Jedan od najtoplijih februara, umjesto zime i snijega tako tipičnih za ovo doba godine u Prijedoru je ostavio dašak proljeća koje je danas na temperaturi od preko 15 stepeni celzijusa zabilježio objektiv fotoreportera Info Prijedora.
Na fotografijama se izmjenjuju staro drveće, cvijeće, most, rijeka … ljepota za oko i dušu i ukratko sve ono što Prijedor čini gradom kakav jeste. Nekom puno, nekom malo, uostalom prosudite sami.
Više fotografija možete pogledati OVDJE!
Objekat u blizini Zemlje, koji bi trebalo da se približi našoj planeti 15. februara, dug je oko jedan kilometar. Smatra se da svemirska stijena ove veličine može da ubije milione u području udara i izazove katastrofu na globalnom nivou.
Nacionalna uprava za vazduhoplovstvo i svemir prati Asteroid 2002 PZ39, koji juri prema Zemlji brzinom većom od 57.240 kilometara na sat i smatra da je potencijalno katastrofalan, prenosi Dejli ekspres, pozivajući se na Agenciju NASA.
Svemirska stijena, za koju se procjenjuje da je široka između 440 i 990 metara, trebalo bi da 15. januara oko 11.05 sati po srednjeevropskom vremenu ima bliski susret sa našom planetom.
Udar asteroida ove veličine imao bi katastrofalne posljedice ne samo za područje koje pogađa, već i za cijelu planetu.
– Ako bi kameniti meteoroit veći od 25 metara, ali manji od jednog kilometra, pogodio Zemlju, vjerovatno bi prouzrokovao lokalnu štetu na području udara. Sve veće od jednog do dva kilometra moglo bi da ima globalne efekte – navela je NASA, a prenosi agencija.
Očekuje se da će džinovska stijena, koja spada u kategoriju objekata blizu Zemlje, a koju naučnici nadgledaju kao potencijalno opasnu, proći pored naše planete na udaljenosti od oko 5,77 miliona kilometara. Iako se čini da je ovo bezbjedna razdaljina, posljedice udara takve svemirske stijene koji mogu biti pogubne, navodi NASA.
– S obzirom na to da njihovi orbitalni putevi često presjecaju Zemlju, u prošlosti su se dogodili sudari sa objektima blizu Zemlje i trebalo bi da smo otvoreni za mogućnosti budućih sudara. Treba uložiti napore za otkrivanje i proučavanje ovih objekata, za karakterizaciju njihovih veličina, sastava i struktura i praćenje budućih putanja – izjavili su u Agenciji NASA.
Nakon što će, nadamo se, zaobići zemlju, Asteroid 2002 PZ39 će nastaviti put Sunčevog sistema i krenuti prema Veneri, kojoj će se približiti otprilike 14. juna 2034. godine. Međutim, još uvijek je rano da odahnemo, jer će 25. avgusta iste godine svemirska stijena ponovo proći pored Zemlje.
izvor: RTRS
Stari narod Hunza smješten na samoj granici Pakistana i Indije, a poznat je po tome što njihov životni vijek traje 110-120 godina. Zato se njihova domovina naziva “oaza mladosti”.
Skoro nikada nisu bolesni, a zahvaljujući genima uvijek izgledaju mladoliko. Oni su pravi primjer da gotovo idealan način života zaista postoji. Kupaju se u ledenoj vodi, čak i na -15 stepeni, a i sa 65 godina rađaju djecu.
Ljeti jedu sirovo voće i povrće, a tokom zime konzumiraju suve marelice, proklijale žitarice i ovčji sir. Postoji period kada Hunzi ništa ne jedu, a on je poznat kao “gladno proljeće”.
Naziv je dobio po tome što je voće tada još uvijek nezrelo, i tada piju isključivo sok od suvih marelica. Period traje od 2 do 4 mjeseca, i smatraju ga najvažnijim za svoje zdravlje i način života. Proteine unose u najmanjim količinama, a dnevno unesu u prosjeku 1.933 kalorija, od kojih je 50 g proteina, 36 g masti i 365 g ugljenih hidrata. Meso jedu vrlo rijetko, gotovo nikako.
Iz iskustva mnogih stranaca pridošlica, koji su se preselili u dolinu rijeke Hunze, zaključili su da je glavni faktor dugovječnog života zdrava prehrana. Škotski ljekar Mek Harison je, po povratku u Englesku, izveo eksperiment na velikom broju životinja.
Jedna grupa se hranila normalnom hranom londonske radničke porodice, koja je podrazumijevala bijeli hljeb, haringe, prerađeni šećer, konzervisanu hranu i kuvano povrće.
