Darko Cvijetić dobitnik nagrade Fric za roman Schindlerov lift

0

Ovogodišnji dobitnik nagrade “Fric” koja se dodjeljuje za najbolju knjigu fikcijske proze je Darko Cvijetić za knjigu “Schindlerov lift”, saopštio je Buybook. Schindlerov lift je 2018. godine objavila izdavačka kuća Buybook, a roman je 2019. okrunjen još jednom prestižnom književnom nagradom, “Kočićevim perom” koje dodjeljuje Zadužbina Petar Kočić Banja Luka – Beograd.

Nagradu Fric osnovao je sedmičnik Express i ona dobitniku donosi 75 hiljada kuna i skulpturu žiroskopa. Ime je dobila prema nadimku književnika Miroslava Krleže. Dodjeljuje se od 2018. godine, a prvi dobitnik bio je još jedan Buybookov autor, Damir Karakaš, kojem je ova nagrada dodijeljena za knjigu Sjećanje šume.

Darko Cvijetić autor je niza pjesama, kratkih priča, režiser je i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Njegove pjesme prevođene su na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”. Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Hrvatskog društva pisaca.

izvor: Klix

Tražeći vodu pronašao školjke iz Panonskog mora

0

Aleksandar Jeftić, inače šef gradskog Odsjeka za saobraćaj i parkinge, tokom traganja za vodom, na obroncima Kozare u Malom Palančištu, nije pronašao vodu, ali zato jeste neobične i stare školjke. Bunar je kopao na nadmorskoj visini od nekih 240 metara i sve je, kako priča, išlo prilično dobro, no na nekom desetom metru pojavila se stijena. Tu su pronašli račiće i školjke. Pronalaskom je bio iznenađen Jeftić ali mještani nisu.

– Ispričali su nam da su takvo nešto i ranije viđali. Bilo bi logično da smo takvo nešto pronašli da smo vodu tražili u uvali, na mjestu nekog starog riječnog korita, ali ovako je u najmanju ruku čudno ili je ovo dio priče o nekadašnjem Panonskom moru – kaže Jeftić.

Ipak Milenko Radivojac, arheolog i hroničar Grada, kaže da je pronalazak školjki česta pojava. Osim na Kozari ovih školjki ima i na Papuku u Slavoniji, a on lično slične školjke izvađene s dubine od tri metra dobio je iz Jelovca. Kaže da je na ovom prostoru nekad bilo Panonsko more, a dvadestak miliona godina ranije i veliki okean Paratetus. Tad su se izdigli Karpati, Dinaridi, pa i Kozara.

-Odvojilo se i  Panonsko more i ono će  vremenom postati  slatkovodno. U njemu su bile i te školjke. Kad su se planine izdigle ostao je mulj, kamen, prašina… More je nestalo a školjke se okamenile i ostale – kaže Radivojac.

TOČAK VODENICE NE STAJE 9 DECENIJA

0

Porodica Radočaj u Ljeskarama kod Prijedora već 84 godine ima vodenicu, koja i danas u punom pogonu melje razne žitarice.

Prema podacima starijih mještana od Brezičana do Ljubije, nekada je bilo više od 20 vodenica, ali ostala je samo ova u vlasništvu Radočaja.

Mladen Radočaj za Srpskainfo priča da je njegov pradjeda davne 1936. godine izgradio vodenicu na obali potoka Ljubijice.

– Tada je prvi objekat mlina postavljen, vremenom je popravljan i renoviran, ali uvijek je na istom mjestu, uz potok Ljubijica. Pošto je objekat od drveta, morali smo ga renovirati i dorađivati. Na mlinu ima dijelova koji su stari i 40 godina, a nešto je u novije vrijeme ugrađivano – kaže Radočaj.

Navodi da vodenica koristi prirodnu energiju kako bi mljela, a da ne zagađuje prirodu.

– Voda okreće točak, koji onda okreće kardan ili osovinu, koja pokreće remen i kolo kameno, odnosno žrvanj koji melje žito ili neke druge žitarice. Tako izlazi gotov proizvod – objašnjava on.

Dodaje da je ova vodenica jedinstvena i po tome što ima zvono i svjetlo koji daju znak da će koš uskoro biti prazan. Naime, u košu u kojem su žitarice nalazi se i jedna papučica koju žitarice pritišću svojom težinom. Kada se određena količina žitarica samelje pritisak na papučicu opada, papučica se diže i spušta zvono na točak mlina koji se okreće i udara od zvono. Potom se pali i vanjsko svjetlo na mlinu i upozorava vlasnike da će mlin ostati bez žitarica. Radočaj je ponosan na ovaj izum strica, za koji kaže da je od velike pomoći, jer ukoliko mlin melje na prazno udara kamen od kamen i ošteti se.

Dodaje da su od pradjede ovaj mlin prvo naslijedili njegov otac i stric, a potom on i stričević.

– Posla uvijek ima, ali čini mi se da ga ima i sve više iz godine u godinu, jer se narod vraća zdravijem načinu života. Donose kuruze, pšenicu, heljdu – kaže on.

Dodaje da se usluga mljevenja žitarica naplaćuje jednako kao i prije 80 godina.

– Uzimamo 10 odsto od vrijednosti brašna koje sameljemo, i to je mjera od kada je napravljen mlin. Nekada se i za rad vršalicom uzimalo 10 odsto, što je bio takozvani ušur – prisjeća se on.

