34.8 C
Prijedor
Nedjelja, 25 Jula, 2021

Od zanatske radnje s tri radnika, do respektabilne kompanije sa 90 zaposlenih

0

Mirsad Ramić, osnivač i vlasnik „Cromex-a“, firme za obradu metala koja se nalazi u Brezičanima, pored magistralnog puta Prijedor-Novi Grad, kaže za naš portal, otvoreno, da je prilikom povratka iz Švicarske imao viziju da otvori jednu malu zanatsku radnju.

– Ni blizu ove današnje. A danas je to firma, „Cromex“ koja zapošljava oko 90 radnika. A na početku je to bila zanatska radnja sa samo tri radnika. Moram biti iskren, nije to bila vizija da ćemo stići do ove tehnologije, već samo želja da radimo jedan solidan posao od kojeg nas trojica, četvorica, u nekoj finoj atmosferi možemo da se održimo – priča Ramić.

U startu su primijenili ono što su naučili na zapadu. Kvalitet proizvoda, vrijeme isporuke, usluga na nivou.

– Dakle sve suprotno onom da se na mišićima prave pare. To je prevaziđeno – kaže Ramić i ne krije da nije bilo lako naparaviti uspješnu kompaniju. Na svojoj strani nisu imali ni školski sistem, ni vlast, ni loklanu, ni entitetsku, ali ni državnu.

– Sve su to spavači koji očekuju da će im neko doći s vana i dati ideju, što je totalna zabluda. Jer svako ko dalazi s vana radi u vlastitom interesu. I sve što valja će uzeti. Počev  od ljudskih resursa, preko sirovina, do tehnologije. Sve će to uzeti i prenijeti sebi. A narod ovdje je trošio energiju na nešto drugo. Trudili smo se da napravimo što više crkava, džamija, spomenika… I danas je pitanje ko će ići u te crkve i džamije, jer svi odoše. Da se razumijemo nemam ništa protiv vjerskih objekata, ništa protiv sportskih terena, ali zar nije prvo ljudima trebalo dati kruh u ruke, pa da im nakon tog na um podne sport, vjera, pa sve ostalo. Zna se šta je prioritet. A mi smo radili obrnuto. I 20 godina pomažemo neke socijalne slučajeve i pravimo od njih još veće bijednike – iskren je Ramić.

Logikom dobrog i pametnog poslovanja firma „Cromex“ proizvodi danas sve ono što ljudima na um padne. Skice koje ljudi donesu na ovo mjesto pretvaraju u stvarnost.

– Takvo lepezno poslovanje u mašinstvu nas okreće tamo gdje je bolje i profitabilnije. Dobili smo nagradu za ideju godine za električni moped Torini volt, na 21. „Izboru automobila godine“. No, po meni lično, kad bi me pitali, bolja ideja je javni toalet. Ima veću vrijednost za zajednicu. Nisam protiv podrške nekom, recimo kulturno-umjetničkim društvima, ali smatram da je grad od oko sto hiljada stanovnika zaslužio da ima javni toalet. A nema ga. Ljeti nam dođe 20 do 30 hiljada ljudi iz dijaspore. Vrijeme provode u gradu i moraju ići u kafanu da bi otišli u WC. To su mi pričali oni koji dolaze. Slična priča i na Kozari. I napravim javni toalet kojeg možeš smjestiti u bilo koji evropski grad, a da se ne postidiš. Inetresa ima, ali uglavno sve je to za sad samo deklarativno. U  Cazinu, Sarajevu, Bihaću, Ključu… obećanja i u Prijedoru, Banjaluci. No, sve je to jako sporo, mislim uopšteno na razvoj, a mnogo brže nam je stalno vraćanje unazad, što je lično mislim pogubno – kaže Ramić čija je firma obučila čak dvije generacije radnika čijeg se znanja niko ne bi postidio.

Naglašava da uvijek može i bolje, jer je ono što su oni napravili tek djelić onoga šta bi se moglo uraditi s vrlo malo sredstava.

– Potrebno je samo malo dobre volje, od gradskih vlasti preko obrazovnih ustanova da ih sve ne nabrajam. Treba i dobra koordinacija gradskih vlasti i resornih ministarstva. I pri tom treba tražiti, ne pitati, nego zahtijevati da se u sklopu školskog obrazovanja naprave radionice s pravilnim usmjerenim donacijama. Uglavnom sve se to dobro nabudži u medijima,  šta će biti sutra, to malo koga zanima. Nažalost sve moram potkrijepiti i primjerom, da je 20 godina uspjeh vlasti, od lokalnog do BIH nivoa da nekom donira motokultivator. Kao s tim je riješio problem. Ili stočaru donira kravu i naredne godine ne provjerava, jer ga ne zanima, da li je on tu kravu preprodao ili je zadržao, ni koliko mlijeka daje. Umjesto da ga je obučio da u narednih pet godina od te jedne dobije još pet krava i kako da se materijalno osamostali. Nažalost to se reflektuje u svim segmentima, da kad nekom nešto danas damo, ne brinemo šta će s tim biti sutra. Nikoga ne zanima šta će nam djeca raditi za pet, deset godina i u kojem će smjeru graditi svoju budućnost – otvoren je  Ramić. 

