ŠTA JE OPOZICIJI DAN SRPSKOG JEDINSTVA?

0

I u Prijedoru je na dostojanstven način obilježen Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, što je za svaku pohvalu. U prvim redovima bili su predstavnici Gradske uprave, na čelu sa gradonačelnikom, a ovom skupu odazvao se i veliki broj građana. Međutim, moglo se primijetiti da nije tu bilo nikog od predstavnika opozicionih partija, pa čak ni odbornika ni poslanika iz reda SDS-a i DNS-a, što u najmanju ruku ne razumijemo.

Iz ovog nedolaska na skup, možemo samo zaključiti da im je bitnija dnevna politika i svakodnevno prebacivanje duga iz prethodnog perioda na tuđa pleća, nego srpsko jedinstvo i zastava. Ali smo s druge strane uvjereni da će to jedinstvo i zastavu uvijek koristiti onda kad im to zatreba, selektivno i na kašičicu.

To nas posebno i ne čudi, jer je u vrijeme tvrde vladavine DNS-a, Prijedor bio jedan od rijetkih, ako ne i jedini grad u Republici Srpskoj u kojem se 9. januar ili nije obilježavao ili jeste toliko simbolično, kao da je u pitanju “Grmečka korida” u vrijeme korone.

I to dovoljno govori o tome kome je ovo praznik, a kome ipak nije. I to se treba znati i o tom treba javno govoriti, kako opet ne bi došli u zabludu da više vjerujemo onim koji svu politiku baziraju na praznom zaklinjanju, a ne na stvarnim djelima.

Grupa građana iz Prijedora

NEKE LJUDE ZAVOLIMO NA PRVU, A NEKE NEĆEMO NIKAD

0

Neke ljude zavoliš i prihvatiš na prvi pogled. Neke godinama odmjeravaš, pipkaš im bilo, ali ih nikad ne doživljavaš kao svoje. Ma kako se oni trudili da pokažu tu neku svoju najljepšu stranu. Naravno, događalo se i da pogriješim u procjeni, ali na moju sreću rijetko. S godinama se taj spisak dobrica čiji rad i dušu iskreno poštujem poprilično suzio. Neki su nas zauvijek napustili, neki su otišli i viđamo se porijetko, a neki su još uvijek tu. Fini ljudi koji za dobrotu kojom nas uvijek iznova obasipaju ne traže baš ništa. A, daju osmijeh i pomoć kad god i kome zatreba.

Danko Malešević, čovjek čije je ime postalo jednakost za humanitarnu organizaciju “Hleb života” je jedan od njih. Upoznala sam ga kasnih devedesetih kada je djeci po osnovnim školama podijelio na stotine hiljada novogodišnjih paketa. Onih u kartonskim kutijama kojim su se podjednako radovali i roditelji i djeca. Sjećam se s kojim je oduševljenjem moja kćerka otvarala taj paket, a i ja s njom. Unutra igračke, obavezno neki sapun, pa koji slatkiš, bojice, olovke, peškir… sve čisto i novo.

I svaki paket, umotan u šareni papir s obaveznim pismom ili čestitkom, drugačiji i priča za sebe. Poslije sam Danka u nekim novinarskim pričama sretala u prvoj Javnoj kuhinji “Hleba života”, u kojoj su obrok dobijali stariji ljudi, oni bez porodice. I kad kamera ne snima, gledala ga kako s tim ljudima razgovara kao da su mu rod, uvijek srdačno i sa širokim osmijehom. A, onda opet u jednoj novinarskoj priči upoznala i njegovu porodicu, suprugu i desetoro djece i bila beskrajno srećna zbog te privilegije. Iskreno, ne znam čovjeka kome nije valjao. Pa i sad, nakon što smo ponovo otvorili priču o trgovinama polovne robe “Hatikve” i “Hleba života” preko kojih finansira nekoliko humanitarnih projekata u kojim opet nesebično pomaže ljude.

I drago mi je što većina Prijedorčana misli poput mene, mada ima i onih, nažalost uvijek ih ima, koji tu dobru priču komentarišu drugačije, u smislu da je sve čista laž, pa i takva prodaja. I uporno se po ko zna koji put pitam u šta se jedan broj nas pretvorio i kakvi su to ljudi kojim ništa i niko ne valja. Ne mogu to pravdati ljudskom glupošću, još manje zlobom, ličnim nezadovoljstvom, neću čak ni da pokušam da razumijem takav način razmišljanja, ali vjerujem da toj sorti nije lako.

