. Saznala sam iz resornog ministarstva da će sutra ujutro inspekcija otići u hotel u kojem su bili smješteni učenici, a o svemu ću sutra razgovarati i sa roditeljima, kada budemo imali više informacija”, rekla je Bosančićeva, koja je, odgovarajući na pitanje novinara, rekla da nije čula da se ovako nešto već dogodilo ekskurziji iz druge škole.

Roditelji kažu da će insistirati na odgovornosti nadležnih. U svemu ovome, nisu štedjeli riječi hvale za prosvjetne radnike koji su, kako kažu, cijelo vrijeme bili uz bolesnu djecu i davali sve od sebe da im pomognu. Opširnije o ovome u sutrašnjim Novostima TV Prijedor.

izvor: Kozarski

ZBOG ČEGA JE PALA CITABRIJA I ODNIJELA DVA ŽIVOTA?

0
Ustupljena fotografija

Posljednjeg dana 2022. godine, prijedorsku javnost potresla je šokantna vijest o udesu aviona Aero-kluba “Prijedor”, u kome su tragično izgubili živote pilot Ljubiša Aramanda (47), nastavnik jedriličarstva, rukovodilac Jedriličarske sekcije i član Upravnog odbora Aero-kluba “Prijedor” i njegova kćerka Andrea (23), putnik u avionu. Prema očekivanju, prijedorskoj, javnosti Republike Srpske i BiH, tim povodom danas se obratio Upravni odbor Aero-kluba “Priiedor”, Saopštenjem za javnost. Zbog tragičnih razmjera udesa i velikog interesovanja javnosti za uzroke, ovaj dokument, usvojen na sinoćnjoj sjednici Upravnog odbora, objavljujemo u cijelosti. 

Aeroklub „Prijedor“

Upravni odbor

                                SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Poštovani sugrađani!

Kao što je poznato, posljednjeg dana prošle godine, u udesu našeg aviona Citabrija, registarskih oznaka E7-PDH, porodica Aramanda izgubila je dva svoja člana, a Aeroklub „Prijedor“ jednog od svojih stubova – nastavnika jedriličarstva, pilota, rukovodioca Jedriličarske sekcije i člana Upravnog odbora. Pretrpjeli smo veliki gubitak – emotivni, kadrovski i gubitak jednog vazduhoplova, a sudeći po glasinama i neistinitim interpretacijama udesa u prijedorskoj javnosti, s kojima se na žalost svakodnevno suočavamo, na putu smo da izgubimo i ugled koji već 70 godina uživamo u vazduhoplovnoj porodici Regije. Zbog toga smo prinuđeni da se u sadašnjoj, najtragičnijoj situaciji u istoriji Kluba, obratimo javnosti ovim saopštenjem. Kako zbog delikatnosti situacije, tako zbog zakonskih ali i moralnih normi koje nas obavezuju, Saopštenje se ne bavi ni uzrocima udesa ni pitanjima nečije odgovornosti za tragediju. Tim pitanjima se bavi zakonodavstvo ove zemlje. Tužilaštvo BiH vodi svoju redovnu proceduru utvrđivanja okolnosti za dalja postupanja. Otkrivanje mogućih uzroka, na bazi analize činjenica i izjava svjedoka, treba da završi Komisija za provođenje istrage uzroka vazduhoplovnih nesreća, organ Ministarstva komunikacija i transporta BiH, koja je već izvršila preliminarni uviđaj na mjestu udesa i čiji rad je u toku. Mi se u ovom Saopštenju ograničavamo samo i jedino na fakta – s jedinim ciljem nepristrasnog informisanja javnosti o činjeničnom stanju.

Raspolažemo sljedećim činjenicama (stanje: 5.1.2023. 18:02), relevantnim za udes Citabrie E7-PDH.

