Većina Prijedorčana ne zna da među njima živi državni šampion u moto-trkama, motociklista koji je to počeo iz lјubavi, nastavio iz lјubavi, a uspio je da ovim sportom “zarazi” i kćerku koja mu je najveća podrška i glavni mehaničar. Dosad je osvojio oko osamdeset pehara i ne zna više gdje bi ih odlagao. Goran Kečan, u iskrenom razgovoru za “Kozarski vjesnik”, otkriva izazove s kojima se susretao otkad je počeo da se takmiči.
Prvu trku vozio je 2012. godine u hobi klasi, a poslјednjih godina vozi jaču klasu.
– Trke se obično voze na Navaku/Srbija, Grobniku/Hrvatska, u Panoniji/Mađarska i Slovačkoj. Pretprošle godine za Srpski šampionat vozio sam klasu formula i osvojio šampionat, prošle godine sam bio treći u klasi SSP, a ove sam pobijedio u klasi SSP, u Srbiji. U BiH sam treću godinu zaredom šampion. Ove godine kada bude proglašenje, očekujem zlatnu kacigu. Trenutno vozim za Srbiju, za ‘Vitalon Racing Team’. Ostvarili smo dobre rezultate. Bilo je dosta pobjeda, koje smo drugari i ja imali u svojim klasama. Uvijek gledamo da se ne borimo za postolјe iz iste klase – navodi Kečan.
Da je iskren zalјublјenik u moto-trke, vidi se i po tome što, osim lične satisfakcije i osvojenih pehara, od toga nema neku finansijsku korist. Trke su, priznaje, samo trošak, ali njegov tim je imao sreću da im je jedna firma iz Srbije plaćala kotizaciju.
– Najveći trošak su nam gume, dosta izdvajamo za njih, jer bez dobrih guma nema ni rezultata. Jedna trka, jedna guma. Srpski šampionat vozimo u sklopu Alpe Adrie. To je ozbilјno prvenstvo, jako su rigorozni i ne može da se vozi svakakav motor niti koristi stara oprema – kaže naš sagovornik koji je od 2012. godine promijenio četiri motora. I ove godine je kupio motor.
“Moj motor je 600 kubika, jer se takmičimo u toj klasi 600 kubika. Laici pitaju je li to do 600 kubika? Nema tu ‘do’, to je 600 kubika.”
Ovdašnje motoriste ne zanimaju toliko moto-trke, uglavnom učestvuju na motorijadama i moto-skupovima u širem okruženju. Međutim, ovo je sasvim druga priča, ističe on.
“Nekad davno me prijatelј savjetovao: ili staza ili cesta. Tada sam mislio da nije baš tako, ali uvjerio sam se da jeste. Nekad smo pokušavali da vozimo i jedno i drugo, ali ne ide. Nije isti set-ap za cestu i za stazu. Moj motor nema farove, nema retrovizore, žmigavce, što mora da ima na cesti.”
Kečana većina poznaje kao iskusnog automehaničara, a manje po njegovom hobiju. Onda se iznenade kada ugledaju motocikl u njegovoj radnji. Priznaje da je u početku bio loš vozač i da je odmah kupio motor od hilјadu kubika.
– Bio sam slab vozač, pa sam odmah počeo da kružim na stazi i treniram. Baš sam se ubrzao i popravio svoju vozačku sposobnost. Onda sam mogao da vozim sa mnogo iskusnijim i bržim vozačima od sebe, ali tu uvijek može bolјe. Treba da se napravi kompromis između sigurne vožnje i malo rizika. Da ne bi bilo puno padova, mora malo i rizik da se smanji, ali što su bolјe gume i što je bolјi set-ap, čovjek je brži – navodi Kečan.
Ne razmišlјa unaprijed o opasnosti, ali priznaje da uvijek postoji pozitivan strah.
– Nekad davno sam znao, legnem spavati, sutra imam neki trening i ne mogu da zaspem od nervoze, pošto znam da će sutra biti pun gas – iskren je Kečan.
Ovaj 46-godišnjak ponosni je otac dva malolјetna sina, Lazara i Luke, i 19-godišnje kćerke Une koja ga redovno prati na takmičenjima kao njegov glavni mehaničar. Ona u boksu stavlјa i skida grijače, štendere, mijenja gume … ukratko, velika mu je podrška.
– Ne može čovjek sam, a adrenalina ne nedostaje. Primjera radi, imali smo jednu situaciju na Grobniku kada je bilo promjenlјivo vrijeme. Izišli smo na suhim gumama za suhu cestu, počela je da pada kiša već u trećem krugu. U petom krugu pao je momak koji je vodio trku, došlo je do prekida trke, ulazi se u boks. Samo nam kažu da imamo deset minuta da zamijenimo točkove, gume i izlazimo na kišnu trku, koja se nastavlјa. Moj tim i ja, uklјučujući i moju kćerku, brzo smo poskidali točkove sa motora. Nisam imao rezervne, nego smo morali promijeniti gume. Naš mehaničar mijenja gume, montiramo točkove, izlazim iz boksa, kako ja prolazim na izlaz za stazu, pali se semafor sa zelenog na crveno. Dvije sekunde poslije mene upalilo se crveno svjetlo, dvije sekunde da sam zakasnio, ne bih mogao da vozim trku – prisjeća se naš sagovornik.
Kćerku Unu karijera će ipak usmjeriti u drugom pravcu, jer studira radiologiju.
Goran Kečan odavno ne broji pehare. Ima ih oko osamdeset i već muku muči da napravi mjesta za nove. Ne razmišlјa još da se penzioniše, mada priznaje da je više puta, usred sezone kad mu neke stvari dosade ili ga nešto nalјuti, najavlјivao da je to poslјednja u kojoj se takmiči. Međutim, onda dođe zima, poželi se trka i počne ponovo.
– U mom timu je jako dobra vibracija i drugarstvo, to je veoma bitno, nebitno vozimo li pola sata ili cijeli dan zajedno. Dvojica nas je Prijedorčana, jedan je Banjalučanin i još dvojica iz Srbije – ističe on.
Na pitanje koliko su moto trke opasne, kaže da opasnost postoji, ali da evidentno mnogo veći broj motociklista strada na cesti, u saobraćaju. Shvatio je, kaže, da je puno bezbjednije voziti motocikl na stazi nego na cesti.
“Moj savjet mladim vozačima bio bi da se posvete stazi, jer da ih je više zainteresovanih za moto-trke, vjerovatno bi bili bolјi uslovi i neko bi se više zalagao da staza u Zalužanima, jedina koju imamo u BiH, bolјe radi i bude posjećenija.”
Komentariše da Turska i Bugarska mnogo ulažu u moto-sport. To je, kako kaže, vidlјivo već po kamionima koje koriste takmičari iz ovih zemalјa.
– To su ogromni kamioni. U kamionima su cijele radnje: mehaničarska, vulkanizerska …Motociklisti tu i spavaju. Shvataju to veoma ozbilјno i baš su jaki timovi i top nivo. A ja, recimo, u kombiju vozim svoj motor, u kombiju spavam. Pružamo se koliko se možemo pokriti – navodi Kečan.
Zato bi im, kaže, mnogo značio neki vid podrške kako od lokalne zajednice tako i od drugih koji prepoznaju njihov potencijal i odlične rezultate koje postižu u skromnim uslovima.
Deborah Sovilј/Kozarski Vjesnik
