ŽENE ČESTO KRIVE SEBE, ALI NEMA OPRAVDANJA ZA NASILJE U PORODICI

0
Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut

„Kritika, prozivke, kontrola šta jedete i nosite i fizičko nasilјe! Kada dođe do fatalnih poslјedica kojima smo danas svjedoci, onda se možemo samo zapitati gdje živimo, kolika je naša odgovornost kao pojedinca, kao društva, kako to štitimo žrtve nasilјa i kako im pomažemo, hoćemo li išta naučiti iz ovoga i kako dalјe“, ističe psiholog Maja Savanović Zorić.

Možete li objasniti pojam femicida?

– Femicid je najekstremniji oblik rodno uslovlјenog nasilјa i definiše se kao “ubistvo žena, jer su žene”. Mogli bismo reći da se radi o zločinu iz mržnje nad osobama ženskog pola, koji je motivisan polom žrtve. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, “većinu slučajeva femicida počine partneri ili bivši partneri, pri čemu je prije toga često prisutno zlostavlјanje, prijetnje ili zastrašivanje, seksualno nasilјe ili situacije u kojima žene imaju manju moć ili manje sredstava od svojih partnera”. Kod muškaraca okidač je element posesivnosti “moja si ili ničija”. Problem je u činjenici da žena ne može izići iz nasilne veze bez prijetnji i fizičkog nasilјa. Dio odgovornosti leži i na propustima institucija (neizricanje i slaba provedba zaštitnih mjera), ali i na zajednici poput neprijavlјivanja od strane rodbine koja je upoznata s nasilјem, ali se ne želi miješati.

U kojim situacijama se javlјa nasilјe u porodici?

– Nasilјe u porodici pogađa lјude svih starosnih doba, pola, seksualnosti, kulture i nivoa prihoda. To nije problem usmjeren samo na žene, iako je statistički veća vjerovatnoća da će doživjeti nasilјe u porodici nego muškarci. Nasilјe u porodici može da obuhvati širok raspon prisilnih i kontrolisanih ponašanja i može se dogoditi između intimnih partnera ili članova porodice. To je obrazac koji se ponavlјa širom svijeta – posebno u zemlјama gdje su socijalne usluge loše ili nepostojeće i gde su stambene situacije duboko nesigurne. Djeca takođe trpe u tim okolnostima, jer svjedočenje zlostavlјanju može da ima jednak uticaj na mentalno zdravlјe mladih kao što je i samo zlostavlјanje.

Koji oblici nasilјa postoje?

– Nasilјe u porodici može biti fizičko, seksualno i/ili psihološko. Nasilјe utiče na ženino emocionalno, socijalno i psihološko blagostanje, što često rezultira simptomima depresije, anksioznosti, posttraumatskog stresnog poremećaja ili čak samoubistvom. Vjerovanja poput „bilo mu je žao poslije“ ili „postoje lјudi kojima je mnogo gore nego meni“ previše su česta. Zdravi odnosi ne uklјučuju nasilјe ni u kom obliku. Fizičko zlostavlјanje samo je dio sistema ponašanja. Žene mogu doživjeti zlostavlјanje i nasilјe bez fizičkog povređivanja, poput  zastrašivanja, izolacije i prisile. Finansijska zloupotreba je  postepeno preuzimanje kontrole nad bankovnim računima i finansijskim transakcijama. Emocionalno zlostavlјanje, na primjer, oduzimanje nezavisnosti, samopouzdanja i samopoštovanja. Ovo pomaže počiniocu da održi snagu i kontrolu u vezi. Verbalno zlostavlјanje podrazumijeva konstantnu izloženost izjavama koje negativno označavaju osobu. Seksualno zlostavlјanje je bilo koji oblik prisilne ili neželјene seksualne aktivnosti, a ono je najčešće među lјudima koji se poznaju, uklјučujući i bračne odnose. Socijalno zlostavlјanje je  izolovanje osobe od provođenja vremena sa porodicom i prijatelјima i učestvovanje u društvenim aktivnostima. Konačno, uzrok porodičnog nasilјa je želјa za sticanjem moći i kontrole nad drugom osobom.

Šta mogu drugi da urade ako sumnjaju da je volјena osoba žrtva nasilјa u odnosima?

– Pazite da komunikacija bude otvorena. Ljudi ne moraju posebno da pišu o svojoj zabrinutosti zbog nasilјa, već samo da pitaju: „Kako si?“ Dajte lјudima da znaju da, iako se osjećaju izolovano i napušteno, oni tamo negdje imaju prijatelјe. Zaista, prijatelјi i članovi porodice su nedovolјno iskorišten resurs. Skloništa su za neke apsolutno neophodna, ali svi imamo prijatelјe i porodicu i ta podrška može biti ono što neko dobije nasilnim vezama. Oni bi uglavnom trebali slušati i odupirati se uobičajenom nagonu odnosno potrebi da kažu stvari poput: „Moraš da odeš“ ili „Ja bih otišao/la da sam na tvom mjestu.“ Samo budite prijatelј i ne osuđujte to šta druga osoba radi.

Kako to sve utiče na djecu? Šta bismo trebali znati?

– Istraživanja pokazuju da je povećani nivo stresa među roditelјima često glavni prediktor fizičkog zlostavlјanja i zanemarivanja djece. U mnogim domovima dešava se oluja kojom su djeca izložena većem riziku za ove negativne interakcije. Roditelјi u stresu mogu češće da reaguju na zabrinuto ponašanje ili zahtjeve svoje dece agresivno ili nasilno. Svi roditelјi bi se trebali usredsrediti na održavanje svog stresa što je moguće niže, poput razgovora ili šetnje i manjim medijskim izlaganjem. „Sve što smanjuje stres, može smanjiti rizik od zlostavlјanja i zanemarivanja“.

Zašto žene ostaju?