  1. Starost našeg aviona je oko ili manja od starosnog prosjeka aviona iste namjene i klase u Evropi i Svijetu. Pritom je važno napomenuti da, za razliku od vozila na saobraćajnicama, godište nije kriterij koji direktno utiče na bezbjednost i funkcionalnost vazduhoplova. Bitan i odlučujući kriterij bezbjednosti je poštovanje direktiva i preporuka proizvođača ili nacionalnih regulatornih agencija, koje propisuju način i vremenske rokove za remont ili preglede vitalnih sklopova i sistema vazduhoplova.
  2. Operator i vlasnik vazduhoplova (u ovom slučaju Aeroklub „Prijedor“) drži se Programa tehničkog održavanja vazduhoplova, odobrenog od nadležne regulatorne agencije BiH – BHDCA. Poslednji redovan periodični pregled Citabrie obavljen je 25. oktobra 2022. na nivou godišnjeg, ili tzv. 100-časovnog pregleda. Od tada do dana udesa, avion je naletio još samo tri sata. Ove činjenice upućuju na to da je Citabria bila održavana po zakonskim direktivama i propisima, kao i preporukama proizvođača.
  3. Na dan udesa izvršena je obligatorna najava početka vazduhoplovnih operacija (u pilotskom žargonu: otvaranje zone letenja) kod Jedinice prilazne i aerodromske kontrole letenja na Aerodromu Mahovljani. Najavu je izvršio sam pilot Citabrie.
  4. Na dan udesa, nekih sat vremena prije posljednjeg polijetanja, isti avion je već bio korišten, proveo je u vazduhu 15 minuta, taj pilot nije imao primjedbi niti je bilo bilo kakvih indicija namanjkavosti aviona – što upućuje na to da je Citabria na tom pretposljednjem letu bila u funkcionalno redovnom stanju.
  5. Neposredno pred posljednje polijetanje, pilot je lično napunio rezervoare aviona gorivom, za koje postoji tipsko odobrenje korištenja. Prema izjavama očevidaca, uključujući i one s pilotskim zvanjem, pilot je izvršio i obligatorni predpoletni pregled aviona, predviđen pilotskim priručnikom vazduhoplova i krenuo s procedurom polijetanja – što upućuje na to da je Citabria u tom času bila u ispravnom stanju.
  6. Prema izjavama nekolicine prisutnih vazduhoplovaca, uključujući i onih s pilotskim zvanjem, nije bilo nikakvih vizuelno uočljivih odstupanja od standardnog ponašanja aviona u toj, inače kritičnoj, fazi leta.
  7. Na osnovu analize video-snimka polijetanja i izjava prisutnih vazduhoplovaca, došlo se do zaključka da je avion od uzleta do pada proveo u vazduhu devet sekundi.
  8. Prema izjavama očevidaca koji su posmatrali udes na više različitih lokacija, pored same piste i u neposrednoj blizini, i stručnih i onih koji nemaju nikakva znanja o vazduhoplovstvu – pa prema tome potpuno nepristrasnih, u fazi penjanja aviona došlo je do gubitka brzine (koja je neophodna za održavanje upravljivosti aviona) naglog svaljivanja u desno, obaranja nosa prema dole i udarca u zemlju.
  9. Prema izjavama očevidaca, a i na osnovu tragova koje je rotirajuća elisa ostavila na mjestu udarca u zemlju – motor Citabrie radio je cijelo vrijeme, do zadnjeg časa.

Izvještaj Komisije za provođenje istrage uzroka vazduhoplovnih nesreća o rezultatima preliminarnog uviđaja sa mjesta udesa očekuje se za nekih 30 dana. Molimo prijedorsku javnost da, zajedno s nama, sačeka izvještaj Komisije i da se do tada uzdrži od nestručnih komentara udesa, lišenih svakog osnova, i širenja glasina – ako ne iz obzira prema ugledu Aerokluba „Prijedor“, onda bar iz pijeteta prema ožalošćenoj porodici.

Naglašavamo da je prioritetni interes Upravnog odbora Aero-kluba da se saznaju uzroci udesa i na osnovu njih izvuče pouka, ali i preduzmu sve ostale neophodne zakonske radnje.O svim rezultatima istrage, bez obzira kakvi budu, prijedorska javnost biće informisana čim oni budu poznati.To smatramo ne samo našim moralnim dugom prema ožalošćenoj porodici, nego i prema sadašnjim i budućim vazduhoplovcima.

SRPSKI PILOT OTKRIO ISTINU O “TROVANJU IZ VAZDUHA”: Odlučio da javno progovori, zamolio sve da pročitaju njegovu poruku!

