Što se tiče Batka i Davora, jedino kršenje zakona u mom slučaju je što su me “mimo pravila” prevezli polumrtvog iz BiH u Francusku. Zahvaljujem se svima koji su nam pomogli da dođemo do novog života – poručuje u svojoj ispovijesti čovjek koji je zahvaljujući Otvorenoj mreži dobio priliku za novi početak – Godine 2011. završio sam na dijaliznim terapijama i u tom momentu je to trebalo biti – doživotno, pošto uslovi za transplantaciju u BiH nisu bili baš naklonjeni pacijentima… I tako bi vjerovatno i bilo da nisam upoznao Batka i Otvorenu mrežu – ovako počinje svoju priču Nijaz Zubanović za DEPO Portal, prisjećajući se vremena kada su ga Almir Čehajić Batko i OM, kako sam kaže, ponovo rodili.
Preko njih je 2014. godine dospio na Nacionalnu listu Francuske za kadaveričnu transplantaciju, za koju inače čekanje može trajati godinama.
– Išao sam dva puta na preglede u Francusku, a prvi poziv sam dobio 25. marta 2015., ali bezuspješno posto sam bio drugi na listi. Nakon toga moje se stanje pogoršalo, a Batko sa svojim saradnicima, Davorom Gajom i Alminom Maslom, preuzima moj život u svoje ruke i u nemogućnosti da dobijem bolničku pratnju i vozilo, oni odlučuju, kršeći sve zakone, vodeći se samo svojom ljudskošću, da me civilnim autom prevezu 1.700 kilometara, u kliniku Rangeli u Tuluzu (Francuska). Bio sam u groznom stanju i da nisam izdržao taj put, svi bi oni odgovarali pred zakonom, pošto me je naša klinika otpustila bez ikakvih papira za inostranstvo – priča dalje Zubanović.
Ističe i da mu je tada spašen život, a po povratku iz Francuske on i supruga Safeta otpočeli su pretrage za transplantaciju sa živog donora.
– Još nekoliko puta su nas koordinatori Otvorene mreže vodili u Francusku na preglede, a sama transplantacija izvršena je 24. avgusta 2015. godine u Tuluzu. Sve ovo vrijeme pratili su nas koordinatori Otvorene mreže na čelu sa Batkom. Morali smo to sve platiti onako kako je bilo regulisano ugovorom koji smo potpisali sa OM. Ali nismo ni očekivali da bude besplatno, troškove smo podmirivali iz humanitarnih akcija, a Batko i Otvorena mreža su ispoštovali sve obaveze iz ugovora – od boravka i tretmana u prestižnim francuskim klinikoama (gdje sam boravio na odjelima u kojima jedan dan košta 4.650 evra), boravka u hotelima, avionskih karata, taxi prevoza u inostranstvu i svih ostalih troškova – ističe Zubanović.
Kaže i da je sve vrijeme njihov boravak u Francuskoj bio pod nadzorom koordinatorima Otvorene mreže, a najčešće uz njih bio Davor Gaj. Iznoseći svoje iskustvo tokom te mukotrpne borbe za život, dalje navodi:
Nijaz Zubanović
– Niti jednog momenta ni Batko ni Davor nisu postupili mimo ugovora, niti pokušali da nas zakinu za nešto što nam ne pripada. Mi smo sada dio Otvorene mreže i u stalnom smo kontaktu sa Batkom, tako da nikad nećemo prihvatiti optužbe na njihov racun, jer smatramo da su oni dobrotvori, koji samo to i znaju biti! Nijaz Zubanović kaže i da se dešavalo da su nekim pacijentima zbog komplikacija iz “ličnih tazloga” francuski ljekari morali produžavati boravak na klinikama, što nije bilo planirano ugovorom, a iza njih su ostajali računi od više stotina eura koje je Otvorena mreža morala sama podmirivati kako program transplantacija ne bi došao u pitanje.
– Kadaverične transplantacije se u cijelom svijetu čekaju i po sedam – osam godina, a Batko nikad nikome nije obećao rok za transplantaciju ako nema donora. Znači, jedino kršenje zakona u mom slučaju, što se tiče Batka i Davora, je što su me “mimo pravila” prevezli polumrtvog iz BiH u Francusku. Zahvaljujem se svima koji su nam pomogli da dođemo do novog života – poručuje na kraju svoje priče Nijaz Zubanović. On i Supruga danas žive svoj “drugi život”, ponovo rođeni, kako vole da kažu, i sretna su porodica sa 20-godišnjim sinom Adijem.
Tog čovjeka malo ko u ovom gradu ne poznaje iz viđenja. To je onaj otac što je gotovo uvijek u društvu svog sina. Dječak je crne kose, gustih, debelih obrva.Teško se kreće, ponekad se oglašava neartikulisanim zvucima, nekad gestikulira rukama. Najčešće se drže za ruke ili idu ruku pod ruku.
