7 C
Prijedor
Subota, 29 Februara, 2020

Priča o cipelama

0

Jutrošnja je trebala biti ljubavna. O vatri u kaminu i toploj čokoladi. Al’ ne lezi, vraže. Biće o cipelama. Onim koje čekaju pred bolničkim vratima. Po bolničkim hodnicima.
Znate li koliko priča pričaju cipele? Nebrojeno mnogo. Ove današnje jednu istu. Na različite načine. Priču o teškom ekonomskom stanju u jednoj zemlji. O još težem stanju u zdravstvu.

Jeftine su. Hladne. Sa plastičnim đonovima. Sa šupljim petama. One što lupkaju i odzvanjaju. Malkice i blatnjave. U cipele uvučene hlače ili helanke. Sintetičke. Kupljene uglavnom u kineskim radnjama. Često i nečije tuđe. Naslijeđene. Poklonjene. Neko je i u suknji. Na sebi nosi tragove nekadašnjeg dobrog života. Kaput star par decenija odaje baku koja je nekada bila dama sa stilom.

U izblijedjeloj smeđoj trenerci i zalizanih par sijedih dlaka na glavi starac koji je nekada bio veliki zavodnik dobacuje. Nestašno i glasno. Pritišće vatu na mjesto odakle su mu maloprije vadili krv. Ostali su uglavnom nervozni. Guraju se. U rukama papiri. Pogledi tužni i prazni. Skoro nikoga ispod pedeset. Skoro nikoga bez podočnjaka.
Skoro nikoga ko ne stišće novčanik u strahu od iznosa participacije koju mora platiti.
Da su okolnosti u kojima bolujemo normalne, vjerovatno bi nam se činilo da sve ide svojim redom. Da oboljevaju stariji. Da postoji pravda.

Da su okolnosti normalne, meni ne bi nedostajao dječiji plač. U bolnicama je uvijek bilo djece. Pogotovo u decembru. Uganutih i polomljenih rukica i nogica, razbijenih usana, šmrljavih nosića i promuklih glasića.
Jutros dječijeg plača nema. Ni onog dobro poznatog mirisa. Bolnica više i ne miriše na bolnicu. Miriše na starost, umiranje i odumiranje. Miriše na kraj. Miriše na jeftine cipele sa šupljim potpeticama koje ružno lupkaju. Većinom iskrivljene. Od težine života. Ne tijela.
I sve veće od broja trideset osam…

izvor: Črčkarije

Otići il’ ne otići, ma otići

0

Jovana, zvaćemo je tako, s malom napomenom da je stvarno ime ove zanimljive Prijedorčanke poznato redakciji infoprijedor.ba, nedavno je spakovala kofere i u 60-toj otišla za Njemačku. Medicinska sestra koja je penziju zaradila u prijedorskoj bolnici u Njemačkoj će naredna tri mjeseca njegovati jednu baku. Za stan, hranu i pristojnu platu. Dok se ne snađe i ne nauči nešto njemačkog kako bi mogla naći stalni posao i za pet godina zaraditi još jednu penziju, sigurno veću od one naše prosječne teške 379 maraka. Jovana se dugo lomila da li ići ili ne ići. I prelomila.

Zbog kćerke koja čeka posao koliko njoj treba do njemačke penzije. I nije otišla jeftinom avio linijom iz Banjaluke, nego direktno autobusom. Ima puno kofera, a još toliko planira napakovati po povratku, nakon što joj istekne tromjesečna viza. Priča tiho i s osmijehom, svega je željna.

Nije tajna, preko noći odlaze nam Jovane, ali i cijele porodice. Prazne školske klupe nijemi su svjedoci odlazaka. Odlaze oni koji nemaju i nadaju se boljem, ali i oni koji imaju, da bi tamo po Njemačkoj, Austriji, Švedskoj… našli svoje drugare iz Prijedora. Ovdje imaju sve i kuću i posao, ali nemaju prijatelja. Otišli su. A starci im, oni koji ne mogu ni tamo i ovamo, jer im je kako davno reče jedan mudar čovjek broj  godina odavno prerastao broj cipela, to ne mogu biti. Ma kako željeli.

Jovana  je za početak kupila povratnu kartu. Mnogi koji su otišli nisu. Vidjećemo ih možda na ljeto kad glavna cesta koja ovih dana izgleda sablasno prazno, živne. Zvanična politika o odlascima iz Prijedora malo javno priča. Malo i nikako. To je priča za ispod tepiha. Iznad je ona tralala s puno trenutnih obećanja, novih fabrika, o stotinama novih radnih mjesta, boljem i ugodnijem  životu, sigurnoj budućnosti. Pa i onoj političkoj u kojoj nam se kao neće prodavati magla. I sad već poput eha odgovor na obećanja….Ich bin, du bist, er, sie, es, ist….

