2.2 C
Prijedor
Subota, 17 Aprila, 2021

NE VESELI SE TUĐEM ZLU…

0

Preminuo je ČOVJEK … MIĆO MIĆIĆ… zar to nije dovoljno? Eto…..što ti je čovjek, ljudsko biće. Danas nas ima a sutra…….ko zna? Bilo je oduvijek tako. Sjećam se oca rahmetli kad kaže ”Sine, smrt je bliža čovjeku nego kragna od kaputa”. Uvijek je…tu. Vreba…ili da kažemo čeka kad dođe trenutak. I nije tu ništa ni čudno a niti neprirodno. Svako ko se rodio mora i umrijeti. Smrt je dio života…onaj posljednji uzdisaj i izdisaj. Tu se nista učiniti ne može. Ljudi su umirali, umiru a i u buduće će umirati. ”Bog ga dao….Bog ga uzeo” kaže narod kada neko umre.

Koliko god to bilo ”normalno” i prirodno ipak ta neizbježna smrt uzima nam naše najdraže, naše prijatelje. Uzima najvrijednije ljude bas kao i one za koje niko nikada čuo nije. Jedina pravda. Svako će umriijeti koliko god imao ili nemao. Od kako znam za sebe, znam i da se uvijek žalilo kada neko umre. Nije bitno da li je čovjeku 100 godina ipak je žalost, jer jedno ljudsko biće odlazi od nas. Zato su se ljudi okupljali da se oproste, da na posljednji počinak isprate neku dragu osobu, neku značajnu osobu ili pak samo…..čovjeka.

Ljudski je oprostiti se od umrlog, odati mu počast ili se pomoliti Bogu za dušu osobe. Isto tako je ljudski izraziti svoje saučešće onim ožalošćenim. Da znaju da ni u tom teškom trenutku nisu sami. Na vječni počinak ispraćamo ljude na različite načine uz različite obrede ali se sve svodi na jedan tužan a za mnoge i bolan rastanak. ”Obiđi covjeka kad je u nevolji/žalosti, jer si mu tada najpotrebniji. Kad slavi i ne moraš mu se pridruživati, to čovjek može i sam” riječi koje naučih još kao dijete.

Šta se to desilo sa ljudima? Gotovo da ne mogu prepoznati ”moj” narod. Narod koji je uvijek bio suosjećajan, plemenit, solidaran. Moj narod koji se u velikom broju okupljao na svakoj dženazi ili sahrani sa namjerom da olakša onima koji žale ali i da se oproste od umrlog. A danas?

Čitam, gledam a ne mogu da vjerujem sopstvenim očima. Koliko je mržnje ušlo u bosanskog čovjeka da me to plaši. Ne plaši me zbog mene nego zbog moje djece, unučadi. Zbog dolazećih generacija.

Čitam vijest: ”Danas je nakon višenedjeljne borbe sa koronom preminuo Mićo Mićić, čovjek koji je bio gradonačelnik Bjeljine 16 godina”. U stvari….potpuno je nebitno ko je on bio. Zar nije dovoljno da vidimo da je bitku za život izgubio ČOVJEK 64 godine star. Zar je potrebno nešto više da o tome ”raspravljamo”. U nekom normalnom vremenu i među normalnim ljudima čovjek, pošto ništa drugo učiniti ne može, barem izraziti saučešće i žaljenje njegovoj porodici, a svako na svoj način bi se trebao pomoliti Bogu za njegovu dušu.