Jer, ustati ujutro i mrziti sve oko sebe, samo zato što sam lično nisi sposoban za bolje, ne daje nikom za pravo da mrzi one koji su ovdje nešto za nas dobro napravili. Zato tim i takvim i topla preporuka, sklonite se, smetate.


M. Zgonjanin

KAKO SKINUTI CRNU MAGIJU I SUDSKE PRESUDE?

0

Mrači mi se od dugovanja. Rata kredita, pozajamica, stalnih slaloma kako pokriti jedno, a namaći ovo drugo. Znate već kako to izgleda. Do polovine mjeseca plaćaš jedno, pa onda s kartice dižeš neku drugu lovu, pa plaćaš ovo prvo. Uglavnom, moraš platiti.

Svojevremeno sam iz vlastite gluposti napravila račun za telefon od preko 400 maraka. I dok sam se ja sirota ubjeđivala, žalila kome sve već ne, stigla je tužba. Na kraju sam morala platiti. Isto kao i grijanje, račun za vodu ili reprograme koji nastaju onda kad danima, zbog depresije izazvane besparicom, ignorišem poštansko sanduče i račune u njemu. Drugarice, ne gospođo, jer to nisam, kao da vrišti sa svih tih računa. I plaćam…

Zato me kao drugaricu ne malo iznenadi izjava cijenjenog nam doktora i predsjednika prijedorskog DNS-a, Gorana Predojevića koji na pres konferenciji ležerno izjavi da je iz medija saznao da su na adresu Gradske uprave došle sudske presude teške 1,1 miliona maraka?!

Požali se pri tom, da mu nije rečeno o kakvim se presudama radi, pa opet ležereno konstatova da su presude, valjda bi to trebala biti olakotna okolnost, dolazile uvijek, kako precizira i za vrijeme dok je na vlasti bio DNS. Da li tragom tog razmišljanja to znači da ih i sad trebamo ignorisati, da će rate u reprogramu ili cjelokupan iznos sudskih presuda biti manji i da se svi oni koji zavise od gradskog budžeta mogu pokriti jorganom preko glave i mirno zaspati.

U plaćanju svojih računa ovu metodu još nisam probala, ali čisto onako praktično, kad sklapam kockicu po kockicu, bojim se da ta ležernost i logika ne plaćaju dugovanja, mada možda ne bi bilo loše ni eksperimentisati. Ili probati sreću sa onim što nakon ponoći na TV ekranima nude skidanje crne magije i ostale “vragolije”. Možda i pomogne.

M. Zgonjanin

NE PRIZNAJEM ODGOVORE U STILU: “CRKNI, JEDI G…A, SOTONO…”

0

Kad u stavu, a to je da se odmah razumijemo moje lično mišljenje, ljudima zbog svoje i zaštite ljudi iz njihove bliže okoline, ljudski sugerišem da se vakcinišu, onda očekujem argumente protiv. Umjesto da mi objasne zbog čega to ne žele, neće, jer u krajnjem i ne moraju, dobijem na društvenim mrežama (gdje je moj stav osvanuo) odgovore u stilu da jedem g…a, da crknem, umrem, da sam sotona, “izmišljena” baba, da nemam pojma, da me treba liječiti i slično, onda ima dovoljno razloga da se zabrinem.

Ne samo ja, već i svi oko mene koji mućkaju svojom glavom. Ne zbog toga što me je neka od tih uvreda pogodila, ne zbog toga što neko ne želi i neće da se vakciniše, već zato što su „argumenti“ većinom psovke i ni jedna, ama baš ni jedna pristojna rečenica o tome zašto je problem vakcinisati se.

U životu sam naučila razgovarati isključivo argumentima. Ili činjenicama, onim na bazi nauke. “Fakti” iz druge ruke, koji su pokriće za vlastiti strah od nepoznatog, za mene nisu argument, a još manje mi je argument da nisam u pravu što mi neko poručuje da crknem, umrem ili slično. I to ću naravno kad dođem na red, kao i svi mi, pa i oni koji me šalju u pakao, jer ne znam nikog ko je došao, a nije otišao.

Uglavnom, treba mi mnogo više od kletve ili psovke da bih promijenila mišljenje, ne samo o vakcinaciji nego i o bilo čemu drugom. Moja najbolja prijateljica je antivakser. Ima neke svoje razloge zbog čega ne želi trenutno da se vakciniše. Čekaće, kaže. Ponekad joj u razgovoru kažem da se ne slažem s njenim stavom i da bi joj bilo pametno da to uradi sad, kad imamo manje zaraženih…Nikad joj nisam rekla da je glupa, da treba da crkne, da je sotona, da jede g…a ili slično zato što ne misli kao ja.