„Njemu je ruka sigurnost, utočište. On može samostalno da hoda, ali lako zabatrlja, zapne i o najmanju neravninu, pa negoduje, reaguje ljutito“, kaže Miodrag Glamočanin, Stefanov otac.
Kada sam ga pozvala za ovaj intervju, odbio je poziv, pa pozvao. Da ne trošim telefon, kaže. S obzirom da mi nikada nije bio sagovornik i da dolazim na potpuno nepoznat teren, rekla sam da bi bilo potrebno najmanje dva sata za razgovor.
„Jedina dva sata koja ja imam su subota ili nedjelja ujutro od sedam do devet odnosno dok se Stefan ne probudi. Jer majka ga može čuvati samo dok on spava. Ali tada vi, vjerovatno, ne funkcionišete“, rekao je Miodrag Glamočanin, otac djeteta sa višestrukim i teškim psihofizičkim smetnjama.
Stefan je ove godine napunio 18. Mentalno je na nivou djeteta od dvije ili tri godine. Tjelesno oštećenje sto posto. Dijagnoze: epilepsija, cerebralna paraliza, teška psihmotorna retardacija, disfunkcija oba oka.
„Kad vam se dijete rodi, to je nešto najradosnije u životu. Prva informacija je bila: djetetu se borimo za život, a majka je dobro. I onda nema fešte. Strijepite svakog momenta za život. Kako onda, borba za život, evo, i danas traje”, kazuje Miodrag.
Oca i sina viđam u pozorištu, u šetnji gradom, u gledanju izloga, na priredbama Centra „Sunce“, u Regionalnom udruženju distrofičara, na Sani, u turističkom voziću, u vožnji biciklom, u bioskopu.
„Puno puta izdrži do kraja filma. On se toliko raduje, raspada se od dragosti. On kao da navija, doživljava sve jako emotivno, saživljava se sa scenom. On ne zna kontrolisati emocije nego sve ispoljava”, pojašnjava otac.
U životnim pričama poput Miodragove, ima jedna veoma bolna tačka zajednička za gotovo sve ljude koji vode bitku sa različitim vrstama invaliditeta i sa rijetkim bolestima. U našem društvu vladaju odnosi kao da tim ljudima njihova muka nije dovoljna nego im sistem dodatno otežava poziciju na svakom koraku, umjesto da ih privileguje otvorenošću, prijemčivošću i predusretljivošću i tako olakša položaj. I umjesto da im se uživanje prava jednostavno omogući jer su im ta prava propisana i nisu milostinja i nisu usluga „uprijeko” učinjena, oni se za njih ustvari moraju boriti, nekad i putem sudova, a ta borba je često dugotrajna, mukotrpna i neizvjesnog ishoda.
„Ja vas ne poznajem. Ne znam povod razgovora. Znam da nikome ništa nisam dužan i da svakom mogu reći šta zamjeram. Institucije dobro prepisuju stručnu literaturu i dobro teoretišu po kancelarijama. Život je pokazao da je nešto drugačiji. Ali kad govorim za medije, to često bude isječeno“, kaže Miodrag.
Ima dojam da je svaka kancelarija u Centru za socijalni rad država za sebe, da je Centar država za sebe, tako i opština, tako i ministarstva.
„A ja vas poznajem sa jedne javne rasprave u sali Zavoda za igradnju grada. To je toliko davno bilo da se ne sjećam ni koji je zakon bio tema. Imali ste diskusiju, zdravu, odmjerenu i argumentovanu, a postidjeli ste i ljude iz Centra za socijalni rad i iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite“, kažem mu.
Sjeća se. To je bilo kada je morao angažovati advokata jer tri godine dijete nije dobijalo tuđu njegu i pomoć koja je tada iznosila, kako kaže, sramnih 40 KM mjesečno. Bilo je borbe da se to naplati. Jednom su nam oteli i 200 KM dječijeg doplatka zbog robovanja administraciji. Kod Stefana je kategorizacija, uslovno rečeno, trajna, a dijagnoze, laički rečeno, neizlječive. Njegovo se stanje, samim tim, ne mijenja na način koj bi uticao na prava koja ostvaruje. Ipak, svako malo neka od institucija traži medicinsko vještačenje za Stefana, nekad u Prijedoru, nekad u Banjaluci.
„Pa, na primjer, kad uvozim automobil, da bih bio oslobođen plaćanja poreza i carine. Dalje, da bih zadržao pravo na četveročasovno radno vrijeme, budući da sam nakon razvoda braka staratelj djeteta ja i po odluci suda i Centra za socijalni rad i same porodice. Pa onda, za postupak oduzimanja poslovne sposobnosti Stefanu budući da je sad punoljetan. Uglavnom, šesti put se vještači i svaki put postupak plaćam ja“, govori i pokazuje uplatnice.