– Mnogo je razloga zbog kojih žene ostaju u nasilnim vezama. Često još uvijek vole svog partnera i nadaju se da će se stvari promijeniti. Brinu se o dobrobiti svoje djece i uticaju odvojenosti od oca. One su možda izgubile rasuđivanje u vlastitoj sposobnosti donošenja odluka, osjećaju se zbunjeno i nesposobno da odluče kuda dalјe. Postoji strah da ne izgube dom i nedostatak finansijske nezavisnosti. Može postojati pritisak da ostanete zajedno od strane porodice, crkve ili prijatelјa. Možda su trudne i nadaju se da će to pobolјšati stvari. Nažalost, nasilni odnosi se rijetko mijenjaju, uprkos lažnim obećanjima, a možda čak i vremenima kada zlostavlјanja nema. Važno je da održavate kontakt sa lјudima koji vas podržavaju i imate jasan plan bjekstva za hitnu ili potencijalnu eskalaciju nasilјa. Komunicirajte i podijelite ove podatke svojoj djeci i osigurajte da se svi klјučni dokumenti nalaze na jednom, lako dostupnom mjestu. Postoje usluge koje vam mogu pomoći da odlučite šta je najbolјe za vas i vašu porodicu. Niste sami, niste krivi, ne stidite se tražiti pomoć.

Šta biste preporučili osobama koje su se osjetile nesigurnim?

– Ako osjetite da se napetost u vašem domu pogoršava sa onima sa kojima živite, osjećate prijetnju ili osjećate da vam mogu nauditi, postoje mjesta gde možete dobiti pomoć za to vrijeme. Možete dobiti savjet o upravlјanju situacijom ili napuštanju te situacije.

Postoje li druge stvari koje biste volјeli da lјudi znaju?

– Preporučujem svima koji odlaze da razmisle o tome kako to pažlјivo učiniti. U zavisnosti od situacije u kojoj žive, neki se mogu osjećati anksiozno, pretrpano kod kuće ili izolovano. Važno je prepoznati takve prijetnje javno i osigurati da žrtve budu zaštićene. Svi smo odgovorni za sprečavanje i zaštitu osoba koje su pod rizikom nasilјa. Pozivam sve relevantne institucije da preispitaju svoje poruke i osiguraju da žrtve mogu da se ohrabre i zatraže zaštitu. BiH ima dvije SOS linije i obje su besplatne i aktivne za pozive. Za savjet šta da radite, pozovite ili 1265 za FBiH ili 1264 za RS da biste dobili prvostepenu psihološku i socijalnu podršku. Da biste prijavili nasilno djelo, pozovite policiju na broj 122.

NIŠTA BEZ PREVENCIJE

– Ako nema prevencije, nema ničega. Previše tolerišemo nasilјe oko sebe i onda se iščuđavamo ovakvim situacijama. Mislim da je bitno to što se trenutno femicid kao takav ne percipira. Čini mi se da pokušavamo i kroz djelovanje institucija i kroz statistiku ublažiti činjenicu da govorimo o muškom nasilјu nad ženama. Mogu zvučati radikalno, ali to je to.

Kozarski

Ministar Čubrilović o “ArcelorMitalu” i najavljenoj obustavi transporta rude iz Omarske ka Zenici

0

Ako “ArselorMital” obustavi transport rude na duži period iz Omarske ka Zenici to će zadati veliki udarac “Željeznicama RS”, ali i ostaviti velike posljedice po ukupna privredna kretanja unutar Srpske, rekao je u intervjuu “Glasu” ministar saobraćaja i veza RS Nedeljko Čubrilović.

Naglasio je da trenutno pokušavaju pronaći alternativna rješenja kada je riječ o ovom problemu, ali se osvrnuo i na najavljeno poskupljenje karata u željezničkom saobraćaju,  kao i restrukturiranje “Željeznica RS”.

– Neće oni stati na zelenu granu tako što će svoj prihod bazirati na kartama putnika – kazao je Čubrilović i dodao da je u petak na adresu Vlade RS stigao prijedlog beogradskog aerodroma “Nikola Tesla” kako bi u budućnosti trebalo posložiti stvari u “Aerodromima RS”.

Čubrilović je naglasio i da o poskupljenju putarine do sada nije bilo riječi, ali i naveo da će o tome odlučiti nakon razgovora sa čelnicima javnog preduzeća.

foto: Ilustracija

GLAS: Kompanija “ArselorMital” prije desetak dana obustavila je transport rude iz Omarske ka Zenici. Ako ta odluka ostane duže na snazi koje će sve posljedice ostaviti na “Željeznice RS” (ŽRS)?

ČUBRILOVIĆ: Još se ne zna koliko će ta obustava transporta trajati. To je veliki problem za “Željeznice RS”, jer “ArselorMital” učestvuje u ukupnom prihodu tog javnog preduzeća sa 42 odsto. To nije malo i to bi zaista bio veliki udarac za ŽRS. U razgovoru sa predstavnicima rudnika u Omarskoj pokušavamo iznaći neka rješenja, o kojima u ovom trenutku ne bih da govorim, a u narednih nekoliko sedmica pokušaćemo da pronađemo rješenja kako za rudnik u Omarskoj tako i za ŽRS. Jasno je da ako bi “ArselorMital” obustavio transport rude na duži period to zaista bio ne samo veliki udarac za “Željeznice”, nego za ukupna privredna kretanja unutar Srpske, prije svega kada je riječ o proizvodnji rude iz prijedorskog basena. Nadam se i očekujem da to neće potrajati više od nekoliko mjeseci i da ćemo iznaći adekvatna rješenja. Koliko sam razumio “ArselorMital” ima probleme zbog visokih cijena ulaznih komponenti u njihov finalni proizvod i ekonomski to nije održivo. Imaju velike gubitke koji su nenadoknadivi.

GLAS: Iz ŽRS su nedavno poručili da pripremaju novi cjenovnik karata u putnom željezničkom saobraćaju te da će isti proslijediti Ministarstvu saobraćaja i veza na potvrđivanje. Da li će Vaš resor dati zeleno svjetlo na taj prijedlog?

