60 godina nakon gašenja, Omarska na korak do novog statusa opštine

0

Na e-mail adresu naše redakcije stiglo je pismo Incijativnog odbora za obnavljanje Opštine Omarska. 

Pismo prenosimo u cjelosti:

Bliži se 31. decembar 2022. godine. Na taj datum, prije tačno 60 godina, Omarska je izgubila status opštine.

Do posljednjeg dana te 1962. godine, mala opština, smještena između Prijedora i Banjaluke, sa svojih šesnaestak hiljada stanovnika, funkcionisala je, razvijala se i rasla zajedno s državom koja se u posljeratnom periodu „dizala iz pepela“.

Pod upravljačkom „palicom“ predsjednika opštine Vlade Hajneševića iz Marićke, stariji kažu čovjeka omiljenog u narodu, u Omarskoj je krajem 50-ih i početkom 60-ih počela izgradnja i „urbanizacija“. Izgrađena je zgrada Policijske stanice koja je i danas u upotrebi, zgrada nekadašnje ambulante u kojoj je do skoro bila smještena laboratorija, veterinarska stanica, željeznička stanica… Gotovo sve „znamenitosti“ ovog potkozarskog mjesta.

Tih godina izgrađena je željeznička pruga od Omarske, preko sela Gradina i Marićka, do rudnika u Tomašici. Izgrađene su i desetine puteva koji su okolna, do tada prilično izolovana sela spojile sa centralom – Omarskom. Ne samo to, putevi su sva ta sela otvorila prema svijetu!

A onda je došao kraj 1962. godine. Do danas niko s apsolutnom sigurnošću ne može reći zbog čega, ali Omarska je izgubila status opštine. Galopirajući razvoj sela ispod Kozare najprije je usporio, a narednih decenija se, gotovo u potpunosti – zaustavio. Isti oni putevi koji su sela oko Omarske otvorili prema svijetu, postali su staze kojima su mladi počeli sa sela da hitaju u isti taj svijet!

Bez mnogo opcija, bez mnogo šanse i razloga za ostanak, Omarsku su mnogi napustili. Nažalost, zauvijek.

A sjećanje na srećne dane živjelo je u srcima Omarščana punih šest decenija. Uspomena na nekadašnju opštinu, i period prosperiteta, prenosila se s koljena na koljeno. Kao amanet. Bilo je u tih 60 godina mnogo pokušaja da se opština obnovi. Da se Omarskoj vrati njen nekadašnji sjaj. Svi pokušaji, nažalost, bili su neuspješni.

Međutim, nismo odustali, i napokon smo stigli na korak do cilja. Naišli smo na razumijevanje nadležnih institucija. Vlada Republike Srpske prihvatila je 29. septembra našu informaciju o ispunjenosti uslova za osnivanje opštine Omarska koju bi činilo 12 naselja. Ministarstvo uprave i lokalne samouprave zaduženo je da izradi Nacrt zakona o osnivanju opštine Omarska i uputi ga Vladi na razmatranje.

Još jedan mali korak nas dijeli od onog što čekamo decenijama. I ono što je bitnije, ono što podvlačimo i na šta ukazujemo – mi ni po koju cijenu nećemo odustati! Nakon svega, nazad nema. Jasno je da ta opcija jednostavno ne postoji! To je naša misija, i rezervnu opciju nemamo!

San Omarščana o ponovnom dobijanju statusa opštine je oživio. I živi. Jače nego ikad. Sve je življi. Zajedno s njim raste i nada da nije sve izgubljeno. Da će ljudi koji istinski vole Omarsku ostati u njoj. Da će oni koji su se iselili možda razmisliti o povratku na vjekovno ognjište u Marićku, Jelićku, Krivaju, Gradinu, Niševiće…

Želimo da upravljamo svojim resursima i da koristimo ono što je naše, jer mi najbolje znamo šta nam treba. A treba nam samo naš komad neba. Komad neba za koji se borimo 60 godina.

Nadamo se da će 2023.-a, biti godina konačnog ostvarenja sna svih stanovnika – da Omarska ponovo dobije status opštine. Tim činom vaskrsnuće i nada svih nas da bolji dani napokon dolaze!

I ne samo to. Da u godini kada naše mjesto proslavlja još jedan izuzetno vrijedan i važan jubilej – 50 godina postojanja Fudbalskog kluba „Omarska“ koji nam je u ovom vremenu teškom za cijeli svijet obezbijedio toliko lijepih momenata, i istinske sreće, proslavimo još jedan – da Omarska postane opština.

Samo to će biti garancija da nećemo doživjeti sudbinu malih rudarskih mjesta, u kojima se nakon gašenja eksploatacije, ugasio i „život“, nego da ćemo kao vrijedni domaćini, dobri i čestiti ljudi, ponosno i prkosno vratiti život u naše mjesto i ponovo „založiti vatru na našem, opštinskom, ognjištu“!

