U našim krajevima odavno se kaže: „Živ ti nama bio 105 pa opet.“ A upravo te godine, s blagim osmijehom i mirnoćom koja pripada samo onima što su mnogo prošli i još više preživjeli, zakoračila je baka Nevenka Grujić, rođena Mihajlović iz sela Gradina koja je najstariji stanovnik prijedorske regije a možda i šire. Rođena 21. aprila 1921. godine, kao prvo dijete svojih roditelja, danas kalendarski korača kroz 105. ljeto života. Priča da su to godine za koje nije ni slutila da će ih dočekati, a u isto vrijeme svježa su joj sjećanja na sve ono što je ostalo daleko iza nje.
– Sjećam se kad sam imala pet godina… Najviše pažnje su mi posvećivali djed Stojko koji je umro jako mlad i pradjed Mijo, koji je živio punih sto godina – priča baka Nevenka, kao da otvara staru, požutjelu knjigu.
Pradjed je imao dosta knjiga i dao je Nevenki jednu crkvenu koju je ona ljubomorno čuvala i nakon nekog vremena, bez škole, bez učitelja, iz nje je naučila da čita prva slova, a potom i da piše.
– To su bili najljepši, najbezbrižniji trenuci mog života – dodaje baka.
Kao djevojka radila je sve poslove, pomagala roditeljima, a onda su se počeli momci da se interesuju za nju. Među njima i komšija Slavko.
– Udala sam se 1941. godine, za komšiju Slavka. Nedugo po udaji izbio je Drugi svjetski rat. Kad su se borbe prenijele i na ove naše prostore moj Slavko je uzeo pušku i otišao u rat iz koga se nikad nije vratio. Javili su mi, jednog avgustovskog dana te 1942. godine, da je poginuo u borbama oko predgrađa Banjaluke – rekla je tiho.
Nekoliko mjeseci kasnije rodila je sina Čedu. Nikada se više nije udavala. Nakon muževe smrti, ostala je sa svekrvom i četiri zaove. Glad, poratno vrijeme, borba za svaki dan. Dok jednoga jutra u njihovo dvorište nije ušao otac Ilija.
– Stao je ispred kuće nakratko popričao sa mojom svekrvom a onda su ušli u kuću. Rekao mi je da mi se majka razboljela i da je u dogovoru s prijom došao po mene i Čedu. Spakovala sam ono malo što smo imali i vratila se kući – priča baka Nevenka.
Brinula je o bolesnoj majci, podizala malog Čedu i pomagala sestri Jovanki koja je imala tešku povredu noge. Živjele su skromno, ali zajedno.
SNAGA KOJU JE NOSILA CIJELI ŽIVOT
Majka Mileva je umrla 1956. godine a poslije očeve smrti 1974. godine Nevenka je preuzela teže poslove dok je Jovanki prepustila poslove u domaćinstvu.
– Uzela sam sve muške i teže poslove pa sam tako znala da idem u šumu da nasječem drva za zimu i da ih dovučem kući, kopala sam i orala njivu, sijala žito, ma nema posla kojeg nisam radila. Svake srijede kada je bio pijačni dan u Omarskoj išla sam pješice niz prugu do pijace da prodam jaja, sir, kajmak ili šta smo već imali za prodati – prisjeća se baka Nevenka.
Do očeve smrti nije probala ni kafu, ni rakiju a ni cigaretu.
– Kad je otac umro, imala sam 53 godine i tad sam popila prvu kafu i probala rakiju. Šta god da sam radila i gdje je neko trebao doći od majstora da nam nešto pomogne oko kuće i kad bi ih ponudila kafom i rakijom oni bi rekli ako ćeš popiti i ti s nama kuvaj a i rakiju sam uzimala samo kad sam nazdravljala – cigaretu nikad u svojih 105 godina nisam stavila u usta – kaže uz smijeh baka Nevenka.
CVJETOVI KOJI LIJEČE DUŠU
Život na selu u to doba je bio baš težak, ali jedan kutak srca uvijek je ostavljala za ljepotu i za nahraniti dušu.
– Cvijeće sam najviše voljela. To me opuštalo. A znala sam i voće kalemiti – iz drugih sela su dolazili po mene. U Gradini nema domaćinstva u kojem nisam ukalemila bar jednu voćku – priča ponosno baka.
Kako su godine prolazile sin Čedo je završio školu i otišao put Zagreba za poslom. Jednom putujući u Zagreb u vozu je upoznao buduću suprugu LJubu, inače rodom iz Novog Grada.
To njihovo poznanstvo je nakon nešto više od mjesec dana zabavljanja preraslo u brak iz koga su baki Nevenki podarili dva unuka, Predraga i Nenada. Posljednjih tridesetak godina Čedo i Ljuba žive u Beogradu, odakle su redovno dolazili pomoći baki. Sagradili su novu kuću, jer se stara urušila. A nakon smrti sestre Jovanke 2010. godine, baka je ostala sama – ali nikada napuštena. Zimi su snjom Čedo i LJuba, paze je, griju dom i dušu.
I danas baka Nevenka dva-tri puta dnevno izlazi iz kuće da obiđe dvorište. Uz dva štapa, ali sigurnog koraka.
Da pokupi lišće, okopa cvijeće, pogleda može li još šta uraditi. Iako ima 105 godina baku Nevenku služi dobro zdravlje.
– Zadnji put sam bila kod doktora prije pet godina – samo da mi isperu uši… A lomovi, eh, toga je bilo… Sedam puta gips, najčešće padovi. A najteže mi je bilo kad sam sa 90 godina imala napuknuće kuka. Četiri sedmice u gipsu… to mi je teško palo jer sam morala mirovati i nisam mogla raditi i obilaziti svoje cvijeće – kroz osmjeh nam priča starica.
SJEĆANJE NA DOKTORA MLADENA STOJANOVIĆA
Pamćenje je služi bolje nego mnoge mlađe. Pamti i detalje iz rata pa nam je ispričala i jednu anegdotu iz tog vremena.
– Pridružila sam se Omladinskom pokretu ali sam se nakon par dana razboljela. Odveli su me doktoru koji je bio u Odredu na Kozari. Doktor me je pregledao i dao neke tablete i ja sam samo par dana poslije toga bila kao nova. A dok sam se oporavljala iz zahvalnosti sam mu oplela rukavice i priglavke i poslala po svojim drugaricama da mu odnesu na Kozaru. Taj doktor se zvao Mladen Stojanović – prisjeća se baka kao da je juče bilo.
TAJNA DUGOVJEČNOSTI?
– Nema tu neke tajne. Jela sam šta sam imala, koliko sam imala. Vjerujem u Boga. Postila sam svaki post i vjerujem da nam život ide onako kako nam je Bog zacrtao – zaključuje baka Nevenka, blagim glasom koji nosi i snagu i mir.
I dok tako sjedi pred svojom kućom, među cvijećem koje joj je vjerni saputnik gotovo cijeli vijek, shvatiš da u tih 105 godina ima više ljubavi, rada, borbe i nade nego što bi stale u deset života. Ona je svjedok vremena. Rijetka, tiha i sve dragocjenija. Naša baka Nevenka je ponos Gradine i čitavog ovog kraja.
D.Stojnić/infoprijedor.ba