U „Cromex“ su uložena milionska srestva, Priznaje da su banke s druge strane stola imale stabilnog poslovnog partnera, a ustupak su komercijalne kamate. Drugačije nije moglo.

– Nisu podsticajnog karaktera, kao što je recimo na Zapadu i tu ima prostora da se mnogo šta doradi. Prilika za lokalnu zajednicu, resorna ministarstva. Bilo bi sjajno da je projekat „Torini“ prepoznat od strane resornog ministarstva na način da naše ministarstvo u aranžmanu vrijednom tri miliona maraka finasira kamatu. I da stoji iza toga projekta. Umjesto tog neka komisija podijeli dva miliona maraka na 20, 30, 50 firmi. Ne znam kako se to boduje, političkim, rodbinskim ili nekim drugim vezama … , ali smatram da bi mnogo veći učinak imala odluka da se prepozna prava firma, pravi projekat i kao takva nagradi. Ukoliko je firma spremna dići dva miliona maraka kredita i sve uložiti u razvoj proizvodnje, znači i zapošljavanje, onda Vlada ili lokalna zajednica može bar finansirati kamate. Da se na taj način promišljalo lakše bi nam bilo u projektu „Torini“. Lokalna zajednica za to treba imati viziju – kaže otvoreno Ramić.

Od zanatske radnje do „Cromex-a“ ova kompanija je konstatno na provjeri zahtijevnih kupaca. Ne lon poslova, kako po Ramićevom mišljenju posluje, najviše domaćih firmi. Tu nema prosperiteta ni za firmu, ali ni za zaposlene koji će po Ramićevom mišljenju uvijek biti slabo plaćeni.

– Dakle, preduzeće da bi konkurisalo s proizvodom mora biti i dobro tehnološki opremljeno i da ponudi gotov proizvod – kaže Ramić.

Drago mu je što je „Cromex“ i društveno odgovorna kompanija, što baš i nije tako tipično za ove naše uslove.

– Često raspravljamo o tom šta je korisno za zajednicu, za društvo. Cilj nam je pomoći, ali i otvoriti neka nova vrata gdje smo, ne mi već društvo ranije zakazali. Otud i ova Osmomartovska akcija „Cromex-a“. Prilika da i drugi krenu našim stopama, samim tim što pregledi nisu skupi. Dakle, opet ponavljam potrebno je samo malo dobre volje – kaže Ramić.

Vlasnik kompanije koja je našla svoje mjesto na tržištu i u svijetu ljudi koji promišljaju poslovni uspjeh otac je troje djece.

– To pitanje ste ostavili za kraj, a to mi je mnogo, mnogo važnije od ove prve priče. Vratio sam se, jer sam želio da se djeca ovdje školuju. Danas su ovdje i rade s tim da je najstarija kćerka upravo diplomirala arhitekturu u Austriji, treba da završi još master, najvjerovatnije do kraja maja. I ona planira da se vrati nazad. Sretan sam što je zaljubljena u svoj posao. I da li će otvoriti svoj biro ili raditi za nekog, to će biti isključivo njena odluka – kaže Ramić koji vrijeme odvoji i za prijatelje.

– Imam utisak da danas ljudi traže razlog da se ne druže. Traže bilo kakavu sitnicu samo da se s nekim zamjere. Nekad se po pet familija družilo i dijelilo troškove, a danas su na snazi banalni prioriteti kako se ne bi družili – kaže Ramić koji druženje njeguje u vlastitoj firmi na način da se jednom u 40-tak dana svi zaposleni okupe i vrijeme provedu u druženju.  

Dalibor Pavlović: „ I POSLIJE 29. FEBRUARA MOGUĆE PRIJAVE ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE“

0

Oko 17.500 nezaposlenih sa područja regije Prijedor zdravstveno osiguranje do kraja februara, po automatizmu, a primjenom novih zakonskih propisa o zdravstvenom osiguranju, od prvog januara ove godine imalo je preko Fonda zdravstvenog osiguranja RS, filijala Prijedor. Dalibora Pavlovića, rukovodioca ove prijedorske filijale pitali smo šta poslije ovog datuma. Prvenstveno zbog ogromnih gužvi i činjenice da mnogi nisu stigli da na vrijeme prikupe i ovjere svu potrebnu dokumentaciju.

– Mogu da dođu i poslije, da dostave potrebne papire i tad će im biti ovjerena knjižica. S napomenom da od 29. febraura, pa do datuma do kad dostave potrebnu dokumentaciju, neće imati zdravstveno osiguranje – pojašnjava Pavlović.

Prema njegovim saznanjima najduže se čekaju potvrde o visini prihoda iz Poreske uprave, mada se radi na njihovom elektronskom ažuriranju – Kod nas se, kad osiguranici dobiju tu  ali i drugu dokumentaciju, po nekom od osnova osiguranja, čeka nekih deset do 15   minuta. Sve i pored velikih gužvi završavamo u tom roku – kaže Pavlović.

Onim koji imaju bračne partnere koji rade, a čekanje u Poreskoj im je predugo preporučuje varijantu osiguranja preko supružnika za šta je potreban samo vjenčani list i kopija njihovih ličnih karata.

Na pitanje da li ima zloupotrebe bolovanja Pavlović odgovara da to provjeravaju na zahtijev poslodavca.

