MRVICE, HEROJI U LjUBIČASTOM

0

Za većinu su boje novembra one jesenje, no za Udruženje roditelјa prijevremeno rođene djece „Mrvice“, ovaj mjesec je obojen u lјubičasto.

A ko su mrvice? Mali heroji, koji od dolaska na svijet moraju grčevito da se bore za svaki  dah. Za svaki gram. Bebe koje svoje prve dane ne provode u majčinom naručju, već u inkubatorima. Koje nisu okružene igračkama, već sondama i medicinskom opremom.

Heroji su i njihove majke, kojima je radost pomiješana sa neizmjernom brigom, neizvjesnošću dok im lјekari saopštavaju  kakve sve poslјedice na dijete može da ostavi prijevremeni porod.  Koje provode dane i mjesece na odjelima neonatologije, čekajući da čuju riječi „idete kući“.

Ovih dana 1412 je broj koji možemo pozvati kako bismo  pomogli sanaciju prostorija Udruženja „Mrvice“u Banjaluci, koje će služiti kao centar za afirmaciju i edukaciju.

Da, opet humanitarni brojevi. Nažalost, na njih smo osuđeni. Jer sistem i dalјe ne poznaje u dovolјnoj mjeri  značaj  ovog i sličnih udruženja za populaciju koju predstavlјaju. Osvijetlјene fasade su lijep simboličan gest, ali trebalo bi da bude propraćen konkretnom podrškom.

Komentar Zorana Jelića

SKUPA NEKA SUPA

0

“Mogu li dobiti bijelo pileće, ovaj ovdje najmanji komad. Treba mi za  supu”. Trgovkinja, stasita crnka, dohvati onaj “moj” komad piletine, izvježbanim pokretom ga ubaci u plastičnu kesu i baci na vagu. Pri tom me značajno pogleda i reče “To je skupa supa”. U sekundi mi zgadi i samu pomisao na supu  o kojoj sam maštala od ponedjelјka do subote. Ništa ne komentarišem. Platim ono bijelo 4,60 maraka, zahvalim se lјubazno i izađem. Nekako smo navikli, Murisa to najbolјe zna, da nas trgovci, čast izuzecima, sitno zakidaju. Jedna cijena u rafama, na kasi druga, različita  gramaža, dodatne cijene na artiklima, kad za to nema potrebe i slično, ali da ti prave dnevni meni, “ulaze“ u kuhinju i određuju od čega ćeš i šta napraviti za ručak, to još ne doživi. Zaklјučak, ako je  trgovkinji za utjehu priznajem da sam od onog komada bijelog pilećeg ipak napravila čorbu. Prošla me volјa za supom. Ovih dana na društvenim mrežama ugledam sjajan grafit. “Jebem ti dan kad sam te upoznala“. Postavila ga na svom profilu novinarka čije pero baš cijenim. Mislim da nije samo “lјubavni”, mada ga ožalošćeni u tom polјu vjerovatno najčešće tako i prevode. Meni je logičan za sve situacije u kojem te neko, a da se tom ni u snu nisi nado, napravi budalom. Iskustvo je u tom kontekstu tek puka varijabla i ne treba mu pretjerano vjerovati. A kome onda treba, ostaje u domenu nagađanja, jer da se zna, onda ne bi ni bilo ovakvih i sličnih grafita. U Prijedoru početak jedne dobre priče. I moj grad će dobiti svoj “Plavi balon”- udruženje koje je asocijacija na svjesnost o autizmu i poteškoće s kojim se susreću autistične osobe i njihovi najbliži. Vjerujem nekako da će ih Prijedor podržati i da neće ostati sami, jer lјudske dobrote i podrške nikad ni dovolјno, ni previše. A što se tiče supe ne odustajem. Pokušaću i naredne subote, ali ipak u drugoj trgovini.

M. Zgonjanin 

ZAROBLJENI JURIŠ MLADALAČKIH  SNOVA (VIDEO)

0

Svakodnevno čitamo i slušamo o nasilјu. U porodici, u školi, na ulici, u kafani…Ali ima i drugog i drugačijeg nasilјa. Onog nad samim sobom. Koristeći moderne tehnologije i virtuelni svijet, jašući na mobilnim telefonima od jutra do sutra, mnogi mladi lјudi sami su sebe osudili na uništavanje i fizičkog i mentalnog zdravlјa. Kičmu su nepravilnim držanjem iskrivili na sve strane, noge usporili i omlitavili nedovolјnom fizičkom aktivnošću, mozak posuli  prašinom nerealnog i nestvarnog svijeta i života.

