Ponavljam se. Baš me briga. Neki od nas, davne devedesete, imali smo siguran posao u državnoj službi, ja na radiju, i mogli smo šuteći opušteno dočekati penziju. Nismo šutjeli. Bila sam urednica na Radio Rijeci, emisija se zvala \”S primorske poneštrice\”. Kad je čitava ekipa, podsjećam, bio je to kraj devedesete, dobila otkaz organizirali smo javni pogreb ubijene emisije.
Pogrebna kolona se sporo kretala Korzom, zatim sve brže i brže. Građani oduševljeni novim vremenom, ubijanjem Jugoslavije i ukazanjem demokracije gađali su nas kamenjem i jajima. Da se u trku nismo sklonili u zgradu Općine vjerojatno bi nas kamenovali do smrti. Satima smo iza debele kapije čekali da se smiri narod obuzet demokratskim bijesom. Kad se nad Rijekom spustio debeli mrak odvukli smo se do naših domova zgađeni činjenicom da među nama žive budaletine koje će svoje sljepilo skupo platiti.
Na prste jedne ruke mogli smo nabrojiti kolege novinare koji su nas podržali. Što smo govorili? Rekli smo da Titov general ne može Hrvatskoj donijeti demokraciju, da nas mržnja može odvesti u rat u kome će ginuti sirotinja, da Hrvatski radio ima više vjerskih emisija nego Radio Vatikan, da nije fer da se sve hrvatske građane srpske nacionalnosti proglašava neprijateljima, a Tuđmanovi unuci, iako Srbi, preko noći postaju biznismeni…
Ponosim se što sam bila dio malobrojne ekipe koja je onda glasno govorila i pisala, Hrvatska ogromnim koracima kreće u kurac. Gdje je tada bio narod? Gdje su tada bili radnici? Odlazili su u rat sigurni kako treba život dati za one koji su neposredno prije rata pokazali svoje odvratno, lopovsko lice. Morao si biti glup do pakla da ne bi skužio da će tvoje dijete poginuti da bi se nečiji okot mogao voziti u Mercedesu.
Zločinci su zgrabili televiziju, radio, dogovorili rat. Dok je \”stoka sitnog zuba\”, kako joj je Tuđman tepao, trunula na bojišnicima, razulareni \”odličnici\” komadali su sirotu zemlju. Pa smo sa Vatikanom potpisali sramotan ugovor, svaki jebeni pop ima plaću i sve ostalo i onda kad češće jebe dječicu nego što moli boga.
Mnogobrojna poduzeća su propala jer se našim uvoznicima, čitaj kriminalcima, moralo pomoći da se nakradu u skladu sa zakonom. Uništena je poljoprivreda, ribarstvo, zdravstvo, školstvo. Razoreno je sve što se moglo razoriti.
Narod je šutio. I kad uzgajivači mandarina nisu imali kome prodati svoje voće, uvozne su bile jeftinije, i kad su seljaci morali ubijati krave jer je njemačko mlijeko jeftinije, i kad nije mogao doći do liječnika iako na smrt bolestan, i kad bi mu bahati klinac u devetnaestoj na zebri Mercedesom ubio djevojčice, i kad su tekstilne radnice ostajale preko noći bez posla, narod je šutio.
Sjećam se, nije to bilo tako davno, prijateljica i ja otišle smo u Pulu dati podršku otpuštenim radnicama \”Arene\”. Plakale smo na nekom pulskom trgu, bilo nas je pedesetak, ako. Gdje su bili radnici \”Uljanika\” i \”Trećeg maja\”? Naš narod, ne znam što bi to bilo, ja \”naš narod\” doživljavam kao ogromnu grupu glupana, već trideset godina misli kako se sranja dešavaju nekom drugom i kako će se još gora desiti nekom drugom i kako za tebe ima nade ako kreneš na Markov trg i pred vratima ostaviš drek.
