Grad Prijedor je izgubio izuzetnog čovjeka, profesora, prijatelja. U 50. godini života preminuo je Saša Komšić, dugogodišnji profesor fizike u JU Gimnazija „Sveti Sava“ Prijedor. Njegov prerani odlazak ostavio je duboku prazninu u životima kolega, učenika i svih koji su ga poznavali. Rođen 1976. godine u Sarajevu. Komšić je nakon završene Gimnazije studirao fiziku u Beogradu, a potom se vratio u Prijedor i više od dvadeset godina posvetio obrazovanju mladih. Njegov entuzijazam, znanje i neiscrpna energija ostali su upisani u sveskama, ali i u srcima generacija učenika koje je inspirisao. Profesor Komšić nije bio samo predavač fizike – bio je mentor, prijatelj i oslonac. Svojom strogoćom oblikovanom pravednošću, a toplinom prožetom duhovitošću, uspio je ono što je malo kome dato: da ostane uzor i voljen među učenicima i kolegama. Ulazak u njegovu učionicu bio je više od nastavnog časa – bila je to mala svečanost, susret sa znanjem, ali i sa čovjekom koji je znao reći pravu riječ u pravom trenutku. Njegov pozdrav: „Dobardančić svima koliko vas ima!“, i oproštajna rečenica: „Budite zdravi i radosni!“, postali su simbol njegove svakodnevne posvećenosti i ljubavi prema učenicima. Uvijek spreman da podijeli savjet, da sasluša, da poduči – ostao je zapamćen kao neko ko je živio ono što je učio: dostojanstvo, rad, znanje, poštovanje. Smrt profesora Komšića duboko je pogodila ne samo zaposlene i učenike Gimnazije, već i širu zajednicu. Na zvaničnoj FB stranici škole objavljen je emotivan oproštaj njegovih kolega, profesora i učenika. Te riječi, napisane iz srca, prenosimo u cjelosti kao svjedočanstvo o njegovom neizbrisivom trag u životima svih koji su imali sreću da ga poznaju.
Otvorite prozor da izađe trema…
“Jeste li gledali film „Lajanje na zvezde” ili „Šešir profesora Koste Vujića”? Teško je povjerovati da ima mnogo onih koji nisu. Nama, u prijedorskoj Gimnaziji, različite dogodovštine koje ste tamo gledali su svakodnevica. Ali teško je zamisliti ikoga iz kolektiva Gimnazije da bi se bolje uklopio u jednu od tih najljepših priča koje su ikada ispričane o profesorima, đacima, gimnaziji i školi uopšte od našeg dragog kolege Saše jer posebnost bi bio primjeren epitet njemu i njegovom djelu. Kada kažem posebnost ta riječ je obojena stotinama nijansi na suštinskom temelju izuzetnog profesora i pedagoga. Za divljenje je i ponajbolji pokazatelj je da su neke vrijednosti vječne te kako je jedan, za današnje vrijeme i ukus, strog i zahtjevan, ponekad krut i težak, profesor zadobijao toliko poštovanje i ljubav svojih učenika. Bio je kao dobro vino. Učenici su sa svakim položenim ispitom fizike učeći samo iz njegove sveske, nekom drugom životnom preprekom pređenom lakše na osnovu bogatog učeničkog iskustva borbe sa fizikom i njim, kao jedinog puta koji je vodio kvalitetu znanja a ne ambalaži koju zovemo ocjena, dobijali „verifikaciju” profesorske gromade koja je tada bila jasnija, pitkija. Mada, ljubav i poštovanje učenika prema njemu su se rađali odmah i brzo i to iz jasno vidljive i prepoznate posvećenosti koja je stajala iznad svega ostalog i kojom se drugi teško mogu mjeriti.
Uostalom, evo šta danas u prvim sabiranjima utisaka i prisjećanjima koji su prirodno utočište mozgu i duši koja želi prevazići šok u vezi sa viješću koja nas je zatekla, rekoše, između ostalog, njegovi učenici: „Svaki ulazak u učionicu bio je mala svečanost. Svi ustajemo, a sa vrata se čuje veseli glas i dobro poznate riječi: ”Dobardančić svima koliko vas ima!”