PENZIONER DVA PUTA U JEDNOM DANU POSTAO SRETNI DOBITNIK

0

Zvuči prosto nemoguće, ali je istinito. Prijedorčanin, ime i prezime poznato portalu Infoprijedor.ba, u jednom danu postao je dva puta sretni dobitnik. Ne bi da nije imao fiksini telefon. A to je opet lako objašnjivo, jer penzići više vjeruju fiksnoj od mobilne telefonije. A najbolje je kad spoje oboje.

Tad niko sretniji od njih. Valjda ostala navika iz Titovog doba kada je je statični telefon bio predznak solidnog statusa. No, da se mi vratimo  ovom našem penzioneru, sretniku. Ustane čovjek ujutro, solidno naspavan, nešto prezalogaji, lagano, za doručak, malo prelista stare novine… Kad zvoni telefon. Javi se sretan i zbog toga, jer ovaj fiksni sve rjeđe zvoni, a s druge strane slušalice umiljat ženski glas mu saopštava da je sretni dobitnik elektro prsluka.

Potrebno je samo da dođe na ručak, koji je takođe besplatan, ali nikako sam već u društvu nekog, druga ili drugarice, da odsluša prezentaciju, malo nešto doplati pa kući s prslukom kojeg ne smije dohvatiti voda… Nekoliko sati kasnije, istog dana, penzioner iz naše priče još jednom je dobio prefiks sretnik. Digne opet slušalicu, onog istog fiksnog telefona, kad s druge strane opet ženski glas:

„Vi ste naš sretni dobitnik. Dobili ste masažer koji košta 176 maraka. No za vas je besplatan, samo trebate platiti troškove dostave koji iznose 35 maraka. I masažer je Vaš“. U trenucima dok je ženska s druge strane žice uzimala vazduh penzioner joj je pokušavao objasniti da taj isti masažer, na akciji, košta 27 maraka, bez bilo kakve dostave. I da ovaj koji mu nude „džaba“ ne želi. Nabjeđivanje i ubjeđivanje je potrajalo.. dok žena nije shvatila da penzioner ne želi da bude njihov sretni dobitnik.  

Jer i budali je jasno da je najskuplje ono što ništa ne košta. Sad slušalicu svog fiksnog telefona diže mnogo opreznije, u strahu da mu se neće zakačiti još jedna titula sretnika. Jer i one dvije u jednom danu su mu bile previše.

NIJE DO MENE, TITA MI

0

Pobjegla sam juče. Malo. Za vikend. Samo odškrinula vrata Europe. Da promjenim sredinu. Da se malo opustim. Maknem od svakodnevice. Bilo mi lijepo. Pila punč. Šetala. Smijala se. Onda se vratila. Gora nego što sam otišla…
Znate li da ima zemalja u kojima policija šeta ulicom, prijateljski se smiješi, jede kestenje iz fišeka i ulijeva sigurnost? Znate li da izgledaju sretni i ponosni dok čuvaju svoje građane? Da… I meni čudno bilo. Ne čuvaju igračke koje protestuju. Ne stoje ne Davidovom trgu poniženi za crkavicu od par stotina maraka. Nisu osuđeni na cyber paljbu građana koji sjede u toplim domovima i ne mrdaju guzicama. Ko od nas zna priču njih dvojice? Niko. Ali spremni smo vikati i osuditi. Jer problem je u nekom drugom. Nije u nama.
Znate li da ima zemalja koje se brinu o svojoj djeci? Znate li da nema potrebe za humanitarnim akcijama i sakupljanjem novaca u obimu u kojem se to radi kod nas? Ne zaključavaju se tamo kancelarije petkom. Ne čekaju nezbrinuta djeca ponedeljak. Ne vežu se za krevete. Vičemo mi. Opet osuđujemo. Dijelimo statuse po društvenim mrežama. Jer problem je u nekom drugom. Ne u nama.
Razmišljate li o novcu? Gledam juče trgovine. Vrećice sa odjećom. Bukete friškog cvijeća sa pijace. Koliko nas se odrekne toga da bi pomoglo? Uplatilo na račun za pomoć? Mnogo. Slažem se. Ko kontroliše taj novac? Ko je ovlašten za upravljanje? Da li ste svjesni koje su to sume? Da li znate koliko je loših ljudi oko nas? Da li je neko kontrolisao izgrađene kuće, kupljeni namještaj, sredstva uručena za pomoć? Kako možemo očekivati od nekog ko je svoju porodicu i sebe doveo u nezavidnu situaciju da uopšte zna rukovati s tim novcem? Šta je s djecom? Kako ona to sve podnose?
Dok neko šeta s uničićima do izletišta, pije kuhano vino ili izvodi porodicu na ručak, mi tipkamo. Ne pada nam na pamet da dignemo guzice. Da podržimo igračke. Dosađujemo centrima za socijalni rad. Ne pada na pamet da se grupišemo, kucamo institucijama na vrata, koristimo medije u prave svrhe, brinemo o djeci na pravi način, insistiramo na smjenama načelnika, direktora i vladavini prava i zakona. Mi tipkamo. Kad ugasimo telefon ili kompjuter, smatramo da smo dali svoj doprinos. To što je sve nakaradno i ništa ne funkcioniše? Problem je u nekom drugom. Nije u nama.
Ne treba nas pustiti van granica. Ni na dan. Zemlju treba ograditi bodljikavom žicom. Dok se ne osvijestimo. Ne opametimo. Ne poubijamo ili pojedemo međusobno. Onda lijepo sve poorati, baciti đubrivo, poorati još jednom i posaditi cvijeće. Da barem nečem koristi ova zemlja. Mislite da sam luda? Ne znam baš. S moje tačke gledišta, vođena primjerom većine sugrađana, tipkala sam. Nisam uradila ništa konkretno, ali haj'te, molim vas. Pa ne moram valjda baš ja.?!
Prema tome, ako do sada niste shvatili, problem nije u meni. Mene su protekle godine u Bosni naučile da je problem uvijek i sasvim sigurno u vama.