ČUBRILOVIĆ: Raste broj putnika koji koriste “Željeznice RS”, ali to je sve beznačajno za njihovo poslovanje. Ne možemo cijenom karte nivelisati to, jer za devet odsto je povećan broj putnika, a prihod za nešto više od jedan procenat. Neće “Željeznice RS” stati na zelenu granu tako što će svoj prihod bazirati na kartama putnika. To i ako bude neće biti ništa drastično, ali se moraju prilagođavati jer su sve ulazne komponente, kao što su cijene nafte, ali i struje povećane. Moraće se neka nivelacija tu praviti, ali ne znam sada u kojem obimu jer još nismo dobili njihov prijedlog.

GLAS: Rok za restrukturiranje ŽRS je kraj iduće godine. Hoće li on biti ispoštovan ili opet pomjeren?

ČUBRILOVIĆ: Restrukturiranje ŽRS počelo je još prije osam godina. Veliki dio posla je urađen, pogotovo kada je riječ o smanjenju broja radnika. Oni danas imaju mnogo manje zaposlenih nego prije sedam-osam godina, skoro duplo. Sada imaju čak manjak radnika u pojedinim oblastima. Zbog nemogućnosti Vlade da izvrši svoje obaveze sav taj posao nije do kraja završen. Insistiraćemo da taj posao privedemo kraju. Prije svega treba ispoštovati ono što je sa Svjetskom bankom potpisano. Oni insistiraju na nekom holdingu, a nama se u ovom trenutku ne čini da je to najefikasnije rješenje za željeznički saobraćaj. Moraćemo se prilagođavati ukupnoj situaciji i završiti posao kako je i potpisano. Imamo obavezu i prema Svjetskoj banci koja je u jednom dijelu finansirala proces restrukturiranja.

GLAS: Tim stručnjaka sa beogradskog aerodroma “Nikola Tesla” trebalo je da ponudi republičkoj Vladi program razvoja “Aerodroma RS”. Šta je urađeno?

ČUBRILOVIĆ: Mi smo imali sreću da je čovjek koji je vodio čitav proces modeliranja beogradskog aerodroma za koncesiono ulaganje bio spreman da pomogne i našem aerodromu. “Aerodromi RS” bilježe stalno porast broja putnika, ali to ne daje finansijske efekte, odnosno one rezultate koji bi značili za održivost samog aerodroma. Iz tog razloga nam treba pomoć onih koji već to iskustvo imaju. Beogradski aerodrom je napravio jedan izuzetan model i u razgovoru sa njima uvidjeli smo da upravo oni mogu, sa svojim iskustvom i znanjem koje imaju, da pomognu u modeliranju i pripremi našeg aerodroma za eventualnu koncesiju ili nešto drugo. U petak sam dobio jedan prijedlog viđenja od njih, ali vjerujte da sam samo letimično pogledao i ne bih mogao sada da preciziram sve. Za sve to trebaće najmanje dvije godine.

GLAS: Šta je sa gradnjom autoputa Banjaluka – Prijedor?

ČUBRILOVIĆ: Čekamo mišljenje Pravobranilaštva kako bismo mogli ići korak unaprijed. Oni bi trebalo da se izjasne oko nekih stvari kako bi Vlada mogla donijeti odluku za dalje korake, odnosno za sve što je predvidio koncesioni ugovor. Riječ je o regulisanju međusobnih odnosa. Koncesioni ugovor ne može sve da predvidi, mora se aneksima ugovora sve definisati. Nijedna odluka na Vladi ne ide bez mišljenja Pravobranilaštva. Mislim da će to u krajnjem završiti onako kako koncesioni ugovor nalaže. Na našoj strani je obaveza rješavanja imovinskih odnosa i to je riješeno u velikom procentu.

GLAS: Da li će možda uslijediti promjena cjenovnika putarine na autoputevima u Republici Srpskoj?

ČUBRILOVIĆ: Do sada to nije razmatrano niti je bilo riječi o tome. Vidjećemo kada bude presjek stanja krajem godine. Razgovaraću sa čelnicima javnih preduzeća kako bismo napravili presjek stanja, odnosno kako ćemo koncipirati iduću budžetsku godinu. Kada budemo imali sve te pokazatelje onda ćemo moći nešto više govoriti i o tome.

Planovi

GLAS: Koji su planovi Ministarstva saobraćaja i veza za iduću godinu?

ČUBRILOVIĆ: Svako javno preduzeće koje je pod resorom Ministarstva saobraćaja i veza kroji zasebno planove. U tome smislu biće i sastanci sa svakim ponaosob, odnosno vidjećemo njihova viđenja i nakon toga ćemo prema politici Vlade i formiranju republičkog budžeta odrediti se. Tamo gdje država učestvuje sa svojim grantovima, naravno da bi trebalo svoj stav dati i Vlada.

Marijana Miljić Bjelovuk/GlasSrpske

MLADENKO SADŽAK: KROZ TRI EDICIJE, PIŠEMO ISTORIJU KULTURE PRIJEDORA I KOZARE

0

Prijedor je poznat po brojnim kulturnim manifestacijama, među kojima “Književni susreti na Kozari” zauzimaju značajno mjesto. Prije sedam godina pokrenuta je izdavačka djelatnost ove prestižne manifestacije, koja je na ovaj način obogaćena novim sadržajima. Ustanovlјene su tri edicije “Književnih susreta”, a o tome, kao i o istorijatu “Susreta”, za “Kozarski” govori urednik izdavačke djelatnosti Mladenko Sadžak.

Kada su održani prvi “Književni susreti na Kozari”?