– Ukoliko izraze sumnju da nešto nije u redu. Tad naši kontrolori odlaze u zdravstvenu ustanovu i provjeravaju osnove bolovanja. I to što je našao u zdravstvenom kartonu dostavlja poslodavcu. Fond nema izbora nego da vjeruje ljekarima, jer nema prava za kućne provjere. Nekom logikom za bolovanje su odgovorni ne samo oni koji ga propisuju već i sami osiguranici. Ukoliko ima kršenja zakona oni bi trebali biti i najodgovorniji u tom segmentu – kaže Pavlović.

Ne krije da je do sad, upravo na zahtijev poslodavaca, bilo dosta provjera, kao i da osim dvije proceduralne greške nije bilo zloupotreba. Podsjeća i da pravo na banjsko liječenje imaju pacijenti s određenim dijagnozama, onda kada su isrcpljene druge mogućnosti liječenja.

– Put je odlazak porodičnom ljekaru, potom fizijatru, ortopedu, liječenje, ukoliko je to neopohodno, u nadležnoj ambulanti nakon čega se, ukoliko nije došlo do poboljšanja zdravstenog stanja propisuje banjsko liječenje. Komisija Fonda u Banjaluci ocjenjuje to da li je neopohodno banjsko liječenje. Dakle, odobrava ga ili ne. Banjsko liječenje može se koristiti jednom godišnje od dana izlaska iz banja, pa do naredne godine tog datuma, do kad se ne može podnijeti zahtijev za ovu vrstu liječenja. Prioritet ipak imaju zahvati na srcu, recimo ugradnja stenta, gdje se odmah nakon operativnog zahvata odlazi u banju „Vrućicu“ na rehabilitaciju, naravno na teret Fonda – pojašnjava Pavlović.

Kad je riječ o zahtijevima za liječenje van RS-a bilo ih je po Pavlovićevim riječima manje nego u proteklom periodu.

– Razlog je i činjenica da se recimo u jednom broju naših bolnica, a prvenstveno u UKC RS  u Banjaluci radi dosta zahvata koji su ranije rađeni recimo u Srbiji. Ukoliko se pak mora na liječenje van RS procedura nije komplikovana. Potrebno je da bolnica, naša prijedorska ili Klinički centar, daju nalaz i mišljenje da ne mogu raditi te neke zahvate i nakon tog i prijedlog za liječenje van RS-a koji potpisuju trojica nadležnih specijalista i direktor te zdravstvene ustanove. Taj zahtijev se proslijeđuje nama u Fond. Nema problema za odobravanjem zahtijeva, a kad su mala djeca u pitanju ili baš hitni slučajevi to se rješava bukvalno u toku dana. Imamo odličnu saradnju i sa zdravstvenim ustanovama u Srbiji, tako da problem nije da pacijent ode na liječenje, a mi potom proslijeđujemo potrebnu dokumentaciju. I to je dobra saradnja, ali i dobra praksa koja se odvija bez bilo kakvih problema – kaže Pavlović.

Van rukovodećeg mjesta u prijedorskoj filijali Fonda zdravstvenog osiguranja Dalibor Pavlović vidljiv je i u političkom životu grada Prijedora. U gradskom parlamentu šef je odborničkog kluba SNSD-a. Podsjeća na formiranje nove skupštinske većine u Skupštini grada i pojašnjava da ona nije u “ingerenciji gradonačelnika“.

– U toj većini je grupa odbornika koja želi promjene. Gradonačelnik i gradska uprava nisu imali sluha za to. U tom kontekstu nastojali smo biti i ekspeditivniji, brže donositi neke odluke, no bilo je „kočnica“ ne samo od gradonačelnika nego i pojedinih odbornika iz njegove partije koji su tužbama pokušavali da uspore rad ovog zakonodavnog tijela. Valjda zato kako bi nešto dokazali ili jednostavno da nešto što oni misle, tako mora i biti. U svijetu su jasni principi demokratije i pojam skupštinske većine. Ona je ta koja donosi odluke. Trudimo se da sve bude u skladu sa zakonom, statutom i poslovnikom. Mišljenja su nam se povremeno razilazila u „čitanju“ zakona, na način da smo iz većine smatrali da je sve u skladu sa zakonom, a druga strana da nismo u pravu. Pa su posezali za nekim tužbama što je po meni, pogotovo od odbornika, krajnje apsurdno. A onda imamo i situaciju da gradonačelnik jednostavno ne poštuje zaključke koje je Skupština usvojila. A bio je u zakonskoj obavezi da ih ispoštuje. Imamo i situaciju da gradonačelnik nalaže nasipanje i asfaltiranje puteva a bez odluke Skupštine grada. Da bi se nešto radilo, po zakonu, ta odluka mora biti usvojena, pa samim tim smatramo da je to nenamjesko trošenje budžetskih sredstva što za sobom može povući i krivičnu prijavu – kaže Pavlović.

Ističe i nezakonsku raspodjelu sredstava od koncesionih naknada.