Stefan je od svoje šeste godine do punoljetstva pohađao Centar „Sunce“ i imao dječiji doplatak, a i dalje ima pravo na tuđu njegu i pomoć i ličnu invalidninu. Otac je zaposlen u „Toplani“.
„Poslodavac mi je strahovito pomogao. Svi mi izlaze u susret, i svi direktori i sindikat. Tu nemam apsolutno nikakve zamjerke. Naprotiv, samo pohvale“, ističe Miodrag, limar po zanatu.
Majka je do dječakovog rođenja radila kao frizerka. Poslije se više nije vraćala poslu.
„Bila je strahovito vezana za dijete. Predlagao sam joj da otvorimo salon, a ona je govorila da ja neću moći, da neću znati s djetetom. Vidite kako život učini da sve i morate i možete“, dodaje s osmijehom, pojašanjavajući da je od prije pet godina dječakova majka teško i trajno narušenog zdravstvenog stanja i da, kako se navodi u medicinskoj dokumentaciji, „nije sposobna da brine o djetetu s posebnim potrebama“. Osoba je s invaliditetom druge kategorije i sama korisnica tuđe njege i pomoći.
Prema njegovim riječima, majka je od samog početka bila i previše brižna i previše zaštitnički raspoložena, a otac je smatrao da se od djeteta može više izvući ako ga se pusti da jača, da se čeliči, da lakše podnosi odvojenost od roditelja, ali uz stalnu brigu i nadzor bez čega on ne može da funkcioniše.
„Vodila ga je u školu. On sjedi u učionici, ona u hodniku ispred. On drekne na času, ona ulijeće u učionicu. Nastavnici kažu: samo nemojte da ona dolazi; ne možemo na kraj i sa njim i sa njom. I danas je isto. Krenemo na Sanu – voda je hladna. A ono kupaju se i bebe“, osmjehuje se.
Smeta mu što neke institucije, političari i pojedinci pripisuju sebi zasluge za uvođenje personalne asistencije /PA/ u Prijedoru, jer je on prvi zvaničan zahtjev za ovu uslugu, kao i za uslugu pomoć u kući, Centru za socijalni rad Prijedor podnio u maju 2017. godine, po preporuci Klinike za psihijatriju UKC-a Republike Srpske sa koje je Stefan otpušten nepun mjesec dana prije.
„Četiri godine se nešto dešava, ali se ništa ne rješava dok se ne uključi politika, nažalost. Ovdje politika odlučuje o svemu, pa i o tome da li će neko dijete sa teškim invaliditetom dobiti pomoć ili neće. Sam sam plaćao PA četiri godine. Stefan ih je odlično prihvatio, obje su bile profesorice razredne nastave, i uz njihovu pomoć završio je školu odnosno s njim su provodile četiri sata dnevno kada sam ja na poslu“, objašnjava Miodrag.
Ovo prošireno pravo iz Zakona o socijalnoj zaštiti grad Prijedor je prvi put uveo 2019. godine i u budžetu za 2020. planirao inicijalnih 20.000 KM, dok se za ovu godinu iznos uvećava na 66.000 KM. Odbornici nisu prihvatili amandmane nezavisne odbornice Slađane Radaković koja je predložila da se ovo pravo omogući i licima sa intelektualnim teškoćama i licima ispod 18 i iznad 65 godina starosti odnosno počev od nastanka potrebe. Obrazloženje je bilo da je sposobnost za donošenje odluka kriterijum koji mora imati korisnik usluge i da stoga nisu obuhvaćena lica sa intelektualnim poteškoćama, te da djeca do punoljetstva i lica iznad 65 godina mogu ostvariti mnoga druga osnovna zakonska prava i zato ne i pravo na PA.
„I šta sad? Ja nisam mogao da spavam. To mi nije bilo nikako jasno i nikada neće biti. Za mene je to diskriminacija. Ja se s tim ne mirim nikad“, poručuje Miodrag.
Na ponovnu odbijenicu Centra za socijalni rad Prijedor žalio se i nadležnom ministarstvu i sudu i izgubio, a potom i ombudsmanu za ljudska prava koji je donio preporuku da grad izmijeni odluku i obuhvati njome i slučajeve kakav je Stefanov.
„Ombudsman nije zakon – jedva su dočekali u Centru za socijalni rad da mi kažu da ta insitucija može samo da preporuči, a ne i da naloži. Ja sam se i odlučio na traženje pomoći od njih jer su u pitanju kršenja ljudskih prava. Znači, da se bolje razumijemo, Centar kaže šta mene briga šta misli ombudsman“, pokazuje prepisku i izvinjava se što nije stigao posložiti je hronološki pa mora sad da traži jedno po jedno. U najkraćem, nema pravnog osnova za izmjenu postojeće odluke.
