Đe distanca penzioneri ???

0

Fotografija koju gledate nastala je juče u prijepodnevnim časovima pred jednom prijedorskom bankom. Najstariji Prijedorčani stajali su u redu da podignu penziju, no od tako poželjne distance ni traga, ni glasa… Razmak između, umjesto metar i po ili dva, nije bio veći od nekoliko centimetara.

I dok mi čuvamo najstariju populaciju, volontiramo da im donesemo po koju namirnicu, zaštitnu masku, brinemo se da ne „zarade“ virus, oni sami, bar kad je ova slika u pitanju, izgleda ne vode računa o sebi… Prilično čudno ako se zna da su penzioneri ti koji poštuju pravila, propise, prvi plaćaju račune i slično… Izgleda da je želja da se podigne penzija ipak bila jača od naredbi…

Stvarno, nema smisla!

0

Neko je skinuo rukavice i hladno ih bacio na ulicu u centru grada. I s rukavicama koje su, u ovom vremenu, obavezne i svojevrstan štit od virusa odbacio sve ono što je taj dan dodirnuo.

Rukavice će pokupiti radnik komunalnog. To mu je valjda u opisu posla, ali nije da „kupi“ tuđu bahatost, bezobrazluk, drskost a možda i bolest. Stvarno, nema smisla!

Za proviziju dvije marke druže…

0
foto ilustracija

Distanca po metar, da ne bi blo socijalnog kontakta, obzebjeđenje s rukavicama koje upušta dva po dva ili jednog po jednog klijenta do šaltera… uobičajena je slika koja se ovih dana zbog već poznate situacije sa koronom može vidjeti u gotovo svim gradovima Srpske, pa i u Prijedoru.

I to su nekako dobre preporuke na koje se, dijelom i iz straha privikavamo, za razliku od ranijih gdje smo se rovovski borili za mjesto, gurali, grebali, disali ljudima u potiljak samo kako bi što prije stigli do tako željenog šaltera. Kad mogu svi pred banku i na distancu od metar, vala mogu i ja, pa tako uzmem račun težak 12 maraka, hitan, neopohodan, da ne isključe telefon, i na prvu banku s najmanje gužve ispred. Uđem unutra, uredno se čekiram na automatu, pa na šalter. Cura iza šaltera mi odmah kaže, kao da me opominje..“ dvije marke na proviziju“. Pristanem šta ću, a sve kuva u meni. Gledam, otkuca malo na računaru, pa onda proturi onaj moj račun da se to valjda odštampa, pa se u trećem koraku dohvati makaza i precizno isiječe dio koji će ostati njoj. Ostalo uz potpis vrati meni, Pitam, jel to s tim makazama košta dvije marke, k'o da smo u 19. vijeku. 

Znam da ne određuje ona provizuju, al to ne smanjuje moju ljutnju koja poraste u trenutku kad poče objašnjavati kako makaze nisu jedino što ulazi u te dvije marke već to ide dalje, putuje elektronski do krajnjeg korisnika. Nije me ubijedila, jer sam u glavi odmah sabrao samo deset računa po dvije marke provizije i zaključio da za 20 dana, samo na tim računima zarade moju penziju. Utjeha??? Nema je, pa čak ni ona da se u nekim drugim bankama ili Pošti naprimjer ta provizija kreće od 30 feninga do 1.30 maraka. 

Premali smo mi da bi znali kako i zašto je korona tu!

0
foto: Ilustraciaj

Pita me juče kolega koji uređuje jedan od lokalnih portala šta mislim o Corona virusu. Piše neki članak pa ga zanima mišljenje sugrađana. „Pošalji mi izjavu mailom ili viberom“ kaže. Hoću, svakako, samo da smislim šta mislim.