– Jasno se zna, a mora se i to precizirati zašto se i na koji se način troši novac. To je definisano i zakonom.  Međutim, gradonačelnik ni sad, ali ni u ranijem periodu nije u budžetu stavio zašto i kako se troše ta sredstva. Mnogo promašaja bilo je oko škole u Rasavcima, oko „Kolektora“, sportske dvorane na Urijama čija fasada enormno košta. Sad imam informaciju da je arhitekta iz Zavoda za izgradnju grada, a riječ je o gospodinu Hrgaru opet promašio, sad na hladnjači i distributivnom centru u Omarskoj. Stavio je da je vrijednost projekta 198.000 maraka, a zaboravio na struju, okolne infrastrukturne radove za šta se mora izdvojiti dodatnih 70.000 maraka iz ovogodišnjeg budžeta kako bi to bilo završeno. … To su samo neki od apsurda na koje smo željeli ukazati našim građanima, jer tako ne želimo da radimo. To je i razlog zbog čega smo između ostalog posegnuli i za amandmanima u budžetu grada. Vidjeli smo, a postoje određeni problemi, poput ulice Majora Milana Tepića koja prolazi pored Doma zdravlja. Godinama neriješena i u katastrofalnom stanju. Skupštinska većina je to prepoznala, uložili smo amadman i izdvojeno je 300.000 maraka da se to riješi. Jedan od amandmana odnosi se i na trim stazu oko pećanskog parka, potom da se riješi stanje u kojem je ulica Mitroplita Petra Zimonjića na Pećanima…. Podržali smo i prijedorske mljekare na načim da im se po litri mlijeka subvencionira dva feninga i ljudi su zadovoljni mada ćemo se truditi da u budućnosti povećamo tu stavku i još mnogo tog vezanog za privredu i poljoprivredu. Tu je i podrška personalnoj asistenciji koje ćemo s predloženih 20.000 na prvom rebalansu budžeta, jer prvobitna sredstva nisu dovoljna, povećati za još 50.0000 maraka – kaže Pavlović kao šef odborničkog kluba SNSD-a.

Dalibor Pavlović je oženjen i ima sina starog tri godine. S porodicom živi u Prijedoru.

–Imam i određen broj prijatelja, od partijski do onih iz sela u kojem sam ranije živio. Problem je uvijek manjak vremena. Pokušavam da uskladim privatni, poslovni i politički život ili obrnuto, da ne trpi porodica koja mi je na prvom mjestu i kojoj želim da se posvetim što više mogu. Tu sam i za sve svoje prijatelje i poznanike ali i one koji me ne znaju. Rado ću im izaći u susret – poručuje Pavlović u otvorenom razgovoru za naš portal.       

„Čast mi je što su me „Ali Baba i 40 hajduka“ proglasili nepoželjnim!“

0

O njemu se mnogo razgovaralo posljednjih dana, što u javnim, što u kafanskim pričama. S podijeljenim mišljenjima, jednih koji su mu držali stranu i drugih koji nisu. Slično vrijedi i za mišljenje o stavovima s kojim počesto izlazi u javnost. Ipak, on za sebe tvrdi „da je ozbiljan političar koji se ozbiljno bavi politikom“ i da je često, gotovo pa svakodnevno, u kontaktu s predsjednikom SDS-a Mirkom Šarovićem, što je ujedno bio i odgovor na pitanje da li je nedavno bio na „roditeljskom“ kod njega. Što su zbog nedavnog  inicidenta (između njega i predsjednika BO Grada Prijedora, opaska autora) javno zatražila tri odbornika SDS u gradskom parlamentu kojim je on u svom stilu, lakonski poželio čak uspješan rad.

– Svaki dan sam u kontaktu sa gospodinom Šarovićem. Kao narodni poslanik i predsjednik GO SDS-a. I tu nema ništa neobično. Inicident na koji aludirate došao je iz jedne druge kuhinje. Jesam bio u tim prostorijama, no na Sudu ćemo vidjeti šta je stvarno bilo. Te tvrdnje su neistinite i montirane. DNS nema većinu i na takav način se pokušava umanjiti vrijednost SDS-a – kaže Milan Tubin, predsjednik GO SDS Prijedor i narodni poslanik u NS RS.

Na konstataciju da ga je Boračka organizacija Grada Prijedora proglasila „personom non grata“ Tubin odgovra da iz poštovanja prema borcima, članovima porodica poginulih boraca, nije želio da izazove incident i da se samo iz tog razloga nije pojavio na obilježavanju, Dana boraca RS-a u Prijedoru.

– Kao narodnog poslanika kojeg je izabrao narod niko nije imao pravo da me zaustavi da dođem na to mjesto. A to što su me oni proglasili nepoželjnim, to mi je čak i čast da me jedan takav dezereter, izdajnik proglasi nepoželjnim i njegova družina hajduka, Ali Baba i 40 hajduka.  Drago mi je da su me oni proglasili nepoželjenim i to mi predstavlja čast – tvrdi Tubin koji je na mitingu opozicionih poslanika koji je održan i u Prijedoru pobrojao popriličan broj afera, dijelom vezanih i za Prijedor. Dodaje da i danas čvrsto stoji iza javno rečenog, kao „ da ga ni mjesec dana poslije tog mitinga niko nije demantovao“.

– Ni po jednoj tački. To je sigurno tako i nažalost i mnogo gore, mada uspijevaju sakriti te svoje radnje – kaže Tubin.

