POBIJEDIO U BICI S TRI KREDITA Nenad iz Prijedora nakon 15 godina nije više žirant

0

Nenad Mirković (68) iz Prijedora je nakon 15 godina sudske borbe prestao da bude žirant čovjeku kojeg i ne poznaje, pa nema obavezu da vrati tuđi kredit od 5.000 KM.

Mirković za Srpskainfo priča da je sve počelo kada je, vjerujući u prijateljstvo i poštenje, odlučio da pomogne prijateljici i bude joj žirant.

– Otišli smo u banku nas dvoje i sjeli s direktorkom. Ja sam potpisao prazne papire, pod izgovorom da žure i da nemaju vremena, ali rekao sam im: “Nemojte da se ovo sada okrene u nešto loše”. One su tada kazale da neće, ali upravo to se desilo – navodi on.

Dodaje da su mu nakon dvije godine počele stizati opomene da kao žirant mora vratiti dug na ime čovjeka kojeg i ne poznaje.

– Taj čovjek je bio zet moje prijateljice, kojoj sam pristao da budem žirant. Ja ga ne poznajem i nikada ga nisam vidio. Stiglo mi je deset sudskih opomena, a potom sam pet puta išao na sudsko ročište. Rekao sam sudiji da ja nisam tom čovjeku žirant i pitao zašto ga ne dovedu, a ona mi je odgovorila: „Vi ste tu“ – tvrdi Mirković.

Prazni papiri

On objašnjava da je drugi žirant za ovaj isti kredit bio Savo Railić, koji je vjerovao da prazne papire potpisuje za kredit koji će da podigne njegova poznanica. Railićeva poznanica je bila drugarica sa ženom kojoj je Mirković pristao da bude žirant i na ime čijeg sina je na kraju bio kredit.

– Meni su blokirali račun u banci, a Railiću kuću i auto, da ne može prodati. Ja sam rekao sutkinji da od mene nikada ništa neće dobiti, jer nisam žirant tom čovjeku, ali ona je uključila i sudske vještake i još nam nabila troškove. Meni je sudski vještak poslao dopis da je moj potpis na papiru za kredit, a ja nisam ni rekao da je to sporno, već samo da ne znam čovjeka kojem sam žirant – kaže Mirković.

Navodi da je potom žena kojoj je pristao da bude žirant u međuvremenu uplaćivala kredit za svog zeta, ali mu je u avgustu prošle godine stiglo rješenje od Osnovnog suda u Prijedoru, po kojem on i Railić moraju da plate oko 2.200 KM preostalog kredita i oko 3.150 KM za sudske troškve.

– Ja uzmem to rješenje i odem njoj i kažem: „Slušaj, ti si ovo podigla, ne platiš li kredit ja ću te zapaliti“. To je istina živa da sam rekao. Ona je izjavila na sudu da prihvata taj kredit, ali mene je sudija i dalje gonio, jer opet mi je došla opomena kada je ostalo nekoliko rata kredita. Ja opet odem njoj i kažem: „Nemoj se igrati, hoću da se kredit isplati. Evo, sada ti Nenad tvrdi da će te zapaliti“. Onda je ona shvatila da sam ozbiljan i sve je isplatila – priča Mirković.

Psihički izmučen

Priznaje da su ga mogli prijaviti za prijetnje, ali tvrdi da on više nije imao izlaza.

– Poslije toliko godina borbe i dokazivanja bio sam psihički izmučen, a moja porodica je ispaštala zbog tog kredita. Poštar mi je stalno donosio plave koverte na kućnu adresu. Na pijaci gde imam štand stalno su mi dolazili bankari i uznemiavali i mene i moje mušterije, dolazili su mi kući popisivati imovinu – priča on.

Mirković je 12. juna dobio rješenje kojim mu je banka potvrdila da su izmirene sve obaveze po kreditu u kojem je bio žirant, a potom 18. juna rješenje Osnovnog suda u Prijedoru da se obustavlja postupak.

