34.8 C
Prijedor
Nedjelja, 25 Jula, 2021

FORA JE BITI DRUGAČIJI!

0

Tog mladog čovjeka, namjerno neću da mu pomenem ime, upoznala sam prije nekoliko godina. Obrazovan, pametan, nasmijan. I odgovoran, što mi se posebno dopalo, jer kao kakav veliki sam brine o majci. Junak moje priče nije se libio nijednog čestitog posla i tokom školovanja, pa i kasnije kad je završio fakultet, radio je sve i svašta. Da pristojno živi i preživi.

I čekao svoju šansu koju je na kraju, Bogu hvala, i dočekao. Nažalost, manji zdravstveni problem s glasom napravio mu je prilično problema u životu. Halo efekt je bio njegov glas i ništa više, ni struka, ni znanje, ni širok osmijeh, ni briga za majku. Većina, čast rijetkim, samo je to primjećivala. I prilikom razgovora za posao, i u svakodnevnim kontaktima ovaj mladi čovjek je preživlјavao tužnu priču  našeg ocvalog razmišlјanja da svi moramo biti jednaki i da oni „obojenih krila“, nisu dobrodošli.

Na svu sreću, nakon jednog „izleta“ u medijski prostor, za mog junaka iznenada su se otvorila brojna vrata.  Dobio je šansu koju zaslužuje, a uskoro će i na operaciju tih nesrećnih i ničim zasluženih glasnica.  „Nove“, kad ih dobije, samo će mu olakšati život, mada će on i dalјe biti isti, jednostavan, skroman, vrijedan, nasmijan i odgovoran. Možda će neki i prepoznati o kom se radi, ali to je manje važno u ovoj priči.

On i ja znamo ko je u pitanju i sve naprijed rečeno je uz njegovu dozvolu. A zašto??? Da bismo zajedno, on takav kakav jeste i ja takva kakva jesam, nesavršena i  uvijek pomalo drugačija, zajedno dočarali ono što uvijek potenciramo, da međusobne različitosti treba prihvatati i u njima  uživati. A ne unaprijed nekog osuđivati, smijati se, praviti šale na račun nečijeg problema. Imamo li pravo na to? Naravno da nemamo, jer iza onih „savršenih“, „uniformisanih“ u  fizičke, umne ili bilo kakve druge standarde, nerijetko stoje mali i iskompleksirani likovi koji podjednako mrze i jutro i veče, a posebno one koji se bilo kakvom kvalitetom razlikuju od njih. I one koji su na svoj način posebni i drugačiji i po pravilu bolјi od njih.Ta sitna lјudska potreba da ismijemo sve što ne potpada pod „univerzalne“ standarde lјepote, muškosti, ženstvenosti, pameti… tako nije ništa drugo do paravan za vlastite neuspjehe, ali i to da ničim privilegovani ponekad dobijamo više nego što zaslužujemo.

A da pri tom ne vidimo one kojim treba duplo više truda da zbog nekog fizičkog hendikepa, to što su malo deblјi, imaju veći nos od traženog ili neke druge slične gluposti, „stignu“ one kojim je priroda, plastika ili šta već bila malo naklonjenija. I da ne bude zabune, ovdje nije riječ o sažalјenju, nego o običnoj lјudskoj gluposti, tako karakterističnoj za male sredine u kojim se svi manje-više poznajemo i u kojim „prstom“ bezobrazno  upiremo u one drugačije. I nerijetko bolјe.

Kad to spoznamo onda će i onim po „mjeri“ moguće biti lakše. Ako ništa drugo, da se bar malo pomire sami sa sobom.

M. Zgonjanin

izvor: Kozarski

ZGODNI I HRABRI, VATROGASCI SU IPAK, NAJPOŽELJNIJI ZETOVI

0

Obilježili smo ove nedjelje Dan slobode medija. Ne znam da li ima kakve simbolike u tom što smo se dan kasnije, 4. maja, prisjetili godišnjice Titove smrti, sjećate se najvećeg sina eks Jugoslavije, što smo istog dana obilježili Dan vatrogasaca, a dva dana kasnije otpratili Đurđevdan, krsnu slavu kod pravoslavnog življa, a kod Roma najveći i najstariji praznik kojim običajno slave dolazak proljeća.