Jebote! Nisam mogla vjerovati svojim očima. Na komadu velike štrace napisali su \”Govno govnima\” ili tako nekako. Da bi sve bilo totalno suludo \”podršku\” im je dalo \”govno\” koje sjedi u Saboru. Plakati? Smijati se?
Nažalost, došlo je na moje. Ekipa i ja bili smo vidoviti one 1990. Hrvatska je mjesto u kome opušteno uživaju i žive samo kriminalci. Oni mogu nekažnjeno ubiti bilo koga tko im naleti pod kotače ili brod, pokrasti milijun ljudi u skladu sa zakonom, liječnika nema, školski krovovi ruše se na glave gladne djece, \”dragovoljci\” određuju tko će gdje pjevati, popovi rastežu dječje guzice u ime Boga, a \”narod\” pred Saborom ostavi govno pa ode doma pun nade da će se mafijaši prestrašiti govna. Blago mafijašima sa takvim narodom.
Naravno, sad ćete me pitati, imaš li neki recept? Imala sam ga devedesete. Rastjerati bagru dok je još bila u povojima. Bili ste slijepi. Danas serite. Dok još možete.
VEDRANA RUDAN: Kako ne kužiš da će tvoje dijete poginuti da bi se nečiji okot mogao voziti u Mercedesu!
JAUCI I OTREŽNJENJE BEOGRADSKOM TRAGEDIJOM
Uvijek, u svakom vremenu i svakom prostoru, najteže je kada mladost umire. Mladost u Srbiji umirala je u bunama, ustancima, ratovima, okupacijama. Jauci tih dalekih umiranja po pamćenjima i sjećanjima čuju se i danas. Ali, lele majko, Srbija danas plače novim jaucima i bolnim kricima i nad pobijenim učenicima osnovne škole i nad sobom nesrećnicom.
Sahranjivala je i zakopavala Srbija svoju mladost onda kada je morala, kada nije imala drugog izbora, kada joj drugi drugačije nisu dali. Nakon masakra u osnovnoj beogradskoj školi, među milion pitanja je i ono koje očajnički ište odgovor mora li Srbija danas da sahranjuje svoju djecu koju sama ubija. Jasno je da ne mora, ali nije jasno kako do toga doći. Možda je i to jasno, samo što su se svi odreda u cjelokupnom društvu prepustili nametnutim lažnim vrijednostima, koje se poput kuge šire preko raznih medija, a posebno društvenih mreža. Baviće se sada svi u Srbiji i regionu pitanjima zašto je mali Kosta sa samo trinaest godina postao ubica monstrum, ati da li će to spriječiti i zaustaviti buduće i male i velike ludake. Da ti će dati odgovor na pitanje kako smo to dozvolili sebi da internet i društvene mreže našoj djeci budu i mama i tata i baba i deda i sva rodbina bivša i buduća. Da li će nas beogradski pokolj probuditi, otrijezniti i osvijestiti dovoljno daleko i dovoljno duboko da vidimo malo dalje od današnjeg dana i da to bar malo dalje i bolje obezbijedimo našoj djeci, unucima, praunucima…
Beogradska tragedija već uveliko pravi okvir ponašanja u glavama pojedinih pogubljenih dječaka, kod kojih policija pronalazi razne spiskove. Pojavili su se spiskovi i u Prijedoru. Koliko je još nesreće i tragedije potrebno da se saberemo oko istog cilja, čuvanja zdravog razuma naše djece i njihovog uzanog ili širokog puta do normatnih ljudi. Da li smo i koliko zakasnili znaćemo kada vidimo koliko će nam trajati bolno otrežnjenje. Ako potraje kratko, nove tragedije trijezniće nas ponovo i otkidati dio nas, dok bude šta pokidati.
Ako potraje dugo, imaćemo šansu da djecu koju su nam, kao najteži porobljivači, oduzeli internet i društvene mreže, vratimo i sebi i njima i da im obujemo cipele kojima će sve prepreke moći da pređu i preskoče.