Kad je počeo rat, nije se moglo nigdje. Mi nismo imali nikave zalihe hrane. Boga mi, ni novaca. Prosječno siromašna radnička porodica, kao i većina drugih. Eto, bilo nekih domaćih koki, pilića i krompira u trapu. Kod strine uvijek bilo mlijeka i sira. Elhamdulillah.
Ne sjećam se ja tih godina po krizi. Ni svjesna nisam bila koliko su velike žene bile moja stara majka, mama, ujna, tetka i strina. Često kad pričamo o tim divnim ženama iz naše prošlosti kažemo da su bile prostodušne i neobrazovane. Kako smo samo u krivu! One su bile i doktori, i psiholozi, učitelji i roditelji. Sve u jednom. A mi…. Mi bili blagoslovljeni njima takvima.
Mlijeko u prahu koje smo na kilograme dobijali u humanitarnoj pomoći nikad nisam doživaljavala kao milostinju. Bilo je glavni sastojak domaćeg eurokrema. Domaća čokolada se pekla u tepsiji. Uvijek mi se mrvila i lomila dok nisam shvatila da nož kojim je režem na kockice mora biti vreo. Feta siru smo se radovali posebno. Značio je tepsiju krompira presječenih na pola, uvaljanih u kukuruzno brašno i pečenih u rerni. Na hrskavu donju koricu mazao se sir. Bijeli čaršaf na pod, pa podvučeš noge. Utrneš, ali ne odustaješ. Obavezno je bilo oblizati prste. Jedan po jedan. Nekad uz TV. Nekad uz svijeću. Obavezno uz priču i smijeh. I ljubav. Onu u neograničenim količinama.
Sa prozora sam ih gledala dok rade u bašti. Svaka uzme po red krompira pa okopava. Smiju se. Stara majka bila zadužena za ručak i kafu. Mi djeca da se svađamo, pa da nam slatko opsuju kad ih dozivamo i jedni druge tužakamo. Kad plodovi iz bašte dozriju, komšinica Dika vikne iz šljivika: „Fikro, hoćemo i praviti pinđur? Moj bi Amir pinđuro!“ Cijela mahala se mobiliše. Melje se povrće, ukuhava, dodaju začini. Da Amir pinđura. A i mi s njim. O dimirliji sa velikom limenom ćasom graha i rukom izlomljenom pogačom na podu strinine sobe ni pričati ne trebam. Šta grah?! Med!
Ujna je bila zadužena za rođendanske torte. Bila je stručnjak za reform tortu. I dan danas joj osjetim miris. I ukus. „Otkud ti rum?“ pitala bi mama. Ujna nešto šapne i namigne. Zbavila bi ona i margarin i orahe. Jer rođendan je rođendan. Nema veze sa ratom.
Disali smo kao jedno. Voljeli se beskrajno. Iznad svega, cijenili svaki zajednički proveden trenutak, podsvjesno znajući da zlo zvano rat ne možemo kontrolisati.
E tako vam je i sa Coronom, dragi moji. Premali smo mi da bismo znali otkud je, zašto je, šta skriva i ko stoji iza svega. Umjesto što analiziramo odluke svjetskih lidera i kujemo teorije zavjere, umjesto što se ismijavamo ili paničimo, fokusirajmo se na naš mikro svijet.
Mi ne možemo protiv odluke o zatvaranju tržnih centara ni zabrane javnih skupova. Ne možemo ni protiv odluka o zabrani putovanja. Možemo nešto drugo. Upoznati svoju porodicu. Koliko se, u današnje vrijeme, uistinu poznajemo? Koliko vremena provodimo u razgovoru? Koliko duše otvaramo jedni drugima? Koliko se smijemo? Koliko kuhamo zajedno? Koliko se volimo? Grlimo? Mislimo da je kućna izolacija teška? Ne snalazimo se jer ne znamo kud sa sobom?
Mulj u situ tragača za zlatom jeste prljav i neatraktivan. Dok ga ne uzmete u svoje ruke. Ne prosijete. Ne pozabavite se njime. Ne potrudite. Ono što do tada nismo vidjeli, zablista u punom sjaju.
Ja vam želim refleksiju sunca na vaše grumenje zlata. Sunce ubija virus. Kao što i mir ubija rat. Loše stvari se zaborave ili potisnu nakon određenog vremena. Lijepi trenuci ostaju. Zauvijek. Da blistaju i sjaje.
Ja ću svoje glancati ovaj vikend. Uradite to i vi.
Ljubav pobjeđuje sve. Obećavam. Jer znam.
Kako?
Bila… Vidjela…

izvor: Črčkarije

Naša posla: Djeca plaćala 5 maraka za selfi s pitonom

0
foto: Ilustracija

Puna sala djece i penzioner mađioničar. Čovjek u sedmoj deceniji radi dodatni posao, kako bi preživio penzionerske dane. Publika su mu djeca, prostor sala jednog društvenog Doma u okolini Prijedora. Da ne bude zabune nije za džabe, a izvlačenje cvijeća iz šešira, špilova karata, ležanje na staklu i gutanje vatre od koje se u sali prilično zadimilo, majke i očeve je koštalo cijelih pet maraka. Bilo je i sitnih „preskoka“ što se u ni u kom slučaju ne smije zamjeriti domaćem mađioničaru, jer godine nose i po malo sitne senile, ali i pehova kad se flaša, kasnije pretvorena u sitno staklo, nije dala.

Na kraju je sve začinio živi piton i poziv djeci čiji su roditeli kraj predstave čekali u kafani, odmah tu preko puta, da se fotkaju sa zmijom. Ovako, onako, u ruci, oko vrata, kako ko hoće. I to svojim mobilnim telefonom i opet s položenih, još pet maraka. Djedica se pri tom potrudio da odagna i strah od zmijurine, pa je tako za tili čas oko glave pitona omotao selotejp traku da ne može ni milimetar zinuti. I tu je bio i kraj predstave koja je do u tančine oslikala djelić naše zbilje.

Podložak za filmski scenario koji bi rado ukadrirala neka ranije proslavljena filmska imena. Da ne pominjem koja. I stvar izbora, možeš da gledaš ali i ne moraš. Uglavnom djeca su se zabavila, ako jesu, roditelji dušu odmorili u kafani, penzioner mađioničar sretan otišao kući, jer pet po pet, pa se nabere. Do nove predstave i starog jadnog pitona kojeg čeka još po neko lijepljenje selotejpa oko glave. Ako preživi naravno.

Izuzmu li se povremene predstave političara i već sad aktuelna finalna takmičenja za naredne lokalne izbore, mađioničarski trikovi onemoćalog djedice biće luk i voda. Samim tim što traju kratko i cijena im je fiksna. Još samo da pogodite ko je piton u budućoj političkoj priči.