– Osjećam se kao pobjednik! Sada sam kao partizan nakon Drugog svjetskog rata! Da nisam zaprijetio još bi se sudili, još bi mi meni slali opomene i dolazili popisivati stvari. Moja je krivica iz razloga što sam potpisao prazne papire, ali vjerovao sam u riječ. Djeda me je učio da budem pošten, govorio “bolje gladan, žedan i bos nego tuđe da uzmem” – ističe on.

Izgubio vjeru u riječ

Mirković je takođe vođen kao žirant i za kredit od 25.000 KM na ime ćerke iste svoje drugarice. Pred kantonalnim sudom u Sarajevu je prije 10 godina dokazao da nije pristao njoj da bude žirant već njenoj majci.

– Uzet je kredit u istoj banci na njenu ćerku, ali u Sanskom Mostu. Iznosio je 25.000 KM, a ta ćerka nije bila ni zaposlena i imala je 18 godina tada. Išao sam u Sarajevo 11 puta na ročišta i četiri godine sam u Sarajevu dokazivao svoju nevinost, odnosno da nisam bio žirant njenoj ćerki. Sreća pa je sudija u ovom slučaju bio Damir Batotić, koji je “ljudina” i razumio je odmah o čemu se radi – priča Mirković.

Prije nekoliko godina izmiren je i kredit za treću osobu u kojem je on bio žirant u iznosu od 5.000 KM. Mirković poručuje da više nema vjere u ljudsku riječ, pa prema tome da i žirant više nikada neće biti.

Nikad ne odustati

Nenad Mirković je široj javnosti poznat po svojoj pravnoj bici za prevarene žirante. On je i predsjednik Udruženja prevarenih žiranata iz Prijedora, za koje kaže da više ne funkcioniše.

– Udruženje postoji, ali ne radi, jer kada mi dođu prevareni žiranti i kada im kažem šta sve moraju uraditi da bi se borili sa mnom, oni odustaju ili odlaze u Njemačku da rade. Moja poruka je da se nikada ne odustaje i da se istina mora i može dokazati – ističe on.

Mirković tvrdi da mu je uloga prevarenog žiranta nanijela štete kao prodavcu, jer mu jedno vrijeme ni mušterije nisu dolazile, te nije mogao ni dvije marke dnevno pazariti. Međutim, posjeta njegovom štandu i reakcije kupaca dokazuju da je Mirković sada jedan od omiljenih prodavaca na prijedorskoj pijaci.

izvor

Prijedorčanin i u vrijeme pandemije lovio oluje! “Nevrijeme mi diže nivo adrenalina u krvi”

0

Kristijan Vujčić prijedorski i BiH lovac na oluje kaže da ni u vrijeme pandemije nije odustao od svog sjajnog hobija.

– I dalje lovim oluje. Najteže je bilo tokom policijskog sata kad je jedne noći bilo grmljavine na strani koju ne vidim sa svog prozora. A htio sam to po svaku cijenu zabilježiti. I Tek u takvim okolnostima čovjek nauči da cijeni ono što se do tada činilo uobičajenim – sloboda kretanja – priča Kristijan i dodaje da uz traganje za olujama i gromovima aktivno ali bezuspješno traži novo radno mjesto s diplomom ekonomiste, smjer javna uprava.

Kristijan nažalost dijeli sudbinu brojnih koji su u vrijeme pandemije ostali bez posla i primanja, ali tvrdi da nije izgubio duh i snagu da nastavi dalje.

– Uz mene su sve ovo  vrijeme bili moji prijatelji i kolege s bivšeg radnog mjesta. Upravo te neke sitnice, poput potvrde prijateljstava koja mi mnogo znače, su i pozitivne strane ovih teških vremena u kojim smo se našli ne svojom krivicom i ne nadajući se da našu do tad “monotonu” svakodnevnicu može bilo šta pokvariti – iskren je naš sagovornik koji sve poklonike oluja i gromova podsjeća na slogan zajednice lovaca na oluje “Never stop chasing”.

Otkriva i da će ubrzo prva BiH zajednica lovaca na oluje napuniti šest godina postojanja. Iza sebe imaju već nekoliko projekata od kojih je najznačajnija nomenklatura odnosno standardizacija imenovanja ciklona za oblast BiH.