Ne samo zato što mi je najbolja prijateljica, sa svakim drugim bih razgovarala na taj način, već ukratko zato što smatram da su psovke i uvrede isključivo odraz vlastite nemoći, straha, pa u konačnici i neznanja onih koji se svakodnevno na ovakav ili sličan način pojavljuju na društvenim mrežama.

Podsjeti me to na onaj vic u kojem mali Perica, sretan, viče ocu da je baba konačno progovorila. Ovaj ga pita šta je rekla, a Perica kaže: “Rekla je ‘J…m ti oca’, na šta ovaj odgovora: „Da Bog da opet zanijemila“. Naravno, to je vic i nadam se da se nećete naći u njemu, ali razmislite o načinu komunikacije. Psovke i uvrede to svakako nisu.

Mira Zgonjanin

NIJE DA SE MORA, ALI VAKCINIŠITE SE!

0

U januaru sam preležala koronu, u junu se i pored „savjeta“ da malo pričekam, jer već imam antitijela, bez i malo dileme, vakcinisala „kinezom“. Lično izabrala i s olakšanjem stavila tačku na tu priču. Bar za sada, do treće doze, koju ću, ukoliko bude bilo potrebe, opet bez imalo dileme, primiti.

Odavno sam naučila da se ništa u životu ne mora, osim umrijeti i platiti porez. Dakle, ni vakcinisati se, mada mi je starija gospođa u pristojnim 80-tim, svojevremeno, dok sam radila anketu na tu temu, sugerisala da ona nikog ne bi molila da se zaštiti. Kaže mi, u vrijeme bivše Jugoslavije u nekoliko dana vakcinisalo se 20 miliona ljudi protiv variole vere. Dobili poziv i vakcinisali se.

“Sad kao nešto nekog molimo, pa se taj neko premišlja, pa hoće ili neće, a uglavnom neće. I pri tom mu na pamet ne pada da li će zaraziti svoje u kući, komšije i prijatelje. Nije fer”, bila je odrečna starica.

Nisam za moranje, zbog dva gore navedena razloga, ali jesam za malo pameti. Zašto? Pa zato što sam u samo dva dana, od početne temperature od 37,2 stepena stigla do početka  upale pluća. Prije tog sam gledala ljude koji su u nekoliko dana, od te dijagnoze, završavali na mehaničkoj ventilaciji. Neki se nisu izborili, neki uz nadljudske napore, prije svih  ljekara,  jesu, ali se i danas liječe od posljedica korone.

Nema riječi kojom bi vam objasnila tu nemoć. Gledaš taj papir s potvrdom o upali pluća, mjeriš temperaturu, miruješ po savjetu ljekara, brojiš dane, a krizni su valjda taj neki osmi, deveti, deseti i čekaš… Šta? Pa valjda da te pogleda sreća, da se upala ne proširi na oba plućna krila, da temperatura konačno padne…

I pri tom ništa, ali baš ništa nije do tebe. Osim ležanja, čekanja, brojanja dana… Tu nemoć nisam, opet srećom, osjetila ni kao onko-pacijent. I da, osjećaš se kao da imaš kugu, jer samo rijetki i iskreni prijatelji dolaze na tri metra do ulaznih vrata, ostave ti nešto hrane na kojoj si im beskrajno zahvalan i odlaze. Sam si dakle u toj priči, i to baš. 

Zato sam i odahnula kad sam primila vakcinu, jer ako me korona opet zakači, bar bi trebalo biti znatno blaže. Savjete „stručnjaka“, antivaksera, koji u po bijela dana i noći „znaju„ zbog čega vakcinu ne bi trebalo primiti, ali pri tom ne znaju zbog čega toliko „ne“, ili se pozivaju na svoje „izvore“, ja lično  ne uvažavam, jer njihovi razlozi protiv su samo njihovi.

I neka im tako i ostane. Pri tom im želim dobro zdravlje i to da se na svom primjeru ne uvjere u to koliko je korona i zaista opasna. Osim u tom kontekstu, oni  me nikako drugačije ne zanimaju.  Ali me zato zanimaju oni koji ih slušaju, oni koji sad, kad vakcina ima kao na tacni, ne žele da se vakcinišu.

Šta drugo da im kažem, antivaksere zaobiđite u širokom luku, prošetajte do prvog vakcinalnog punta i izaberite svoju vakcinu.

Nikad bolje vrijeme za to.

Mira Zgonjanin

Prijedor
few clouds
14.8 ° C
14.8 °
14.8 °
55 %
1.2kmh
11 %
ned
15 °
pon
16 °
uto
17 °
sri
20 °
čet
20 °