Istina, Centar je u međuvremenu odobrio uslugu dnevnog zbrinjavanja u Udruženju građana „Neven“ na Pećanima, iako je ranije, u usmenoj komunikaciji, Miodrag dobijao odgovore da tamo nema uslova za djecu poput Stefana.
„I po tome se vidi da je ovo samo jedan kompromis, papirnato rješenje. Stefan je krenuo tamo prije dva mjeseca i sada i ja mogu da potvrdim da odgovarajućih uslova za njega nema: njemu je gotovo neophodan rad jedan na jedan, stalni nadzor i briga, nema prostora za presvlačenje, a on je jedini korisnik sa pelenama, nema dovoljno prostora za igranje, nema igračaka, nema tepiha, nema TV-a. Lako je raditi s lakom djecom, treba se pokazati u radu sa ovako teškim djetetom, njemu ići u susret i njemu se prilagoditi“, apelovao je Miodrag.
On navodi brojne primjere gdje je postepenim i upornim radom i uz pomoć struke uspijevao kod djeteta mijenjati loše navike ili uspostavljati pozitivne obrasce ponašanja.
„Prije, kad idemo u Dom zdravlja, svi u zgradi znaju da dolazi Stefan, toliko on jauče već na parkingu. Onda su nam psihijatri savjetovali da svaki dan dolazimo, ali ne na preglede, već izmišljajući razloge. Jednom razmijenimo papire, jednom odnesemo čokoladu, jednom novine. Peti dan dijete više ne plače. U školu isto u početku nije volio ići. Vrlo teško prihvata nove situacije i nove ljude, ali kad ih prihvati, onda im se silno raduje. Evo, kupanje na Sani je lošije prihvatao. Obećam mu koka-kolu i onda hoće. Ne može plivati, ali zna roniti. Ima taj neki refleks i ne napije se vode kad roni. Stalno doziramo i ono što voli i ono što ne voli i vremenom prihvati sve na čemu radimo“, objašnjava.
Stefan i njegov otac razvili su vlastitu komunikaciju u kojoj dječak može izraziti šta hoće ili šta neće. Raspolaže sa nekoliko desetina riječi, ali rijetko kada povezuje dvije riječi u rečenicu. Izražava se prostim oblicima njam-njam, ako je gladan, vode, soka, jogurta, ako je žedan, šetati, ako želi u grad, kupa kupa, kad hoće na Sanu.
„Bio je mali kada smo počeli odlaziti na jedno imanje u Rakelićima koje polako uređujemo da malo uravnotežimo boravak na selu sa životom u gradu. I, sad, kako se na selu svi zdrave, to je tako ustalilo se i kad ja pitam hoćemo li ići ‘zdravo, zdravo’, on zna da da to znači na selo i kaže OCE ako želi, ili NES ako ne želi. Kada se nekom prijedlogu baš obraduje, stisne šaku desne ruke, savije je u laktu i podigne iznad glave. Ja mislim da sam izvukao maksimum i još ću se truditi i trudiću se dok sam živ“, opisuje otac.
Kada ga ne bude, smještaj u dom jeste opcija.
„Ja sam se s tim pomirio, ali se trudim da ga obezbijedim za života. Nudio sam poslovni prostor i stan u zamjenu za brigu o Stefanu jednom kada mene ne bude. Ne ide. Brigu o ovakvom djetetu novcem kupiti ne možete. Čuo sam i ja to da u svijetu ima ljudi koji upravo žele da usvoje dijete kojem je pomoć potrebna stalno, ali je to prava rijetkost“, dodaje.
Za 18. rođendan poklonio je mu je specijalno konstruisan bicikl. Otac vozi, a Stefan sjedi na mjestu suvozača u nečemu što je kombinacija kancelarijske stolice i kolica za kretanje lica sa invaliditetom.
„Moja ideja je bila da bude uz mene i kada idem obavljati razne stvari biciklom, pa sam tražio način da ja sve radnje radim, a on da pored mene bude bezbjedan. Kažu ljudi, pa normalno da se raduje, lijepo je sjediti, a da te drugi vozi“, smije se.
Na sat i 58 minuta snimka razgovora zvoni mu mobilni. „Ćomi“, javlja se. „E, je l’ se probudio? Okej, evo, i mi smo završili“. Uzima bicikl i sprema se da krene.