Zar je važno da li je umrli musliman, pravoslavac, katolik, budista, jevrej ili….. Zar i mrtve ljude moramo dijeliti kako bi pokazali naše malograđanstvo i našu mržnju koju ne možemo ni u ovakvim slučajevima, barem reda radi, prikriti. Šta je pokojnik bio ili nije bio, nevažno je. U svakom slučaju nije bio nikakav zločinac koji je ubijao, silovao ili nanosio zlo drugim ljudima. Jer da je bio, sigurno bi već bio optužen ili osuđen. To što je Mićo Mićić bio Srbin, ne čini ga manje ili više vrijednim od bilo kojeg drugog čovjeka. Zar nikome (od onih koji napisaše gnusne komentare) nije palo na pamet da je taj isti čovjek otac, muž, djed, brat. Da je iza njega ostala ogromna praznina u srcima njegovih najdražih. Ako je bio djed, onda mogu samo da zamislim bol koju osjećaju njegovi unuci a ti…….ti koji sebe čovjekom smatraš i muslimanom nazivaš (ne)imaš obraza da bol jednog djeteta još većom učiniš.

Onaj ko se nečijoj smrti raduje, nije i ne može biti čovjek. Jedna je stvar pisati ili pričati, kritikovati, optuživati nekog ko je živ ali……kada čovjekovo srce prestane da kuca, tu treba da se završi i svaka polemika o tom čovjeku. Mislim na izlijeve mržnje, pljuvanje po umrlom i slično. Isti ti koji svoju mržnju iskaljuju na mrtvom čovjeku su među najaktivnijim da napišu ”El-Fatiha” kada se radi o smrti nekog ko je iz ”njihovog” naroda. Istina je da takvi (ne)ljudi nemaju osjećanja ni prema kome, ni prema sopstvenoj familiji, jer onaj ko mrzi ne može i ne zna da voli.

Daleko smo otišli u našoj mržnji koja ni čemu ne vodi. Mržnji koja je zaslijepila ljude te ih u čudovišta pretvorila. Mrziti, radovati se tuđem zlu, optuživati i osuđivati bez dokaza je odličje neljudi čija intelektualna vrijednost je ispod svake kritike. Prestanimo pljuvati po čovjeku. Budimo ljudi i priznajmo svoje sopstvene greške i slabosti. Ne treba BiH više mržnje, ima je sasvim dovoljno. Radovati se tuđem zlu, negirati ili umanjivati nečije žrtve nikog ne čini boljim, naprotiv.

Od mržnje koristi imaju samo oni kojima ta mržnja pomaže da ostanu na vlasti. To što mlade ljude, djecu trujemo mržnjom, ide u prilog neljudima. Dok ”veliki” Bošnjaci, Srbi i Hrvati mržnjom i lažima zaslijepljuju djecu običnog čovjeka koji je i sam opsjednut mržnjom pa i ne primjećuje da je gladan i žedan, dotle djeca onih na vlasti se provode u bjelosvjetskim metropolama i uživaju u životu. Zašto osuđujemo sopstvenu djecu na propast? I da još malo idem u krajnost kao i što to obično činim, ja bih kao čovjek izrazio saučešće porodici umrlog Miće Mićića a njegovoj duši poželio mir i pokoj.

Tu je nepotrebno bilo šta komentarisati. Čovjek nas je napustio. Ali…..umjeso da izražavamo našu mržnju prema onima koji su umrli, mi muslimani Bošnjaci bi trebali više vremena posvetiti našoj djeci. Pobrinuti se da u sopstvenoj avliji napravimo red. Kako da se niko ne zabrinjava što su pripadnici Federalne uprave policije uz pomoć policije USK uhapsili četiri policajca koji su seksualno iskorištavali djevojčicu od 15 godina.

Ostavimo mrtve neka počivaju u miru, pobrinimo se o onima koji u ime zakona, ili za naše dobro uništavaju živote djece tako što ih seksualno iskorištavaju. A dobro mi znamo da se danas sve dešava preko stranačke kartice. Da se na sva mjesta zapošljavaju ” probrani” kadrovi te da neko stoji iza tih monstruma. Četiri policajca pripadnika MUP-a Unsko-Sanskog kantona su iskoristili svoj položaj i zaštitu onih na vlasti da upropaste život nečijeg djeteta. Zar to nije zabrinjavajuće. To se dešava sada, a takvih ima na hiljade.