S vjerom u Boga i njegovu milost i blagoslov, Inicijativni odbor za obnavljanje opštine Omarska poziva sve stanovnike bivše opštine da ostanu istrajni i da u 2023. godini, zajedničkim snagama s Vladom, Narodnom skupštinom i predsjednikom Republike Srpske, vratimo Omarskoj status opštine.

To je san koji će napokon biti dosanjan! U to vjerujemo i samo tome se nadamo!

Incijativni odbor za obnavljanje Opstine Omarska

MOŽE LI SE UPALITI SVJETLO

0

Prijateljica mi je zbog adventa zapalila za Zagreb. Zvala je i mene, ali sam u startu odustala. Šta ti znači svjetlost velegrada, štandovi s hranom i pićem u dužini od devet kilometara, kad ti je korak k'o dukat. A za ovaj zagrebački advent, put tamo i nazad autobusom i čist boravak na svježem vazduhu, jer su kafane kao i cijene evropske, trebale su, meni bar, kondicione pripreme iskusnog planinara, što već odavno nisam.

Izaberem alternativno rješenje, spektaklom zakićenu i netom otvorenu „Banjalučku zimu“ u centru grada. Ne znam šta sam i koja čuda očekivala, ali da se nisam razočarala, e pa jesam. Kućica i štandova ima, ali naroda nema. Ili ga nije bilo u vrijeme kad je mene tamo bilo.  Stolovi u parku, pred tim kućicama otužno prazni, mi i neki Slovenci koji se nisu mogli načuditi kako je kod nas jeftino (?!) i neki momčina koji se davio očito ukusnim ćevapima koje je malo, malo pa zalijevao kuvanim vinom. Probaću i ja jednom tu kombinaciju, najavim sebi svečano i  padnem po dimljenim kobasicama. Iskreno, tvrdim ko đon, al nije mi to prva pogrešna narudžba u životu. Ručkalo se u polumraku, svjetla u tim kasnim popodnevim satima u toj „banjalučkoj zimi“, još nisu bila upaljena. Razumijem, ljudi štede, kriza je, ali koja lampica, ili bar desetak od stotine onih koji su svijetlile na otvaranju, bile bi dovoljne. „Možda se smiluju i konačno nam upale svjetlo“, vajkala se žena iz jedne od okićenih kućica. Ali nisu, pa se banjalučka zima više pipala no gledala.

U povratku prema Prijedoru svratimo do jednog od tržnih centara. Malo hemije za kupatilo, mlijeko, hljeb, jogurt… da sad sve redom ne nabrajam, na kasi 50-tak marki. U šoku, od kojeg se još nisam oporavila, a evo četvrti je dan od „putovanja“, još sabiram one cijene.  Kažem one, jer su pet dana poslije, na rafama vjerovatno već nove. I dok nam trgovci udarnički rade ja još sabiram, kila riže 3,5 marke, one lošije kvalitete, ona bolja je marku skuplja, mlijeko blizu tri, jaja četiri, tri spužvice za pranje suđa 2,5 markice…što mi je i najteže palo. Ko da titlujem horor film i kraja nema. Pa topla preporuka da nije za mlađe od 18, one sa minimalcem, one na birou, one slabog srca. Mogli bi se i uplašiti.

Mira Zgonjanin

UBILI SMO ANĐELA U DJECI

0

Gledali smo ovih dana kako učenik profesorici, grubo i s leđa, izmiče stolicu i ona pada na pod. Gledali smo tako našu djecu na krivome putu, gledali smo sebe bez ikakvog puta.
To svoje „remek djelo“ učenici su snimali i okačili na društvene mreže. I za mnoge učenike i mlade ljude, koji su se i s nama i bez nas, izgubili u vremenu i prostoru, to je bilo „kul“, to je bilo „super“. A kroz to njihovo kul i super, mi smo direktno u oči gledali onu izreku – ako hoćeš da pobijediš neprijatelja, vaspitaj mu djecu. I tako naš neprijatelj polako, ali sigurno napreduje. Našu djecu danas i s nama, a naročito bez nas, vaspitavaju Fejsbuk, Tviter, Instagram, Jutjub.

Tako smo došli i dotle da učenik profesoricu baci na pod, jer to će na mrežama biti gledano, to će biti lajkovano, to će biti „da umreš od smijeha“. A ne znaju naši učenici i đaci da će onim ružnim što rade da bi imali koji minut slave na društvenim mrežama, prvo ubiti anđela u sebi. A bez anđela u mladosti, starost je duplo slijepa i ruševna. Prepustivši ih društvenim mrežama, anđela u njima ubijamo i mi i kroz hodaljku naše djece koja trče polomljenih nogu, gledamo globalizaciju koja, kao mutna i poplavna voda, pokriva i ruši sve naše nade i naše nasljednike.