0

Na svom Fejsbuk profilu bivši vojni pilot i probni pilot na avionima MiG-21 Dušan Birmanac, rešio je da progovori o navodnim teorijama zavere o zaprašivanju hemikalijama iz vazduha. Njegovu objavu prenosimo u celosti:

“Za sve koji me ne znate, bio sam vojni pilot, nastavnik letenja i probni pilot na avionima MiG-21. Leteo sam na visinama malo preko 20.000 metara i brzinama oko 2 Maha. Karijeru sam nastavio u Agenciji za kontrolu letenja. Tako da sam upoznat sa mnogim informacija koje su drugima bile nedostupne. Rešio sam da progovorim i kažem istinu o ‘svakodnevnom trovanju iz vazduha’. Molim vas sve da pažljivo pročitate tekst do kraja.

Prvo, beli tragovi koje vidite na nebu rezultat su kondenzacije vrelih izduvnih gasova iz mlaznih i turbo-mlaznih motora u dodiru sa hladnim vazduhom na velikim visinama. Ovo je hemijsko fizički proces koji je identičan procesu nastajanja oblaka. Osnove za razumevanje možemo naći u udžbenicima iz osnovne i srednje škole. Razumem da mnogima ovo nije bilo interesantno tada, jer su u tom periodu imali ‘pametnija posla’ od učenja. Trebalo je uživati u mladosti, a za znanje ima vremena. Na žalost mnogi su oko ove teme neobrazovani, a energično komentarišu lažne objave koje vide na družtvenim mrežama. Mali broj nas je imao meteorologiju kao predmet, ali nastanak oblaka je gradivo koje se uči u osnovnoj školi. Ako vidite više belih tragova koji se gusto ukrštaju na razliitim visinama, to je zbog toga jer se u tom području ukršta nekoliko međunarodnih vazdušnih puteva i pojava je sasvim normalna zbog gustog vazdušnog saobraćaja. Ne brinite, kontrolori letenja su ljudi koji visoko profesionalno obavljaju svoj ne baš lak posao.

Najviše su me zabolele objave ljudi u kojima navode da avioni koji nas truju poleću sa aerodroma Batajnica. Samo da vas sve podsetim. MI VOJNI PILOTI SMO ŠKOLOVANI, OBUČENI I VASPITANI DA BRANIMO NAŠ NAROD, A NE DA GA TRUJEMO, što smo ne žaleći sebe dokazali mnogo puta kada je to bilo potrebno. Moje kolege su ginule i u miru i u ratu braneći sopstveni narod. Sramota me je što među tim narodom ima i onih koji mogu da poveruju da bi smo mi mogli da ga trujemo ili da dozvolimo da neko to drugi radi sa našeg vojnog aerodroma.

Drugo, fotografije gde možete da vidite buriće u unutrašnjosti putničkih ili transportnih aviona predstavljaju raspored i simulaciju tereta kod vazduhoplova kojisu u razvoju i završnoj fazi testiranja. To je standardna metodologija ispitivanja da li se avion normalno ponaša u vazduhu u simuliranim uslovima gde burići predstavljaju težinu koju imaju putnici. Bez ovog načina ispitivanja putniki avioni sigurno ne bi bili bezbedni za letenje. Onda se te fotografije povežu sa fotografijama mlaznica sa aviona koji zaprašuju komarce ili useve i eto dokaza. Kakvih? Da avioni za prskanje komaraca truju iz vazduha? Pa to svi znamo da oni to i rade.

Treće, istina je da postoje tehnologije koje obezbeđuju razbijanje oblaka. Koriste se i u mirnodopskim i u ratnim svrhama. Imaju je Rusija i SAD. Najverovatnije i Kina. Ti aerosoli sadrže čestice koje vodenu paru u oblacima pretvaraju u vodene kapljice. Takvu ‘kišicu’ i razvedravanje smo iskusili na Kosovu na aerodromu Slatina skoro svaki put pre napada po oblačnom vremenu.

I na kraju, četvrto, ljudi koji dozvole da prihvate dezinformacije o trovanju iz vazduha, na dobrom su putu da postanu poslušne ovce kojim je lako upravljati. Takvi koji dalje dele, lajkuju i komentarišu ovakve gluposti značajno doprinose stvaranju još većeg haosa i nepoverenja prema svemu, pa i prema onome što im u nekom trenutku može značiti puno.

