Početak školske godine uvijek sa sobom donese pitanja o udžbenicima, priboru, rasporedu, obavezama i uspjehu koji očekujemo od djece.
A možda bismo, prije svega toga, trebali zastati i postaviti jedno važnije pitanje:
Šta želimo da djeca ponesu sa sobom kada jednog dana napuste školske klupe?
Jer dijete nije prosjek.
Nije zaključna ocjena.
Nije rezultat testa.
Nije broj u dnevniku.
Obrazovanje i vaspitanje nisu dva odvojena procesa. Oni se prepliću u svakom djetetu koje sjedi u školskoj klupi i zajedno utiču na njegovo znanje, razvoj i vrijednosti koje gradi. Možemo dijete naučiti da čita, računa, istražuje i zaključuje, ali ako ga istovremeno ne učimo odgovornosti, poštovanju, empatiji, toleranciji i odnosu prema drugima, jesmo li zaista završili svoj posao?
Nije dovoljno da dijete zna. Važno je i šta će sa tim znanjem učiniti.
Obrazovanje i vaspitanje zato ne možemo posmatrati kao dva odvojena procesa.
Školu ne možemo posmatrati samo kroz ocjene i rezultate. Ocjena je važan pokazatelj djetetovog truda i napretka. Petica svakako jeste lijep rezultat i treba je vrednovati, ali ona sama ne može pokazati sve ono što dijete jeste. Ne govori da li je spremno da pomogne drugu koji ne razumije zadatak. Ne govori da li zna priznati grešku. Ne govori zna li saslušati nekoga ko misli drugačije.
Ne govori kakav je čovjek.
Učionica zato nije samo mjesto na kojem se prenosi znanje. Ona je jedno od prvih mjesta gdje dijete uči kako da živi sa drugima. Tu uči da sačeka svoj red, da podijeli, da sasluša, da se izvini, da oprosti, da prihvati različitost i da razumije da njegova sloboda ne prestaje tamo gdje počinje sloboda drugog.
I sve se to uči, ne samo riječima, već i primjerom.
Dijete mnogo više pamti ono što vidi nego ono što mu kažemo.
Ako želimo djecu koja poštuju druge, moramo im pokazati poštovanje. Ako želimo djecu koja ne ismijavaju slabost drugoga, moramo stvoriti sredinu u kojoj se greška ne kažnjava poniženjem. Ako želimo djecu koja će imati empatiju, moramo im pokazati da su njihove emocije važne.
Zato vaspitanje nije nešto što dolazi „poslije“ obrazovanja. Ono se sa njim događa istovremeno.
Ponekad dijete koje danas teško čita sutra napiše priču koju svi žele čitati.
Ponekad ono koje nikada prvo ne digne ruku bude prvo koje će priskočiti u pomoć drugaru.
Ponekad dijete koje ne donosi najbolje ocjene ima nevjerovatnu sposobnost da razumije tuđe emocije.
To su uspjesi koji se ne upisuju uvijek u dnevnik.
Ali se urezuju u čovjeka.
Zato bih voljela da u novoj školskoj godini manje pažnje posvećujemo samo ocjenama, a više onome što se iza njih ne može uvijek izmjeriti. Važno je šta je dijete naučilo, ali jednako je važno šta će sa tim znanjem učiniti i kakve će vrijednosti ponijeti sa sobom.
Jer, na kraju, najvažnije pitanje nije samo šta dijete zna, već i kakav čovjek postaje.
Jer jednog dana, kada školske klupe ostanu iza njih, ocjene će postati samo brojevi u starim svjedočanstvima.
Ali ono što su naučili o sebi, drugima, odgovornosti, dobroti, hrabrosti i poštovanju nosiće sa sobom cijelog života.
Možda je upravo zato najveći zadatak škole da ne bira između obrazovanja i vaspitanja.
Jer znanje bez vrijednosti može čovjeka učiniti sposobnijim, ali ga ne mora učiniti boljim.
A naš posao nije samo da djecu pripremimo da jednog dana nešto rade.
Naš posao je da ih pripremimo da jednog dana budu ljudi.
Jovana Končar, učiteljica
JU OŠ “Dositej Obradović” Prijedor
