10 C
Prijedor
Srijeda, 28 Oktobra, 2020

Darko Cijetić OTVORENO: „Zapanjujuća je činjenica da ću u Gdanjsku s književnom nobelovkom piti kafu„

0

Darko Cvijetić, mada kaže da je to danas prilično teško definisati, za sebe kaže da je prije svega pjesnik ali i pozorišni čovjek jer je u pozorište došao kao dječak, prije 35 godina.

– Pozorište mi je u genima i u pozorštu sam ostvario neke od svojih najljepših i najboljih glumačkih ostvarenja. Dakle ja sam pjesnik i pozorišni radnik ako je ta sintagma uopšte upotrebljiva, obzirom da radnika više nema – kaže Cvijetić. 

Danas je nagrađivan, uspješan, neko o kom se ovih mjeseci u cijelom regionu mnogo priča. Uspjeh, za one koji to ne znaju, u njegovom slučaju nikako nije došao preko noći.

– Cijelog života pišem i ništa nisam očekivao od tog pisanja. Čovjek svakako piše da bi bio čitan, ali mnogi, daleko veći od mene nisu doživjeli da ih se pročita, pogotovo ne na pravilan način. Na drugoj strani iza mene je već 14 knjiga, što priča, što pjesama, što eseja.. To je već jedna velika gomila koja će tek sad da bude iščitavana. Dakle i to je jedno svojevsrno iznenađenje. Ja sam s uspjehom vezanim za Schindlerov lift doživio svojevrstan šok, jer nisam mogao ni pomisliti da će taj roman doživjeti toliko stepenica. Da će biti tako čitan, prevođen, tako uvažavan…a pogotovo ne nagrađivan. I to tako značajnim nagradama kao što su „Kočićevo pero“ ili nagrada „Fric“ imenom Miroslava Krleže. Više od toga nema u ovom nekom našem bivšem jugoslovenskom književnom prostoru. I sad se puno vrata otvorilo. Sad se izdavači sami utrkuju da obnavljuju ta moja izdanja.

Neke knjige su objavljivane i prije rata i nigdje ih nema, izuzev što ja imam nekoliko primjeraka kod kuće. I sad svi trče da se to reobnovi, tako bih to rekli. I to je dobra stvar cijele ove priče, da će mnoge moje knjige pjesama koje su potpuno zaboraljene, pa čak i od mene, biti ponovno viđene i ponovno se ukazati na svjetlu dana. Tako da je to neka pozitivna strana svega ovog. Druga pozitivna strana je vidljivost a to znači da će sve što dalje budem pisao biti vidljivo. I to te na jedan određen način obavezuje i čini vas puno odgovornijim za svaku riječ koju napišete, jer će ona sad da prolazi kroz gomilu filtera. Od onih ljudi koji vrlo dobro znaju šta je  književnosti, koji su teoretičari književnosti, kritičari, do takozvanih običnih čitalaca. Tako da tu čovjek treba da bude prilično pažljiv, a ja sam taj. Cijeli život sam pisao u jednoj maloj srednini, jednoj zatvorenoj sredini, odakle je jako teško dobaciti daleko tako da je ovo za mene ogromno iznenađenje i sretan sam da su se okolnosti tako rasplele. I sad bi čovjek trebao da bude poprilično pametan za sljedeći korak – kaže Cvijetić za naš portal.  

I dok se u brojnim književnim ali i ostalim krugovima prosto utrkuju da se nađu u njegovoj blizini eto poziv za druženjem nije stigao od gradskih vlasti.

– Ne, nisu me zvali. I ne čudi me. Obzirom na tretman književnosti, ne samo u Prijedoru nego i puno šire, eto zahvatićemo i tu nesretnu našu BiH ili RS… Mi živimo od ignorisanja jedni drugih. I ljudi smtraju da ako ignorišu neku stvar da se ona nije ni dogodila. Mene to na jednoj strani čini mirnijim, stabilnijim, jer sam navikao da budem u toj nekoj izolaciji i tom nekakvom miru, kao što Jergović ne živi u Zagrebu, nego pored, kao što Dežulović ne živi u Splitu nego pored Splita, tako ja zapravo živim u tom crvenom soliteru poput nekog sela i do mene, ko god hoće može da dođe, ali čini se da neće. Tako da je to dobro. Dobro, zato što imam neki svoj mir i tišinu i vjerovatno bi me neka reakcija od službenih vlasti samo uznemirila i dodatno označila na neki način. Moram reći da me je pred novu godinu pozvala predsjednica Željka Cvijanović, kad sam dobio nagradu „Kočićevo pero„ na prijem povodom novogodišnjih praznika. I to me silno iznenadilo i naravno da sam bio ponosan što stvari stoje tako da vas napokon neko uočava i vidi. Ali u mom gradu NE. To se u mom gradu nije dogodilo – iskren je Cvijetić.