OSVESTITE SE! NE GLUPIRAJTE SE! BUDITE LJUDI KOJI KORISTE RAZUM I ZNANJE!”

(Mondo)

Prijedorčanka Mira Latinović golim rukama sklanja zmije s gradske plaže

0

Mira kaže, ne treba se plašiti zmija, već ljudi s lošim namjerama. Životinje nikome ne žele zlo, već samo žele da žive, kaže ona.

Prijedorčanka Mira Latinović, zaljubljenik u rijeku Sanu, godinama ostavlja bez daha svoje sugrađane „golim rukama“ hvatajući riječne zmije s prijedorske gradske plaže i sklanjajući ih od onih koji ih se uplaše. Mnogi se pitaju, kako smije, a ona jednostavno odgovara – zato što zmije osjećaju da im želim dobro i da ih se ne plašim.

Mira već s prvim zracima sunca i toplim ljetnim danima, odlazi na kupanje u rijeci Sani. Ova rijeka, njena je velika ljubav, tako da ne čudi što topledane provodi na njenim obalama. Uz Sanu je odrasla i to je, kako kaže, njena oaza spokoja, gdje uživa s prijateljima, šetajući riječnim obalama i kada stignu hladniji dani. Ipak, ljeto je njeno najdraže godišnje doba, jer svakodnevno s prijateljima uživa na gradskoj prijedorskoj plaži. Međutim, Miru čini posebnim i njeno prijateljstvo s riječnim zmijama.

Nikada se nije plašila zmija

Iako nije reč o otrovnicama, već najčešće o bezopasnim zmijama iz rijeke, većina ljudi, ipak ima veliki strah i otpor prema ovim gmizavcima. Ali ne i Mira. Ona ih voli, ne plaši ih se i bez imalo ustručavanja, hvata ih „golim rukama“ i vraća u njihovo stanište. Čim čuje da na plaži neko vrišti, ona zna da neka od njenih prijateljica gmiže među kupačima.

„Ne sjećam se kako sam otkrila bliskost s zmijama, rekla bih da je to postojalo oduvijek, jer ih se nikada nisam plašila. Ipak, sjećam se da je to i ljudima pored mene postalo jasno prije nekih desetak godina, kada sam prvi put pritekla u pomoć onima koji su se uplašili zmija na plaži. Mnogi su bili u nevjerici i tada i sada, ali meni je to potpuno normalno. Uopšte ih se ne bojim i mislim da i one, baš kao i psi imaju instikt i osećaju ko ih se ne boji i ko ih voli“, priča Mira Latinović, prenosi Agro klub.

Zmije se u Mirinim rukama osjećaju spokojno

Foto: Gordana Vila

Kaže da zna gde je njihovo stanište i gdje imaju uslove koji im odgovaraju. Tokom svake sezone, „sretne“ se s brojnim riječnim zmijama, većinom bjelouškama, a nerijetko je ljudi pozovu u pomoć.

„Jednom mi se desilo da su me zamolili iz jednog obližnjeg kafića da pokušam pronaći zmiju koju su vidjeli da je ušla u ovaj objekat. Otišla sam i pronašla sam je iza frižidera i iznijela je iz objekta. Čak me je malo i gricnula, ali nije to ništa, jer se tada zmija uplašila svega oko nje. Zmije jednostavno treba poštovati i njih i njihov prostor i pustiti ih da žive“, govori Mira.

Kaže, da zmije pronađu nju, a ne ona njih i posebno ih voli jer su nepredvidive životinje.

„Jednostavno, sve je u životu predvidivo, barem ono na šta možemo uticati. Tako je kod većine nas, ali zmije su nepredvidive, kod njih nikada ne znaš kako će i šta biti i to je ono što mi je posebno interesantno“, kaže ona.

Životinje nikome ne žele zlo

Sjeća se da je prošle godine „golim rukama“ ulovila jednu koja je položila jaja i nakon toga je i dočekala njene mlade. U njenim rukama, zmije su spokojne, kao da zaista osjećaju da im je ona prijatelj.

Mira kaže, ne treba se plašiti zmija, već ljudi s lošim namjerama. Životinje nikome ne žele zlo, već samo žele da žive, kaže ona.

Aloonline