Kao rezultat takve prehrane, kod životinja su se pojavile različite ljudske bolesti. Druga grupa životinja se hranila hranom Hunza i ostala je savršeno zdrava. Knjiga “Hunza – ljudi koji ne znaju za bolest”, autora R. Birčer, ističe osnovne karakteristike njihove ishrane, tvrdeći da su one ključne za zdrav život:
“To su vegetarijanski način prehrane; velika količina sirovih namirnica; dominiraju voće i povrće; prirodni proizvodi; bez ikakve hemije; namirnice koje se spremaju tako što se čuvaju svi njeni biološki vrijedni materijali; alkohol i slatkiši se ne konzumiraju; poštuje se redovan period gladovanja”, napisao je on.
Na međunarodnom kongresu o kancerogenim oboljenjima u Parizu, u ljeto 1977. godine, stručnjaci su objavili da se potpuno odsustvo raka javlja samo kod naroda Hunza. Za njih je prepješačiti 20-ak kilometara dnevno isto što i za nas prošetati oko kuće. Pripadnicima naroda Hunza je penjanje uz planinu kao odlazak u trgovinu, a spuštaju se sretni i veseli.
Zlatan Suljanović (59) iz Prijedora godinama strpljivo skuplja stare predmete, tako da je danas vlasnik prave male muzejske kolekcije u kojoj nema čega nema. U mini muzeju kojeg Zlatan uz pomoć kćerke povremeno „izglanca“ i očisti od prašine, su predmeti iz bivše Juge, počev od dokumenta, novčanica, znački „skojevki“, priznanja sa radnih akcija na kojim je bio …
Tu su i ručno rađeni mlinovi za kafu, desetak starih pegli na vruć žar, potom fesovi, stare džezve, jedan dragocijen saz, ali i makaze za pravljenje lokni….
U muzejskoj kolekciji na počesnom mjestru je stari džepni sat iz 1925. godine. Sat je bio u vlasništvu Zlatanovog djeda Bajazita koji ga je kupio u Velikoj Gorici.
– Taj sat je njegova majka dala mom ocu. Bio je kod nas u kući, a tek kasnije, kad sam počeo skupljati starine, sjetio sam se i djedovog sata. Naravno, dobio je počasno mjesto, a i danas mjeri vrijeme tačno i precizno, kao kad je kupljen – priča Zlatan.
Suljanovići su jedna od najstarijih prijedorskih porodica. Bili su vlasnici i prve automehaničarske radnje u Prijedoru. Te 1925. godine kada je Bajazit sebi kupio sat u Velikoj Gorici u Prijedoru su bila samo dva vozila. Jedno Mladena Stojanovića, sada već legendarnog partizanskog doktora, a drugo je pripadalo Milutinu Kovačeviću vlasniku prve benzinske pumpe.
Poslije njih i Bajazit je sebi kupio automobil, a potom i Henići, Pinteri, Kapetanovići pa Rapići….
I svi su na popravku išli upravo kod Suljanovića u automehaničarsku radnju koja je zatvorena daleke 1956. godine. Sve su to sjećanja koja Zlatan ljubomorno čuva, kao i predmete koje, mada ponude stižu svaodnevno, ne želi ni po koju cijenu da proda.
– Mogao bi nešto od tog prodati, ali veliko je pitanje da li bi to isto mogao i ponovo nabaviti. Tako da od prodaje nema ništa, mada sam neke predmete morao ponovo presložiti, nešto od tog smjestiti i vani, jer je u ovom muzejskom prostoru sve manje prostora za meni drage starine – otkriva Zlatan i dodaje da ne zna kad će prestati sa sakupljanjem, jer se uvijek kad kaže da neće više, pojavi nešto što mu zagolica maštu i što bi želio vidjeti u svom malom muzeju.
Podno Kozare u selu Božići kod Prijedora, tri srne pronašle su dom. Na imanju porodice Grbić, Una, Luna i Mija žive posljednje tri godine. Grbići kažu da im je želja da svoje domaćinstvo pretvore u životinjsko carstvo.
Srne su uljepšale život porodice, kaže, dvadesetjednogodišnja Branislava, koja svaki slobodan trenutak posvećuje svojim ljubimcima.
– Prva srna pronađena je u Bihaću sa slomljenom nogicom. Mi smo je malo oporavili pa je došla kod nas – priča Branislava.
Kao pravi ljubimci, srne borave u vikendici, a za igru tu je prostrano imanje. Prirodni ambijent i seoski mir omogućili su srnama lijep život. Branislava kaže da ih često pusti da istražuju šumske predjele, međutim, svom domu uvijek se vrate.
– Jako su mirne i pošto su pronađene kao male navikle su da budu među ljudima. Kad su vidjele da su i druge srne među ljudima tako se i one, ponašaju. Pitome su, druže se sa svima, ko god dođe priđu – nastavlja Branislava.
Ovo imanje, sigurni smo, biće dom još nekoliko srna, jer tamo gdje je ljubav i sloboda, životinje same svrate.
