Mrači mi se od dugovanja. Rata kredita, pozajamica, stalnih slaloma kako pokriti jedno, a namaći ovo drugo. Znate već kako to izgleda. Do polovine mjeseca plaćaš jedno, pa onda s kartice dižeš neku drugu lovu, pa plaćaš ovo prvo. Uglavnom, moraš platiti.
Svojevremeno sam iz vlastite gluposti napravila račun za telefon od preko 400 maraka. I dok sam se ja sirota ubjeđivala, žalila kome sve već ne, stigla je tužba. Na kraju sam morala platiti. Isto kao i grijanje, račun za vodu ili reprograme koji nastaju onda kad danima, zbog depresije izazvane besparicom, ignorišem poštansko sanduče i račune u njemu. Drugarice, ne gospođo, jer to nisam, kao da vrišti sa svih tih računa. I plaćam…
Zato me kao drugaricu ne malo iznenadi izjava cijenjenog nam doktora i predsjednika prijedorskog DNS-a, Gorana Predojevića koji na pres konferenciji ležerno izjavi da je iz medija saznao da su na adresu Gradske uprave došle sudske presude teške 1,1 miliona maraka?!
Požali se pri tom, da mu nije rečeno o kakvim se presudama radi, pa opet ležereno konstatova da su presude, valjda bi to trebala biti olakotna okolnost, dolazile uvijek, kako precizira i za vrijeme dok je na vlasti bio DNS. Da li tragom tog razmišljanja to znači da ih i sad trebamo ignorisati, da će rate u reprogramu ili cjelokupan iznos sudskih presuda biti manji i da se svi oni koji zavise od gradskog budžeta mogu pokriti jorganom preko glave i mirno zaspati.
U plaćanju svojih računa ovu metodu još nisam probala, ali čisto onako praktično, kad sklapam kockicu po kockicu, bojim se da ta ležernost i logika ne plaćaju dugovanja, mada možda ne bi bilo loše ni eksperimentisati. Ili probati sreću sa onim što nakon ponoći na TV ekranima nude skidanje crne magije i ostale “vragolije”. Možda i pomogne.
Na gradskom stadionu u Prijedoru odigrano je prvo kolo Omladinske Premijer ligi Bosne i Hercegovine, a otvorili su je sjajni juniori, „Rudara„ i banjalučkog „Borca“. Atmosfera na stadionu u skladu s epidemiološkim mjerama. Dosadna. Dakle, tribine prazne, bez gledalaca, na stadionu osim mladih fudbalera, trenera i podrazumijeva se sudija tek dva fotoreportera i dva novinara. Fudbalski mečevi na koje će se navijači Prijedora morati navići. Doduše ne svi, jer je na samo nekoliko metara od stadiona, na jednoj betonskoj ploči najmanje njih 50-tak bez ikakvih problema, ali i bez zaštitne maske i bez distance odgledalo utakmicu bodreći svoje favorite.
Nema šta, snalažljivosti nam ne manjka. Da li na našu ili na njihovu štetu pokazaće vrijeme, već u u naredne dvije nedjelje. Da li se moralo na betonski krov ili se utakmica mogla odgledati ipak sa tribina gdje je bilo dovoljno mjesta za pristojno fizičko rastojanje od dva metra ali i ugodnije praćenje fudbalskog meča to je već naredno pitanje za epidemiloške i nogometne znalce koji i znaju da nam disciplina i nije baš jača strana.
Tribine će vjerovatno upravo zbog tog, dok se korona ne zauzda ostati prazne, a do tad, pa nije isključeno da betonski krovovi poslovnih prostora, tik do gradskog stadiona postanu VIP lože. Fale još samo tapkaroši.
U trgovinama ovih dana ne možete promašiti tegle s natpisom “Misli na druge”. Postavili su ih prijedorski gimnazijalci kako bi uz Vašu pomoć pomogli petočlanu porodicu Dondur iz Kamičana. Jednostavno je, kad vidite tu teglu, a imate koju markicu viška, ubacite je po onoj dobro poznatoj “vaše malo, nekom je puno”.
Ukoliko to ne uradite, a makar i pomislite da bi valjalo pomoći i to je u redu. Pomoći ćete neki drugi put. Slična priča dolazi i od osnovaca iz “Dositeja Obradovića”. Prikupljaju pomoć za socijalno ugrožene porodice kojim je požar u Raškovcu oštetio stanove. Očito je da su ljudi siromašni, da sami ne mogu i djeca su odreagovala. Opet na pravi način.