Kaže da je o romanu Schindlerov lift mnogo govorio. Smatra da ne postoji dio, sekvenca ili način i postupak, koji je koristio u tom romanu, a da nije komentarisan.

– Bilo od stručne kritike, do takozvanih, to moram reći, običnih čitalaca. Iznenadilo me da od 40 ili 50 oficijelnih kritika nisam našao ni jednu negativnu. Što je zapravo zapanjujuće. Zapanjujuće mi je isto tako bilo da je žiri koji je dodjeljivao nagradu „Fric“ u Zagrebu bio potpuno nepodijeljen. To su mi rekli na prijemu nagrade u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Sa svakim od njih sam sjedio i popio piće i porazgovarao tako da su mi na moj šok rekli da su svi moju knjigu odmah adaktirali i nisu o njoj uopšte raspravljali. Ona je za svakog od njih bila najbolja. Mada su ti sportski termini neupotrebljivi, pa čak i nepoželjni u književnosti. Nema najbolje knjige. Sve knjige koje sam pročitao i koje su bile sa mnom u finalu su podjednako dobre. Svakom od kolega koji su bili sa mnom u finalu dao bi tu nagradu. Dakle, tu se radi o nijansama, o nekom vašem opredjeljenju, vašoj sklonosti  ka nekoj literaturi koja vam je prijemčiva. Tako da svi romani koji su bili u konkurenciji, a konkurencija je bila strašna su bili jako, jako dobri – kaže Cvijetić.

Dodaje da je knjigu koja se pojavila u decembru 2018 godine, u izdanju Buybooka, sarajevskog izdavača, vidjelo mnogo ljudi. Krenule su odmah promocije u Sarajevu, potom u Zgrebu dvije, Cvijetić je bio i gost rezidencije u Splitu, uslijedio je nakon tog Beograd, Novi Sad, Festival u Varaždin, Festival književnosti „Vrisak“ u Rijeci, u Zadru, Zenici. Naprosto, gdje god sam se pojavio, ljudi su nastojali da to „iskoriste“ da bi na neki način promovisali knjigu. I to je dobro i mislim da će knjiga po prvi put biti promovisana, sad na pozorišnom Festivalu „Zlatna vila“. Kamerni teatar u Sarajevu priprema predstavu, s pripremama počinju u decembru 2020. godine u režiji Kokana Mladenovića. I silno sam ponosan što će Kokan Mladenović raditi jedan takav projekt i što će ga raditi Kamerni tatar koji je po meni trenutno najjači teatar na prostoru bivše Jugoslavije – otkriva za naš portal Cvijetić.

Dodaje da nagrade čovjeka obavezuju. Čine ga vidljivijim.

– Nema se tu šta promijeniti. Meni je moja  porodica gnijezdo u koje se  stalno vraćam. Moja supruga je, a volim to reći pjesničkim jezikom, ona koja mi drži nebo. Koja ne dozvoljava da mi se nebo sruči na glavu. U tom gnijezdu mi je najboje, najtoplije… to gnijezdo ne bi mijenjao nizašto na svijetu. U tom  gnijezdu je moguće da čovjek u nekom miru stvara, tako da zapravo, ja sam presretan što mi je dragi Bog dodijelio takvu suprugu koja  mi je ujedno i prijatelj i supružnik i sve ono što bi se moglo poželjeti u nekakvom piščevom životu. Sve ono što ja napišem Ljilja je prva koja to pročita, ona je prva koja to lektoriše, sve što ja napišem ona je prva koja komentariše… I vjerovatno ja ništa ne bih ispustio iz svoje sobe van u svijet a da Ljilja ne kaže „Čuj to je dobro“. Da ona kaže da je to problematično, da to nije dobro, ja bi to zaustavio, stopirao, bez obzira na to šta bi o tom bilo ko rekao – kaže Cvijetić.

Za svoju kćerku Danju kaže da je čisti anđeo. I njegova vječita inspiracija.

– Ako prema nekom osjećam odgovornost za svaku izgovorenu riječ, onda je to svakako ona. Ona je ta koja će u budućnosti naslijediti sve, pa i taj neki simbolički kapital u toj nekoj književnoj ostavštini – kaže Cvijetić koji će u Gdanjsku biti s još sedam evropskih pjesnika gdje će njegove „Ježene kožice“ biti u konkurenciji za književnu nagradu „Evropski pjesnik slobode“.