Za one poput mene, rođene u Titovo doba, sloboda medija tada se mjerila “Politikom” i “Borbom”, dok se novinarsko mjesto sanjalo u “Nin-u” i zagrebačkom “Startu”. Ovaj posljednji bio je prepoznatljiv i po erotski izbalansiranoj duplerici koju su noću “čitali” golobradi momci. Njima nepoželjne, a ozbiljne teme danju je mudrila intelektualna elita. Tako je u to vrijeme Tita, Đurđevdana i “Starta” nađen i pristojan recept za poimanje slobode medija, oliti ga sadržajima koji pašu i ovim i onim.

Tito je u međuvremenu umro, jedanaest godina kasnije “umro” je i “Start”, a Đurđevdan zbog korone i ranih minusa izgubio draž jutarnjeg kupanja. Vatrogasci su jedini dobili na cijeni. Toliko, da su ih onako zgodne i hrabre mnoge majke poželjele za zetove. U toj simbolici nespojivih datuma, onih s početka teksta, neki od medija, poput starine “Starta” otkrili su svoj recept slobode.

S herojima našeg doba, poput jedne Biljane Tomić, predsjednice Udruženja paraplegičara, koja uz puno snage i ljubavi brine o svom teško bolesnom sinu, Jadranke Ružičić koja nas vidi mnogo bolje nego mi sami sebe, Dejane Vujnović kojoj invalidska kolica nikad nisu bila prepreka za novu frizuru i haljinu, ja sam otkrila svoju slobodu.

I opet slobodu, ali i divljenje prema Rendićima i Miodragovićima višečlanim porodicama, s četvoro i petoro djece, naklonost prema meni dragoj ženi, čiji je osmijeh zahvalnosti kad joj u ruku stavim marku za kafu, koju ona nikad ne traži, sjajniji od svih zvijezda, poštovanje prema Čani i Danku, bez kojih bi oko 400 ljudi dnevno ostalo bez toplog obroka.

Moj heroj i moja sloboda su i Veso koji ima porodicu od najmanje stotinjak sportista, jedan Kiki, pravi lovac na sve svjetske oluje, heroji policajci koji spašavaju ljudske živote, časni ljudi u bijelim mantilima, oni na prvoj liniji borbe protiv korone…To su moji, ali i vaši heroji. A ima ih još. Mnogo više, nego što mislimo, samo treba imati dovoljno slobode da ih i medijski prepoznamo.

M. Zgonjanin

NEKAD NIJE BILO ASFALTA, A LI SU LJUDI IMALI ŽIVOTE

0

Pismo koje je redakciji infoprijedor.ba proslijedio naš mladi sugrađanin Nemanja Gruban počinje sa rečenicom i ličnom konstatacijom u kojoj „želi da kaže da je on među rijetkim osobama koje su se srcem i dušom borile za opstanak u ovoj zemlja“.  Iako je vjerovao u suprotno ona, kako navodi, „nije imala sluha za njega“.

– Ili nije željela da me ima – dodao je Nemanja. To ga je, kako kaže, razočaralo u sistem.

– Krajem marta imao sam smrtni slučaj u porodici, nisam radio  četiri dana, pa sam onda počeo i tu mi se desi peh, povrijedim nogu na poslu. Umjesto pomoći, dočeka me otkaz sa riječima kad zaliječim nogu da više ne dolazim na posao – kaže i pita gdje je tu pravda.

– Zar je moj otac išao u rat i borio se za ovu zemlju da se ne bi imala nikakva prava!? Da li se neko zapitao kako je njemu bilo da ode u rat i ostavi mene koji sam tad imao manje od godinu dana? Ali otišao je da bi bio heroj, mada je na početku rata imao opciju da ode za Italiju. Ali nije, jer nije želio da bude izdajnik ove zemlje. I šta je dobio na kraju? To što je bio učesnik rata nisu mu nigdje zaveli, ni u kakve knjige, pa čak ni to da  je bio ranjen. A bio je vojnik Zorana Karlice. I sigurno je da nisu bili beznačajni,  jer po Karlici i Trg u Prijedoru nosi ime – piše Nemanja u svokm pismu našoj redakciji.