Bez takvih cipela i oni i mi s njima, velikim koracima skakaćemo u nove tragedije.
NEMA KAJGANE BEZ POLUPANIH JAJA
Na području Bukove Kose i Velikog Palančišta mogao bi da osvane, ili omrkne rudnik mrkog i sumpornog uglja. Svitanje ili smrkavanje zavisiće od toga koliko je i kakvih igrača na kojoj i na čijoj strani. Zasad se čini da se svi igrači još ne pokazuju i da igralište ima više dimenzija. Predsjednik Vlade je umirujuće izjavio da, koliko je njemu poznato, na Bukovoj Kosi nema rudnika uglja. Mještani tri potkozarska sela koja okružuju Bukovu Kosu takođe, ali uznemirujuće znaju da tu nema rudnika uglja, ali ne znaju da li će ga biti. Voljeli bi da znaju, pa da se ili smire, ili teško zakukaju nad ognjištem svojim.
Možda negdje neko i zna, ali neće da im kaže. A mještani i komšije se podijeliše. Zasad na veliki broj onih koji neće i ne žele da prodaju zemlju i imanja, i kako kažu, kosti predaka, i na mali broj onih koji bi zemlju da prodaju. U kompaniji, ili kompanijama koje planiraju da Bukovu Kosu prekopaju, raskopaju i prodube ugljenim kraterima, po onoj narodnoj da „para vrti gdje burgija neće, računaju na to da će pare koje nude za otkup zemlje promijeniti odnos snaga na ugljenom terenu i da će biti dovoljno onih koji će im prodajom zemlje omogućiti veliku zaradu.
Kao vječiti i nezaustavljivi pokazatelj i ovdje će vrijeme uskoro predočiti, a i svjedočiti, kakvi su, koji a i čiji putevi bili. Ako se to trenutno ne zna, ima nešto što je izvjesno. Neko je davno tako jednostavno, a tako sveobuhvatno rekao da nema kajgane bez polupanih jaja. Ako se otvori rudnik uglja, veliki broj domaćinstava moraće da napusti vijekovna ognjišta. Osim jaja za tudu kajganu, njima bi još mnogo toga bilo polupano, bolno i nenadoknadivo. Ognjišta bi se ugasita za sva vremena. A i oni koji ne napuste, u širokom luku rudnika kusaće kajganu posutu mirisom otrovnog sumpora i crnom ugljenom prašinom. Ako se ne otvori, onima koji su planirali milionsku zaradu biće potupana neplanirana jaja za neplanirani obrok. Ako se i otvori i ne otvori rudnik uglja, čini se da će najmanje biti polupanih državnih jaja. Razlog je, opet čini se, prost. Od eksptoatacije uglja državi bi išlo svega sedam posto, a sve ostalo onome što kopa. S obzirom da su tu državna jaja mnogo manja, prosta togika kaže i nalaže da bi i kajgana bila isto tako manja. Ili se to samo tako čini…
novinar: Zoran Sovilj
izvor: Kozarski
NIJE STRAŠNO PONEKAD POSRNUTI NA ŽIVOTNOJ UZBRDICI
Kineska poslovica kaže: “Ako čovjeku daš ribu, nahranićeš ga za jedan dan; ako ga naučiš uloviti ribu, nahranićeš ga za cijeli život!“ – istina koju bi malo ko osporio. Međutim, s aspekta današnjeg vremena, ova izreka gubi na snazi. Ne treba ići u nostalgične tonove prema kojima je sve u bivšem sistemu bilo bolje od sadašnjeg. Nikako. I u jednom i u drugom se pretjerivalo. Znalo se za Titove Jugoslavije, kad dolaze gosti, dijete ako nije protjerano u svoju sobu, nije smjelo da zucne dok odrasli pričaju.
