Sreto Vučković, slijepi pisac iz sela Bijakovci kod Kozarske Dubice i u Prijedoru je promovisao svoj treći roman pod nazivom „Prst sudbine“. Ni malo slučajan naslov, jer u ovom moglo bi se reći po malo autobiografskom romanu u kojem se bavi sudbinom majčine porodice, sudbina ostaje ključna riječ koja je na poseban način odredila i njegov život.

Ovaj nastavnik srpskog jezika u penziji koji je radni vijek proveo u Trnopolju počeo je ozbiljno pisati kad je bolest uzela maha , a on potpuno 2003 godine oslijepio.

Prvo je nastao roman „Ploska“, a potom prije dvije godine i zbrika pripovijedaka „Pomračenje Sunca“. Nekako simbolično kaže „ da je počeo pisati tek onda kada je nastao mrak“. U pisanju je našao utjehu i mir, ali i u dugom pješačenju, jer uprkos invalidnost Sreto uz pomoć štapa svakodnevno prepješači i po desetak kilometara. Ne miruje ni kod kuće, cijepa drva, pomaže u domaćinstvu i s tako tipičnim mirnim osmijehom kaže „ da se ne predaje i da nikad ne odustaje, jer sve što se dešava, dešava se s nekim razlogom “.

Pa tako i kod njega. Dodatna inspiracija za pisanje u kojme nerijetke pomažu i komšije koje zašištu to što Sreto naglas izgovori bile su i nagrade.

„ Savez slijepih Srbije nagradio ga je specijalnim priznanjem za prvu knjigu, a nagrađene su i dvije pripovijetke, „Pijanstvo „ i „U bolnici“ iz romana „Pomračenje Sunca“.