Dobra su nam djeca i to me raduje. Počesto bolja i od nas velikih. Ovi iz Gimnazije podsjetili su me na vrijeme kad sam bila učenik ove škole. I na matursku ekskurziju na koju je tad trebao ići cijeli moj razred. Dva učenika su odustala, jer nisu imali para. Nismo pristali na odustajanje i prikupili smo novac. U krug “prošetali” šešir koji smo napunili novčanicama. Dovoljno za priliku da zajedno doživimo ovo putovanje.
U ovoj sad pomoći i onoj koju pamtim iz svojih gimnazijskih dana samo je malo finesa i boja, a suština ista, da se nađeš u pravom trenutku i na pravom mjestu i onom kom treba, pružiš ruku. Kad to rade odrasli, ozbiljni ljudi, a znam mnogo i takvih, onda se to valjda podrazumijeva, kad to rade djeca onda imamo šansu, da i mi budemo bolji, ali i ponosni na njih što smo ih naučili nekim normalnim ljudskim vrijednostima.
Ovih dana traje kampanja borbe protiv nasilja nad ženama. Iskreno, užasavam se bilo kakvog nasilja i ne volim te precizne kvalifikacije “nad kim”, jer nasilje je nasilje. I to je posao za stručnjake. Na nama je da ga ne trpimo. I da progovorimo ukoliko ga ima. Prisjetila sam se jedne starije žene koju je muž nemilosrdno godinama tukao. Kad sam je upoznala zahtijevala je da mi ispriča tu svoju priču. Apsurdnu, jer je on godinama mlatio iz invalidskih kolica. I nikad nije pobjegla od udarca, a sklanjala se tek onda kad bi se on “umorio”.
Onda je odlučila da stavi tačku i ode. Rekla mi je tad: “Nije važno gdje ću, ali želim da svi znaju za ovo”. I saznali su. Poslije sam je izgubila iz vida. I ne znam šta je s njom, ni kako je završila, ali uvijek, kad se sjetim nje, iskreno požalim što se nije pojavila odmah nakon prvog udarca.
Na redakciju našeg portala stigao je mail od našeg prognostičara Kristijana Vujčića, čije, studiozno pripremljene i obrađene vremenske progonoze redovno čitate. U mejlu stoji da žali što se njegova generacije danas, za 10 godina od mature u gimnaziji neće moći okupiti. Razlog je, kako kaže, taj što su se, skoro pa svi, razišli po svijetu. Tekst koji je tim povodom napisao prenosimo u cjelosti:
POZDRAV GENERACIJI!
• 27. maja 2013. godine održana je maturska šetnja kroz Prijedor a zatim i matursko veče.
Deset godina je prošlo kao tren, kao da se sve to zbilo juče! Koristim priliku da pozdravim svoje kolege i kolegice, drugove i drugarice s kojima sam dijelio školske klupe, sate, dane i godine. Možda nas je život usmjerio na razne strane svijeta ali nas je usmjerio sa zajedničkim sjećanjem na ove dane, srednjoškolske – gimnazijske dane, sa istim nukleusom znanja i vaspitanja naših profesora!
– Gimnazijo naša najdraža! Bastionu civilizacije u ovom gradu. Poštovani moji/naši profesori i profesorice; poštovana, draga i veličanstvena razrednice (mog) – petog odjeljenja, hvala vam što ste nam osvijetlili put. Hvala vam jer ste uvijek bili uz nas i za naše dobro; što ste na najprofesionalniji mogući način obavljali svoj životni poziv. Hvala vam i jer ste od nas stvorili skromne i zahvalne ljude, dostojne civilizacije. U ova teška vremena kroz koji prolazi naše društvo ali i cio svijet, prije svega prosvjetni radnici -navešću primjer tragedije u Srbiji koja je šokirala regiju ali i “bijela kuga” i odliv stanovništva ka zapadnijim državama – koji se dešava u kontinuitetu; nisu niti malo lak zadatak za vas i za nas kao društvo u cjelini! Mnogi od nas tj. naše generacije imaju svoju djecu i uvjeren sam da će ih vaspitati tako da im profesor/ica odnosno, prosvjetni radnik bude ono što je planeti sunce, izvor života, znanja i prije svega putokaz.
– Profesori/ce, želim vam mir i sigurnost u vašem životnom pozivu, mirne i dobre đake – djecu/tinejdžere, koji znaju za sitne nestašluke ali ne za ovakve horore i tragedije!
Sjetimo se sada svi preko 100 godina duge, slavne istorije naše gimnazije!
– > tadašnjoj direktorici i profesorici rahm. Fatimi Kararić.