I mada opozicija uglavnom sve ili većinu tog zna, lično tvrdi da nema mnogo saznanja o zgradi koja se gradi na prostoru bivše zelene pijace na Pećanima. Nema odgovor ni na pitanje zašto je gradnja stala, što zanima brojne Prijedorčane, pogotovo one koji su ranije kaparisali stan u tim zgradama.

– Stvarno, iskreno nemam te podatke. Osim što sam načuo da je problem oko neriješenih imovinskih odnosa, ali to ne mogu da komentarišem jer iskreno nemam podatke o tome. Čuo sam i da je većina stanova prodana, da je to neki projekat koji će se ubrzo završavati, no to je sve na nivou gradske, čaršijske priče. Nešto konkretno, kroz papirologiju da sam pogledao, iskreno nisam. To je i razlog zbog čega ne bi želio ništa komentarisati – kaže Tubin.

Dodaje „da je upoznat s golom sječom na obali rijeke Sane, na potezu od Brezičana prema Novom Gradu.“

– Tačno je da imam saznanja o tom. Definitivno znamo koja firma to siječe, definitivno znamo da većina te sječke ide u banjalučku Toplanu. Najveća prevara je što se ona prodaje po kubiku, umjesto po energetskoj vrijednosti. Poznato je da je drvo uz vodu, pogotovo vrba, teška zbog vlage. To je velika pljačka naših građana. S druge strane nažalost niko ne gleda to kao ogromnu ekološku štetu i činjenicu da će se zbog te gole sječe voda na tom potezu izlijevati i plaviti ta područja, najviše od Cikota do Dragotinje, pa i šire – pojašnjava Tubin.

Dodaje „da je to nešto što odmah treba zaustaviti“.

– Imam namjeru da javno pozovem sve inspekcije i obavijestim policiju  kako bi se to odmah zaustavilo – kaže Tubin koji na pitanje gdje sebe vidi između dvije oprečne teze, jedne da je politika biznis i druge da u njoj ima možda i iskrenih namjera, odgovara „da je iz porilično dobrostojeće porodice“.

– Dakle, politikom se ne bavim zbog finansijskih razloga. U politici ima određenih privilegija, ali sam ja jedan od pionira u Prijedoru i u politici uopšte koji će svojim radom i angažmanom promijeniti ovo stanje. Odlazi nam narod, omladina, odlaze cijele porodice i ukoliko se ovaj trend ne zaustavi za nekoliko godina neće više biti bitno ko nam je na vlasti, i ko je kakav čovjek. Najveće probleme imam iz neke generacije unutar SDS-a, koja je ovdje postojala ranije. Otvoreno kažem da je DNS imao veće uporište u SDS-a nego u svojim članovima. I naišao sam na tu barijeru, pojedinaca iz SDS-a koji su se zahvaljujući određenim uslugama ekipe, a zna se o kome se radi, obogatili i koji i dan danas još uvijek pokušavaju da uruše ovaj SDS koji sad pravi jednu ozbiljnu priču. Našao sam se na putu toj staroj gardi, koja je iz komunizma prešla u velike građane Prijedora koji su ojadili ovaj grad. Među njima je samo nekoliko članova SDS-a. Ostali su korektni i pošteni ljudi koji sad na terenu čvrsto stoje iza mene. Mene niko ne treba ni čuvati, ni paziti. Imam članstvo SDS-a koji čvrsto stoji iza mene i to su pokazali. Siguran sam da ih neću izdati i da ćemo stvoriti jedan bolji Prijedor za bolji život – poručuje Tubin.

Darko Cijetić OTVORENO: „Zapanjujuća je činjenica da ću u Gdanjsku s književnom nobelovkom piti kafu„

0

Darko Cvijetić, mada kaže da je to danas prilično teško definisati, za sebe kaže da je prije svega pjesnik ali i pozorišni čovjek jer je u pozorište došao kao dječak, prije 35 godina.

– Pozorište mi je u genima i u pozorštu sam ostvario neke od svojih najljepših i najboljih glumačkih ostvarenja. Dakle ja sam pjesnik i pozorišni radnik ako je ta sintagma uopšte upotrebljiva, obzirom da radnika više nema – kaže Cvijetić. 

Danas je nagrađivan, uspješan, neko o kom se ovih mjeseci u cijelom regionu mnogo priča. Uspjeh, za one koji to ne znaju, u njegovom slučaju nikako nije došao preko noći.

– Cijelog života pišem i ništa nisam očekivao od tog pisanja. Čovjek svakako piše da bi bio čitan, ali mnogi, daleko veći od mene nisu doživjeli da ih se pročita, pogotovo ne na pravilan način. Na drugoj strani iza mene je već 14 knjiga, što priča, što pjesama, što eseja.. To je već jedna velika gomila koja će tek sad da bude iščitavana. Dakle i to je jedno svojevsrno iznenađenje. Ja sam s uspjehom vezanim za Schindlerov lift doživio svojevrstan šok, jer nisam mogao ni pomisliti da će taj roman doživjeti toliko stepenica. Da će biti tako čitan, prevođen, tako uvažavan…a pogotovo ne nagrađivan. I to tako značajnim nagradama kao što su „Kočićevo pero“ ili nagrada „Fric“ imenom Miroslava Krleže. Više od toga nema u ovom nekom našem bivšem jugoslovenskom književnom prostoru. I sad se puno vrata otvorilo. Sad se izdavači sami utrkuju da obnavljuju ta moja izdanja.

