NIJE STRAŠNO PONEKAD POSRNUTI NA ŽIVOTNOJ UZBRDICI

0

Kineska poslovica kaže: “Ako čovjeku daš ribu, nahranićeš ga za jedan dan; ako ga naučiš uloviti ribu, nahranićeš ga za cijeli život!“ – istina koju bi malo ko osporio. Međutim, s aspekta današnjeg vremena, ova izreka gubi na snazi. Ne treba ići u nostalgične tonove prema kojima je sve u bivšem sistemu bilo bolje od sadašnjeg. Nikako. I u jednom i u drugom se pretjerivalo. Znalo se za Titove Jugoslavije, kad dolaze gosti, dijete ako nije protjerano u svoju sobu, nije smjelo da zucne dok odrasli pričaju.

Danas sasvim druga slika – domaćini često crvene pred posjetiocima s kojima ne uspiju da prozbore ni riječ od galame svog miljenika. Dijete očekuje nepodijeljenu pažnju kojom je intenzivno obasipano 24 sata dnevno. Ono ne razumije zbog čega bi dolazak gostiju to na bilo koji način poremetio. Očekuje dosljednost od roditelja, a da li je ona usmjerena u dobrom pravcu, nije do djeteta. U želji da poštedimo potomke životne uzbrdice i da se bar ono ne mora boriti za neke stvari, otišlo se u drugu krajnost. Često se ne zna ko je kome roditelj. Domaću zadaću nekad su radili učenici. Sada brižni očevi i majke, nakon dolaska s posla, uzimaju udžbenike i obnavljaju gradivo da bi pomogli svom djetetu. Potvrđuje to nedavni prizor u blizini jedne prijedorske škole. U koloni parkiranih vozila koja su čekala da tog dana odzvoni nastavi, bio je i jedan revnosni tata. Nije gubio vrijeme pa se, čekajući svog mališana, marljivo prihvatio domaće zadaće. Sudeći po brojkama iz udžbenika: 3+2+5, riječ je o nižem uzrastu. Ne sumnjam da je otac zaslužio peticu iz zadaće, ali šta je time postigao? Da li je želio da kupi nešto vremena svom djetetu kako bi se ono posvetilo drugoj zadaći?

Teško povjerovati da je to neophodno, jer sadašnji obrazovni sistem ne opterećuje previše učenike, pogotovo niže uzraste. Hoćemo li dječiju ljubav zaslužiti ako „budemo dobri“? Prije da ćemo tako formirati nemotivisane, inertne, bahate mlade ljude kojima je teško otići do ribarnice da kupe ribu. O štapu za pecanje i ne razmišljaju.

Deborah Sovilj/Kozarski

Hutba razdora

0

Ako bude novog rata u BiH, izbiće zbog vjerskih velikodostojnika. Počev od onih u Islamskoj zajednici.

Svaki čovjek, kao živo biće, ma koliko bio pažljiv i odmjeren, može da pogriješi. Glavni imam Islamske zajednice u prijedorskom naselju Kozarac, Amir Mahić, takođe je pogriješio. I to baš 27. januara, na dan Svetog Save.

Da je sreće, kao što je nije, nakon tog dana od njega i kompletne Islamske zajednice slušali bismo samo izvinjenja. Iskrena izvinjenja, bez prizvuka „ali“. Međutim, sve ono što se desilo i dešava nakon toga prevazilazi granice ličnog, granice izvinjenja i granice jedne religije. Slučaj “Kozarac” polako ali sigurno postaje najveća pukotina između Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice u BiH. Mitropolit dabrobosanski više ne učestvuje u radu Međureligijskog vijeća BiH. Ta institucija ne postoji.

Ako su tačna istraživanja javnog mnjenja, koja kažu da narod u ovoj zemlji najviše vjeruje crkvama, to znači da imamo najveći rascjep između Srba pravoslavaca i Bošnjaka muslimana u BiH od 1995. A, to znači da imamo ogroman problem.

Da nije bilo kamere mobilnog telefona i Interneta, vjerovatno nikad ne bismo saznali kakve sve gadosti o Srpskoj pravoslavnoj crkvi govori prijedorski hodža. To što je jedna njegova takva hutba (govor) objavljena na istom mjestu kao i sve ranije, govori da oni koji su to govorili, snimali i objavili u tome nisu vidjeli ništa posebno! Koliko li je samo takvih ili još gorih govora za koje ne zna niko osim vjernika koji slijepo vjeruju u svaku izgovorenu riječ svog vjerskog vođe? Oni ne znaju šta znači težina riječi autoriteta, ali oni bi trebalo to da znaju.