– Prvi smo i po tom pitanju – kaže Kristijan i dodaje da Zajednica lovaca na oluje “Bosnia Storm Chasers” broji 30-tak članova i preko stotinu dopisnika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine.

U međuvremenu Kristijana za vrijeme nevremena, dok mnogi traže sigurno sklonište, možete vidjeti kako s fotoaparatom u ruci bilježi vremenske neprilike. U toj potrazi za olujama i gromovima nisu ga obeshrabrile ni nezgodne i opasne situacije. A bilo ih je naravavno. Poput one od prije četiri godine kada je grom udario u drvo koje je bilo na samo dvjestotinjak metara od Kristijana.

– Sjećam se kao da je bilo danas. Padala je obična kiša, nije bilo čak ni grmljavine… Htio sam da napravim fotografiju, kad je „zasvijetlilo“. U sekundi sam pomislio kako ovaj moj fotoparat ima jak blic, kad sam čuo jaku grmljavinu. Grom je udario u drvo, na suprotnoj strani ceste, a meni je bilo krivo što ga nisam uslikao – kaže s osmijehom Kristijan.

Ipak onim koji poput njega vole oluje savjetuje da ih gledaju sa sigurne razdaljine.

– Najbolje je da to bude nekih 15. tak kilometara od fronte ili kupolastog oblaka. Tu će biti bezbjedni – poručuje ovaj zanimljivi Prijedorčanin.           

Teško pokretna starica bez vode i hrane treba našu pomoć (video)

0

Mira Anđelić, mještanka Malog Palančišta nakon smrti supruga živi sama u trošnoj kući bez  vode koju joj, jer je teško pokretna i bolesna, donose komšije. Mirin problem nerijetko je i hrana koje više nema nego što je ima.

Teško podnosi i samoću, pa ova 70 godišnja starica ima samo jednu želju, da više ne bude sama, jer samoću ne može izdržati.

više u video prilogu!

Potresna životna priča bake Mare dirnuće vas U DUŠU

0

Njoj, koja nikad u svom dugom životu nije nosila nakit, na 100. rođendan je Milorad Dodik došao na noge i poklonio joj zlatnu ogrlicu, a unuci i praunuci je proglasili princezom među bakama.

Sve je to baka Mara Kragulj iz sela Rakelići kod Prijedora pošteno zaslužila. Nedavno je u zdravlju i veselju, uz pjesmu i tortu, proslavila stoti rođendan i to dva puta: jednom u restoranu, zvanično, drugi put u kući svog nećaka Milana Rokvića, gdje danas živi. I to nije sve. Uskoro, kada iz inostranstva stigne rodbina, slijedi i treće rođendansko slavlje, u njenoj kući u zaseoku Kragulji. Na toj žurci bi mogao zapjevati i njen rođak Marinko Rokvić, koji zbog iznenadnih obaveza, na prva dva slavlja nije stigao.Ogrlica, poklon od Milorada Dodika

Baka koja je hrabro zakoračila u 101. godinu života, još ne razmišlja o odlasku sa ovog svijeta. Naprotiv.

Ni korona joj ne može ništa

– Sad kad me zaobišla korona, kad sam pregurala i tu opasnost, nema nikakvog razloga da umirem – kaže baka Mara, smijući se veselo.

A njen život nije bio nimalo veseo. Nije ona Trnoružica, koja je mirno zaspala, pa se svježa i odmorna probudila nakon sto godina. Nije bilo u njenom životu prinčeva i balova. Ako ćemo već jezikom bajki, prije bi se reklo da je baka Mara Pepeljuga, ali bez zlatne cipelice: jedna (ne)obična balkanska Pepeljuga, koja se za sve što danas ima izborila teškim radom i dobročinstvom.Baka Mara sa nećakom Milanom Rokvićem

– Svi je volimo, a kako i ne bismo. Niko se u porodici nije oženio, udao, diplomirao, kupio kola ili napravio kuću, da baka Mara nije priskočila, novčanim prilogom i riječima podrške – kažu Marin nećak Milan i njegova supruga Snježana. Baka Mara skromno odgovara da je to normalno, porodica je preča od svega.