U pismu navodi i da mu se otac zarekao da ništa neće tražiti od ove zemlje.

– Ja sam bio taj koji je tražio i pisao Vladi da mi pomognu da položim vozački za autobus i državni ispit jer znam ja ko mi nudi posao i čeka me, ali oni nisu imali sluha ni da odgovore a tek nešto više, važniji su asfalti nego ulaganje u omladinu. A nekad nije bilo asfalta ali su ljudi imali živote.I nemojte očekivati da se opet ne daj Bože desi neki rat, nemojte očekivati da ću ja stojati u redu da je branim, ma pobjeći ću na Zapad glavom bez obzira – zaključuje Nemanja na kraju pisma.

KAD SE “ZAGRLE” PRVI MAJ I VASKRS

0

Po dekretu mog pokojnog djeda, poštenog prvoborca i spomeničara Velikog rata, koji je neslavno završio pod točkovima neopreznog vozača, a ne od starosti kako smo svi u porodici priželjkivali, Bog se u kući nije pominjao. Da ne kažem da je bio nepoželjan.

U to vrijeme “iskrenog” socijalizma i stvaranja rodne grude to smo zvanično i poštovali, a krišom… E, to je već druga priča. Tata je u nekim najboljim godinama isključen iz Partije. Nije pomoglo ni to što je Titu, kao najbolji radnik ljubijskih rudnika, garav i crn od rude, sa šljemom na glavi i sjajem u očima te 1972. godine, kada je ovaj posjetio Prijedor, uručio buket cvijeća.

Sjećam se nekih posrnulih gladiola i zadivljenog pogleda mog oca, pa se dalo zaključiti da mu Tito nije bio smetnja, moguće ni ideja socijalizma, ali zato jesu neki lokalni mangupi zbog kojih je ostao i bez članstva, ali i karijere. Bilo, kako bilo, Vaskrs smo, sad po nalogu tate slavili, ali krišom, da djed slučajno ne sazna, i ne daj Bože, zamjeri. U sjećanju su mi ostala crvena jaja i pereci koji i pored svojskog truda moje majke nisu bili ni blizu onih članica Kola srpskih sestara. Ukratko tvrdi kao kamen i nejestivi, ali koga briga. Jeli smo ih, i opet krišom nosili komšijama.

Zato se Prvi maj slavio javno. Budnica i pleh muzika se nije preskakala, a familija je navijala sat da dočeka ljubijski orkestar. Načičkani po prozorima i malo sneni, pažljivo smo im pratili note. I pljeskom ih ispraćali. I sada prva asocijacija na to javno prvomajsko buđenje i taj moj krišom Vaskrs, koji su mi obilježili djetinjstvo, je dobrota u kojoj ni mala nevina, a porodična laž, nikom nije zasmetala.

Godinama poslije Vaskrs je izašao iz ilegale, a Prvi maj, oprosti mi djede, malo gurnut u zapećak i za lijepa vremena sveden uglavnom na roštiljijade. Praznici se ove godine vežu, idu jedan iza drugog. Grle se kao Sana i Una u Novom Gradu. U računici uvijek nezadovoljnih, to je manje slobodnih dana, u mojoj je to ipak sjećanje na djedovu “partizaniju” i tatino poštovanje Vaskrsa. I uvijek stvar izbora.

Dakle, ukoliko slavite, jedno ili drugo, oba ili nijedno, bar tih prazničnih dana budite dobri ljudi. I nije važno da li ćete to raditi tiho ili na sva zvona, istinski je važno da ne zaboravite one koji nemaju. U duhu je praznika, a ni osjećaj nije loš.