Istorija “Književnih susreta na Kozari” malo je zatamnjena. Šezdesetih godina u Krajini se sastaju mladi pisci i svake zime se, u vrijeme školskog  raspusta, nalaze u nekoj od komuna i mijenjaju ta mjesta. Nalaze se pjesnici i govore poeziju, druže se dva – tri dana, kako kad. Godine 1963. prvi susret tih pjesnika odigrava se na Mrakovici, u organizaciji Pjesničkog udruženja “Petar Kočić”, koje je tada djelovalo u Prijedoru. To se dešavalo lјeti,  svima se svidjelo i oni su to nastavili. Desetak godina se održavala ta manifestacija na Kozari, da bi 1983, na njenu desetogodišnjicu, tadašnje vlasti, koje su prepoznale potencijal pisane riječi, slabo razvijenih medija itd. odlučile da to bude jugoslovenska manifestacija. Država je stala iza toga, stale su komune, opštine, srezovi, a bile su uklјučene i sve potkozarske i podgrmečke opštine. Od tada se počinje to organizovano dešavati. Godine 1987, po smrti Skendera Kulenovića, koji je bio jedan od učesnika tih susreta, ustanovlјena je Nagrada “Skender Kulenović”. Prvi dobitnik bio je Skenderov najbolјi prijatelј i saborac Branko Ćopić. Tada Manifestacija dobija na značaju. U početku su oni, kao i cijelo tadašnje društvo, njegovali ideje komunizma: bratstvo, jedinstvo, da poezija služi NOB-u, malo po ugledu na Sovjetski Savez, organizuju se veliki mitinzi poezije i to se dešava na Mrakovici. Početkom septembra, dolaze desetine hilјada djece iz svih potkozarskih i podgrmečkih opština. Već poslije pet – šest godina, kada nagradu dobije Vasko Popa, u obrazloženju stoji da je to za nov doprinos poeziji. Ideje o NOB-u se gube, prevladava poezija i tada nagrade počinju dobijati najeminentniji pisci tog vremena. Nјihov spisak je veoma dug.

“Književni susreti” su obogaćeni izdavačkom djelatnošću. Kroz tri edicije biće obuhvaćene mnoge poznate ličnosti kulturnog stvaralaštva. Koje su to edicije?

Ustanovili smo tri edicije. Jednu smo nazvali „Ovjenčani“ i ona se odnosi na pisce koji su dobili nagradu na “Književnim susretima na Kozari”, dakle kao „ovjenčani“ pisci. Druga edicija se zove „Tragovi“ i ona je posvećena svima onima koji su dolazili na Kozaru iz naše kulturne istorije, ali koji nisu nikada dobili neku nagradu, pa ih mi želimo pomenuti, jer su ostavili traga. Treća edicija su „Svjedočenja“, zamišlјena kao priča o svim lјudima čiji je život i djelo vezano za Prijedor i za naše kulturno naslјeđe.

Koliko je knjiga štampano u prvoj ediciji?

U prvoj ediciji, do sada je izašlo 12 naslova, i to od Ćopića, kao prvog dobitnika, Danojlića, Bećkovića, Raičkovića, Kovačevića itd. To su sve vrhunski pisci. Tragali smo za stručnim priređivačima: svi koji su radili pojedina izdanja, bave se savremenom srpskom poezijom. Izdanja su veoma dobro prihvaćena. Ljubomir Simović je jednu od promocija svoje knjige imao u Akademiji nauka i umjetnosti u Beogradu i bukvalno je molio da mu se doštampa 20 – 30 primjeraka, jer želi da ih pokloni prijatelјima, akademicima koji su bili veoma zadovolјni izborom i priređivanjem.

Druga edicija zove se “Tragovi”. Šta biste tu izdvojili?

U drugoj ediciji urađena su dva naslova; jedan prati pet godina “Književnih susreta na Kozari”, poslјednjih pet godina prije korona virusa, sve učesnike koji su bili, a druga je knjiga u dva toma, objavlјena je knjiga Marina Zurla. On je zanimlјiva pojava i nama je svima bilo drago da je to najzad objavlјeno. Taj čovjek se bavio djecom Kozare koja su odvedena u Drugom svjetskom ratu, a on je preko zagrebačke “Arene” spajao tu izgublјenu djecu, tražio i preko 160 djece uspio vratiti pravim roditelјima. Sve je on to zabilјežio, što u književnom smislu, što u reportažama koje je radio.

O kome će svjedočiti treća edicija, koja se i zove “Svjedočenja”?

U trećoj ediciji, misao je bila da se napravi knjiga o Sretenu Stojanoviću, a onda o prijedorskim slikarima kojih ima veoma mnogo i koji su veoma značajni. Sreten Stojanović je najveće ime savremenog srpskog vajarstva i portreta u skulpturi. Prijedor slovi kao grad slikara, ali nema ni jednu publikaciju. Mi smo se odlučili da napravimo knjigu o Sretenu i jedan pregled svih slikara, umjetnika, vajara, grafičara koji su dosad radili i živjeli u Prijedoru. Knjiga o Sretenu je pri kraju. Radi je najveći poznavalac Sretena Stojanovića na našim prostorima – gospođa Vera Grujić iz Narodnog muzeja Srbije. I Narodni muzej Beograda se priklјučio kao saizdavač toj knjizi. Međutim, zbog korona virusa, zatvorenosti arhiva, bolesti priređivača itd. knjiga je malo kasnila, tako da je tek sada u prelomu, a po iznenadnoj smrti Tihomira Ilijaševića, direktora prijedorske galerije, koji je jako puno uradio za kulturni život Prijedora, rodila se ideja i dobili smo zeleno svjetlo da napravimo knjigu o njemu. Ona je poslije godinu dana ugledala svjetlo dana i takođe su pozitivne ocjene za tu prvu likovnu monografiju koju smo uradili.

Možemo li, nakon knjige o Sretenu Stojanoviću, očekivati ukoričene životne priče i stvaralaštvo i drugih poznatih Prijedorčana?

Nadam se da ćemo poslije Sretena krenuti i sa drugim autorima, prije svega Todorom Švrakićem i Perom Popovićem, od početka tog književnog života. Cijela ideja edicije bila je da se ne zaboravi ono što je bila naša prošlost. Ljudi koji ne drže do sebe i do svog kulturnog, nacionalnog, jezičkog, književnog identiteta, u stvari i nemaju šanse za neku budućnost u svijetu u kojem živimo. A publikovanje tih djela je danas, čini mi se, veoma jednostavno i jeftino; to je samo stvar dobre volјe. Sad kad tragamo po toj prošlosti, vidimo npr. podatak da su prvu slikarsku izložbu uradila dvojica Prijedorčana zajedno sa jednim Mostarcem: Pero Popović i Todor Švrakić i jedan Radulović iz Mostara. Prva izložba bila je 1907. godine. Već 1912. Todor Švrakić odlazi u Balkanske ratove kao dobrovolјac, ide na oslobođeno Kosovo i pravi ciklus slika pod nazivom „Kosovo“. Godine 1913. priređuje izložbu u Beogradu, koja privlači nevjerovatnu pažnju i puno dobrih kritika. Dolazi kralј Petar, oduševlјen tim slikama i kupuje tri slike za kralјevski dvor.