– Nisam imala svoje djece, moja kćerka jedinica, Mirjana, umrla je kao mala devojčica u Drgom svjetskom ratu, od neke ratne bolesti. Imala je, sirota, tri godine. Nećaci i njihova djeca su mi najbliži rod, red je da im pomažem. Neću valjda ono što sam zaradila ponijeti u grob – veli baka Mara.

Odbornica sa kuruzom na leđima

Baka, koja je nadživjela dvije države, pregurala dva rata i sahranila dva muža, radila je, kaže, otkad zna za sebe. Prvo, kao djevojčica. Rođena je 1920. kao najstarije od osmoro djece u seoskoj porodici. Valjalo je pomagati na njivi i u kući i čuvati braću i sestre. Bila je bistra curica, ali je otac nije dao u školu: nije bilo uslova za to, a u to doba niko nije ni mario da djevojke budu pismene.

Ipak, ona je bila partizanska odbornica, a potom i sobarica u jednom hotelu u Beču, gdje je zaradila penziju. Uz sve to i danas održava svoju kuću u Kraguljima, uzgaja cvijeće i povrće, plijevi, kopa. Kako kaže njen nećak, „mnoge bi se snajke, koje svoje cvjetnjake i bašte reklamiraju po Fejsbuku, mogle postidjeti baka Marinog kućišta“. Prvi put se udala u 18. godini za Uroša Vučenovića. Uroš je, priča ponosno njegova udovica, bio „prvi partizan na Topića brdu“, a ona, mlada seljanka, partizanska odbornica.

– Nije to bilo kao ovo sad, našminkaj se, udesi, pa u skupštinu. Ja sam svako jutro zorom ispekla četiri kuruze, pa to na leđa i nosi u šumu partizanima, takav je bio zadatak narodne odbornice – veli baka Mara. Suprug joj je poginuo u partizanima, kao i jedan od petorice njene braće, a tih ratnih godina zadesila ju je i najveća tragedija: smrt kćerke jedinice. Ipak, ništa je nije slomilo.

– Bila sam ponosna, iako sam, sa svojom curicom, znala zanoćiti u polju, na ovčjoj kožici, da nas neprijatelji ne bi uhvatili na spavanju – sjeća se baka Mara.

Od muževe švaleracije pobjegla u Beč

Ipak, jednom su je uhvatili, i to četnici, ali ona se nije dala.

– Oni me tuku, ja pjevam o partizanima i Titu. Ubili su boga u meni, jedva sam živu glavu izvukla – kaže baka Mara.

Mnogo godina kasnije, kad je radila kao sobarica u Beču, gazdarica hotela joj je rekla da sve spremi tip top, jer „dolaze Englezi“.

– Kad su ti „Englezi“ stigli, ja čujem, govore srpski. Malo naćulim uši, kad ono, kakvi Englezi, jadna ti majka, bili su to četnici emigranti. Ćutala sam kao riba, da su znali da im partizanka sprema krevete, ko zna kako bi to završilo – veli baka Mara.

Uvijek uz porodicu U Beč je pristigla u već zrelim godinama, imala je punih 45. kada je postala gastarbajterka. Natjerala ju je muka, ali sada je na tome zahvalna svom drugom mužu, pokojnom Mladenu Kragulju. Mladen je bio ratni invalid, bolestan čovjek, pazila ga je i njegovala, kuću kućila, imanje obrađivala, a on – preko plota, pa kod komšinice.

– Nisam mogla da trpim njegovu švaleraciju i ja put pod noge, pa u Beč. Prvo sam radila u jednoj firmi u vešeraju, od šest ujutru do šest naveče, ruke bole, leđa pucaju, ali moraš izdržati. Kad sam prešla u hotel za sobaricu, kao da mi je Bog nebo otvorio. Bio je to gospodski posao – kaže baka Mara.

U Beču su je svi voljeli. Jedna komšinica, Austrijanka, po njoj je svojoj unuci dala ime Mara. Dok su trajali ratovi devedestih, Austrijaci su pazili da je neko zlonamjeran ne napadne,  zato što je Srpkinja. Molili su je da ostane s njima do posljednjeg dana i govorili „ovo je tvoja kuća, ti ćeš sa nama i u grob.“I baka Mara je ostala, ono ne baš do kraja, ali kući u Rakeliće se iz Beča vlatila tek prije tri i po godine, kad je već bila zagazila u 97. godinu.