Danas sasvim druga slika – domaćini često crvene pred posjetiocima s kojima ne uspiju da prozbore ni riječ od galame svog miljenika. Dijete očekuje nepodijeljenu pažnju kojom je intenzivno obasipano 24 sata dnevno. Ono ne razumije zbog čega bi dolazak gostiju to na bilo koji način poremetio. Očekuje dosljednost od roditelja, a da li je ona usmjerena u dobrom pravcu, nije do djeteta. U želji da poštedimo potomke životne uzbrdice i da se bar ono ne mora boriti za neke stvari, otišlo se u drugu krajnost. Često se ne zna ko je kome roditelj. Domaću zadaću nekad su radili učenici. Sada brižni očevi i majke, nakon dolaska s posla, uzimaju udžbenike i obnavljaju gradivo da bi pomogli svom djetetu. Potvrđuje to nedavni prizor u blizini jedne prijedorske škole. U koloni parkiranih vozila koja su čekala da tog dana odzvoni nastavi, bio je i jedan revnosni tata. Nije gubio vrijeme pa se, čekajući svog mališana, marljivo prihvatio domaće zadaće. Sudeći po brojkama iz udžbenika: 3+2+5, riječ je o nižem uzrastu. Ne sumnjam da je otac zaslužio peticu iz zadaće, ali šta je time postigao? Da li je želio da kupi nešto vremena svom djetetu kako bi se ono posvetilo drugoj zadaći?
Teško povjerovati da je to neophodno, jer sadašnji obrazovni sistem ne opterećuje previše učenike, pogotovo niže uzraste. Hoćemo li dječiju ljubav zaslužiti ako „budemo dobri“? Prije da ćemo tako formirati nemotivisane, inertne, bahate mlade ljude kojima je teško otići do ribarnice da kupe ribu. O štapu za pecanje i ne razmišljaju.
Deborah Sovilj/Kozarski
Hutba razdora
Ako bude novog rata u BiH, izbiće zbog vjerskih velikodostojnika. Počev od onih u Islamskoj zajednici.
Svaki čovjek, kao živo biće, ma koliko bio pažljiv i odmjeren, može da pogriješi. Glavni imam Islamske zajednice u prijedorskom naselju Kozarac, Amir Mahić, takođe je pogriješio. I to baš 27. januara, na dan Svetog Save.
Da je sreće, kao što je nije, nakon tog dana od njega i kompletne Islamske zajednice slušali bismo samo izvinjenja. Iskrena izvinjenja, bez prizvuka „ali“. Međutim, sve ono što se desilo i dešava nakon toga prevazilazi granice ličnog, granice izvinjenja i granice jedne religije. Slučaj “Kozarac” polako ali sigurno postaje najveća pukotina između Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice u BiH. Mitropolit dabrobosanski više ne učestvuje u radu Međureligijskog vijeća BiH. Ta institucija ne postoji.
Ako su tačna istraživanja javnog mnjenja, koja kažu da narod u ovoj zemlji najviše vjeruje crkvama, to znači da imamo najveći rascjep između Srba pravoslavaca i Bošnjaka muslimana u BiH od 1995. A, to znači da imamo ogroman problem.
Da nije bilo kamere mobilnog telefona i Interneta, vjerovatno nikad ne bismo saznali kakve sve gadosti o Srpskoj pravoslavnoj crkvi govori prijedorski hodža. To što je jedna njegova takva hutba (govor) objavljena na istom mjestu kao i sve ranije, govori da oni koji su to govorili, snimali i objavili u tome nisu vidjeli ništa posebno! Koliko li je samo takvih ili još gorih govora za koje ne zna niko osim vjernika koji slijepo vjeruju u svaku izgovorenu riječ svog vjerskog vođe? Oni ne znaju šta znači težina riječi autoriteta, ali oni bi trebalo to da znaju.
Šta tjera konkretno vjerskog službenika u Islamu da svom vjernom narodu priča o Svetom Savi? O Srpskoj pravoslavnoj crkvi? O vjernicima te crkve? Sve i da je tačno ono što je izbljuvao. Šta ga briga za drugom konfesijom?! Teško je reći, ali sigurno – ništa dobro.