Zašto živimo u prošlosti a sadašnjost je još strašnija nego ratna prošlost. Na kraju bih se izvinuo porodici preminulog Miće Mićića što sam njihovog oca, muža, djeda, brata….pominjao u tekstu. Nije mi namjera da na bilo koji negativan način iskoristim smrt čovjeka. Neka je pokoj njegovoj duši a porodici iskreno saučešće.

Autor: Cejko Kahteran Zecovi, Prijedor

Šta nam se to desilo, kakvi smo to ljudi?

0

Žena kojoj od skromne penzije, mjesečno, kad joj se odbiju sva dugovanja za režije koje ionako, godinama, nije mogla plaćati, ostane samo sto maraka za život, kupi karton i pet ambalažu po prijedorskim kontejnerima i tako zarađuje za život. Vrijedna je, skromna, ne moli nikog za pomoć.

Nekad je radila kao trgovac u jednoj trgovini obuće u centru grada. Sad pod stare dane prebire po smeću, sretna kad kad joj se „posreći“, pa za suvi karton, a to su desetine kilograma koje vuče na kolicima, dobije sedam maraka. To su najbolji dani za ovu 75- godišnjakinju. I nemoguće je ljudi moji da je ne vidite, u poderanim i mokrim tenama na nogama, prljavoj i isflekanoj i tri broja većoj jakni, s lijepim licem starice, i toplim očima koje su samo trag nekadašnje ljepote i ugodnog života. Ta žena je moj junak, gromada poštenja i ponosa, mnogo veća od onih koji pored nje prolaze kao da je ne vide. A nemoguće je ne prmijetiti je. 

Treba li nam FB ili bilo kakva druga objava na društvenim mrežama, da ukažemo da tamo neki 30-godišnjak, koji brine o svojoj bolesnoj majci, fakultetski obrazovan, s nizom desetki u indeksu, mora po ručak u javnu kuhinju. Zar za njega nema posla. Nije „igrač“, ni broj od 1 do 31 u konkursu kojim se ovih dana pokušavaju udomiti stranački uhljebi. Njega, koliko znam, ta priča, o javnoj kuhinji, o kilometrima koje svakodnevno prelazi kako bi došao do dva topla obroka, o tom kako nema interneta, mada se s računarom igra kao mačka s mišem, pogađa. Ne želi o tom pričati.

Imam osjećaj da ga je po malo stid, a valjda stid treba da bude onih koji ga do sada nisu primijetili. I ko zna koliko je takvih priča u kojim tek šačica humanitaraca pokušava da ovim ali i drugim nesrećnicima,  kojim u glavi nisu skupe jakne, torbe, putovanja, zimovanja i elitna ljetovanja, već samo svakodnevna borba za goli život, pokušava bar malo da olakša dane svakodnevne patnje.  Sve bi naravno moglo mnogo jednostavije.

Zato i pitanje kakvi smo to ljudi postali i šta nam se desilo. Ukoliko ujutro kad ustanemo sebi pred ogledalom postavimo ova pitanja možda bi tad i ovi moji heroji dobili nekakvu šansu za dostojanstveniji život, a mi svi zajedno priliku da pokažemo da smo na kraju ipak ljudi. Ili je sve ovo već otišlo predaleko?

U našu redakciju stiglo je pismo naše sugrađanke, prenosimo ga u cjelosti.

0

“Nije zabavno ručati pod dekom!”

“Dilema je bilo mnogo na početku grejne sezone. Da li ostaviti centralno u stanu, zbog cijene prvenstveno, ili se odlučiti za neki  drugi vid grijanja. Na struju ili na drva. I familijarno odlučimo da i ove godine poklonimo povjerenje „Toplani“. Ispostaviće se, da je to u našem slučaju bila greška, a svaka se naravno plaća. Pa, pošto grijanja nije bilo nekoliko dana, na početku sezone, dok se uhodavao sistem i otklanjali sitniji kvarovi, grijali smo se na struju. Ceh je u vidu dvostruko većeg računa ispostavila Elektrodistribucija, a račun, kao da je sve teklo kao med i mlijeko „Toplana“. Tako jednostavnom logikom duplo plaćate nešto čega nije bilo. A po iskustvu iz ranijih sezona neće biti ni umanjenja računa za nešto što niste dobili. I onda se grijanje uhodalo, na opštu radost dijela familije koja je navijala za „Toplanu“.