Priznaje da mu je ta činjenica zapanjujuća.

– Sama čijenjica da se pred nekim međunardnim žirijem nađete u konkurenciji osam najboljih pjesnika je zapravo zapanjujuća. Drugo što je zapanjujuće je da se radi o potpuno drugoj knjizi. Schindlerov lift je jedna knjiga a „Ježene kožice“ potpuno druga. Prvo je roman, drugo zbirka pjesama. Činjenica da na dva razboja uspijevate odraditi tako dobar posao, tako da roman bude primljen tako dobro ovdje, a da se knjiga pjesama, prevedena na jedan od najpjesničkijih jezika na svijetu, kakav je poljski nađe u takvoj konkurenciji. Predsjednica žirija je Olga Tokarczuk, književna nobelovka za 2018 godinu. Činjenica da ću u Gdanjsku sjesti i popiti kafu s nobelovkom je otprilike kao da ću s Peleom popiti pivo i odigrati jednu partiju fudbala. Dakle to je ono što je divno – kaže Cvijetić.

Njegove „Ježene kožice“ za sada su prevedene na poljski i hebrejski, a roman Schindlerov lift je već preveden, mada još uvijek nije objavljen, na njemački, francuski, engleski, holandski, slovenački i makedonski. Nakon Gdanjska, Cvijetić će biti u Dubrovniku, potom u Njemačkoj gdje bih trebao promovisati njemačko izdanje svog romana, potom slijedi Beograd i knjižara „Znanje“, pa  „Zenit“ u Novom Sadu. Agent mu određuje prioritete jer je kako kaže jednostavno nemoguće stići na sve promocije i na svaki intervju odgovoriti. Morao je odbiti i neke pozorišne, rediteljske zahtijeve.

– Prijedor će u aprilu da bude centar Balkana u kojem će se odvijati možda najveći teatarski događaj u proljeće ove godine. Nadam se da ću uspjeti odvojiti vremena da se što prije na neki način vratim daskama. Sad je to veliko pitanje na koji način. Sve češće pomažem rediteljima koji dolaze, kao dramaturg, neko ko priprema dramsku teksturu. To mi prilično olakšava, jer je to moguće raditi bez fizičke prisutnosti, mailom.. Nadam se da ću se vratiti pozorištu. Tu sam ostavio jako puno godina i jedva čekam na neki način da ponovo režiram ili proglumim u nekom projektu – rekao nam je Cvijetić. 

Infoprijedor mu je beskrajno zahvalan što je pristao da bude dio naše rubrike „Otvoreno“.

„„DON“ je nastao iz ljubavi prema gradu, htjeli smo pokazati da ovdje vrijedi živjeti“

0

U skraćenici Udruženja građana „DON“ je „Demokratija-Organizovanje-Napredak“ i ciljevi poput jačanja civilnog društva, zaštite potrošača, lokalnog volonterskog servisa…Dovoljno  za prepoznatljivost u cijeloj BiH, kao što je prepoznatljivo i ime izvršne direktorice Udruženja Murise Marić. Nema medija u regionu koji je nije citirao u zaštiti potrošača ili nekim drugim aspektima Udruženja koje se zahvaljujući njoj nametnulo kao nezaobilazan faktor domaće zbilje.

Nema namjeru odustati, jer kod nje ta riječ jednostavno ne postoji u imeniku. I sve garnira neodoljivim osmijehom koji budi nadu da će upravo „DON“ biti rješenje nečijeg problema. Nanizali su mnoštvo priznanja, a jedno od njih je i to da su u društvu 20 najfilantropa u BiH. Na pitanje da li joj to godi, Murisa odgovara da je Udruženje na čijem je čelu dalo velik doprinos razvoju civilnog društva kod nas.

– Biti među 20 organizacija, filantropa u BiH zaista nije mala stvar. Ponosni smo što smo dobili i nagradu Grada Prijedora. Da smo u svom gradu, a tu je najteže biti prvi, prepoznati kao neko ko zaslužuje tu nagradu. Tu su još brojna priznanja, plakete koje su obilježile tih 20 godina postojanja „DON“-a  priča Murisa i dodaje „da je cijela priča počela tako što je  nekolicina njih u tom periodu htjela da pokaže da Prijedor ima i svoju pozitivnu priču. Bez  obzira na onu negativnu ratnu. Valjda iz naše ljubavi prema gradu, započeli smo tu neku priču da ovdje vrijedi živjeti. I radili na razvoju civilnog društva na način kako se to već negdje radi u svijetu. Tako je u stvari počelo. Radili smo iznajmljenim prostorijama, selili se, imali tu neku nesreću da smo nekoliko puta bili i opljačkani. Ali smo ostali i opstali. I danas „DON“ ima svoj prostor u centru grada, pored gradske tržnice, gdje nas ljudi mogu i najlakše naći. To smo riješili prije 12 godina – priča Murisa.