„Čitava stvar je u nezatvaranju u kuću. A vrlo često je to problem. Za mnogu djecu se uopšte ne zna, posebno po selima. Mnogi brzo i odustaju. Neki i moraju, ako, na primjer, dijete ima konstantne epi napade. Ja sam vidio i stotine lakših i stotine težih slučajeva od Stefana. Za moje dijete se zna. Ljudi su se navikli na nas i puštaju nas preko reda, sklanjaju se, daju prednost gdje god dođemo. I to tako i treba biti“, zaključuje Miodrag.
Osamdesetih godina Siniša Vujaković bio je novinar i urednik “Kozarskog vjesnika”. Ima blizu četiri hiljade padobranskih skokova iza sebe. Kaže da mu je žao što ga ljudi u Prijedoru više pamte kao padobranca, nego novinara. Životni putevi i okolnosti odveli su ga u Austriju, gdje živi već skoro tri decenije. Nastupa za reprezentaciju i ekipu Austrije, ali u ugovor je unio klauzulu da, ukoliko se na istom takmičenju pojavljuje i Aero-klub “Prijedor”, da će nastupati za rodni grad.
Vujaković je oduvijek imao želju da se bavi nečim što mu donosi i daje mnogo slobode. Tako je za profesiju izabrao novinarstvo, a za hobi padobranstvo. Posrećilo mu se, kako kaže, da bude novinar i urednik “Kozarskog vjesnika” krajem osamdesetih godina, kada se jedan sistem raspadao i stvarao neki novi i drugačiji. Na tom razmeđu i određenoj vrsti političkog vakuma, “Kozarski vjesnik” i Siniša kao novinar i urednik imali su dosta slobode i prostora da rade profesionalnim standardima. Kaže da je novinarstvo bio logičan izbor s obzirom na to kakav je oduvijek bio.
CIJENA JURIŠANJA NA VJETRENJAČE
“Ja sam oduvijek, još u ranom djetinjstvu imao svoje mišljenje, manje – više o svemu. Ne kažem da je bilo ispravno, ali je bilo moje mišljenje. I nije mi, kao većini ljudi bilo dovoljno da ga kažem za svojim kafanskim stolom ili u svom društvu. Htio sam da se to mišljenje čuje. Bio sam idealista, želio sam da jurišam na vjetrenjače, da mijenjam svijet, da pomažem slabijima”, kaže Siniša.
photo: Rozle-Bregar
Jurišanje na vjetrenjače uvijek je težak posao, pa je i Siniša i kao novinar i kao urednik imao dosta problema. Na tom razmeđu između dva sistema “Kozarski vjesnik” je imao slobodu kakvu dotad nikad nije. Siniša je u “Kozarski” uveo rubriku “Traži se”, u kojoj su preko aludiranja i neposredno-posrednih opisa kritikovane javne ličnosti, ali tako da je bilo lako prepoznati o kome se radi. “U to vrijeme postojala je uzrečica – “Otišao u Komitet po svoje mišljenje”. Mi nismo išli u Komitet po mišljenje, ali nismo imali ni tu slobodu da kažemo sve što znamo i mislimo. To je jednostavno bilo tako, ne ujedaš ruku koja te hrani, ne režeš granu na kojoj sjediš. Kada smo postali samostalni, smatrao sam da smo dužni da sebi kao novinarima, svojoj profesiji i građanima opštine Prijedor, kada možemo i smijemo, da kažemo ono što nekada nismo smjeli. Zato je ta rubrika nastala”, prisjeća se Siniša novinarskih dana.
Rubrika je povećala tiraž i prodaju “Kozarskog vjesnika”. Bilo je i raznih reakcija, od prijetnji nekih političara Siniši da će “drugačije razgovarati” kada oni dođu na vlast, do prvoborca koji je stavio metak u cijev svog ostarjelog ratnog trofeja i krenuo da ubije urednika. Sve se ipak dobro završilo. Oni “drugačiji razgovori” nisu do kraja realizovani, a ni ratni trofej prvoborca nije ogaravio cijev. Da jeste, mi danas ne bi imali ovu priču.
PADOBRANSTVO KAO PRIVILEGIJA
Pored novinarstva i više od novinarstva, Sinišin život obilježilo je padobranstvo. Prije toga bavio se nekim drugim sportovima. “Oduvijek sam imao višak energije, nikada me nije držalo mjesto. Malo ljudi zna da sam sportsku karijeru počeo kao atletičar. Prvu medalju sam osvojio u atletici. Osvajao sam medalje i u skijanju, čak i u nordijskom trčanju i alpskom skijanju, ali to mi nije bilo dovoljno”, naglašava Siniša. Kako kaže, trebalo mu je više adrenalina i otišao je “nebom da leti i na zemlju skače”. I nakon toliko godina, pamti prvi skok i uvijek ga “nosi sa sobom”. “Prvog skoka se sjećam, naravno, tog nestrpljenja i te nevjerice da ću ja ipak na kraju uspjeti da odem gore i da skočim iz aviona. Nije me bilo strah, bio sam samo nestrpljiv i nervozan. Međutim, strah se pojavio između drugog i petog-šestog skoka, jer prvi skok kad ideš ne znaš šta te čeka, ali poslije prvog znaš”, kaže Siniša.
