Na nekoliko koraka od crkve Svetog proroka Ilije u prijedorskom selu Marićka stoji hrast lužnjak koji, poput tihog drevnog stražara, već oko 600 godina odolijeva vremenu, olujama i ljudskim mijenama. Ovo monumentalno stablo, jedno od najstarijih u Bosni i Hercegovini, dio je crkvenog kompleksa koji je 2010. godine proglašen nacionalnim spomenikom BiH, upravo zbog izuzetno očuvanog primjera drvene crkve brvnare iz 19. vijeka. Prema istraživačima Šumarskog fakulteta, marićki hrast zauzima prvo mjesto u BiH po starosti i gabaritima. Nekada je dosezao visinu od čak 33 metra, a da ga obuhvate u krug, trebalo je dvadesetak ljudi. Danas je vidno oronuo, ali i dalje ponosno stoji – kao najstariji živi svjedok istorije potkozarskog kraja, čuvajući duh naroda koji je pod njegovom krošnjom tražio i nadu i utjehu. U teškim vremenima, pred ratove i nevolje, mještani su se okupljali upravo oko ovog hrasta, vjerujući da će im njegova snaga pomoći da pronađu put. U mirnijim danima, tu se sjedilo, pričalo, pjevalo i igralo.
Pod njegovim granama rađala su se prva prijateljstva, prve ljubavi, a nerijetko se nazdravljalo domaćom rakijom — naročito na Ilindan, kada cijelo selo oživi u duhu tradicije i starog narodnog zbora. Mještani kažu da hrastu najviše prija ojkača, koja mu, kako tvrde, “vraća život i dodaje snagu kroz vjekove”. Još jedna zanimljivost koju ističu – u mnoge druge hrastove grom je udario, ali u ovaj nikada. Zato ga mnogi doživljavaju gotovo čudesnim. Danas, u Marićku dolaze ljudi iz svih krajeva da vide ovog živog drvenog gorostasa, stablo koje je postalo i simbol sela i simbol istrajnosti. A hrast, iako umoran od godina, i dalje stoji – kao da poručuje da svako drvo, kao i svaki čovjek, ima svoju priču, samo je treba znati poslušati.
infoprijedor.ba