Neke knjige su objavljivane i prije rata i nigdje ih nema, izuzev što ja imam nekoliko primjeraka kod kuće. I sad svi trče da se to reobnovi, tako bih to rekli. I to je dobra stvar cijele ove priče, da će mnoge moje knjige pjesama koje su potpuno zaboraljene, pa čak i od mene, biti ponovno viđene i ponovno se ukazati na svjetlu dana. Tako da je to neka pozitivna strana svega ovog. Druga pozitivna strana je vidljivost a to znači da će sve što dalje budem pisao biti vidljivo. I to te na jedan određen način obavezuje i čini vas puno odgovornijim za svaku riječ koju napišete, jer će ona sad da prolazi kroz gomilu filtera. Od onih ljudi koji vrlo dobro znaju šta je  književnosti, koji su teoretičari književnosti, kritičari, do takozvanih običnih čitalaca. Tako da tu čovjek treba da bude prilično pažljiv, a ja sam taj. Cijeli život sam pisao u jednoj maloj srednini, jednoj zatvorenoj sredini, odakle je jako teško dobaciti daleko tako da je ovo za mene ogromno iznenađenje i sretan sam da su se okolnosti tako rasplele. I sad bi čovjek trebao da bude poprilično pametan za sljedeći korak – kaže Cvijetić za naš portal.  

I dok se u brojnim književnim ali i ostalim krugovima prosto utrkuju da se nađu u njegovoj blizini eto poziv za druženjem nije stigao od gradskih vlasti.

– Ne, nisu me zvali. I ne čudi me. Obzirom na tretman književnosti, ne samo u Prijedoru nego i puno šire, eto zahvatićemo i tu nesretnu našu BiH ili RS… Mi živimo od ignorisanja jedni drugih. I ljudi smtraju da ako ignorišu neku stvar da se ona nije ni dogodila. Mene to na jednoj strani čini mirnijim, stabilnijim, jer sam navikao da budem u toj nekoj izolaciji i tom nekakvom miru, kao što Jergović ne živi u Zagrebu, nego pored, kao što Dežulović ne živi u Splitu nego pored Splita, tako ja zapravo živim u tom crvenom soliteru poput nekog sela i do mene, ko god hoće može da dođe, ali čini se da neće. Tako da je to dobro. Dobro, zato što imam neki svoj mir i tišinu i vjerovatno bi me neka reakcija od službenih vlasti samo uznemirila i dodatno označila na neki način. Moram reći da me je pred novu godinu pozvala predsjednica Željka Cvijanović, kad sam dobio nagradu „Kočićevo pero„ na prijem povodom novogodišnjih praznika. I to me silno iznenadilo i naravno da sam bio ponosan što stvari stoje tako da vas napokon neko uočava i vidi. Ali u mom gradu NE. To se u mom gradu nije dogodilo – iskren je Cvijetić.

Kaže da je o romanu Schindlerov lift mnogo govorio. Smatra da ne postoji dio, sekvenca ili način i postupak, koji je koristio u tom romanu, a da nije komentarisan.

– Bilo od stručne kritike, do takozvanih, to moram reći, običnih čitalaca. Iznenadilo me da od 40 ili 50 oficijelnih kritika nisam našao ni jednu negativnu. Što je zapravo zapanjujuće. Zapanjujuće mi je isto tako bilo da je žiri koji je dodjeljivao nagradu „Fric“ u Zagrebu bio potpuno nepodijeljen. To su mi rekli na prijemu nagrade u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Sa svakim od njih sam sjedio i popio piće i porazgovarao tako da su mi na moj šok rekli da su svi moju knjigu odmah adaktirali i nisu o njoj uopšte raspravljali. Ona je za svakog od njih bila najbolja. Mada su ti sportski termini neupotrebljivi, pa čak i nepoželjni u književnosti. Nema najbolje knjige. Sve knjige koje sam pročitao i koje su bile sa mnom u finalu su podjednako dobre. Svakom od kolega koji su bili sa mnom u finalu dao bi tu nagradu. Dakle, tu se radi o nijansama, o nekom vašem opredjeljenju, vašoj sklonosti  ka nekoj literaturi koja vam je prijemčiva. Tako da svi romani koji su bili u konkurenciji, a konkurencija je bila strašna su bili jako, jako dobri – kaže Cvijetić.

Dodaje da je knjigu koja se pojavila u decembru 2018 godine, u izdanju Buybooka, sarajevskog izdavača, vidjelo mnogo ljudi. Krenule su odmah promocije u Sarajevu, potom u Zgrebu dvije, Cvijetić je bio i gost rezidencije u Splitu, uslijedio je nakon tog Beograd, Novi Sad, Festival u Varaždin, Festival književnosti „Vrisak“ u Rijeci, u Zadru, Zenici. Naprosto, gdje god sam se pojavio, ljudi su nastojali da to „iskoriste“ da bi na neki način promovisali knjigu. I to je dobro i mislim da će knjiga po prvi put biti promovisana, sad na pozorišnom Festivalu „Zlatna vila“. Kamerni teatar u Sarajevu priprema predstavu, s pripremama počinju u decembru 2020. godine u režiji Kokana Mladenovića. I silno sam ponosan što će Kokan Mladenović raditi jedan takav projekt i što će ga raditi Kamerni tatar koji je po meni trenutno najjači teatar na prostoru bivše Jugoslavije – otkriva za naš portal Cvijetić.