Vratimo se još jednom onom nesretniku što je profesoricu grubo srušio sa stolice, da bi bio malo „slavan“. On vjerovatno neće stići da do kraja života razazna da se sa ženama tako ne postupa. Iz milion razloga, a ovdje samo dva, velika i važna. Žena je čovjeku Božiji unos, milodar nebeski iz druge dimenzije života, a žena majka je neponovljiv univerzum, jedinstven u svim galaktikama svemirskim.

Možda još ima vremena, ali Gospode ljepoto naša, znaš li danas ti adresu našu? Ako znadeš, dođi nam u goste. Dođi mili, dok još imaš kome.

komentar: Zoran Sovilj

MRVICE, HEROJI U LjUBIČASTOM

0

Za većinu su boje novembra one jesenje, no za Udruženje roditelјa prijevremeno rođene djece „Mrvice“, ovaj mjesec je obojen u lјubičasto.

A ko su mrvice? Mali heroji, koji od dolaska na svijet moraju grčevito da se bore za svaki  dah. Za svaki gram. Bebe koje svoje prve dane ne provode u majčinom naručju, već u inkubatorima. Koje nisu okružene igračkama, već sondama i medicinskom opremom.

Heroji su i njihove majke, kojima je radost pomiješana sa neizmjernom brigom, neizvjesnošću dok im lјekari saopštavaju  kakve sve poslјedice na dijete može da ostavi prijevremeni porod.  Koje provode dane i mjesece na odjelima neonatologije, čekajući da čuju riječi „idete kući“.

Ovih dana 1412 je broj koji možemo pozvati kako bismo  pomogli sanaciju prostorija Udruženja „Mrvice“u Banjaluci, koje će služiti kao centar za afirmaciju i edukaciju.

Da, opet humanitarni brojevi. Nažalost, na njih smo osuđeni. Jer sistem i dalјe ne poznaje u dovolјnoj mjeri  značaj  ovog i sličnih udruženja za populaciju koju predstavlјaju. Osvijetlјene fasade su lijep simboličan gest, ali trebalo bi da bude propraćen konkretnom podrškom.

Komentar Zorana Jelića

SKUPA NEKA SUPA

0

“Mogu li dobiti bijelo pileće, ovaj ovdje najmanji komad. Treba mi za  supu”. Trgovkinja, stasita crnka, dohvati onaj “moj” komad piletine, izvježbanim pokretom ga ubaci u plastičnu kesu i baci na vagu. Pri tom me značajno pogleda i reče “To je skupa supa”. U sekundi mi zgadi i samu pomisao na supu  o kojoj sam maštala od ponedjelјka do subote. Ništa ne komentarišem. Platim ono bijelo 4,60 maraka, zahvalim se lјubazno i izađem. Nekako smo navikli, Murisa to najbolјe zna, da nas trgovci, čast izuzecima, sitno zakidaju. Jedna cijena u rafama, na kasi druga, različita  gramaža, dodatne cijene na artiklima, kad za to nema potrebe i slično, ali da ti prave dnevni meni, “ulaze“ u kuhinju i određuju od čega ćeš i šta napraviti za ručak, to još ne doživi. Zaklјučak, ako je  trgovkinji za utjehu priznajem da sam od onog komada bijelog pilećeg ipak napravila čorbu. Prošla me volјa za supom. Ovih dana na društvenim mrežama ugledam sjajan grafit. “Jebem ti dan kad sam te upoznala“. Postavila ga na svom profilu novinarka čije pero baš cijenim. Mislim da nije samo “lјubavni”, mada ga ožalošćeni u tom polјu vjerovatno najčešće tako i prevode. Meni je logičan za sve situacije u kojem te neko, a da se tom ni u snu nisi nado, napravi budalom. Iskustvo je u tom kontekstu tek puka varijabla i ne treba mu pretjerano vjerovati. A kome onda treba, ostaje u domenu nagađanja, jer da se zna, onda ne bi ni bilo ovakvih i sličnih grafita. U Prijedoru početak jedne dobre priče. I moj grad će dobiti svoj “Plavi balon”- udruženje koje je asocijacija na svjesnost o autizmu i poteškoće s kojim se susreću autistične osobe i njihovi najbliži. Vjerujem nekako da će ih Prijedor podržati i da neće ostati sami, jer lјudske dobrote i podrške nikad ni dovolјno, ni previše. A što se tiče supe ne odustajem. Pokušaću i naredne subote, ali ipak u drugoj trgovini.

M. Zgonjanin