– Do tada je po Beču radila, koliko je mogla, iako je bila u penziji, a trčala je skoro svakog vikenda ovamo, da održava imanje. Jedva smo je nagovorili da se vrati, nije red da se muči pod starost – kaže njen nećak Milan i dodaje da baka Mara i danas sama obavlja ličnu higijenu, održava dvorište i kuću, samo joj je malo teško da sama sprema hranu, ipak su je stigle godine.

Pravi život počinje poslije stote

Baka Mara ne krije da joj život nije bio lak, ali se ni ne žali. Ipak, kad je pitate kada joj je u životu bilo najbolje, kao iz topa odgovara: sada, kad sam napunila stotu.

– Svi mi vole, svi me paze, imam ova moja dva krila, mog Milana i Snježanu i njihov djecu, da sam kraljica ne bih imala ovakav tretman – kaže baka Mara.

Na pitanje kako doživjeti stotu, spremno odgovara da ne treba činiti zlo, niti previše piti i jesti masno. Malo rakijice, za na vrh jezika, nije na odmet, ali više od toga škodi, tvrdi baka Mara, koja je svom pokojnom suprugu kupila dva rakijska kotla, pa i danas ima u ostavi rakije stare po 40 godina. Inače, više voli popiti čašu limun piva i pojesti nešto lagano, a kad ima goste uopšte ne jede, da se ne bi ubrljala. I danas voli da se lijepo obuče i dotjera.

Kruna za najbolju baku

Baka Mara je bila i misica, i to u 83. godini života, kada je na izboru za najljepšu baku, u konkurenciji i po 30 godina mlađih žena, ponijela lentu kao „mis vitalnosti“. Krunu je dobila 17 godina kasnije, od svojih unuka i praunuka, kao poklon za stoti rođendan.– Kad sam rekla da je to pretjerano, moja unuka Duška kaže: ćuti, bako, zaslužila si ti i višer od ovog, kad bih ja vidjela Ameriku, da mi nije bilo tebe i tvojih para” – kaže baka Mara. Njeni rođaci kažu da je ona „najskromnija među princezama“, toliko stroga prema sebi da skoro ništa ne jede i ne pije i najmanje troši na sebe.

Kako je nepismena Kozarčanka prevarila Austrijance

Baka Mara priča da je, iako već zrela žena, kad je iz svog Potkozarje otišla u Beč bila nepismena, pa ju je gazdarica u hotelu prevarila i prijavila je na pola radnog vremena, iako je radila danonoćno.

-Zbog toga mi je penzija bila mala, ali na kraju je ispalo da sam ipak ja prevarila Austrijance, jer živim toliko dugo da već 36 godina primam penziju – veli baka Mara.

izvor

MLADA NADA NOVOG GRADA Studentkinja fotografijom ovjekovječava svijet oko sebe (FOTO)

0

Mladena Bolta (23) iz Novog Grada već desetak godina zaljubljenik je u fotografiju kojom rado ovjekovječava svijet oko sebe i ljepote prirode.

Ova studentkinja kamere na banjalučkoj Akademiji umjetnosti za Srpskainfo priča da je ljubav prema fotografiji oduvijek bila dio nje.

– Od malih nogu sam imala želju da budem fotograf koji će putovati svijetom i stvarati uspomene, pa je sve nekako i krenulo od moje trinaeste godine. Jedna od mojih prvih fotografija kojih se sjećam bila je kada sam telefonom uslikala svoju baku i uvidjela tu neku emociju na njenom licu. Tada sam shvatila da tako mogu da stvaram uspomene za čitav život – kaže ona.

Dodaje da je od tada počela više da se zanima za fotografiju. Počela je da slika mobilnim telefonom, a potom i običnim digitalnim fotoaparatom. Nakon tri godine dobila je jedan od najlepših rođendanskih poklona.

– Za šesnaesti rođendan sam dobila svoj prvi poluprofesionalni fotoaparat. Dobila sam ga na poklon od svog djeda, koji je uvijek govorio da imam talenat za fotografiju i želio da me nagradi. Od tada je fotografija postala moja velika ljubav. To me je uvjerilo da ako nešto stvarno želiš, to ćeš i dobiti – smatra ova mlada umetnica.