Nakon nekoliko skokova, Siniša je prevladao strah i od tada već više decenija uživa u skokovima i takmičenjima. Ima blizu četiri hiljade skokova, puno medalja i osvojenih pehara. Ukoliko je čovjek zdrav, godine u padobranstvu nisu problem. Siniša kaže da će skakati dok god u rodnom gradu ili na zapadu bude neka ekipa koja ga bude željela. Kada toga više ne bude, ističe da će se povući iz takmičarskog sporta i skakati za svoju dušu.
Vujaković kaže da ima dvije velike privilegije u životu. Jedna je što nikada nije bio bolestan, a druga je to što skače i što može da bude u slobodnom padu. Ovu drugu privilegiju opisuje riječima – “Nisam ni posebno lijep, ni posebno pametan, o bogatstvu da ne govorim, ali u slobodnom padu ja sam sve to što inače nisam”.
SMRT JE NEKAD U RUKAMA PILOTA
Jednog lijepog dana, u Sinišinom slučaju to nije samo izanđala fraza već sudbinski ostanak u životu, poletio je avion. U njemu pet padobranaca ekipe “Red bula” iz Salzburga. Društvo veselo, spremno za takmičenje i nove medalje. U jednom trenutku više se nije čuo zvuk motora. Siniša je pomislio da pilot mijenja režim rada aviona. Kada je ugledao blijedo i preplašeno lice kolege padobranca koji je bio najbliži pilotu, bilo mu je jasno da motor aviona ne radi. Bili su na visini od 250 metara i smrt je jednom nogom već bila zakoračila u njihov avion.
Trebalo je još nekoliko sekundi da u avion ubaci i drugu nogu i da pet padobranaca i pilot završe svoj posljednji let. Ali i smrt ponekad napravi izuzetke. Ovoga puta iskusni i hrabri pilot dao je sve od sebe da porodice ne ostanu uplakane. Usmjerio je avion da ponire na zemlju. Nekoliko metara iznad zemlje uspio je da mu malo podigne “nos” uvis, ili kako se to u njihovom žargonu kaže, navuče ga na sebe.
Avion je pao na “nos” pod dovoljnim uglom da napravi salto, prevrne se na leđa i kukuruzištem otkliza dvadesetak metara. To je bilo dovoljno da svi ostanu živi. Prije pada, padobranci su približili tijela i od njih napravili takozvanu loptu, što im je, pored snalažljivog pilota, spasilo život.
Siniša kaže da se u trenucima pada sjetio drugara koji je imao sličan udes i čiji se avion zapalio. Prisjeća se da je u tim trenucima pomislio – “Neka i poginem, samo da ne gorim”. Padobranci nisu imali ozbiljnijih povreda, sreća je tog dana bila na njihovoj strani. Potpisali su da ne žele ostati u bolnici i sutradan su otišli na takmičenje.
PUNO PEHARA, ČETIRI NAJDRAŽA
U padobranskoj karijeri, Siniša ima dosta zanimljivih detalja. Jedan od njih je i taj da je nastupao za reprezentacije tri države – Bosne i Hercegovine, Savezne Republike Jugoslavije i Austrije. Između ostalog, nastupao je na stotinjak svjetskih kupova i bio na Evropskom prvenstvu sa reprezentacijom Austrije. Kaže da ne zna koliko ima medalja i pehara. “Čovjek koji je pisao monografiju Aero-kluba “Prijedor”, književnik koji više nije među nama, kada je radio tekst o meni, pitao me – “Koliko ste osvojili medalja?”, ja kažem – “Ne znam”. Kako ne znaš, kažem ne znam. Pa gdje su medalje, ja kažem u par kutija u podrumu. Dobro, kaže, koliko si osvojio pehara, kažem ja, ne znam. Pa gdje su ti pehari, kažem ja, kraj medalja. Zvuči kao anegdota, ali nije, ja stvarno ne znam koliko sam toga osvojio”, kaže Siniša.
On je izdvojio četiri pehara u posebnu vitrinu. To su pehari za titule vicešampiona Svjetskog kupa u master konkurenciji, prvaka Savezne Republike Jugoslavije i prvaka Bosne i Hercegovine. Kaže da mu je u srcu i toj vitrini na posebnom mjestu pehar kojeg je, u organizaciji “Kozarskog vjesnika”, dobio kao najbolji sportista Grada Prijedora.