Pojašnjava da je taj period obilježilo i mnogo projekata, gradnje kuća, donacija, humanitarnih aktivnosti…

– Realizovano je mnoštvo ideja, počev od socijalnog stanovanja, da bi danas postali  prepoznatljivi kao jedno od najpoznatijih Udruženja za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini kojem se svakodnevno obraća velik broj ljudi. Preponosni smo na to da svako ko dođe u „DON“ ode zadovoljan iz naših prostorija, kad nam se javi telefonom pa mu objasnimo šta treba raditi, „svrati“ na naše WEB ili FB stranice na koje „dolaze“ i ljudi iz Srbije. U toj nekoj potrošačkoj priči podjednako postupamo prema svima i svima nastojimo da pomognemo, u skladu s našim mogućnostima i naravno sa zakonom – kaže Murisa.

Dodaje da dobro sarađuju s  prijedorskom gradskom upravom, ali i s ostalim u okruženju.

– Osim u projektima dio smo i radnih grupa, komisija, ukratko svega onog što je vrlo važno za razvoj grada. I evo naš rad i trud se i na  taj način isplatio i vidljivo je koliko možemo na tom polju dati svoj doprinos – kaže Murisa.

Manje poznato je da je „DON“, uz tu nekolicinu ljudi koju ona počesto pominje, osnovala sa suprugom Željkom. Upoznali su se u ratu, poslije njega zasnovali bračnu zajednicu i zajedno se, kako ističe borili da Prijedor i u tom segmentu, mješovitih brakova, opstaje onakav kakav je bio i prije rata.

– I Prijedor je i sad poznat po velikom broju mješovitih brakova, pa ako smo mi nekad bili začetnici jedne takve priče, ponosni smo i na to. U tom periodu bili smo formirane ličnosti, znali šta želimo od života pa je zato naša zajednica i ova bračna i ova poslovna vrlo uspješna. Sve ostalo je život – iskrena je Murisa.

O privatnom životu malo priča, jer smatra da je današnja uloga „DON-a“ mnogo zanimljivija tema.

– Pratimo izborni proces, dio smo Koalicije pod lupom gdje se trudimo da dođe do izmjena izbornog zakona, pokušavamo vratiti gerontologiju u zakonske i institucionalne  okvire. Zakon je propisao da ta pomoć i njega u kući mora proći kroz Centar za socijalni rad, da svi ljudi koji su bez staranja, dakle oni koji nemaju porodicu, nemaju djece, imaju pravo na tu uslugu. Obučili smo određen broj žena za te poslove, mada su neke nažalost u međuvremenu taj posao nastavile raditi vani. Prijedor je prvi grad koji je počeo tu vrstu priče, a onda se dogodilo da je Banjaluka već izdvojila sredstva za taj projekat, a mi eto nismo. Tu je naravno i naša potrošačka priča a od 2015. godine Prijedor je prvi grad u RS koji je pri gradskoj upravi osnovao i savjetodavno tijelo za zaštitu potrošača, a tu su i komisije u javnim preduzećima takođe za zaštitu potrošača. I to u cijeloj ovoj regiji i to smatram ogromnim pomacima – kaže Murisa i naglašava da nastoje doći do mnogih, a najviše onih koji nemaju, jer to je, kako naglašava, negdje i njihova misija da je dobro biti dobar.   

„PEDIJATRIJA JE MOJA LJUBAV!“

0

Pripada energičnim ženama koje definitivno znaju šta hoće. U karakter joj se mora dodati taj neki vječni optimizam, nesebičnost i ljubav koju pokazuje prema ljudima…Možete je voljeti, ili ne, ali poštovati morate, jer primarijus doktor Azra Pašalić, secijalista pedijatrije i porodične medicine, je i neko ko je cijeli svoj radni vijek poklonio najmlađim Prijedorčanima.

I to po mišljenju mama i tata, a u tim nekim dječijim ambulantama u koje dovodimo svoju djecu povjerenje je ipak na prvom mjestu, prilično uspješno. Azra kaže da je njen ljekarski poziv počeo s pedijatrijom.