Uhodalo jeste, ali s mlakim radijatorima bar u našem slučaju. Tako da smo u kući svi na  „prijatnih“ 16, 17 a možda i „nevjerovatnih“ 18 stepeni celzijusa, u džemperima, pod jorganima, obavezno ogrnuti dekama dok gledamo tv ili ručamo. I opet, pogotovo uveče, kad radijatori postaju hladna prijetnja, opet dogrijavanje. Na struju.  Što bi naš narod rekao svaka naivnost se plaća, a pogotovo uvjeravanja da je grijanje u Prijedoru po starim cijenama kvalitetan energent koji nas zagrijava 24 sata dnevno.

Ako na lagerima Toplane ima dovoljno drvne biomase ne znam zašto štednja. Kod mene sigurno, mada sam duboko uvjerena da nisam usamljen slučaj u Prijedoru, jer vjerujem da onih koji kunu odluku da se griju na ovakav način ima još. Nikom naravno ne želim sugerisati kako će se grijati, šta će i koliko plaćati da bi im bilo toplije, ali u svoje ime mogu reći da će od naredne godine radijatori u mom stanu biti isključivo i samo ukras. Tako bar ništa ne koštaju.”

Svima vama koji vičete “neću da nosim masku”

0

Vjerujte u ljubav, hindu boga Šivu, vanzemaljce, reinkarnaciju, da 5G mreža širi koronu, da ćete se izliječiti od neizliječive bolesti ako zagrlite drvo i da su uvek drugi krivi za sve što vas muči. Zapravo možete verovati u sto čudnih čuda i to je samo vaša stvar.

Sve dok ne izađete na ulicu i počnete da ugrožavate mene ili nekog drugog. Ljudi koji odbijaju da nose maske u doba pandemije me podsećaju na to kako neki među nama doživljavaju slobodu.

Ako vjeruju u ljubav u stanju su da te siluju. Ako veruju da će ih 5G ubiti, napašće radnike kablovske i pretiti im robijom, a ako ne vjeruju u koronu – neće nositi maske ni u busu, ni u prodavnici.

Prije neki dan sam prisustvovala toj jednoj od stotine scena u kojoj mlađi čovjek sjedi u autobusu bez maske. Žena preko puta njega mu diskretno rukom pokaže da bi trebalo da je stavi. On se bezobrazno nasmije i nastavi da žvaće žvaku. Druga koja stoji pored mu kaže “pa stavite masku”, i onda…on viče, urla, psuje, suština je “ako mene pitate ja ne vjerujem u koronu, ona je izmišljena, vi ste idioti što ih nosite, neću da je stavim, neće niko da me natjera, imam ja svoja prava, koliko ljudi je prošle godine umrlo od gripa”.

Prvo – niko te nije pitao. Drugo – umro mi rođak od korone, mlad čovek 37 godina. Treće – obavezno je, samo nema ko da ti naplati kaznu. I četvrto – imaš prava, al’ ta koja pominješ – u svoja četiri zida.

Svima kojima je teško jer ih guši, pašće u nesvijest ili se deru kao onaj lik iz busa, mogu samo da poručim da maskom štitite mene od sebe i možete slobodno da se preselite na neko poljanče gde ćete svoje “slobodoumne” stavove dijeliti s biljkama i životinjama. Civilizacija, to je nešto drugo. U civilizaciji smo se složili – kad nas je mnogo, ne možemo gledati baš samo svoje dupe. Nikako ne ugrožavamo ljude koji žive oko nas. Postoje pravila i da, moramo poštovati zakone. Čak i ovde, gde je pravda često teško opipljiva.