Borislavu Kačevendi, zvanom Mašina iz Gaćana iznenada je pozlilo. Bili su to već poznati problemi sa plućnom maramicom, gušio se, pa je pomoć potražio u službi Hitne pomoći a onda, iako su ga oni u redovnoj proceduri kolima hitne pomoći uputili prema prijedorskoj bolnici, odlučio da na svoju ruku krene prema Banjaluci gdje je, kako priča, narednog dana trebao biti na kontrolnom pregledu.
– Nešto iznutra, neka intuicija mi je govorila da moram hitno za Banjaluku. Teško sam disao, bilo mi je loše i smatrao sam da je to po mene najbolja odluka – priča Mašina koji je dežurne zamolio za samo jednu uslugu.
– Tražio sam da mi zovu HIT taksi, jer sam smatrao da ću tako najbrže do Banjaluke. U njih imam povjerenja, što to ne reći, korektni su i nisu skupi. Uglavnom taksista je brzo došao, neki crn momak, strašno brzo je vozio do Banjaluke i rizikovao da mu zbog brze vožnje naplate kaznu. Stigli smo na vrijeme, a da smo zakasnili ko zna dali bi danas s vama pričao – priča Mašina koji je obećao taksisti, iako nije zaposlen, platiti piće, jer mu je zahvalan na tom što mu je spasio život.
Mašinina životna drama odigrala se 3. avgusta, datum koji Vera Puzić, dispečer u HIT taksiju, neće dugo zaboraviti. Poziv da dođu po pacijenta stigao je u popodnevnim časovima.
Vera Puzić, dispečer u HIT taksiju
– Poslala sam kolegu po čovjeka koji je bio u jako lošem stanju. Poziv mi je zvučao alarmantno, ali smo uprkos riziku morali reagovati. Da smo oklijevali, ko zna šta bi bilo s njim – kaže Vera.
A to da su minute bile u pitanju najbolje zna Nikola Grabovica, taksista HIT taksija koji je Kačavendu vozio do Banjaluke.
– Dobio sam poziv od centrale da kod hitne preuzmem putnika. Čovjek je bio u veoma lošem stanju, teško je disao. Gušio se. Bio sam u dilemi šta da uradim i nakon kratkog razmišljanja odlučio sam da ga vozim. Još sam ga pitao da li može izdržati do Banjaluke. To je ipak sat vremena vožnje. Rekao je kratko da može i krenuli smo – prisjeća se Nikola svoje najdramatičnije ture u šest mjeseci koliko radi u HIT taksiju.
Nije mu bilo lako, njegovom putniku kod Piskavice je pozlilo. Kaže da je tad nagazio po gasu.
Nikola Grabovica, taksista HIT taksija
– Uplašio sam se za tog čovjeka. Čak sam u jednom trenutku pomislio da bi bilo dobro da me zaustavi policija, da pod pratnjom što prije stignem do Banjaluke. Minute su mi bile kao godine. I konačno smo stigli do Paprikovca. Istrčao sam iz auta i pozvao doktoricu koja se zadesila za pultom – priča Nikola koji se sjeća i filmske brzine medicinara koji su njegovog putnika iznijeli iz auta.
Poslije je od te iste doktorice čuo da je zakasnio sam desetak minuta, da bi čovjek kojeg je dovezao vjerovatno bio mrtav. Nikola svog putnika, kojem je tog dan spasio život, od tada još nije vidio, ne zna mu ni ime ali je nakon nekoliko dana saznao da je živ i da je dobro. To ga je baš obradovalo, a volio bi da se upoznaju, sretan što je uspio nekom da pomogne.
Nikad ništa nije uradio preko veze, odbio je da se preseli u veći stan, a 1991. je napustio saveznu funkciju i iz Beograda se vratio u Banjaluku.
Ali to nije sve. Kakav je čovjek i političar bio Živko Radišić svjedoče i brojne anegdote.
Krajem sedamdesetih, kada je bio predsjednik Opštine Banjaluka, ili današnjim rječnikom kazano gradonačelnik, Radišić je, kako je sam svjedočio, u goste primio gradonačelnika jednog kineskog grada.
Gost ga je upitao koliko Banjaluka ima stanovnika, a Živko je ponosno rekao: eto, preživjeli smo zemljotres, ali grad ima čak 130.000 stanovnika.
– On mi je odgovorio, napola u šali: blago vama, druže Radišiću, vi vjerovatno svakog svog sugrađanina znate po imenu i prezimenu – ispričao je Živko Radišić u jednom od svojih posljednjih intervjua.
Iz tog doba je i anegdota, do sada nepoznata javnosti, o nadmudrivanju sa generalima i predsjednicima drugih krajiških opština, u vezi sa izgradnjom aerodroma Mahovljani.
