IZOLACIJA

0

Tri dana sam imala temperaturu, šmrcala, kihala. Mislim nešto, vozim biciklo, minus ujutro, hladno, prehlađena sam. Ni napamet mi nije pala korona. Preležala je prošle godine, tri puta vakcinisana “kinezom”, dakle sigurna. Sestra me, uz silno nabjeđivanje (žena insisitira, ja uz sve moguće argumente odbijam) ipak natjera da uradim test. Onaj kućni.

Pocrveni za manje od tri sekunda. Ne vjerujem, šaljem je u apoteku da kupi novi. Opet isto. Šta ću, ujutro se pokupim i pravac Ari-ambulanta. Uzeše nalaze, ponoviše test, pozitivan opet, slušaju pluća, propisuju terapiju. Sve uredno i platim, test, vađenje krvi, šoping u apoteci. Idem u izolaciju koja mi pada prilično teško, jer pripadam onim koji mogu više biti pod vodom, neću kući. Sedam dana, od sobe, preko kupatila, do kuhinje i frižidera, apetita ne manjka, pa dugog telefoniranja…

Ide nekako, a iznad glave mi glupo pitanje, otkud sad, kada je skoro pa nema, da spušim koronu? Nema odgovora. U izolaciji redom pratim vijesti. U subotu zatečena. Na gradskoj deponiji pronađeno tijelo novorođenčeta. Obdukcija pokazala da je zadavljeno plastičnom kesom. Odmah po rođenju. Kako čovjek da objasni to i takvo zlo. Znam parove koji troše vrijeme, novac, život, na želju da postanu roditelji i ne razumijem zašto dijete, onaj ko ga nije želio, nije negdje ostavio. Živog i dao mu pravo na život.

U ponedjeljak opet tuga. Ubijen je Radenko Bašić, dobar čovjek, veliki profesionalac. Na putu prema poslu, ujutro oko sedam, mučki s leđa, patolog tvrdi iz neposredne blizine, pucano mu je u glavu. Boli me ta strašna vijest. Kao čovjeka. Tuga za njegovu porodicu, za moj grad, njegove radne kolege iz Policijske uprave Prijedor, tuga za sve i jednog normalnog čovjeka. Da li je iko od nas pomislio da se te neke strašne slike koje smo pratili po bjelosvjetskim vijestima mogu dogoditi u našem malom mjestu. A jesu nažalost. I na tešku muku. I vrište pitanja, zašto, s kojim motivom, s kojim pravom, zbog čega…

Počelo je proljeće. Ne tako lijepo, jer su ga ko da je ukleto, odmah s početka obilježile ove strašne vijesti. A nekako je s prvim danima i hladno. Ne znam da li griješim, ali ranijih godina, bar mi se čini da je tako, bilo je toplije. U sjenci ovih sumornih vijesti ne uspijeva čak ni pokušaj da makar u proljeću pronađem tračak lijepog. Možda kasnije… Još dan, dva u izolaciji i tačka na drugu preležanu koronu. I izlazak napolje. Van, mada mirišem da mnogo šta više ne može biti isto.

Mira Zgonjanin

ŠTA KAD NAIVNO POVJERUJEŠ DA TI INTERNET MOŽE SKINUTI KILE…

0

Ne treba biti naivan u životu. Još manje lakovjeran. A nama ženama se to često dešava. Ili se zaljubiš u pogrešnog, ili pravog makneš u stranu, ili nasjedaš na loše tračeve, sitne priče, još sitnijih duša… Ne mislim pri tom, da svima bude jasno, da smo zbog gore navedenog, glupe. Prije je “da tu ima ovo malo duše”, pa počesto umjesto glavom mislimo guzicom.

I tu je problem. Pogotovo kad voliš tu istu guzicu da smjestiš u frižider. Kad vrijeme za to nije. I kilice se gomilaju. Ništa ne možeš da obučeš, nisi više ni tako zgodna, ni atraktivna, ličiš na plast, u zemi nema kaiša za obim tvog struka, nezadovoljna si tim stanjem, ali i lijena. Prvo da probušiš kašiku, a onda i trčkaš po stadionu, ali ne za fudbalerima, već zbog skidanja kila. Priča tako meni moja drugarica, kako je kilice odlučila da skine na najjednostaviji mogući način.

Bez znoja, truda, trčkanja i probušene kašike. Elem, dohvati se ona računara i nađe keto dijetu. Čitaj to velikim slovima. “Pitaju me na toj stranici koliko kilograma želim da smršam. Presrećna, ukucam deset. Kao velim sama sebi, biće i to dovoljno. Vraćam se na staro. U nadi da je to rješenje, taknem enter i otvorim drugu stranicu. Piše, uplatite 25 maraka za jelovnik. Kažem u sebi, aj dobro. Nije skupo, ako će deset kila dolje”, priča mi ona i dodaje da je sebe već vidjela u potpuno novom izdanju.