Često imamo utisak da se vrijeme trka sa nama, a u stvari je obrnuto. Mi se trkamo sa vremenom, ili barem to pokušavamo, One starije vrijeme lako pretiče,  jer im je korak usporen a glava umorna. Za veliku brigu je što vrijeme pretiče i mnoge mlade lјude, čiji bi koraci trebalo da su hitri i vihorasti, a glava i tijelo natoplјeni snagom i jurišom. Za mnog mlade lјude vihor i juriš ostali su zaroblјeni između njihovih želјa, snova  i planova, za koje nemaju dovolјno volјe, snage i hrabrosti i mobilnih telefona preko kojih u svakom trenutku mogu da budu bilo gdje na planeti, a u stvari nigdje stigli nisu. 

Svakodnevno provodeći  sate i sate s mobilnim telefonom u krevetu, na ulici, u parku, kafiću, prodavnici, mnogi mladi lјudi sami sebi postaće prošlost prije nego što budu u bilo kakvoj prilici za svoju budućnost. I kada jednog dana shvate da je stvarni život, sa mnogobrojnim lјepotama i darovima, prošao pored njih i tih nesretnih mobilnih telefona, ništa više neće moći promijeniti. Saplitaće se o tragove svog života i praznim očima gledati u ono čega nema, a moglo je i trebalo biti.

Zoran Sovilj

KOME ĆE DA ZVONE ŠKOLSKA ZVONA?

0

U čak 121 područno odjeljenje u Republici Srpskoj ove školske godine nije upisan nijedan prvačić. A u 81 školi upisan je samo po jedan učenik. Apstraktna brojka, ali pokazuje ogroman problem sa natalitetom.
Apstraktna brojka nije Mihajlo Božičić, koji je jedini učenik u područnom odjeljenju u Krivaji. Dobar i veseo učenik, koji voli svoju školu i učiteljicu, ali kojem je želja da ne sjedi sam u klupi. Koji bi volio da s nekim dijeli užinu na odmoru.

Prazne škole preteča su praznih sela. Demografi samo potvrđuju očigledno, da je ovo posljedica smanjenog nataliteta. Uzroci su razni, ali u svakom slučaju postajemo sve starije društvo. I nije problem sela samo migracija u gradove. Trend je takav da se ta stepenica preskače, pa se odmah odlazi preko granice.
Da li je kasno ili nije da se nešto preduzme, to sad i nije pitanje. Važno je konačno početi preduzimati.
Pitanje nataliteta ne treba da ostane samo na nekakvim strateškim i akcionim planovima, silnim dokumentma velikih imena, a male realne važnosti. Već da se pitanjem demografije počnemo baviti kao ključnim problemom društva. Koji traži hitno rješenje.

Zoran Jelić

Vrijeme je za malo ličnog preispitivanja

0

Smrt mladića iz Laktaša, koji je sebi oduzeo život, nakon što je u video snimku u kojem traži posao ismijan na najgori mogući način, hitno  traži odgovore na niz pitanja, među kojim je i ono vrlo bolno, ko je, ukoliko se slične hajke  ne zaustave, slјedeća žrtva. Bez zakonske regulative prostora koji  je u principu „ničija zemlјa“, a morala očito nema, posložiti svari na pravi način će biti i najteži posao.

Prva kočnica su usvojene i očito je nakaradne  rijaliti vrijednosti postojećeg društva, a priznaćete i to, dvolični smo. Umjesto lajka, dijelјenja, smijeha i šprdnje, nadasve glupi viralni snimak u najmanjem je trebalo ukloniti. I izuzmu li se tek pojedini, koji su to na vrijeme shvatili, i javno,  kolektivno osuditi. Nažalost nismo, ili jesmo, ali kasno. I opet u formi hajke, sad s druge strane, jer očito je i da se u ovom viralnom svijetu, ne snalazimo.

Da li je sve skupa pouka za vrlo moguću, narednu sličnu tragičnu  priču? Vjerovatno ne, jer osim najbližih, direktno pogođenih nenadoknadivnim gubitkom, “kratka“ pamet mogla bi biti u prednosti nad bolnim  iskustvom. Šta nam se to lјudi desilo? I kad smo to prestali da volimo lјude, pogotovo one dobre, koji nisu po mjeri isfrustriranih „vlasnika“ imaginarog svijeta u kojem raznorazni miševi iz udobnih fotelјa svojih stanova podstiču principe arene,surovim ismijavanjem različitosti i onih koji su van njihovih „kalupa“. Dokle?

Na to pitanje ni zakon, ni hapšenje idiota koji su osmislili i postavili snimak, ni sad kolektivna osuda, poučne riječi psihijatara i lјudi od struke trenutno  ne daju tražene odgovore. Moralna odgovornost možda nije zakonska kategorija, ali jeste lјudska. Vrijeme je za malo ličnog preispitivanja.  

Mira Zgonjanin