– Počela sam raditi te neke davne 1975. godine. U dječijem dispanzeru. Radila sam sa specijalistom doktorom Ćatovićem. Dobila sam priliku, a to je i najbolje, da posao učim od dobrih i pametnih ljudi na koje se možeš ugledati – kaže ova prijedorska doktorica koja i danas u bijelom mantilu sa širokim osmijehom uspješno liječi djecu.

– Davno sam počela raditi, ali i danas radim na pedijatriji. To je moja ljubav . Moj posao s kojim sam počela karijeru i posao kojim ću tu karijeru i završiti. I to u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, mada sam povremeno radila i u bolnici. Na ovom prvom je bar po mom mišljenju daleko teže raditi – kaže Pašalić.

Mišljenja je da za male pacijente moraš kao ljekar biti dobro pripremljen.

– Oni su i najosjetljiviji pacijenti koji ne znaju reći šta ih i gdje boli. Tu su i zbunjeni i po pravilu za dijete uplašeni roditelji. Tako da u jednom trenutku moraš brzo reagovati, djecu odmah pregledati, a roditelje smiriti. Malim pacijentima prilaziš kao nečem najdragocijenijem i uvijek s optimizmom. U kombinaciji sa znanjem i voljom za tim poslom volim reći „I Bog daje“. I djeca su zdravija, a roditelji smireniji – smatra ova prijedorska doktorica.

Dodaje da uvijek sebi, saradnicima, kolegama, ali i medicinskim sestrama ponavlja zlatno pravilo „stavite se u tuđu kožu i pođite od sebe“. Kako bi stajali pred vratima s bolesnim djetetom?

– Kažem im, ponašajte se prema njima onako kako bi Vi željeli da se ponašaju prema vama da ste u toj situaciji. U toj situaciji pokušavam da dam najbolje od sebe, taj neki maksimum i ljudski i ljekarski – kaže doktorica Azra.

Smatra da je ljekarska struka vidno uznapredovala i da mi ovdje na ovim BiH prostorima, čast pojedinim, još uvijek kaskamo za svijetom.

– Moramo biti i otvoreniji i humaniji. Mislim da je u ovom poslu humanost izuzetno važna, kao i da poslu, ali i onim koje liječimo pristupamo s ljubavlju. S druge strane u zdravstvo se, bez obzira koliko to bilo skupo, ipak mora ulagati. Ulaganje u opremu, edukacije ljekara, medicinskog osoblja…Ljuti me kad neko misli da ljekari samo hodaju po seminarima, kongresima, da je to nešto za džabe… A pri tom ne znaju da je taj svaki seminar bukvalno biser za jednog ljekara, a samim tim i njegovog pacijenta. Jer, medicina izuzetno brzo napreduje. One koji posjeduju znanja u toj oblasti moramo stići, ići bar mali korak iza njih, jer to od nas očekuju naši i mali i veliki pacijenti. Oni zaslužuju najbolju medicinu. Smatram, s pravom – energična je prijedorska doktorica koja naglašava da je ponosna na sebe što još uvijek može raditi.

– Ponosna sam na sebe i zato što me pacijenti biraju, kao izabranog pedijatra. Znači da mi vjeruju, a to je ono što je i najvažnije. U penziji sam, ali radim u dječijem dispanzeru Doma zdravlja na ugovor o djelu.  Nije bilo dovoljno pedijatara, na jednog dolazi oko 800 djece, tako da sam potrebna. Radi nas četvoro i imamo sreću da su nam dvije mlade koleginice na specijalizaciji. A ovdje ću biti sve dok mogu raditi i dok me ljudi budu trebali, jer opet ponavljam, ovaj posao volim, a volim i svoje male pacijente – kaže Azra koja se uz ljekarski poziv intenzivno bavi i politikom.

Predsjednik je Regionalnog odbora PDA Prijedor, partije koja je i njenim zalaganjem na prošlim parlamentarnim izborima zaživjela u Krajini i Prijedoru. Kaže da ne odustaje, jer želi dati svoj doprinos razvoju Prijedora i okoline.

– Neki bi možda voljeli da odustanem, ali ne mogu zbog ljudi, jer želim da žive bolje, bar približno kao većina naprednog svijeta. Taj dio napretka želim bukvalno prenijeti ovdje. Jer, mene politika nikad nije zanimala u sferi ličnog, pogotovo ne interesa. Hvala Bogu zadovoljna sam, imam svoj zlatan posao, radim… Politika mi zato nikad nije bila moranje ili odskočna daska za nešto. Nikad, dok sam u politici nisam molila za sebe, uvijek za neke druge kojim sam željela pomoći. A želim i da mi grad u kojem živim bude bolji. Ukoliko nakon narednih lokalnih izbora u ime svoje stranke uđem u gradski parlament kao odbornica  želje će mi ostati iste, da pomognem mladim ljudima da nađu posao, riješe stambeno pitanje … I to je ono što me motiviše da sam još uvijek politički aktivna – kaže Azra.