Početkom osamdesetih, gradonačelnik Radišić je bio domaćin jednog dugog i iscrpljujućeg sastanka na tu temu. Trebalo je da se gradi kao kombinovani aerodrom za civilne i vojne potrebe, muka oko finansiranja, a kriza kuca na vrata.
– Ne daju se generali, ali ne daju se ni političari i tako satima – svjedoči jedan nekadašnji Radišićev saradnik.
Radišić je, tvrde oni koji su ga poznavali, bio u odličnoj kondiciji za cjelodnevne sesije, ali ostali učesnici su, ogladnjeli i ožednjeli, bili na izmaku snaga.
– Kad je vidio da je nastupio pravi momenat, Živko pošalje saradnike iz kabineta da iz tadašnje ćevabdžinice “Kod Muje”, prekoputa opštine, donesu brdo ćevapa za umorne pregovarače. I bogami, poslije ćevapa, pade dogovor – priča sagovornik Srpskainfo.
Kasnije, kada je, već u zrelim godinama, izabran u Predsjedništvo BiH, Živko Radišić nije bio u top formi, kao u mladosti. Ali, od svojih principa nije odustajao.
Živko-Radišić 1978. kao predsednik-SO-Banjaluka-otvara-današnji-Klinički-centar
A jedan od njegovih temeljnih principa je bila skromnost. Smatrao je da funkcioneri treba da žive kao sav normalan svijet.
To je zapanjilo tadašnjeg visokog predstavnika u BiH, Karlosa Vestendorpa, kada je 1999. došao na privatnu večeru kod Živka Radišića i njegove supruge Seke.
Nije mogao doći sebi kad je vidio da „šef države“ sa suprugom i dvojicom sinova živi u običnom dvosobnom stanu u stmbenoj zgradi: da nema salon, nego večeru poslužuje u dnevnoj sobi, koja služi i kao trpezarija. A tek kad su mu Radišići pokazali stan i kad je vidio da jedine dvije sobice u stanu koriste dvojica njihovih sinova.
-Pitao me je, gdje spavate vaša gospođa i vi. Rekao sam, ovdje, imamo ležaj na rasklapanje. Tada je prokomentarisao: šef države i prva dama spavaju na ležaju na rasklapanje, e to nema nigdje u svijetu – ispričao je ranije Radišić autorki ovog teksta.
Iz tog doba datira i priča o tome kako Živko nije bio sklon „državnim“ ručkovima i večerama o trošku naroda.
Jedan od njegovih vozača je pričao kako su mu svi zavidjeli i vjerovali da se uz posao „sjajno provodi“, a on je odgovorio: u životu nisam pojeo više kifli, nego sada kad vozim predsjednika.
Poznato je, međutim, da je Živko Radišić uvijek štito ljude i da je gledao da ih razumije i posavjetuje, a ne da ih kažnjava.
Kako je to funkcionisalo, svjedoči za Srpskainfo Boris Kujundžić, koji je za Radišićevog mandata, kako sam kaže, bio „mlad i zelen portparol Predsjedništva BiH, koji je gledao stare asove i učio od najboljih“.
Ispred zgrade u kojoj je živio Radišić bila je kućica u kojoj su se smjenjivali policajci iz Uprave za obezbjeđenje ličnosti i objekata, što je uobičajeno ispred kuća i stanova visokih funcionera.
– Jednom, kad smo se kasno noću vraćali iz Sarajeva, policajac u kućici je zakunjao. Nije ni primjetio da su stigla kola sa funkcionerom kojeg štiti. Živko je mirno izašao iz auta i rekao svojima iz pratnje: “Probudite ga, razoružaće ga neko, pa će izbiti skandal” – priča Kujundžić.
Tako je, faktički, spasio policajca, kojeg je na dužnosti prevario san. Jer, da ga je prijavio nadležnima…
Boris Kujundžić priča i kako je bilo raditi sa „neponovljivim“ Predsjedništvom BiH, u sastavu: Živko Radišić, Beriz Belkić i Jozo Križanović.
Kako su ranije pisali mediji, oni su ostali zapamćeni po tome što su, da bi smanjili administraciju i troškove, imali zajednički kabinet, a nerijetko su se zajedno vozili u jednom službenom automobilu.
Bili su poznati i po svojim javnim istupima. Novinari su zapamtili Radišićeve maratonske pres konferencije.
Belkić je često davao izjave, a Križanović je i pred kamerama i u zvaničnim prilikama govorio jako tiho.
– Jednom sam im, neformalno, uz kafu rekao: kad bi Živko govorio kraće, Beriz rijeđe, a Jozo glasnije, imali bismo idealno Predsjedništvo. Mislio sam da će se naljutiti, ali oni su se slatko nasmijali i poslije to prepričavali kao vic – kaže Boris Kujundžić.