izvor: Črčkarije

Ako vas zaliju na ulici, priznajte sebi da ste krivi i produžite dalje

0

Nije lako pješak biti i prijedorskim ulicama hoditi, naročito kad pada kiša.  Zato što se s prvim jačim padavinama većina gradskih ulica, moguće i zbog začepljenih odvoda i slivnika, pretvori u omanja jezera koja uz puno vještine i ličnog snalaženja i dok “gaziš” trotoarom treba zaobići ili preskočiti.

Ova druga disciplina, koja bi po Prijedoru mogla i u olimpijske, po dužini skoka, nije za vremešne, za štikle, za one s usporenim refleksima. Iskreno, svaka sekunda je važna, jer se može dogoditi da vas vozilo, čijeg vozača iskreno zaboli ona stvar za vodurinu na cesti, bukvalno okupa. I onda je slika sljedeća. Vozilo odlazi dalje, kao da se ništa nije desilo, a vi mokri do gole kože stojite, psujete i prijetite. I uglavnom je poželjno da vas onaj kome ste uputili nekoliko pristojnih psovki ne čuje, jer nije nemoguće da se uvrijeđen zavrati i lično vas “pita” na svoj način “Kome ti to?”.

Ima ona mala caka da se može uslikati vozilo i sve to lagano poslati policiji, ali i tu su dvije kočnice. Prva, jer dok izvadite mobilni, auta koje je na vas izlilo sadržaj lokve nema ni u vidokrugu, a druga je “da to možda i nije tako pametno”, upravo zbog mogućnosti da nekog ne naljutite i onako već mokri izvučete još deblji kraj. Pa gdje je onda rješenje? Vjerovatno u otčepljavanju slivnika čega bi se konačno trebali sjetiti nadležni za te stvari i čudesnoj složenici podvedenoj pod saobraćajnu kulturu vozača koji bi možda trebali usporiti pred prvom lokvom na cesti.

S obzirom da je riječ o priči koja se po pravilu ponavlja s prvom kišom, a okupanih je popriličan broj ova dva rješenja očito je, ne piju vode. Pa zato i preporuka o ličnom snalaženju. Ako vas nevolja natjera, pa idete pješačite po kiši onda budite manji od makova zrna. Lijepo se sklonite kad ide vozilo da Vas ne bi okupalo, a i ako se to desi onda tiho u sebi ponavljajte da ste sami krivi, jer niste pazili. Tako je izgleda najbezbolnije.

Pratite nas

15,757ObožavateljiLajkaj
1,960SljedbeniciSlijedi

Sport

Iz budžeta grada za sport planirano oko 1,2 miliona maraka

U budžetu grada Prijedora za aktivnosti u fizičkoj kulturi planirano je 1.180.522 KM, od čega za sportske klubove 386.500 KM, i to...

Rudar napunio mrežu Podgrmeča

Nakon dobrih partija i osvojenog drugog mjesta u "Medulin Kupu 2020" "Rudari" su se juče razigrali u prijateljskom meču napunivši mrežu Podgrmeč.

GOTOVO POPUNJENI KAPACITETI NOVE KUGLANE

Za samo mjesec dana od kada je Kuglaški klub /KK/ "Rudar" Prijedor od Gradske uprave dobio na korištenje kuglanu u novoj...

MAGAZIN

Riješite se bolova u leđima vježbom koja traje minut (video)

Imate česte bolove u leđima? Bolovi u leđima mnogo utiču na naš svakodnevni život i poslove koje obavljamo.Zbog toga pogledajte jednostavnu vežbu...

Februar u Prijedoru (foto album)

Jedan od najtoplijih februara, umjesto zime i snijega tako tipičnih za ovo doba godine u Prijedoru je ostavio dašak proljeća koje je...

Savršen tretman za podmlađivanje lica i tijela

Podmlađivanje lica, tijela i cijelog organizma ne može se sastojati samo od kozmetičkih procedura. Neophodno je kombinovati različite metode...

Humanost bez granica

Lazar donirao kosu za perike djeci oboljeljoj od raka (video)

Kosu je 13-godišnji Lazar Mikić puštao pet godina, a onda je ošišao u frizerskom salonu majke Mirjane. Iz salona je izašao s...