Ističe da joj puno u svemu što radi pomaže suprug.

– Sigurno ne bi istovremeno mogla biti uspješna u poslu, baviti se politikom, nevladinim sektorom, sve to ne bi mogla da nemam veliku podršku porodice. Muž me tu potpuno podržava, ali i svi moji prijatelji. To prijateljstvo mora biti obostrano, a ja sam imala tu sreću da se nisam razočarala u svoje prijatelje. I oni na mene i ja na njih uvijek možemo računati, i onda kad se ne vidimo duže vrijeme. U krajnjem svi ne mogu, ali i ne moraju da me vole. Mogu me poštovati zbog onog šta jesam i šta radim, isto kao i ja druge. Pripadam ljudima koji ne vrludaju u obećanjima, kod mene nema ono „vidjećemo, biće ili slično“, jer uvijek kažem da nešto mogu ili ne mogu- kaže Azra.

Nema namjeru odustati od profesionalnog usavršavanja. Priznaje da puno čita, da puno putuje, da posjećuje brojne seminare. Nema ni neostavrenih želja, jer živi po principu da što zacrta, to i ostvari.

– Moguće zato i što nemam nekih velikih ni prohtijeva, ni zahtijeva. Moje su želje obične ljudske, neko malo putovanje s prijateljima kojim želim da ugodim, jer ako je meni lijepo želim da tako bude i ljudima koje volim. S njima volim da dijelim i ta putovanja, neke lijepe trenutke. Ako neko nema a ja imam, halalom mu dajem. Dijelim to a i meni Bog daje – poručuje Azra.

Željko Kurnoga OTVORENO: “Danas je “HIT” Taksi firma sa 34 zaposlena”

0

Željko Kurnoga, vlasnik vrlo prepoznatljivog „HIT“ taksija viziju o kvalitetnom i jeftinom taksi prevozu realizovao je za kratko vrijeme. I što je najvažnije uspio da je održi i da proširi posao. Sam tvrdi da nije teklo „bezbolno“, prvenstveno zbog nelojalne konkurencije. No, odustajanje nije dolazilo u obzir. Ova vozila Prijedorčanima i ne samo njima nametnula su se kao dobar izbor, planova ima i za dalje, poput razvijanja rent-a cara, potom uvođenja teretnog vozila, pa i jednog vrlo zanimljivog poklona koji pripremaju svojim sugrađanima. Cilj je pokazati i da su društveno odgovorna firma.  

-Moram priznati da je u početku bilo jako teško. Prvenstveno kad je riječ o nelojalnoj konkurenciji, pogotovo divljih taksi vozila, mada se naš izlazak na cestu nije dopao ni pojedinim koji su imali registrovanu tu vrstu djelatnosti. Nažalost, to je i danas prisutno, ali mnogo manje. Ovim poslom se bavim od 2002. godine, a prije pet godina smo predstavili „HIT“ taksi i rent-a car. Pored toga bavimo se prevozom i uvozom auta iz Evropske Unije i prodajom vozila. U našoj firmi trenutno je 18 taksi vozila i 34 zaposlena radnika. I to je trenutna slika, jer na proljeće planiramo proširenje i voznog parka i samim tim i nova zapošljavanja. U rent-a caru okvirno nudimo oko 30-tak vozila s tim da svake godine vozila starije generacije prodajemo i na njihovo mjesto ubacujemo nova. – kaže Kurnoga i dodaje da je blizu željene vizije koju je imao u trenutku kad je od samostalnog taksiranja pokrenuo „HIT“ taksi.

– Upravo tako, zadovoljan sam ovim poslom a nadam se da moje mišljenje dijele i zaposleni. Platu, sve obaveze i doprinose uplaćujemo na vrijeme. Naravno u prvom planu je zadovoljan putnik, a da nije tako, mada opet ponavljam da je zbog nelojalne konkurencije bilo teško u startu, ne bi danas bili ovo što jesmo. – ističe Kurnoga.

Nada se i da su građani prepoznali njihov kvalitet i po pitanju cijene koju nisu mijenjali posljednjih 15 godina.

