Kamera na šljemu jednog prijedorskog vatrogasca iz prvog plana pokazuje izvlačenje tijela ženske osobe iz rijeke Sane.
Ovi momci svakodnevno rizukuju svoje živote spasavajući tuđe, ali u moru poslova koji spadaju u njihovu nadležnost, tu su i oni najnezahvalniji, izvlačenje utopljenika, nastradalih u saobraćajnim nezgodama, kao i mnoge žrtve drugih suicida.
Vatra je njihov najmanji problem, tu su uvijek i nezgodne poplave, sječa smrskanih vozila na licu mjesta tokom najtežih saobraćajnih nezgoda, spasavanja ljudi i životinja na kopnu i na vodi, kao i sa visina, zaštita imovine ugrožene potresima, olujnim nevremenom i svim ostalim prirodnim nepogodama.
Tačnije, rešavanje svih onih problema koje je čovek spreman da napravi, poput skidanja ključa koji je ljudskom nemarnošću završio na krovu zgrade.
Ali i gašenje opasnih požara, poput onog iz aprila ove godine u prijedorskom naselju Saničani, tokom kojeg je došlo do nekoliko snažnih detonacija izazvanih zaostalim minsko eksplozivnim sredstvima.
Osmog juna 1882. godine u jednoj turskoj kafani u Prijedoru izbio je požar koji se proširio i progutao 143 kuće, 170 dućana, 30 štala sa živom stokom, 20 skladišta…
Ovaj požar natjerao je lokalne zanatlije i trgovce koji su ostali bez svoga blaga, da osnuju vatrogasno društvo.
Prvo vatrogasno društvo bilo je sastavljeno od zanatlija a spremište im je bilo u jednoj kući sa drvenom kulom.
Dežurstvo su obavljale “pasvandžije”, kojima je osnovni zadatak bio paljenje i gašenje uličnih fenjera.
U slučaju požara oni su trubili u trube i tako davali znak za članove vatrogasnog društva da se skupe u spremištu.
138 godina kasnije, momci iz teritorijalne vatrogasne jedinice Prijedor jedni su od najprofesionalnijih ekipa, ali i među retkim vatrogascima u bivšoj Jugoslaviji koji svoje intervencije, preopasne čak da bi ih zabilježili i filmski režiseri, snimaju pomoću kamera instaliranih na svojim šljemovima i tako sve dramatične intervencije javnost može videti iz perspektive vatrogasca.
NJihove kamere snimaju i sve probleme sa kojima se oni nose, a to je prvenstveno nedostatak ljudstva, zastarjela oprema, oldtajmeri koje voze i sa kojima u najkraćem roku moraju da stignu na najudaljenija mjesta.
Republici Srpskoj po broju stanovnika, u ovom trenutku treba još 650 vatrogasaca.
Vatrogasaca koji pored pravih požara, svakodnevno gase i požare koji haraju na pustari naših duša, pa moraju da rješavaju sve greške koje je čovek spreman da napravi.
Dok na njihovom poslu, svaka njihova greška može im biti i posljednja. U trenucima kada svi bježe iz kritičnih situacija, oni dolaze, i spašavaju nas i dok proživljavaju vlastite tragedije.
Zato su vatrogasci najmanje vatrogasci, već i radnici Hitne pomoći, policajci, forenzičari, patolozi, ali vrlo često i vrlo dobri psiholozi.
Tako su ovi momci, koji se bave poslom koji spada u top 5 najstresnijih na svijetu, u normalnim zemljama djeci uzori.
Kod nas su vatrogasci tek sporedni likovi koji nemaju glavnu ulogu, i pored kojih samo nijemo prođemo na ulici.
Zato kada vidimo ove momke na ulici, sjetimo se poslova koje oni obavljaju. Vatrogasci nikad ne umiru, oni večno gore u srcima onih čije su živote spašavali…