Šta mi i koliko uopšte znamo o Todoru Švrakiću?

Mi danas ne znamo ništa o Todoru Švrakiću. Nemamo ništa, možda jedan-dva portreta ili slike, ali to ne mora značiti da ne treba da se bavimo time. Imaćemo svi u svojim domovima Todora Švrakića, ako nešto publikujemo o njemu. Ima lјudi koji su spremni da to rade. Sadašnja Gradska uprava je raspoložena da nastavi ove edicije. Ima još jedna knjiga u izradi, trebala bi se pojaviti iduće godine. Ona prati istoriju pop-muzike u Prijedoru i u ovim našim krajiškim prostorima; od prvih električnih gitara i akustičnih zvukova rokenrola, pop-muzike, šlagera, sve do danas, sa puno ilustracija, čak i sa nekoliko snimaka iz tih vremena. Uskoro će se pred nama naći i nekoliko naših plesnjaka, prvih koncerata itd.

ATF

SLADOJE I NEŠIĆ ZASLUŽUJU MJESTO MEĐU “OVJENČANIMA”

Jedini uslov da se ova izdavačka djelatnost nastavi i raširi jesu materijalna sredstva. Ako budemo imali sredstava, svakako bi krenuli sa istorijom slikarstva u Prijedoru, eventualno sa pojedinim autorima, zavisno od toga koga ćemo naći kao priređivača. Nazire se i jedan priređivač o Branku Milјušu, velikom grafičaru i profesoru Univerziteta. Svakako je moja namjera da se u ediciji „Ovjenčani“ pojave Đorđo Sladoje i Đorđe Nešić, dva pjesnika koja su još u snazi i stvaralaštvu, a veliki su prijatelјi Prijedora i nagrađeni su. Što se „Tragova“ tiče, možda ne bi bilo loše da one prve “Susrete” i jedno sjećanje na to prvo vrijeme popratimo dokumentima i imenima lјudi koji su prvi dolazili ovdje.

                                                                                               Zoran Sovilј/Kozarski

EGIĆ: JEDINSTVENI BORAČKI DODATAK NAJVEĆI POMAK U POSLJEDNЈOJ DECENIJI

0
Danijel Egić, ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS

– Borci su najvažnija kategorija društva. To su lјudi koji su stvorili Republiku Srpsku. Preko 22.000 lјudi je ugradilo svoje živote u temelјe naše otadžbine. Mnogi od njih su dali i dijelove tijela. Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite i Vlada RS, posebno imaju empatiju prema ovim kategorijama i kontinuirano radimo na pobolјšanju uslova rada i života ove populacije. Vlada je ispunila ono što su borci tražili. Da je dovolјno – nije, ali je zadovolјavajuće i u ovom trenutku jedino moguće – rekao je za „Kozarski vjesnik“ Danijel Egić, ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS.

• Nedavno ste oštro osudili proteste boraca. Opozicija tvrdi da je Boračka organizacija u službi režima, a od vas su zatražili ostavku. Kako to komentarišete?

To okuplјanje je bilo čisto opoziciono. Gospodin koji je to predvodio, narodni je poslanik u ovom mandatu, a prije toga je 20 godina bio na vlasti na raznoraznim funkcijama, od opštinskih do republičkih, za to vrijeme ništa nije učinio po pitanju boračke populacije, a imao je više puta šansu. Što se tiče samog okuplјanja, nisam pristalica toga. Sva prava treba da se traže i ostvaruju kroz institucije, ako imamo probleme ili kakve ideje, treba to da se artikuliše kroz boračku organizaciju ili da osnuju neku drugu organizaciju, pa da normalno kao civilizovani lјudi sjednemo, razgovaramo i dođemo do određenih rješenja. Ulica nikada nije rješenje, a to bi on, kao političar sa toliko staža, trebao da zna.

• U kojoj mjeri će uvođenje jedinstvenog boračkog dodatka pravilnije i pravednije riješiti vrednovanje i zasluge demobilisanih boraca?

Ove razgovore oko boračkog dodatka vodili smo gotovo šest mjeseci, od mog imenovanja na mjesto ministra. Boračka organizacija je prošle godine u avgustu imala skupštinu, jedan od najviših organa svoje organizacije, i na toj skupštini su doneseni određeni zaklјučci koji su prezentovani rukovodstvu Republike Srpske, meni kao ministru, premijeru, ministru finansija i predsjedniku RS. Ono što su borci zahtijevali, Vlada RS je potpuno ispunila. Ovo naglašavam zbog mogućih malverzacija sa ovom temom. Mislim da je jedna od najvažnijih stvari bila ta pravičnost, da svi borci uđu u pravo ostvarivanja mjesečnog boračkog dodatka, bez obzira na broj mjeseci učešća u zoni borbenih dejstava. Razgovarali smo koliko će se plaćati. Dogovor glasi da od septembra do kraja ove godine svi borci ulaze u pravo, dakle šesta i sedma kategorija. Starosna granica se pomjera sa 60 na 45 godina, oko 194.000 boraca ostvaruje pravo na mjesečni borački dodatak od 2,20 po mjesecu učešća u zoni borbenih dejstava do Nove godine, od Nove godine to će biti 3,00 KM. Da je dovolјno – nije, ali mi ćemo raditi na tome u narednom periodu. Ovo je najveći pomak u ovoj oblasti, poslјednjih 10 godina. Dalјe nastavlјamo da radimo na unapređenju statusa ovih kategorija stanovništva.