– U Prijedoru i regiji smo po cijenama taksi prevoza najpovoljniji, daleko ispred ostalih iz ove branše. I kad je riječ o unutrašnjim linijama, ali i onim vanjskim. Imamo i četiri kombi vozila sa devet mjesta. Dva su potpuno nova, 2018 i 2019 godište koja iznajmljujemo. Prema povratnim informacijama ljudi su izuzetno zadovoljni našim uslugama, i s cijenom i s kvalitetom – kaže Kurnoga.  

Dodaje da „HIT“ taksi gradu kojem je na svoj način dao i svoj pečat želi i da nešto pokloni.

– To je takozvana teretana na otvorenom. Dobili smo lokaciju koja s nalazi između Dvorane „Mladost „ i Gimnazije „Sveti Sava“. Praznici su malo „usporili“ papirologiju, ali toplo se nadam da ćemo to ovih dana završiti. S početkom proljeća tu ćemo postaviti ranije nabavljene sprave za vježbanje i to je poklon „HIT“ taksija gradu Prijedoru i prilika da se tim poklonom na neki način klijentima odužimo na ukazanom povjerenju. Naravno potrudićemo se da to bude kvalitetno kako bi oni koji tu budu dolazili i vježbali bili zadovoljni – kaže Kurnoga.  

Otkriva i da je „HIT“ taksi prošle nedjelje dobio licencu za prevoz stvari u međunarodnom drumskom saobraćaju. Proširenje posla zahtijevalo je i nabavku novih vozila, tako da su kupili kamion sa prikolicom.

– To je kamion do sedam tona za prevoz vozila i paleta, kombinacija automobila i paleta. Možemo da vozimo tri vozila ili kombinacija paleta i jedno ili dva vozila. Završavamo papirologiju, kamion je spreman, servisiran i tu planiramo zaposliti još dva radnika. U planu imamo i to da u Bihaću, za početak, otvorimo renta car. U toku je pribavljanje potrebne dokumentacije i očekujemo da tu neće biti nekih većih problema. To su ukratko planovi, a u Prijedoru ostaje i najveći broj taksi vozila i rent-a cara – otkriva Kurnoga poslovne planove i dodaje da nastavljaju i s posebnim akcijama poput one ranije u kojoj su njihov besplatan taksi prevoz ponudili svim porodiljama.

– Ta akcija počinje prvog februara. I trajaće tri mjeseca. Biće tu naravno još puno poklona za naše vjerne klijente, ali to zasad ostaje mala tajna. Trudimo se da uvijek našu firmu podignemo za stepenicu više od naše konkurencije. Mislim da to ljudi i prepoznaju, jer se broj korisnika naših usluga povećava iz dana u dan. – kaže Kurnoga koji se iskreno zahvalio svim putnicima „HIT“ taksija ali i onim koji koriste usluge njihovog rent-a cara.       

Semira Hoffmann otvoreno:„ Naroda je sve manje, nema ga i to nažalost nije noćna mora iz koje se možeš probuditi“

0

Pripada zanimljivim i lijepim ženama. Humanitarnim radom je uveliko pokazala i da je dobar čovjek, ali se nije eksponirala poput nekih na velika vrata, tako da će broj onih kojim je pomogla, kako mnogi vole reći ova „dobra vila iz Amerike“ ostati samo njoj poznati. I naravno ona njima. Otvoreno je za naš portal govorila o Prijedoru, gradu kojeg voli, o Fondaciji „Zajednički put“ koja je trebala biti odskočna daska za mlade kojih je sve manje, o svom životu i poslovnim uspjesima tamo u Americi gdje živi već dugo. Semira Hoffmann nije krila ni tugu zbog činjenice da je naroda sve manje i manje…

– Ponosna sam na Fondaciju. I neko ko nije zaljubljen u tu samu ideju, u Bosnu i u Prijedor, u to podneblje odakle potičemo ja i moja porodica mislim da bi davnih dana okrenuo svima leđa. Ja eto, nisam još. Glavni sam donator kad je riječ o Zaštitnoj radionici i jednostavno mislim da ću sad u martu kad dođem napraviti neke promjene… Moram da vidim da li će Fondacija nastaviti s radom, jer zamisao je bila da se pomogne prvenstveno mladim ljudima a onda naravno i svim ostalim populacijama koje su ugrožene. Starijim ljudima ili upravo osobama s invaliditetom. Međutim, gdje su nam sada ti mladi ljudi? To se često pitam. Dugo nisam bila u Prijedoru, neke tri godine prvenstveno zbog posla kojim se ovdje u Americi bavim, no informacije kojim raspolažem, one koje su mi dostupne su jednostavno zastrašujuće, toliko da se iskreno bojim. Ja mogu da primijetim razliku, ali i mnogi drugi ljudi, poput mog brata, mojih prijatelja, moje radnice koja dugo radi u Fondaciji… Svi kažu nema naroda. Onda se pitam ko će biti ta osoba koja će ugasiti svjetlo u našoj državi? Nikad u životu nisam bila pesimista, to dobro znaju oni koji me poznaju, no činjenice su zaista poražavajuće. I nije mi jasno šta se čeka, da to neko riješi nekim čarobnim potezom ili samo od sebe da se riješi. Poredim to s noćnom morom iz koje jedva čekam da se probudim i da budna kažem „Baš mi je drago da to nije istina. Sanjala sam ružan san. Nažalost nije san, ali mora jeste“ – kaže Semira.