Svi vi koji ugrožavate mene, moje dijete, komšije i prijatelje ste mnogo više od puke anomalije ovog pandemijskog pakla… Vi ste uvijek bolji, jači, vi ste oni koji su jeli viljuškom i nožem dok je ostatak svijeta hranu kidao rukama, među vama osjećam nagoveštaj lika koji nosi krst oko vrata i ima brojanicu na retrovizoru, a sinoć je prebio ženu, tu je i ona gospođa koja u kašičici s pričesti vidi Boga, jer samo Srbi su nebeski narod. Ovi ostali što “lažu” da je korona do sada ubila 1.256.558 ljudi su onako nekako više prizemni, budale je l’?

Baš me briga za krizni štab i za televizijska obraćanja onog čije ime se ne izgovara. Oni u svemu ovome nisu važni. Ali mi jesmo, ljekari u bolnicama jesu, naša djeca jesu. Hoću da sve ovo što prije prođe. Da više nikad ne nosimo maske. Da odemo na neko dobro đuskanje i pijanku. Samo sjednemo u kola i otputujemo u Grčku na more ili kako reče onaj – u Italiju u šoping. Želim da mi se sin otisne gde želi. Želim i vama ponovno osvajanje slobode, ali ne one koju glasno propagirate. To nije sloboda, već bahatost, glupost i primitivizam. A poljanče vas i dalje čeka.

Ivana Stojanov

Za one koji nisu baš shvatili odluku Kriznog štaba Marko Ćurić Ćure je napravio rezime

0

– Privatne zabave se ne mogu održavati preko 10 osoba, osim u restoranima i kafićima gdje je moguće ispoštovati propisane mjere. Isto to nije moguće u šatorima u privatnom posjedu.

– Ukoliko ugostiteljski objekat ima dovoljnu kvadraturu, moguće je imati i preko 100 osoba…. ali istovremeno ne smije preko 50, odnosno 10 osoba ali samo za svadbe, rođendane i slično…. hmm… a u stvari je moguće i 300 ako se imaju uslovi za to?!?

– Muzika uživo se ne smije održavati! Da li se tu ubraja akustična svirka bez razglasa ako nije preglasna… ustvari smijemo li uopšte pjevati?

– Zabranjuje se preglasna muzika u ugostiteljskim objektima. Koliko decibela je granica dozvoljenog? Ako će inspektori na licu mjesta to određivati na osnovu “čula sluha”, onda ni policiji ne treba radar za kontrolu brzine kada imaju “čulo vida”…

– Radite sve kako bi sačuvali ekonomiju, odnosno plate, penzije i socijalna davanja – šta je sa platama u privatnom sektoru? Moramo ih zaraditi a u stvari ne smijemo raditi kada ima posla jer je gužva… samo ih zarađujemo kada nema posla ni gužve, jer tada ne kršimo propisane mjere ?!? Istovremeno sve obaveze prema državi moramo izmiriti u punom iznosu kako ne bi trpio javni sektor koji zavisi od privatnog sektora?!? Sjajno zamišljeno?

– Šta je sa onima koji još uvijek ne rade ili rade u kapacitetu do 30%.? Oni nemaju platu, kako ćete im pomoći da je sačuvaju kada su bez nje od aprila? Kako sačuvati nešto što je izgubljeno?

– Nošenje maske na otvorenom je obavezno, osim sportskih dešavanja, takmičarskih ili rekreativnih. Znači li to da je grupa od 10 sportista ili rekreativaca manje opasna od pojedinca koji sam šeta ulicom?!? Možemo li u rekreativnu šetnju do prodavnice bez maske?

– Sportisti i rekreativci mogu se okupljati u grupama većim od 10 osoba ukoliko su u zatvorenom prostoru, dok na otvorenom to nije dozvoljeno. Ipak je virus opasniji na otvorenom… ili… ?!?

Eto, sad je svima vjerujem sve jasno!

Marko Ćurić Ćure

Prijedor
overcast clouds
2.2 ° C
2.2 °
2.2 °
40 %
0.4kmh
99 %
sub
9 °
ned
5 °
pon
6 °
uto
14 °
sri
17 °