• Boračke kategorije sve su starije, sve narušenijeg zdravlјa. Može li Vlada RS više učiniti kada je u pitanju zdravstvena rehabilitacija?

Vlada RS preko resornog ministarstva obezbjeđuje banjsku rehabilitaciju za ratne vojne invalide, borce, obezbjeđujemo ortopedska pomagala. Do kraja godine biće izdvojeno oko 535 miliona u ovu oblast. Možda bi bilo i pametnije o drugačijoj raspodjeli da jedan segment pobolјšamo, drugi smanjimo, ali to su okviri u kojima se kreće budžet za ovu godinu. Za narednu godinu dobijamo dodatnih 150 miliona i to će ići na mjesečni borački dodatak. Što se tiče boračkog dodatka, mi smo u ovoj godini izdvajali oko 90 miliona, a sad će se 230 miliona izdvajati za mjesečni borački dodatak. I još jednom ponavlјam, ako pogledamo okruženje, postoje priče istih koji  prave proteste, koji zbunjuju borce, prave razliku, da u Federaciji BiH borački dodatak iznosi 5,00 KM. U Federaciji za ovu namjenu Vlada izdvaja 50 miliona, to je 10 puta manje nego u RS. Obuhvaćene su samo dvije kategorije boraca. To može biti samo 10 – 20 odsto boračke populacije u Federaciji BiH. Stvarno je učinjen maksimalan napor, obuhvatili smo sve borce i u narednom periodu ćemo raditi na pobolјšanju svih kategorija koje pripadaju ovoj populaciji.

• Ima li prostora za povećanje vojne civilne invalidnine u narednom periodu?

Jedan od zahtjeva u ovom sporazumu, koji je naravno ispunjen, dogovor je bio dva puta po 5 odsto da se ide sa povećanjem invalidnine, 5 odsto u oktobru i 5 odsto do Nove godine. Ako gledamo trenutno odnos invalidnine i prosječne plate je 1:07, sa ovih 10 odsto dolazimo na 1:08, a u narednim godinama je težnja i plan da to izjednačimo. Visina invalidnine da bude kao visina prosječne plate u Republici Srpskoj.

• Na čelu ste Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, koliko se Ministarstvo, pored problema boračke populacije, može baviti  problematikom rada i radnih odnosa?

Može i mora. Ovih dana smo to aktuelizovali i zakonska obaveza je da u zadnjem kvartalu tekuće godine razgovaramo o najnižoj plati. Imali smo sastanak Ekonomsko-socijalnog savjeta, gdje smo otvorili tu temu. Ranije smo razgovarali o nekim drugim temama. Konstantno radimo na analizi Zakona o radu, o penzijsko-invalidskim odnosima i mnogo toga što obuhvata resor rada. Međutim, s obzirom na ovakav publicitet, nekako uvijek je taj borački dio u prvom planu. Međutim, vjerujte da uopšte ne zapostavlјamo resor rada. Kao što sam rekao, razgovori i pregovori o najnižoj plati krenuli su sa socijalnim partnerima. Na poslјednjem sastanku, koji je održan prošle sedmice, nije postignut nikakav dogovor, osim da ima potrebe za povećanje najniže cijene rada i da su socijalni partneri saglasni da se razgovori nastave u što kraćem roku. Svako od partnera ima svoje ideje, kako da do toga dođe, od možda uvođenja određenog pravilnika ili pravila na osnovu kojih se izračunava najniža plata. Bitno je da smo sjeli i u konstruktivnoj atmosferi, shvatajući momenat u kojem se naše društvo nalazi, a prije svega mislim na odlazak radne snage, potrebe za angažovanjem radne snage iz trećih zemalјa. Razgovarali smo i mislim da ćemo ove godine imati zajednički dogovor na Ekonomsko-socijalnom savjetu i da Vlada neće biti primorana da to presiječe i da sama usvoji najnižu cijenu rada.

• Sa predstavnicima Inspektorata RS razgovarali ste o analizi primjene Zakona o radu, inspekcijskim poslovima i ostalim temama značajnim za poslovnu zajednicu i sindikate Srpske. Za pregovaračkim stolom svako ima svoje zahtjeve. Čiji su realniji?

Sjeli smo i razgovarali o onome šta je sad trenutno najaktuelnije. Sve to proizilazi iz stvari koje sam rekao, nedostatka radne snage, potrebe za angažovanjem radne snage. Na terenu se pojavlјuju određeni oblici angažovanja radnika. Radi se o angažovanju penzionera, studenata, đaka na praksi tokom lјetnog rasputa. To su najčešće zahtjevi iz oblasti ugostitelјstva, trgovine, građevine. Mi sad tu moramo da nađemo rješenje, kako da te pojednostavlјene oblike rada legalizujemo, da što manje uvozimo radnu snagu sa strane.

• Šta bi bila Vaša poruka borcima, radnicima i penzionerima?

Što se tiče boraca, ostvarili smo istorijski napredak. Ovo je veliki pomak u ovoj oblasti. Mi ćemo i dalјe raditi i sarađivati sa legalnim predstavnicima boračkih organizacija i drugih organizacija koje se bave ovom problematikom, na konstantnom pobolјšanju ove populacije. Mi mnogo novca trošimo i na obilјežavanje značajnih datuma, njegujući kulturu pamćenja. Zbog poginulih drugova i istorije koja nam je burna, mi moramo da to prenosimo na naše buduće generacije, moramo da objasnimo našu borbu, s obzirom da sa Zapada imamo oštre napade. Što se tiče radnika, situacija nije sjajna, ali se čine maksimalni napori. Pretpostavlјam da će doći do povećanja najniže plate, a  radnici i sami moraju nešto da učine za sebe, ako svi znamo da postoji ona famozna koverta. Razgovarali smo sa inspekcijom rada, ona dođe u firmu i utvrdi da je 100 radnika prijavlјeno na minimalac i NK radnik i radnik sa srednjom stručnom spremom i dobar majstor i inženjeri i to je prosto nemoguće. Radnik se boji za svoje radno mjesto i ima strah od moguće reakcije poslodavca. To treba da se prijavi. To je pozitivno za ovu državu, doći će do više para u budžetu, kroz poreze i doprinose, tako da ćemo to moći da vratimo i damo prosvjeti i zdravstvu. To je jedan začarani krug, u kojem svi treba da imamo udjela. Patriotizam nije samo ono što smo radili od 1992. do 1995, pogotovo u ovim složenim okolnostima, kada su nas zatvorili sa svih strana, kada veoma teško možemo doći do svježeg kapitala i da na taj način  sam radnik može da doprinese bolјem punjenju budžeta. Penzioneri su jedna od naših najstabilnijih populacija, oni shvataju položaj ovog društva, penzije idu redovno, nisu prevelike, čak za ove životne prilike su male, ali ti lјudi svjesno se žrtvuju i znaju u kojoj je situaciji Srpska. Imamo redovna usklađivanja, penzije polako rastu svake godine, znam da to ne prati rad životnog standarda, ali to oni prihvataju kao realnost.