Mira Zgonjanin/Kozarski

LJubi je potrebna naša pomoć

0

Jednom sam vas pitala da li ste čuli za Šurkovac? Bilo je to u kontekstu crkve i fratra koji je poznat van granica naše zemlje. Danas to neću. Danas ću vas pitati da li ste čuli za Ljubu Komljenovic. Adresa Šurkovac. Par stotina metara od crkve. Ljubu ne znam lično. Sjećam se da sam je viđala kad sam bila dijete. Radila je u fabrici Rudi Čajavec, blizu pekare u kojoj je radila moja mama. Kažu da je Ljuba u Čajevcu radila jedanaest godina. Nedovoljno za penziju. Onda se desio rat. Rat se nije desi samo Ljubi. Desio se svima nama. Neki su izgubili članove porodice, neki otišli u tuđinu, neki ostali ovde.

Radujem se uspjehu svakog našeg djeteta u inostranstvu. Vesele me doktori, pravnici, režiseri, umjetnici, bankari, bez obzira kako se zvali i iz kog dijela bivše domovine su otišli. Vesele me i uspjesi i onih koji su ostali ovde. Svaka srednjoškolska diploma je uspijeh. Svako rođeno dijete. Svaka izgrađena kuća. Formirana porodica. Ima i onih koje život nije mazio. Poput Ljubice Ljube Komljenović. Iz Šurkovca pored Ljubije. Da. Te Ljube. One za koju je vrijeme stalo.

Zamislite da ste živjeli sa majkom u trošnoj kućici u malom selu. Majka umrla. Vi sami. Bez penzije. Sa stotinjak maraka socijalne pomoći. Sami iz dana u dan. Mjeseca u mjesec. Godine u godinu. Zamislite da vas boli. Zamislite da nemate kome reći. Zamislite samo jednu noć u kućici sa slike. Zamislite zvukove. Zamislite zmije i miševe koji vam se uvlače kroz pukotine. Zamislite par mačaka s kojima dijelite jedinu koricu kruha. Jer ih trebate. Da otjeraju miševe i zmije. Ugriju krilo kad hladnoća prolazi kroz kosti. Da vas saslušaju dok im pričate. Gledaju dok plačete. Jer nema ko drugi. Jer ste sami.

Kažu da su neki lokalni portali pisali o Ljubi prije par godina. Pisali o tome kako je tri dana živjela na vodi i soli jer nije imala šta da jede. I neki lokalci su joj pokušali pokrpati kuću. Nije bilo dovoljno sredstava. Naš interes u većini slučajeva i traje onoliko dugo koliko čitamo priču o nekome.

Otkud ja o Ljubi i otkud danas? Jedan moj sugrađanin je sreo jutros. Stavio objavu na fb. Podsjetio me na to ko sam. Odakle sam. Na činjenicu koliko je Bog bio velikodušan prema meni. Koliko prema nekima nije. Podsjetio me na našu dužnost da pokušamo pomoći. Ostao mi pogled na Ljubinim rukama sa slike. Ruke željne dodira. Zagrljaja. Ljubavi. Roditeljske, supružničke, dječije. To je do Boga. On zna zašto. Te ruke su željne još nečega. Sigurnosti. Ljudskosti. Hrane. To više nije do Boga. Do nas je.

Ako želite pomoći, kontaktirajte Dragu na 065 932 594 ili se, ukoliko želite, odvezite sami do Ljube. Ja ću vjerovati u čudo. Ljuba ga zaslužuje. Tiho u sebi ću se zahvaliti na svemu što mi je Bog dao. Zahvaliti se što mi nije dodijelio takvu sudbinu. Ja danas sjedim i tipkam na kompjuteru dok mi razmažena mačka sjedi u krilu. A mogla sam. Vrlo lako sam mogla biti ona o kojoj pišem. Vrlo lako sam ja, i bilo koja od vas, mogla biti Ljuba. Iz Šurkovca. Ljuba u trošnoj kućici. Na svega par stotina metara od šurkovačke crkve…

Črčkarije

Prijedor
scattered clouds
34.8 ° C
34.8 °
34.8 °
18 %
5.8kmh
25 %
ned
37 °
pon
33 °
uto
36 °
sri
39 °
čet
35 °