Oduševljena, plati traženi iznos. Karticom. Kad ono otvori se nova stranica. “Piše doslovce “O, malo je to para za deset kila”. To je jelovnik za pet. Traže mi još 25 maraka. Šta ću, odustanem. Vidim đavo odnio šalu. Ostala s kilama, a bez para, a ne znam šta me čeka na sljedećoj stranici, a na prvu ne mogu da se vratim”, govori i umire samoj sebi od smijeha.

Oprostila se od 25 maraka, guzicu opet vratila u frižider i zaboravila na jelovnik keto dijete. Prođe mjesec dana, a s računa moje drugarice opet u nepovrat ode 25 maraka. Ona u banku, da se kao informiše. Na izvodu vidi da su joj s računa za nepostojeću keto dijetu u međuvremenu skinuli još 25 maraka. “Bankarka mi pojasni da mi je hakovan račun. Šta ću, ugasim ga i otvorim novi. Tako da me lijenost i naivnost koštala 75 maraka. Sva sreća da se samo na tom završilo i da nisam okrenula narednu stranicu. I to ti je živa istina”, ispriča mi ona.

E zašto mi je ispričala ovu priču i poželjela da je podijeli sa svojim sugrađankama? Pa zato valjda, da shvate da mogu biti prevarene. Na njen ili sličan način. Nijanse su u pitanju, ali je na kraju okus uvijek isti. Znam to.

Mira Zgonjanin

Kome je do rata???

0

Stvarno zvuči nevjerovatno da danas postoje ljudi koji prizivaju da se u BiH na ljeto dogodi rat!?

Iako još nisu zacijelile rane iz prethodnog rata, nađu su budale koje su spremne prizivati novi.

Što je najgore, to dolazi od ljudi koji su zaduženi da nas čuvaju i da se brinu o našoj bezbjednosti.

Krim inspektor iz Unsko-sanskog kantona, Adi Crnčević, i njegovi drugovi iz Oružanih snaga BiH preko Fejsbuka su poslali poruku građanima da su spremni i da se nadaju ratu u BiH!

Zar posao inspektora nije da se brine o bezbjednosti građana, da štiti sve državljane BiH, a ne da poziva na oružane sukobe?

Kako će se osjećati građani koje on zaustavi, a koji su druge nacionalnosti; da li trebaju strahovati od njega?

Dok oni poziraju sa mitraljezima u vojnim uniformama, otkopavaju i podmazuju puške i pričaju o tome da li je neki agresor motivisan, ne vide krizu koja se dešava u cijelom svijetu.

Zar im nije dovoljno da upale televizor i vide rat u  Ukrajini i sjete se svih grozota koje smo prošli sa nedavnim ratom, a oni se i dalje nadaju da će nositi puške i pucati po svojim sugrađanima?!

Bolje bi im bilo da odu na benzinsku pumpu i vide cijene goriva, ili da odu do prve prodavnice i vide koliko danas košta ulje ili brašno, pa da se bore za niže cijene, a ne da šire ove glupe priče po društvenim mrežama.

Ako ovaj slučaj prođe nekažnjeno, onda se šalje poruka svim ekstremistima da je dozvoljeno prijetiti sugrađanima i pozivati na rat.

Savjesni građanin, koji je prvi primijetio ove uznemiravajuće poruke na društvenim mrežama, odmah je sve prijavio Agenciji za istrage i zaštitu BiH.

Sada se prvi korak očekuje od njih i od MUP USK, koji moraju preduzeti oštre mjere protiv policijskog inspektora. Međutim, znajući šta se posljednjih sedmica dešavalo na području tog kantona, iskreno, ne možemo ni očekivati bilo kakvu reakciju od njih.

Goran Obradović

I GAĆE U ZALIHAMA

0

I ako ne praviš zalihe misliš o njima. Bar većina. Ja, priznajem javno, ne. I dalje kupujem dnevno, samo onoliko koliko treba. Kad je riječ o brašnu, od starog drugara na poklon sam dobila dvije kile pšeničnog, dvije kuruzovog i kilu heljdinog. Onog ispod vodeničnog točka. Stavila ga u frižider da ga spasim od kućnih moljaca, onih što se razmnožavaju u vazduhu.

I računam potrajaće bar dva mjeseca, jer sam rernu od tada ugrijala samo za dvije otanje kuruze. Bile su odlične. Pričam to mojoj poznanici. Onako ponosno, ona me gleda kao posljednju glupaču. Škilji preko mene, trepće, vrpolji se, vidim žuri se negdje. “Znaš, planirala sam da kupim dvije, tri vreće, dok nije još poskupilo. Moj rođak, znaš onaj što radi tu i tu, pa mi objašnjava, od broja telefona, do kućnog broja je kupio 150 kila. I kaže još će. Pametan je on, zna šta treba imati u kući”, priča nevezano. Jebe je status, onaj penzionerski, jer da je penzija veća, bile bi i zalihe.