Navodi da se mušterije uvijek vraćaju, te da je brašno iz njihove vodenice otišlo po cijelom svijetu.

– Imamo ljude iz Prijedora koji stalno dolaze i oni su najbolji pokazatelj kvaliteta ovog brašna. Međutim, ima i veliki broj naših ljudi iz inostranstva koji ne odlaze odavde sa odmora dok ne uzmu kod nas pet, šest kila brašna, ili melju žitarice koje su usijali njihovi rođaci – priča on.

Dodaje da u potoku Ljubijica uvijek ima vode, pa i tokom najvećih suša.

– U potoku se smanji nivo vode tokom suše, ali uvijek okreće točak i melje. Moj otac je pričao da je pedesetih godina bila suša i da nije Ljubijica tekla nekoliko dana, ali ja ne pamtim da nije bilo vode u potoku – kaže Radočaj.

Navodi da od nivoa vode zavisi i za koliko će vremena biti samljevene žitarice.

– Ako je visok nivo vode, za sat vremena može samljeti 20 kila brašna, ali ako je nizak onda čitav sat melje dva kilograma. Ima tu i drugih faktora kao što je taj da li je suv ili vlažan kukuruz – objašnjava on.

Priča da je rad na mlinu za Radočaje posao koji obavljaju iz ljubavi i prenose s koljena na koljeno. Navodi da bi to mogao biti i posao od kojeg se može živjeti, ukoliko bi se povećali kapaciteti mlina.

– Jedna od prednosti vodenice je i ta što ne troši struju niti drva. Samim tim, velika je ušteda u proizvodnji – zaključuje Radočaj.

Proizvode svoje žitarice

Mladen Radočaj kaže da njegova porodica sije kukuruz, pšenicu i raž, koju potom melju u brašno, koje prodaju.

– Cijena kilograma kukuruznog brašna je dvije marke. Znači, ono košta kao i jedno pivo, ali i to je nekome skupo, a nekom nije. Pšenično brašno je 1,50 KM. Ljudi poslednjih godina sve više donose heljdu i traže nam heljdino brašno, pa smo i nju pokušali sijati – priča Radočaj.

izvor: Srpska Info


Mladen Stakić ima neobičan hobi – motornom pilom pravi skulpture od drveta (video)

0

Prijedorčanin Mladen Stakić, penzionisani bravar, prije sedam godina okrio je svoj talenat za umjetnost. Tada je pomoću neobičnog alata, motorne pile od komada otpadnog drveta napravio svoju prvu skulpturu, orla.

Motornom pilom ovaj samouki umjetnik napravio je brojne eksponate. Posebno mjesto zauzimaju ptice, ali tu su i druge životinje, cvijeće, predmeti, namještaj. Kaže da je takozvana “kraljevska stolica” bila među njegovim najzahtjevnijim projektima.

Sirovinu ne kupuje, već pronalazi u šumi ili dobija od prijatelja. Drvo oraha mu je, po kvalitetu, na prvom mjestu.

Umjetnost, priznaje Mladen, ima i svoje terapeutsko dejstvo. Kaže, kada upali motornu pilu, zaboravi na sve brige. Do sada je imao dvije samostalne izložbe, a nada se da će njegova originalna djela uskoro postati prepoznatljiva Razlog zbog kog će ljubitelji primenjene umetnosti svratiti u ovaj kraj.

izvor: RTRS

Građevinski inženjer iz hobija pravi doboše

0

Alen Radošević (32), građevinski inženjer, s radnim mjestom u „CNC Power“, iz hobija pravi doboše. U posljednjih nekoliko godina napravio ih je najmanje 50-tak. Koliko su kvalitetrni govori i podatak da je više od dvije trećine ovih doboša, danas u inostranstvu. Po Alenovim riječima kupili su ih ljudi kojim je muzika posao ili kao i njemu ljubav. Još od srednje škole.

Za izradu jednog doboša Alenu u prosjeku treba nekih mjesec dana.

– Naravno, sve zavisi od zahtijeva kupca. Tog kakav materijal i zvuk žele, do tog kako doboš na kraju treba da izgleda. Od tog u krajnjem zavisi i cijena. Za jedan doboš to je od 350 do 450 evra – otkriva Alen koji je doboše počeo praviti još u vrijeme studentskih dana. U početku nije bilo lako, pogotovo proniknuti u sve tajne koje ovaj zahtijevan hobi traži. Onda je slučajno preko jednog sajta dobio prve informacije, prikupio dijelove i napravio svoj prvi doboš.

– I danas je u funkciji i na njemu svira bubnjar „Remixa“- kaže Alen koji danas doboše pravi uglavnom po narudžbi.

 U Prijedoru, ali ni u Bosni i Hercegovini ovaj građevinski inženjer, kad je hobi u pitanju, nema konkurencije. Čuo je da se izradom doboša po malo bavi jedan momak, ali tamo negdje u srednjoj Bosni. No, po njegovim riječima on nije nešto aktivan za razliku od našeg Prijedorčanina koji se trudi da hobi kojim se bavi bude i na profesionalnom nivou.

– Ne mogu drugačije. Doboše pravim u vrijeme kad nisam na poslu. No, razlike nema. I tamo gdje radim u „CNC Power“, ali i dok pravim doboše trudim se da budem profesionalac. Greške tu ne prolaze – poručuje Alen.