Dodaje da nagrade čovjeka obavezuju. Čine ga vidljivijim.

– Nema se tu šta promijeniti. Meni je moja  porodica gnijezdo u koje se  stalno vraćam. Moja supruga je, a volim to reći pjesničkim jezikom, ona koja mi drži nebo. Koja ne dozvoljava da mi se nebo sruči na glavu. U tom gnijezdu mi je najboje, najtoplije… to gnijezdo ne bi mijenjao nizašto na svijetu. U tom  gnijezdu je moguće da čovjek u nekom miru stvara, tako da zapravo, ja sam presretan što mi je dragi Bog dodijelio takvu suprugu koja  mi je ujedno i prijatelj i supružnik i sve ono što bi se moglo poželjeti u nekakvom piščevom životu. Sve ono što ja napišem Ljilja je prva koja to pročita, ona je prva koja to lektoriše, sve što ja napišem ona je prva koja komentariše… I vjerovatno ja ništa ne bih ispustio iz svoje sobe van u svijet a da Ljilja ne kaže „Čuj to je dobro“. Da ona kaže da je to problematično, da to nije dobro, ja bi to zaustavio, stopirao, bez obzira na to šta bi o tom bilo ko rekao – kaže Cvijetić.

Za svoju kćerku Danju kaže da je čisti anđeo. I njegova vječita inspiracija.

– Ako prema nekom osjećam odgovornost za svaku izgovorenu riječ, onda je to svakako ona. Ona je ta koja će u budućnosti naslijediti sve, pa i taj neki simbolički kapital u toj nekoj književnoj ostavštini – kaže Cvijetić koji će u Gdanjsku biti s još sedam evropskih pjesnika gdje će njegove „Ježene kožice“ biti u konkurenciji za književnu nagradu „Evropski pjesnik slobode“.

Priznaje da mu je ta činjenica zapanjujuća.

– Sama čijenjica da se pred nekim međunardnim žirijem nađete u konkurenciji osam najboljih pjesnika je zapravo zapanjujuća. Drugo što je zapanjujuće je da se radi o potpuno drugoj knjizi. Schindlerov lift je jedna knjiga a „Ježene kožice“ potpuno druga. Prvo je roman, drugo zbirka pjesama. Činjenica da na dva razboja uspijevate odraditi tako dobar posao, tako da roman bude primljen tako dobro ovdje, a da se knjiga pjesama, prevedena na jedan od najpjesničkijih jezika na svijetu, kakav je poljski nađe u takvoj konkurenciji. Predsjednica žirija je Olga Tokarczuk, književna nobelovka za 2018 godinu. Činjenica da ću u Gdanjsku sjesti i popiti kafu s nobelovkom je otprilike kao da ću s Peleom popiti pivo i odigrati jednu partiju fudbala. Dakle to je ono što je divno – kaže Cvijetić.

Njegove „Ježene kožice“ za sada su prevedene na poljski i hebrejski, a roman Schindlerov lift je već preveden, mada još uvijek nije objavljen, na njemački, francuski, engleski, holandski, slovenački i makedonski. Nakon Gdanjska, Cvijetić će biti u Dubrovniku, potom u Njemačkoj gdje bih trebao promovisati njemačko izdanje svog romana, potom slijedi Beograd i knjižara „Znanje“, pa  „Zenit“ u Novom Sadu. Agent mu određuje prioritete jer je kako kaže jednostavno nemoguće stići na sve promocije i na svaki intervju odgovoriti. Morao je odbiti i neke pozorišne, rediteljske zahtijeve.

– Prijedor će u aprilu da bude centar Balkana u kojem će se odvijati možda najveći teatarski događaj u proljeće ove godine. Nadam se da ću uspjeti odvojiti vremena da se što prije na neki način vratim daskama. Sad je to veliko pitanje na koji način. Sve češće pomažem rediteljima koji dolaze, kao dramaturg, neko ko priprema dramsku teksturu. To mi prilično olakšava, jer je to moguće raditi bez fizičke prisutnosti, mailom.. Nadam se da ću se vratiti pozorištu. Tu sam ostavio jako puno godina i jedva čekam na neki način da ponovo režiram ili proglumim u nekom projektu – rekao nam je Cvijetić. 

Infoprijedor mu je beskrajno zahvalan što je pristao da bude dio naše rubrike „Otvoreno“.

„„DON“ je nastao iz ljubavi prema gradu, htjeli smo pokazati da ovdje vrijedi živjeti“

0

U skraćenici Udruženja građana „DON“ je „Demokratija-Organizovanje-Napredak“ i ciljevi poput jačanja civilnog društva, zaštite potrošača, lokalnog volonterskog servisa…Dovoljno  za prepoznatljivost u cijeloj BiH, kao što je prepoznatljivo i ime izvršne direktorice Udruženja Murise Marić. Nema medija u regionu koji je nije citirao u zaštiti potrošača ili nekim drugim aspektima Udruženja koje se zahvaljujući njoj nametnulo kao nezaobilazan faktor domaće zbilje.