Kao i svim drugim profesorima, profesoricama i zaposlenima ove srednjoškolske ustanove, kako sam naveo, sa tradicijom postojanja od stotinu ljeta!
Vrijeme je upisa – razmišljate o upisu u srednju školu?
Odlučite se za gimnaziju.
Gimnazija nudi savršeno uravnotežen obrazovni proces – od prirodnih nauka i društvenih nauka do maternjeg i stranih jezika. Znanje koje ovdje steknete, daće vam jedinstvenu prednost za četiri godine kada budete odlučivati o upisu na fakultet i daljem školovanju.
Zašto? – Zato što ćete moći izabrati fakultet koji god poželite i biti potpuno spremni za njega. To će vam omogućiti širina i količina znanja koja se stiče samo u gimnaziji. Ono nešto stručnog znanja koje će imati učenici a koji su završili srednje stručne škole i koji budu studirali sa vama, vi ćete lako stići i pohvatati ali onu dubinu i širinu koju je vama dala gimnazija, oni nikada neće. Zato vas pozivam da dođete u gimnaziju bez straha jer – zašto se bojati greške – steknite najbolje moguće srednjoškolsko obrazovanje, steknite još četiri godine dragocjenog životnog iskustva i naoružani time donesite jednu od najvažnijih odluka u vašem životu. Moja preporuka djeci (odnosno roditeljima) koji ove godine razmišljaju o upisu (djeteta) u srednju školu – jeste Gimnazija “Sveti Sava”.
Moja baba imala je punih 19 godina kad se udala. Iz bogate familije, u ono vrijeme kada pristojne udavače nisu bile starije od 15 godina, moja “stara” cura udala se u svilenim čarapama i pravim cipelama, za mog djeda, čistu “partizaniju” koji je kraj Drugog svjetskog rata dočekao kao prvoborac spomeničar.
Sigurna sam da mi je baba zbog kasne udaje bila meta seoskih tračeva, ali sjećam se kasnije, da mi je znala reći “da joj se živo fućkalo za to”. Od babe sam naučila da ljude, dok razgovaraš s njima treba gledati u oči, jer tako otkrivaš kad lažu, kad smaraju, kad pokušavaju da te muljaju ili opet kad su iskreni. Baba me naučila i da se nikad ne treba baviti tuđim životima, jer ponavljala mi je “Zapamti, to rade nesrećni ljudi”.
“Nesrećnici, nemaju svoj, pa kroje tuđi život. I nemoj da tračaš i lažeš. Nije časno”, govorila je ta moja baba koja je s tim svojim rezonima mirno, na bolji svijet otišla u devetoj deceniji. Tiho i bez dnevne doze trača. One koja po pravilu “teče” uz kafu i u to vrijeme ručno pravljenu kocku šećera. Baba, na sreću, nije imala čast da spozna “čari” društvenih mreža. Znajući je, vjerujem da bi od njih odmah odustala. Imala je prečeg posla.
Trebalo je podići dvoje djece, pa onako usput graditi kuću, paziti stoku, musti kravu, siriti mlijeko, svakog vikenda spremati djeda u lov i pri tom stoički slušati zvocanje da ništa ne radi, a uživa njegovu poveliku penziju. Ne znam da li mu je ikad odbrusila zbog tog, ljubav je to velika bila, ali znam zato da drugim jeste. I za manje.
Ukratko, imala je ta moja baba m..a , mnogo veća nego neke muškarčine. Mnogo kasnije spoznala sam pravu vrijednost njenih moralnih načela, pogotovo u vrijeme dok su me pojedine neznalnice, dušebrižnici, lažni moralisti i ko zna kakvi nevrijedni likovi iz opet svojih razloga, nesvjesni vlastitih, a promašenih života, etiketirali zbog ovog ili onog.
I usput mrzili, bez da su sa mnom ikad riječ progovorili, a samo zato što sam drugačija. Iskreno, zahvaljujući mojoj babi, takvi me nikad nisu zanimali. S obzirom na grad u kojem sam spletom nekih okolnosti ostala, kojeg nikad, kao ni ljude u njemu ničim nisam povrijedila, platila sam ceh da ti oni koji te ne razumiju, ali sebi dozvoljavaju luksuz, da te mrze i ogovaraju, sve mogu oprostiti, osim uspjeha i traga koji ostavljaš u tom svom jednom, jedinom životu.
Moram reći da mi nije žao zbog tog, jer živjeti svoj, a ne tuđi život, je više nego dragocjeno. I vjerujte manje komplikovano.