Šta tjera konkretno vjerskog službenika u Islamu da svom vjernom narodu priča o Svetom Savi? O Srpskoj pravoslavnoj crkvi? O vjernicima te crkve? Sve i da je tačno ono što je izbljuvao. Šta ga briga za drugom konfesijom?! Teško je reći, ali sigurno – ništa dobro.

Umjesto da između ove dvije monoteističke religije traži zajedničke dijelove učenja, među kojima je najviše onog dobrog, ispunjenog ljubavlju, čovjek u odori koji sebe zove imam svojski se potrudio da traži razdor, mržnju, laži. Pri tome, iako intelektualac, olako upadajući u zamku kolektivizacije, nazivajući cijelu jednu religiju sektom, a Svetog Savu začetnikom fašističke ideologije. Slično nekim svojim sunarodnicima koji, zbog zvjerstava pojedinaca u Vojsci Republike Srpske, cijeli srpski narod u BiH nazivaju genocidnim!

Hrvatski narod u NDH nije bio genocidan, uprkos Jasenovcu. Njemački narod pod Hitlerom nije genocidan narod, uprkos Aušvicu. Kako onda može da bude genocidan srpski narod, pa još onaj kome su se desili Aušvic, Jasenovac, Stari Brod, Garavice? Svako onaj ko izgovori takvu monstruoznu konstrukciju nasljednik je fašističko-ustaške ideologije Ante Pavelića, Viktora Gutića, Miroslav Filipovića – fra Sotone i ostalih ideologa i krvnika NHD, koji su čitav srpski narod (posebno u Banjaluci) iz mržnje nazivali grčko-istočnjacima, koje treba zbrisati sa lica zemlje. Dehumanizacija je prvi korak ka zločinima.

Čak ni prvo izvinjenje imama Mahića nije moglo da prođe bez onog prokletog „ali“. Bez pominjanja zločina koji su se desili Bošnjacima u Prijedoru u proteklom ratu, bez isticanja lične tragedije, bez povezivanja nepovezivog. Zločin nad Bošnjacima Prijedora ni po čemu se ne razlikuje od bilo kog ratnog zločina u BiH, nad bilo kim, od strane bilo koga. U svim slučajevima su zvijeri dočekale svojih pet minuta, jer bi u normalnim okolnostima ostali niko i ništa. Ljudski šljam.

Pokušaj pravljenja žrtve od imama koji širi mržnju, a s druge strane njegovo sudsko procesuiranje, samo će dodatno radikalizovati prilike uz BiH, a što odlično ide na ruku mnogim političkim akterima, naročito SDA. Jedini pravi put bio bi da Islamska zajednica, po svojim internim pravilima, sankcioniše imama. I da u dogovoru s drugim konfesijama prestane s paljenjem požara, jer u ovoj zemlji je mnogo onih koji vjeruju da je sve što izgovori svaki imam, pop, fratar ili rabin apsolutna istina. Takva moć nad ljudima daje im veliku privilegiju, ali i obavezu, teret da se ponašaju sto puta odgovornije, tim prije što žive u zapaljivoj zemlji kao što je BiH.

Nažalost, postuvredljive reakcije poglavara Islamske zajednice u BiH pokazuju da od toga neće biti ništa. I on, kao i imam Mahić, nastavlja sa stavljanjem znaka jednakosti između uvreda na račun SPC i zločina nad njegovim narodom. Po matrici, mi smo stradalnici i imamo pravo da vas vrijeđamo i ponižavamo. To nije tumačenje vjere, to nije pravo na slobodu govora, to je novo iskrivljavanje religijskog tumačenja za potrebe trenutne situacije, politike ili nečeg još goreg.

Jer, šta će se dalje desiti ako svi vjerski poglavari, svih konfesija u ovoj zemlji, zločine nad svojim sunarodnicima počnu da povezuje sa „zlom“ religijom, koju navodno ispovijedaju zločinci? Desiće se osveta. Zato, ako čujete pravoslavnog popa, ili bilo čijeg sveštenika, da govori takve stvari, molim vas – reagujte. Makar snimite i objavite.

Ne dozvolite ludacima da vam ispiraju mozak.

