Ako bude novog rata u BiH, izbiće zbog vjerskih velikodostojnika. Počev od onih u Islamskoj zajednici.
Svaki čovjek, kao živo biće, ma koliko bio pažljiv i odmjeren, može da pogriješi. Glavni imam Islamske zajednice u prijedorskom naselju Kozarac, Amir Mahić, takođe je pogriješio. I to baš 27. januara, na dan Svetog Save.
Da je sreće, kao što je nije, nakon tog dana od njega i kompletne Islamske zajednice slušali bismo samo izvinjenja. Iskrena izvinjenja, bez prizvuka „ali“. Međutim, sve ono što se desilo i dešava nakon toga prevazilazi granice ličnog, granice izvinjenja i granice jedne religije. Slučaj “Kozarac” polako ali sigurno postaje najveća pukotina između Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice u BiH. Mitropolit dabrobosanski više ne učestvuje u radu Međureligijskog vijeća BiH. Ta institucija ne postoji.
Ako su tačna istraživanja javnog mnjenja, koja kažu da narod u ovoj zemlji najviše vjeruje crkvama, to znači da imamo najveći rascjep između Srba pravoslavaca i Bošnjaka muslimana u BiH od 1995. A, to znači da imamo ogroman problem.
Da nije bilo kamere mobilnog telefona i Interneta, vjerovatno nikad ne bismo saznali kakve sve gadosti o Srpskoj pravoslavnoj crkvi govori prijedorski hodža. To što je jedna njegova takva hutba (govor) objavljena na istom mjestu kao i sve ranije, govori da oni koji su to govorili, snimali i objavili u tome nisu vidjeli ništa posebno! Koliko li je samo takvih ili još gorih govora za koje ne zna niko osim vjernika koji slijepo vjeruju u svaku izgovorenu riječ svog vjerskog vođe? Oni ne znaju šta znači težina riječi autoriteta, ali oni bi trebalo to da znaju.
Šta tjera konkretno vjerskog službenika u Islamu da svom vjernom narodu priča o Svetom Savi? O Srpskoj pravoslavnoj crkvi? O vjernicima te crkve? Sve i da je tačno ono što je izbljuvao. Šta ga briga za drugom konfesijom?! Teško je reći, ali sigurno – ništa dobro.
Umjesto da između ove dvije monoteističke religije traži zajedničke dijelove učenja, među kojima je najviše onog dobrog, ispunjenog ljubavlju, čovjek u odori koji sebe zove imam svojski se potrudio da traži razdor, mržnju, laži. Pri tome, iako intelektualac, olako upadajući u zamku kolektivizacije, nazivajući cijelu jednu religiju sektom, a Svetog Savu začetnikom fašističke ideologije. Slično nekim svojim sunarodnicima koji, zbog zvjerstava pojedinaca u Vojsci Republike Srpske, cijeli srpski narod u BiH nazivaju genocidnim!
Hrvatski narod u NDH nije bio genocidan, uprkos Jasenovcu. Njemački narod pod Hitlerom nije genocidan narod, uprkos Aušvicu. Kako onda može da bude genocidan srpski narod, pa još onaj kome su se desili Aušvic, Jasenovac, Stari Brod, Garavice? Svako onaj ko izgovori takvu monstruoznu konstrukciju nasljednik je fašističko-ustaške ideologije Ante Pavelića, Viktora Gutića, Miroslav Filipovića – fra Sotone i ostalih ideologa i krvnika NHD, koji su čitav srpski narod (posebno u Banjaluci) iz mržnje nazivali grčko-istočnjacima, koje treba zbrisati sa lica zemlje. Dehumanizacija je prvi korak ka zločinima.
Čak ni prvo izvinjenje imama Mahića nije moglo da prođe bez onog prokletog „ali“. Bez pominjanja zločina koji su se desili Bošnjacima u Prijedoru u proteklom ratu, bez isticanja lične tragedije, bez povezivanja nepovezivog. Zločin nad Bošnjacima Prijedora ni po čemu se ne razlikuje od bilo kog ratnog zločina u BiH, nad bilo kim, od strane bilo koga. U svim slučajevima su zvijeri dočekale svojih pet minuta, jer bi u normalnim okolnostima ostali niko i ništa. Ljudski šljam.
Pokušaj pravljenja žrtve od imama koji širi mržnju, a s druge strane njegovo sudsko procesuiranje, samo će dodatno radikalizovati prilike uz BiH, a što odlično ide na ruku mnogim političkim akterima, naročito SDA. Jedini pravi put bio bi da Islamska zajednica, po svojim internim pravilima, sankcioniše imama. I da u dogovoru s drugim konfesijama prestane s paljenjem požara, jer u ovoj zemlji je mnogo onih koji vjeruju da je sve što izgovori svaki imam, pop, fratar ili rabin apsolutna istina. Takva moć nad ljudima daje im veliku privilegiju, ali i obavezu, teret da se ponašaju sto puta odgovornije, tim prije što žive u zapaljivoj zemlji kao što je BiH.
Nažalost, postuvredljive reakcije poglavara Islamske zajednice u BiH pokazuju da od toga neće biti ništa. I on, kao i imam Mahić, nastavlja sa stavljanjem znaka jednakosti između uvreda na račun SPC i zločina nad njegovim narodom. Po matrici, mi smo stradalnici i imamo pravo da vas vrijeđamo i ponižavamo. To nije tumačenje vjere, to nije pravo na slobodu govora, to je novo iskrivljavanje religijskog tumačenja za potrebe trenutne situacije, politike ili nečeg još goreg.
Jer, šta će se dalje desiti ako svi vjerski poglavari, svih konfesija u ovoj zemlji, zločine nad svojim sunarodnicima počnu da povezuje sa „zlom“ religijom, koju navodno ispovijedaju zločinci? Desiće se osveta. Zato, ako čujete pravoslavnog popa, ili bilo čijeg sveštenika, da govori takve stvari, molim vas – reagujte. Makar snimite i objavite.
Ne dozvolite ludacima da vam ispiraju mozak.
Slobodan Popadić/Srpskainfo