PATRIOTE I U MIRU

Kao što smo bili patriote u ratu, kao što smo u tom momentu uzeli pušku u ruke i odbranili Srpsku, treba da znamo da moramo da budemo patriote i u miru. Ovo rješenje nije i ne može se smatrati dovolјnim, ali je zadovolјavajuće i jedino moguće. Maksimalni napori su uloženi da se ovo ostvari. Iluzorne su priče sa ulice da mjesečni borački dodatak po mjesecu učešća u zoni borbenih dejstava treba da bude 7,00 KM, to ne mogu izdržati ni mnogo bogatije države. Srbija, koja je mnogo veća od nas, ima 40.000 boraca, a mi ih imamo oko 194.000 boraca. Mislim da, što se tiče boraca, treba raditi na pobolјšanju njihovog statusa u društvu, a to se ne izražava samo kroz materijalni dio.

Tanja Mandić/Kozarski

Mihajlo Orlović, novinar i književnik– “Pisanje je moj bijeg od stvarnosti”

0

Za Mihajla Orlovića s pravom možemo reći da je veteran novinarstva i književnosti. Iza njega je preko 40 godina novinarskog i književnog rada. Na pitanje da li je otišao u penziju, odgovorio je pitanjem: Šta Vi mislite, da li su Šekspir, Dostojevski, Tolstoj, Hemingvej… ikada otišli u penziju? /smijeh/ Na pitanja o počecima u novinarstvu, pisanju, radu u “Kozarskom vjesniku”, ali i tužnim prisjećanjem na rodni kraj, koji je morao da napusti 1995. godine, odgovorio je iz prve ruke, neposredno pred promociju romana “Pomor staraca” u Prijedoru, na godišnjicu egzodusa Srba iz Sanskog Mosta, koji mu je i danas pred očima.

Hoćemo li prvo o pisanju, ali ispočetka?

 – Rođen sam u malom mjestu, Bosanski Milanovac kod Sanskog Mosta, kada nije bilo televizije i radija, pa su se lјudi tako sastajali naveče i tada su bili “na cijeni” oni što lijepo pričaju. Nјima se na prelima priprema posebno mjesto i čast. Negdje, u ćošku, upijao sam njihovu svaku riječ i maštao kako ću i ja jednog dana biti pričac u kojeg će biti uprti svi pogledi. Bio sam nemiran, pa su me u školi počeli kažnjavati batinama i “zatvorima”. /Fino to, Mirjana, napiši/ Jednog dana dosadi mi to. Pobjegnem iz škole, ne smijem otići kući, pa odem u šumu koja bila uz samu školu. Tamo sam čekao đake, pa kada oni krenu kući, krenem i ja. Dok sam čekao, bilo mi je dosadno, pa sam počeo da čitam knjige, jednu, pa drugu, pa treću. Krao sam knjige od svog rođaka, koji je inače bio veliki komunista. Kupovao je knjige kako bi selo vidjelo da on čita. A ništa od toga nije čitao. Sjećam se poštara koji mu je donosio knjige na magarcu. Bio je lјut. Morao je proći kroz cijelo selo, da ga vide kako mom rođaku donose knjige, jer je on to tako zahtijevao. Rođak, vrli komunista, brže-bolјe stavi ih na tavan, a ja ih odatle ukradem i nosim u šumu da ih čitam. Jednog dana, eto ti učitelјa mojoj kući. Pita oca: “Gdje ti je sin, nema ga u školi već danima.” Slјedećeg dana otac me uzme za ruku i odvede u školu.  Učitelј me pred njim počne ispitivati, a ja sve znam. Ubrzo se po selu pročulo, kako sam ja neki veliki mudrov, pa su selјaci dolazili iz okolnih sela da me slušaju dok pričam.

A fantazija?

Ta šuma u kojoj sam se krio i čitao, bila je poseban svijet. U njoj sam maštao i živio svoj svijet. Gledao sam ptice, nadmetao se sa njima svojom pjesmom koje sam smišlјao u tišini. A onda sam počeo pisati pjesme, one kratke ojkače koje su lјudi prihvatali i pjevali. Nastavio sam sa pisanjem i prva moja knjiga poezije “Bele mrlјe” štampana je davno, ne znam ni ja kad. /smijeh/ Ali ono što hoću da kažem, meni je pisanje bilo bijeg od surove stvarnosti u Ikariju, kakvu sam zamišlјao i želio, pošto mi je život bio težak. Rano sam ostao bez majke, a potom i oca. Poezija, odnosno književnost, bila je moj svijet kojeg sam uređivao po svojoj želјi i bio u njemu kralј. Lijep je to osjećaj.

Šta ste u književnosti “posudili” od novinarstva?

Novinarstvo mi je bilo zanimanje. Poslužilo mi je da upoznajem mnogo lјudi, krajeva, zemalјa, psihologiju, mentalitete lјudi koje sam sretao. U novinarstvu je potrebno da radiš koliko treba i da posao završiš na vrijeme. Dakle, stvara se jedna rutina koju sam zadržao i sada u pisanju. Ono što nisam uzeo iz novinarstva, to je taj novinarski suvoparni jezik. Literatura je nešto drugo.