Slobodan Popadić/Srpskainfo

NISKI NAPON, NA NISKOM NIVOU

0

“Da li je moguće da u 21. vijeku mi i dalјe govorimo o …..”, pa se onda dopuni sa putevima, vodom ili električnom energijom, u zavisnosti od toga koji od tih problem u tom momentu bude aktuelan. Riječ je o nekoj osnovnoj infrastrukturi koja bi, valјda, trebalo da se podrazmijeva. Naglasak na trebalo. Jer nas je stvarnost ponovo podsjetila da se kod nas malo šta podrazumijeva. Demantovao nas je snijeg, zbog kojeg su u mnogim prijedorskim selima, proteklog mjeseca, ostali  bez struje. U nekim prijedorskim naselјima sijalice su bile ugašene i tri dana. I zamrzivači, pumpe za vodu, i još niz uređaja bez kojih se ne može. A i oni bez električne energije. Nije struja luksuz, “gotiva” ili nešto slično. Ona je danas nasušna potreba za svakodnevno funkcionisanje. Jer, 21. vijek je. Ali drvene bandere u mnogim nisu. One su iz dvadesetog, i to ne iz ovih poslјednjih dekada. I često su nakrivlјene. Tornjevi u Pizi za one sa jeftinijim ulaznicama.“Šprajcanje”, “ankerovanje” i slične terenske ( a i jezičke) improvizacije na niskonaponskoj mreži dobro su poznate našim selјacima. Gdje god nađeš zgodno mjesto, banderu zaveži. Kolac, šlјiva, šta se nađe. Da ne padne. Do eventualne rekonstrukcije mreže. Nakrivlјene drvene bandere postale su dio pejzaža u našim selima. Kako se u šali može čuti, niskonaponska mreža u svakom pogledu.

Ali nije smiješno. Nestanci struje i ostale stvari na nekim mjestima su toliko česti da su postali dio folklora. Mještanin jednog sela reče da je početkom godine počeo da vodi dnevnik prekida u snabdijevanju električnom energijom. U februaru je odustao,  kaže, unosa podataka je bilo isuviše. S druge strane, radnici preduzeća zaduženih za održavanje su u istim tim uslovima koji  su napravili havariju na elektro-mreži istu popravlјali. Po istom tom snijegu, kiši, vjetru. A ponegdje i u vodi do kolјena. I to je još jedan razlog za sveobuhvatnu rekonstrukciju mreže. Da, kvarovi se neće moći izbjeći, ni sa sto odsto obnovlјenom mrežom. Ali se mogu svesti na najmanju moguću mjeru. Potrošači imaju struju, dispečeru manje zvoni telefon, a radnicima olakšava rad. Igra u kojoj svi dobijaju.

A sva priča o nekom  razvoju sela ne bi trebalo da počinje sa nekim pompeznim nazivima nekavih projekata. Infrastruktura prvo, pa onda nadgradnja. Utrkujemo se da lik i ime Nikole Tesle ugradimo gdje god je to moguće, pa možda i gdje mu mjesto nije. A postoji rizik i da postane samo apstraktni konfekcijski motiv, bez istinskog razumijevanja veličine njegova djela. Možda bi, samo možda, najveće priznanje našem velikanu, selјačkom djetetu, bilo upravo to. Da upravo ta sela, slična Smilјanu u kojem je rođen, budu uredno snabdijevena električnom energijom. Da, u 21. vijeku.

Zoran Jelić – Kozarski

Uuuuuh živote, zdravi živote!

0

Da li ste ikad razmišljali o zdravom životu? Jeste sigurno, i ja sam. Da li znate kako je teško zdravo živjeti? A šta na to sve kažu nutricionisti…

Kažu da svaki dan moramo pojesti jednu jabuku, a i jednu bananu radi kalijuma. Limun zbog vitamina C, i obavezno popiti jednu šolju zelenog čaja (bez šećera zbog prevencije dijabetesa) za smanjenje masnoće u krvi…

Svakoga dana moramo popiti dve litre vode (da, i poslije je izbaciti, što udvostručuje vrijeme koje smo do sada provodili u WC-u).