Umjesto da između ove dvije monoteističke religije traži zajedničke dijelove učenja, među kojima je najviše onog dobrog, ispunjenog ljubavlju, čovjek u odori koji sebe zove imam svojski se potrudio da traži razdor, mržnju, laži. Pri tome, iako intelektualac, olako upadajući u zamku kolektivizacije, nazivajući cijelu jednu religiju sektom, a Svetog Savu začetnikom fašističke ideologije. Slično nekim svojim sunarodnicima koji, zbog zvjerstava pojedinaca u Vojsci Republike Srpske, cijeli srpski narod u BiH nazivaju genocidnim!
Hrvatski narod u NDH nije bio genocidan, uprkos Jasenovcu. Njemački narod pod Hitlerom nije genocidan narod, uprkos Aušvicu. Kako onda može da bude genocidan srpski narod, pa još onaj kome su se desili Aušvic, Jasenovac, Stari Brod, Garavice? Svako onaj ko izgovori takvu monstruoznu konstrukciju nasljednik je fašističko-ustaške ideologije Ante Pavelića, Viktora Gutića, Miroslav Filipovića – fra Sotone i ostalih ideologa i krvnika NHD, koji su čitav srpski narod (posebno u Banjaluci) iz mržnje nazivali grčko-istočnjacima, koje treba zbrisati sa lica zemlje. Dehumanizacija je prvi korak ka zločinima.
Čak ni prvo izvinjenje imama Mahića nije moglo da prođe bez onog prokletog „ali“. Bez pominjanja zločina koji su se desili Bošnjacima u Prijedoru u proteklom ratu, bez isticanja lične tragedije, bez povezivanja nepovezivog. Zločin nad Bošnjacima Prijedora ni po čemu se ne razlikuje od bilo kog ratnog zločina u BiH, nad bilo kim, od strane bilo koga. U svim slučajevima su zvijeri dočekale svojih pet minuta, jer bi u normalnim okolnostima ostali niko i ništa. Ljudski šljam.
Pokušaj pravljenja žrtve od imama koji širi mržnju, a s druge strane njegovo sudsko procesuiranje, samo će dodatno radikalizovati prilike uz BiH, a što odlično ide na ruku mnogim političkim akterima, naročito SDA. Jedini pravi put bio bi da Islamska zajednica, po svojim internim pravilima, sankcioniše imama. I da u dogovoru s drugim konfesijama prestane s paljenjem požara, jer u ovoj zemlji je mnogo onih koji vjeruju da je sve što izgovori svaki imam, pop, fratar ili rabin apsolutna istina. Takva moć nad ljudima daje im veliku privilegiju, ali i obavezu, teret da se ponašaju sto puta odgovornije, tim prije što žive u zapaljivoj zemlji kao što je BiH.
Nažalost, postuvredljive reakcije poglavara Islamske zajednice u BiH pokazuju da od toga neće biti ništa. I on, kao i imam Mahić, nastavlja sa stavljanjem znaka jednakosti između uvreda na račun SPC i zločina nad njegovim narodom. Po matrici, mi smo stradalnici i imamo pravo da vas vrijeđamo i ponižavamo. To nije tumačenje vjere, to nije pravo na slobodu govora, to je novo iskrivljavanje religijskog tumačenja za potrebe trenutne situacije, politike ili nečeg još goreg.
Jer, šta će se dalje desiti ako svi vjerski poglavari, svih konfesija u ovoj zemlji, zločine nad svojim sunarodnicima počnu da povezuje sa „zlom“ religijom, koju navodno ispovijedaju zločinci? Desiće se osveta. Zato, ako čujete pravoslavnog popa, ili bilo čijeg sveštenika, da govori takve stvari, molim vas – reagujte. Makar snimite i objavite.
Ne dozvolite ludacima da vam ispiraju mozak.