Možda i šleper, kao da će se, kao što reče jedan lik, uštipcima gađati. Kažem joj to s osmijehom, mada vidim da joj ne prija moj humor. Smatra da sam budala i da se sa tako važnim stvarima, kakvo je gomilanje brašna, ulja, šećera, toalet papira ne smiješ zajebavati. Ozbiljna je to priča dragi moji. Moja pokojna baka, ona mamina, jer tatina je bila baba, u zalihama nije imala brašna, jbg sirotinja, ali zato jeste nekoliko novih gaća.

Znaš ono kad ideš kod doktora, pa da obučeš. Da se ne brukaš. Te gaće je ta moja baka ljubomorno čuvala na dnu ormara. U lavandi, čiste i mirisne, nestvarno bijele, čekale su pravu priliku da se navuku. Baka je voljela te svoje gaće, ali još više mene. Jednom me je presvukla u te svoje velike gaće, da ne prljam gradsko ruho. “Idi, sad se igraj!” I jesam, sve dok nisam poderala te njene gaće.

Otišla zaliha kao da je nije ni bilo. Baka žalosna, ja sa svojih šest, sedam godina, nesvjesna da se i zbog gaća može tugovati. A ona baš jeste. Nikad od nje poslije nisam čula da nešto gomila, osim jabuka koje je potezom čarobnjaka vadila iz kecelje. I poklanjala mi na odlasku. Te moje “milošte iz njedara” odavno nema, jer nema ni te moje dobre bake, ali nema ni zaliha. Znam da nema svrhe.

Mira Zgonjanin

OTVORITE OČI I POGLEDAJTE OKO SEBE

0

Ovih dana iz glave mi nikako ne izlazi jedno slučajno poznanstvo. Tu, u našoj blizini, na Gradskoj tržnici, dirljiv susret dvije žene. Zagorke (83) i izgledom duplo mlađe Mire koja je, među brojnim prodavcima, uočila baš tu staricu koja umorna i promrzla, s tezge, svojim radom pokušava da sebi i mlađem sinu, inače invalidnom licu, namakne pare za svakodnevno preživljavanje.

Jedan dan Mira je Zagorki donijela jaknu, drugi joj je poklonila svoje rukavice, skinula ih i dala Zagorki, da joj se ruke ne mrznu. U međuvremenu je “počistila” Zagorkin štand. Sve što je starica pješke i na leđima dovukla u Prijedor iz sela podno Kozare, u tren pokupovala. Nije bilo puno, nekoliko hrpica salate, peršuna, sušene jabuke za kompot, priglavci… Samo zato da se starica na pijaci ne bi dalje smrzavala. Nije bilo ni mnogo drame oko ove kupovine, a ni velikih riječi.

Jednostavno, jedna je prepoznala tuđu muku, druga joj se na svoj način, toplim, ali umornim pogledom zahvalila. I otišla. Sutra će opet po ovom minusu na pijacu, iza štanda srećna ako kući donese 10, 20 maraka. Ne žali se Zagorka na život koji ima. Lagano našoj ekipi kaže: “Tako mora, jer drugog izlaza nema.” Vidi se, mučne joj i kamere i novinari. Dosadni smo, ali ipak priča. I Mira je otišla nekim svojim putem. I kad ponovo dođe u Prijedor, opet će vjerovatno do pijace, da vidi da li ima Zagorke. I da ako je tu, opet sve kupi.

Ove priče su rijetke i zato valjda i meni dragocjene. Koliko se često u ovim mučnim vremenima korone, bez nje sad ne ide ni jedna priča, osvrnemo oko sebe. Da pogledamo ljude, da vidimo da li im je teško, kako žive, imaju li kakvu muku, problem koji bi valjalo zajedno pobijediti. Hvata li nas panika od tog da smo sami sebi centar svijeta, a problemi koje imamo poput planine.

Imamo li saosjećanja prema drugim ljudima ili nam je sve manje važno osim nas samih. Saosjećanje sa onim koji u tom trenutku ima manje nego neko od nas, ma kako to naše bilo malo, nije ta roba koju je Mira kupila sa štanda. Znam pouzdano da joj ne treba, kao ni što našoj Zagorki ne treba milost, ali je “knjiga” iz koje bi trebali učiti.

Isključivo oni, koji ovo “gradivo” nisu prešli u rođenoj kući ili na nekoj od životnih stepenica. Vrijedi pokušati, jer osjećaj da si dobar čovjek je neprocjenjiv. Zato, otvorite oči i pogledajte oko sebe. Ako makar negdje prepoznate priču sličnu Zagorkinoj i ne okrenete glavu od nje, ima nade za nas.

M. Zgonjanin

Prijedor
overcast clouds
20.8 ° C
20.8 °
20.8 °
71 %
0.9kmh
100 %
čet
21 °
pet
23 °
sub
25 °
ned
21 °
pon
23 °