Iskreno smatra da je davno bilo vrijeme u kojem je BiH trebala početi rješavati neke ključne probleme.

– No očito je da prioriteti leže na jako pogrešnim stranama i to se nažalost potvrđuje svakim danom. Opisala bi to kao političku katastrofu, godinama prisutnu. I šta je posljedica? Pa to da niko normalan neće da ulaže u jednu državu politički nestabilnu. S druge strane Bosna je uvijek bila multietnička i jedini način na koji mi možemo dalje da živimo je u tom kontekstu. Upravo iz tog razloga nedavno sam na svom FB napisala što me boli i što mi je teško… A to je da su  ljudi zaboravili da se vole. Mladi ljudi uče se mržnji, da mrze generacijama samo zato što se neko zove onako ili ovako. Ogroman problem je i korupcija. Mišljenja sam da nam treba željezna metla. S njom treba da pometemo prvo ispred svojih kuća. I to svi, pa onda dalje redom. Da ne govorimo o institucijama. Tu ne znam ni da li bi metla pomogla – iskrena je Hoffmann.

Na Floridi je nedavno otvorila novi Dnevni centar. Nakon mnogo uloženog truda sasavim je logično da to smatra svojim velikim uspjehom. Pojašnjava da je prešla na novu lokaciju, da je utrostručila broj klijenata, napravila jednu veliku senzorsku sobu koju nema ni jedan centar takve vrste u blizini.

– Bila sam fokusirana na taj posao. Ovdje u Americi je to do detalja regulisano, jednostavno sve mora da štima, do perfekcije, bukvalno u milimetar. Tu nema one naše priče, pozovi ovog ili onog i biće riješeno. Već samo zakon bez bilo kakvog odstupanja od originalnog plana. Ponosna sam što sam uspjela da u rekordno kratkom vremenu sve to završim. Osim toga, ja te ljude, korisnike Dnevnog centra volim. Prema njima osjećam veliku ljubav koju oni vraćaju na najljepši mogući način. Njihova ljubav je potpuno čista. Vole te zato što si dobar čovjek i ako išta vrijediš oni te slijepo prihvataju, bez bilo kakvih ograda i manipulacija. To je bio iskren motiv kod otvaranja Zaštitne radionice, no nažalost naši ljudi, bar većina, to ne prepoznaje – kaže Semira.

Otkriva da živi u velikoj kući, u prekrasnom naselju koje je oko tri minuta udaljeno od plaže. Ima i ljubimca, psa Sančija.

– Nas dvoje smo sami. Tu su mi i dva brata s porodicama, naravno imam i prijatelja i mnogo poznanika. Prijatelja mnogo, mnogo manje, tu sam baš jako oprezna. Mnogo radim, posao mi oduzima poprilično vremena. Volim i ljude koji rade za mene. Ima tu dosta naših ljudi. Postali su dio moje porodice, tako ih nekako gledam. Najmanje kao radnike, jer u ovom poslu si ili blizak ili nisi. Imam fantastičan tim i sreću da mnogo vremena provodim u krugu porodice. Moj stariji brat ima i dvoje unučadi a ja djecu obožavam i nerijetko kad zatreba „uskočim“ i kao bebisiterka. Lakše mi je da se izorganizujem a to i volim – kaže Semira.

Malo slobodnog vremena krati šetnjama, jogom, fitnesom, tim da što manje bude pod stresom.

– Ovo posljednje nije lako izbjeći, pogotovo kad gledam naše dnevnike. Milion puta sam sebi rekla „nećeš više“, ali eto radoznalost me ubi (smijeh) i želja da provjerim šta se dešava u mojoj BiH. – kaže Hoffmann.       

Prijedor
fog
10 ° C
10 °
10 °
100 %
1kmh
90 %
sri
14 °
čet
14 °
pet
17 °
sub
16 °
ned
15 °