Nema namjeru odustati, jer kod nje ta riječ jednostavno ne postoji u imeniku. I sve garnira neodoljivim osmijehom koji budi nadu da će upravo „DON“ biti rješenje nečijeg problema. Nanizali su mnoštvo priznanja, a jedno od njih je i to da su u društvu 20 najfilantropa u BiH. Na pitanje da li joj to godi, Murisa odgovara da je Udruženje na čijem je čelu dalo velik doprinos razvoju civilnog društva kod nas.

– Biti među 20 organizacija, filantropa u BiH zaista nije mala stvar. Ponosni smo što smo dobili i nagradu Grada Prijedora. Da smo u svom gradu, a tu je najteže biti prvi, prepoznati kao neko ko zaslužuje tu nagradu. Tu su još brojna priznanja, plakete koje su obilježile tih 20 godina postojanja „DON“-a  priča Murisa i dodaje „da je cijela priča počela tako što je  nekolicina njih u tom periodu htjela da pokaže da Prijedor ima i svoju pozitivnu priču. Bez  obzira na onu negativnu ratnu. Valjda iz naše ljubavi prema gradu, započeli smo tu neku priču da ovdje vrijedi živjeti. I radili na razvoju civilnog društva na način kako se to već negdje radi u svijetu. Tako je u stvari počelo. Radili smo iznajmljenim prostorijama, selili se, imali tu neku nesreću da smo nekoliko puta bili i opljačkani. Ali smo ostali i opstali. I danas „DON“ ima svoj prostor u centru grada, pored gradske tržnice, gdje nas ljudi mogu i najlakše naći. To smo riješili prije 12 godina – priča Murisa.

Pojašnjava da je taj period obilježilo i mnogo projekata, gradnje kuća, donacija, humanitarnih aktivnosti…

– Realizovano je mnoštvo ideja, počev od socijalnog stanovanja, da bi danas postali  prepoznatljivi kao jedno od najpoznatijih Udruženja za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini kojem se svakodnevno obraća velik broj ljudi. Preponosni smo na to da svako ko dođe u „DON“ ode zadovoljan iz naših prostorija, kad nam se javi telefonom pa mu objasnimo šta treba raditi, „svrati“ na naše WEB ili FB stranice na koje „dolaze“ i ljudi iz Srbije. U toj nekoj potrošačkoj priči podjednako postupamo prema svima i svima nastojimo da pomognemo, u skladu s našim mogućnostima i naravno sa zakonom – kaže Murisa.

Dodaje da dobro sarađuju s  prijedorskom gradskom upravom, ali i s ostalim u okruženju.

– Osim u projektima dio smo i radnih grupa, komisija, ukratko svega onog što je vrlo važno za razvoj grada. I evo naš rad i trud se i na  taj način isplatio i vidljivo je koliko možemo na tom polju dati svoj doprinos – kaže Murisa.

Manje poznato je da je „DON“, uz tu nekolicinu ljudi koju ona počesto pominje, osnovala sa suprugom Željkom. Upoznali su se u ratu, poslije njega zasnovali bračnu zajednicu i zajedno se, kako ističe borili da Prijedor i u tom segmentu, mješovitih brakova, opstaje onakav kakav je bio i prije rata.

– I Prijedor je i sad poznat po velikom broju mješovitih brakova, pa ako smo mi nekad bili začetnici jedne takve priče, ponosni smo i na to. U tom periodu bili smo formirane ličnosti, znali šta želimo od života pa je zato naša zajednica i ova bračna i ova poslovna vrlo uspješna. Sve ostalo je život – iskrena je Murisa.

O privatnom životu malo priča, jer smatra da je današnja uloga „DON-a“ mnogo zanimljivija tema.

– Pratimo izborni proces, dio smo Koalicije pod lupom gdje se trudimo da dođe do izmjena izbornog zakona, pokušavamo vratiti gerontologiju u zakonske i institucionalne  okvire. Zakon je propisao da ta pomoć i njega u kući mora proći kroz Centar za socijalni rad, da svi ljudi koji su bez staranja, dakle oni koji nemaju porodicu, nemaju djece, imaju pravo na tu uslugu. Obučili smo određen broj žena za te poslove, mada su neke nažalost u međuvremenu taj posao nastavile raditi vani. Prijedor je prvi grad koji je počeo tu vrstu priče, a onda se dogodilo da je Banjaluka već izdvojila sredstva za taj projekat, a mi eto nismo. Tu je naravno i naša potrošačka priča a od 2015. godine Prijedor je prvi grad u RS koji je pri gradskoj upravi osnovao i savjetodavno tijelo za zaštitu potrošača, a tu su i komisije u javnim preduzećima takođe za zaštitu potrošača. I to u cijeloj ovoj regiji i to smatram ogromnim pomacima – kaže Murisa i naglašava da nastoje doći do mnogih, a najviše onih koji nemaju, jer to je, kako naglašava, negdje i njihova misija da je dobro biti dobar.   

Prijedor
scattered clouds
34.8 ° C
34.8 °
34.8 °
18 %
5.8kmh
25 %
ned
37 °
pon
33 °
uto
36 °
sri
39 °
čet
35 °