Otkriva da joj je najdraža pejzažna ili takozvana „landscape“ fotografija.

– Takođe sam veliki obožavalac dronova i često s njim fotografišem. Zadivljena sam koliko sve ljepše izgleda iz vazduha. Pošto sam po struci turistički tehničar, a i dosta putujem, volim da fotografišem i svoja putovanja, na neki spontan i neobičan način – priča Mladena.

Dodaje da uživa da fotografiše Republiku Srpsku i njene prirodne ljepote.

– Mnogi ljudi nisu ni svjesni kakvu ljepotu i dobar potencijal za turizam imamo – ističe ona.

Iako više voli da fotografiše predjele, navodi da joj je draga i portretna fotografija, koja takođe za nju ima posebnu čar. Priznaje da je za dobre fotografije potrebna i inspiracija.

– Mene inspiriše život i sve oko mene. Svako malo spoznam nešto novo što me podstakne da stvaram fotografije iz novih uglova. Interesantno je koliko čovjek spoznaje svijet oko sebe kada gleda kroz objektiv – poručuje ona.

Mladena dodaje da je najviše fascinira to što fotografijom može poslati poruku široj javnosti ili barem jednom njenom dijelu.– Svi smo drugačiji i svako svoju priču prenosi na drugačiji način. Bitno je da ona u ljudima probudi emocije i potakne ih na razmišljanje – objašnjava ova mlada Novljanka.

Iako fotografije bilježe pojedine momente, Mladena priča da one imaju dugovječnost.

– Jedino što ostaje poslije tebe je to što si stvorio, tvoj životni rad i trud, tvoje umjetničko djelo, ma kakvo ono bilo. To ima fotografija. Spoznaja da si nešto ostavio svijetu te čini potpunim, ostavio si trag negdje i nekad – zaključuje ona.

Mladena kaže da je moderna tehnologija doprinijela kvalitetu, ali i procesu izrade fotografije.

– Danas se fotografija pokaže u istom trenutku na ekranu, a nekad je trebalo strpljenja da se iskoristi čitav film, pa da se isti izradi. Bilo je i šanse da nijedna fotografija ne uspije, ako fotograf nije bio iskusan ili ako nije najbolje znao šta radi – smatra ona.

Navodi da će možda jednog dana otvoriti moderan foto-studio, jer svoju budućnost vidi uz fotografiju.

Mladena je rođena u selu Svodna kod Novog Grada gdje je završila osnovnu školu. Potom je srednju školu završila u Prijedoru. Da je umjetnost njeno životno opredjeljnje pokazala je prošle godine kada je upisala odsjek za kameru na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, gdje trenutno živi.

– Student sam prve godine Akademije umjetnosti. Odlučila sam se za taj fakultet jer želim da unapređujem svoje znanje i da se usavršim u tom poslu – ističe ona.

Mladena Bolta kaže da je velika razlika u kvalitetu između fotografija koje su nastale fotoaparatom i mobilnim telefonom.

– Mislim da je najpotrebije  dobro oko i talenat, onda se fotografija može napraviti i telefonom. Lakše je rukovati telefonom, fizički je lakši i ne zahtijeva puno mjesta ili posebnu torbu, a u mnogim slučajevima možete se osloniti na telefon, da će napraviti hit fotku. Naravno, ako je kamera kvalitetna – objašnjava ona.

Dodaje da je bitno da onaj ko fotografiše zna iskorititi kameru.

– Danas je teško zamisliti jedan dan bez fotografije i vjerovatno većina ljudi fotografiju uzima zdravo za gotovo. Veliki broj ljudi se sada bavi fotografijom, iako mnogi nisu svjesni toga. Prije nego što sljedeći put fotografišete nešto, pokušajte da razmislite kakvu priču će vaša fotografija govoriti. Fotografija je jedina stvar koja može da zarobi trenutak vremena, jedan djelić sekunde i na taj način da sadašnji trenutak učini gotovo vječnim – smatra Mladena.

izvor