Ko su junaci u Vašim djelima?

Moji junaci su najčešće lјudi iz mog rodnog kraja i milјea u kojima sam se kretao kao novinar. Upoznao sam razne lјude svakojakih ćudi i sudbina. Pa, u mojim romanima možete pronaći i ovostrano i onostrano, fantaziju, čuda… Mislim da je život jedna fantazija, gdje se živi i sa ove i sa one strane. Junaci mojih romana i priča odlaze iz ovog u onaj život, vraćaju se. Jednom riječju, igraju se. To je magija života, koja mi čini zadovolјstvo, koju pretvaram u literaturu.

Novinarstvo nekad i sad?!

Obično lјudi žale za prošlim vremenom, a ja žalim što nisam bio drugačiji. Eh, da mi je onda bila ova pamet. Radio bih bez grča, straha i opterećenja. Vjerujte, i danas sanjam kako sam na poslu i kako ne stižem da uradim, poslije se budim u znoju, ali sa osmijehom. Ipak, to je bio san. Imao je novinarski poziv nekad traume. Bila je veća odgovornost i pritisak. Stvarala se neka strahovita autocenzura. I nama nije bio potreban neko da nam kaže šta smijemo i šta ne smijemo, jer smo imali vlastitu autocenzuru. Ali razlika je u tome što se onda drugačije prilazilo pričama i reportažama o životu, zbog kojih su se novine tada čitale. Danas u novinama više nećete naći neku toplu priču, reportažu, felјton. Tamo su neke vijesti, nekakve informacije koje nas po svom sadržaju čak i vrijeđaju. Pročitate naslov, zamislite, bombastičan: “Jeo bijeli luk mjesec dana. Zamislite šta mu se dogodilo”, i tako. Otvoriš novine, a ono neke splačine. Nema više pravih novinara koji su barem u svojim sredinama bili neko i čije se priče pamte. Novo vrijeme. Možda to tako i treba. Ko zna. Priznajem, ne bih mogao danas raditi kao novinar. Za mene je novinarstvo bilo život, oblik stvaralaštva, način samopotvrđivanja.

Koji pisci i koji lјudi su najviše uticali na Vas?

Na mene je najviše u djetinjstvu uticao Ćopić, kasnije Hemingvej, Dostojevski, Kami… Nisam u djetinjstvu imao nekog ko bi me mogao usmjeriti ili ukazati na greške.  Sve sam učio sam. Učitelј me naučio da čitam. Otac nije stigao da me uči. Imao je previše posla, a i nastradao je. Nisam ga pravo ni zapamtio. Moja je okolina takođe bila polupismena ili nepismena i ništa od njih nisam mogao naučiti. Učio sam zapravo od onih pisaca koje sam čitao. Danas mnogi koji imaju srećnije djetinjstvo, i koji bolјe žive, hvale se kako su ih učili tamo neki. Mene su učili klasici putem svojih knjiga.

Radni vijek proveli ste na RTRS-u, ali i u IPC-u “Kozarski vjesnik”. Kako pamtite to vrijeme?

U “Kozarskom vjesniku” radio sam godinu i po dana. Bio sam tada mlad i pomalo nestašan. Tada smo u redakciji nas nekolicina, uglavnom mlađih, važili kao nestašni novinari. Igrali smo se i stvarali tako da su nam zavidjeli oni malo stariji koje smo mi među sobom zvali “redakcijski pacovi”. Mi smo svoje radno vrijeme provodili na terenu, među lјudima, i tako dolazili do informacija. To je ono što mi je ostalo u sjećanju. Bila je to dobra škola, imali smo dobrog urednika Abida Budimlića, dobrog i iskusnog novinara. On nas je mnogo naučio. Sjećam se jednom kada nisam mogao da započem tekst. Uvukao sam papir u mašinu i naslonio glavu na šake, smišlјajući prvu rečenicu. On je prišao mom stolu. “Što se mučiš, kucaj…Lijep je dan. Sunce sija”, rekao je. Iako to nema nikakve veze s onim što pišem, počnem i gle, prva rečenica dođe sama, ostalo je teklo kao na traci. Dakle, počinješ iz ničega, pa stvaraš. To ti je kao dijete kada se igra, tako treba shvatiti svaki posao. I novinarstvo je igra. Pošto sam tada bio mlad, pamtim Prijedor i po lijepim djevojakama /smijeh/ i rado dolazim u ovaj grad.

Ali i po nečemu tužnom, što je obilјežilo Vaš život?

 – Izbjegao sam u Prijedor 10. oktobra. Mjesec oktobar te 1995. godine bio je za mene mjesec bola i užasa. Čini mi se da se tada u meni mnogo toga slomilo, i Bog sam zna šta je dalјe odredilo moju sudbinu. Valјda neophodne poteškoće da bih se preobrazio. Mjesec dana sam lutao po Prijedoru. Gledao kako lišće opada, kako nestaje. Mislio sam, i moj život tako nestaje. Bio sam pritjeran uza zid, a čovjek je tada najjači. Sa svojom porodicom sam krenuo u svijet. Zadovolјan sam onim što sam dosad uradio, mogao sam mnogo bolјe, ali šta je tu je. Povratka mi nema.

Posjetite li rodno mjesto?

Nerado idem u rodno mjesto. U stvari, strah me je šta ću zateći tamo. To više nije ni približno mom sjećanju, a da ne govorimo o mašti. Vuče me ponekad želјa, odem, nalazim korov, tugu, samoću. Nije to ono što hoću da vidim. Zbog toga me je strah. Istina, srce vuče, ali duša boli. Prošle godine sam bio tamo. Osjetio sam dah medvjeda. Bilo mi je drago što je on tu. Dakle, ima života. Pogledam preko brda u Grmeč. On mrgodan, lјut, a ja mu kažem: “Ma gdje god bio i kud god išao, ti si mi rod, ti si mi otac”. Svoj zavičaj sam prenio u svoje romane i priče. On tamo živi. Nestvarno, ali uz srce. 

Mirjana Šodić/Kozarski