Svakoga dana treba uzeti barem jedan Bioaktiv ili bar jednu čašu jogurta da bismo imali sve dobre bakterije, za koje niko ne zna šta su tačno, ali ako se ne obezbjediš sa barem milion tih bakterija, vidjećeš svog boga…

Svakoga dana jedan aspirin, za prevenciju infarkta, i jedna čaša crnog vina, da bi ta prevencija imala jače uporište. I jednu čašu bijelog, za živce…I jednu čašu piva, ne mogu se sjetiti za šta… međutim, ako ih popiješ odjednom, možeš dobiti moždani udar, ali ne sekiraj se, nećeš ni osjetiti…

Kažu da bi trebalo 4 do 6 dnevnih obroka, laganih, s tim da ne smiješ zaboraviti žvakati svaki zalogaj 100 puta. Tako da ti samo za jelo treba 5 časova…

E da, iza svakog jela trebalo bi oprati zube, i poslije jabuke, i poslije bioaktiva, i poslije banana, i poslije …I tako sve dok imaš zube u ustima, s tim da ne zaboraviš zubni konac, masažu desni i ispiranje vodicom za usta…Bilo bi dobro urediti kupatilo, možda staviti unutra TV, jer s obzirom na vodu, i zube, provešćemo puno, puno vremena unutra…

Treba spavati 8 i raditi preko 8 časova, plus 5 za jelo, to je 21. Ostaje nam 3 časa, ako nije gužva u saobraćaju. Prema statistikama, prosječno provedemo 3 časa dnevno čitajući novine i portale jer moraš ostati informisan, da bi imao kritičarski stav jer kako ćeš na društvene mreže neinformisan i bez stava…. Sada se to više ne može, jer svakoga dana moraš imati vremena i za dodir s prirodom. Treba hodati najmanje pola časa (savjet: nakon 15 min kreni natrag jer ako ne, pola časa postaje cijeli čas).

Računica kaže da je za sve to potrebno minimalno 32 časa. Jedina mogućnost koja se nameće je raditi nekoliko stvari istovremeno:

Npr: tuširaš se hladnom vodom i držiš usta otvorena i tako popiješ dvije litre vode. Dok izlaziš iz kupatila s četkicom za zube u ustima, istovremeno gledaj TV i čitaj portale.

Ostala ti je jedna ruka slobodna? Nazovi prijatelje! I rodbinu! Popij vino (nakon razgovora s rodbinom trebaće ti).

I dok ližem med s drvene kašike, koji je vrlo zdrav ide mi se hitno u WC ali uštediću par minuta istovremeno perući zube….

Uuuuuh živote, zdravi živote!

IZA NAS I ISPRED NAS PAVLE, NAS IMA, A MOŽDA I NEMA

0

Ne volimo broj 13. Mada pouzdano ne znamo zašto, ali kažu da nije dobar, da je baksuzan. A ne možemo ga izbjeći. Ima mnogo takvih brojeva. Među njima je i onaj koji kaže da je prošlo 13 godina otkad je otišao najbolјi i najveći od nas i među nama. Upokojio se patrijarh Pavle. Sitne građe i često povijenog hoda, bio je veći i krupniji od svih nas zajedno. Bio je sve ono što mi bili nismo, što nismo ni mogli, ni znali, ni htjeli, ni smjeli da budemo. Bio je naše moralno uzdignuće, koji je na onako malim, a nebeskim plećima, nosio sve naše grijehe, padove i posrnuća. Kad je otišao gore na nebesa silna, mi smo se malo skamenili bili, žaleći našeg Pavla, a više žaleći i sebe. Jer bez njega, ko će naše grijehe okajati, ko će naše pjesme zaigrati, ko će našu tugu zakopati, ko će našu muku razabrati. Ko će čuti kada nam koraci utihnu na polomlјenim putevima bez pravca i cilјa. Ko će vidjeti mrak kad oči savlada. Ko će naše snove zasnovati.

Kada je otišao Pavle, znajući šta smo izgubili, mislili smo da ćemo biti bolјi, da ćemo sve pokušati da tako i bude. Možda smo nešto i pokušali, ali bolјi postali nismo. Nismo ni mogli. Previše smo se razbraćili, rasestrili, razdjecili, razroditelјili, da do Pavlovog vapaja „budimo lјudi“ ne nađosmo pravog puta i putovanja. Tako nam je to, neki će se sjetiti kad je Pavle otišao, neki drugi neće. Ni jednima ni drugima, ni onima što se sjećaju ni onima koji ne pamte, neće biti bolјe. Zakasnili su i jedni i drugi da sami sebi zapriječe put kojim nije trebalo ići onda kada je to moglo dok je Pavle nosio naš krst i naše uzdahe. Koje li čudo treba da se desi da se ponovo pobratimo, posestrimo, poroditelјimo i podjecimo danas ili sutra, kad to nismo mogli juče dok je naš veliki patrijarh Pavle hodao sa nama, a ponajviše umjesto nas. Hodaj oče, puteve naše ti najbolјe znadeš. Možda ćemo s tobom prohodati i mi.

Zoran Sovilј/Kozarski