Za njegov poslednji rođendan spremili smo mu skromno iznenađenje, tortu, a kada je trebao da ugasi svjećicu izgovorio je želju na glas. Rekao je da budemo zdravi i radosni! I svaki izlazak iz učionice bio je sa istim riječima: ”Budite zdravi i radosni.” I svaka poruka u školskoj viber grupi završavala je riječima “Budite zdravi i radosni.”
Druge riječi, između ostalog biseri kako ih u školi najčešće nazivamo, odzvanjaće još dugo, dugo, dugo u ušima njegovih učenika i nas kolega i prijatelja. Poput ove koja se nalazi u prologu ovog malog slova zahvalnosti.
P.S. Nešto sasvim lično. Prežaliti neću momenat koji je trebao da uslijedi tako skoro, da čujem prve impresije svog Andrije, Juniora kako si ga zvao, za čije odrastanje i uspjehe si se tako živo i iskreno interesovao, kao i za svu drugu djecu, sa prvog časa kod tebe, kako prepričava sve ono meni poznato i tako drago. Što je zauvijek obilježilo sve nas. Pokoj duši tvojoj i laka ti crna zemlja, dragi Sale.
Sa dubokim poštovanjem i zahvalnošću, Dejan Karlica i sve kolege i radnici, učenici bivši, sadašnji, pa i budući Gimnazije „Sveti Sava” Prijedor.
Takođe, učenici kojima je bio razredni starješina oprostili su se od svog profesora riječima koje razaraju tišinom, onom koja ostaje kada ode neko za koga smo mislili da će uvijek biti tu – s crvenom olovkom, da naglasi ono što se pamti za cijeli život. I njihovu dirljivu objavu prenosimo u cjelosti:
“Dragi profesore, dragi naš razredniče, Stojimo danas ovdje, a u nama je jedna velika tišina- tišina koju nijedna formula, nijedan grafik, nijedna jednačina ne može da ispuni. Teško je pronaći prave riječi kada nas napusti neko ko nam je toliko značio. Uvijek ste bili taj specifičan miks čovjek formula, ali i čovjek velikog srca. Sa Vama smo učili kako da rješavamo jednačine, ali ste nas, što je još važnije, učili kako da budemo dobri ljudi.
Znali smo da je nešto važno kada kažete:” Uzmite crvenu olovku!” To je bila Vaša oznaka za ono što treba da se pamti- ne samo u zadacima, nego i u životu.
Svoj čas uvijek ste završavali riječima:” Budite zdravi i radosni!” I danas, kada više niste sa nama, te riječi odzvanjaju jače nego ikad, kao posljednja lekcija koju ste nam dali. Iako ste predavali fiziku, često smo imali osjećaj da predajete i nešto više – neku “životnu mehaniku”.
Uvijek ste govorili da nema toga što se ne može izračunati… a opet, ni Vi niste mogli da izračunate da ćete nas napustiti prerano. Sjećamo se koliko ste se silno radovali našoj ekskurziji. Zadnji čas odjeljenske zajednice iskoristili ste da ponovite sve ono što mi kao Vaši učenici znamo još od prvog putovanja sa Vama. Ponavljali ste provjerite pasoše…
Sad idemo bez Vas, i taj autobus će biti pun- ali jedno mjesto će ostati prazno. Mjesto za čovjeka koji je više od profesora- za nekog ko nam je bio kao drugi roditelj u školi.
Vjerujemo da ćete, gdje god sada bili, s ponosom gledati na nas i da ćete, kao i uvijek reći :” Budite zdravi i radosni!”
Profesore, zahvalni smo što ste nas učili, nedostajaćete nam više nego što može da se izmjeri. Više nego što bilo koja fizika može da objasni. Ali jedno znamo- ono što ste nam ostavili ne briše vrijeme, ni ocjena, ni tablica formula. Nego čovjek, srce… I crvena olovka koja podvlači sve ono što zaista vrijedi.
Počivajte u miru, dragi naš razredniče!
Sa dubokim poštovanjem, Vaš III1
Sahrana profesora Saše Komšića obaviće se u subotu, 14. juna u 12:00 časova na groblju Zdjelari u Tomašici.
D.Stojnić/infoprijedor.ba
