Od dječaka koji je kao jedanaestogodišnjak dobio priliku da uči u ateljeima velikih majstora, preko Beograda, Zagreba, Firence i Londona, do njujorškog Menhetna – umjetnički put Mirka Ševića danas ima posebno poglavlje. Sedamdesetdvogodišnji samouki slikar i vajar iz Prijedora već četiri godine radi na skulpturi Novaka Đokovića u prirodnoj veličini, a njegova najveća želja je da završeno djelo pokloni čovjeku koji mu je, kako kaže, učinio život sadržajnijim i plemenitijim.
Šević je u Njujorku, u poznatoj galeriji Artifakt na Menhetnu, predstavio svoje crteže i izveo art-performans. Bio je to trenutak koji je za ovog aztora predstavljao njegovo ostvarenje kao umjetnika.
Prije Njujorka, njegovi radovi već su bili predstavljeni publici u Beogradu, Zagrebu, Firenci i Londonu. Izlagao je u galeriji „Đura Jakšić“, učestvovao na „Zlatnom peru Beograda“, izlagao u galeriji „Cvijeta Zuzorić“, a potom i u zagrebačkom Muzeju Mimara i Srpskom kulturnom društvu „Prosvjeta“.
Na Bijenalu savremene umjetnosti u Firenci, među oko 700 umjetnika iz cijelog svijeta, nagrađen je petom nagradom. Uslijedile su izložbe u Londonu, a potom i ono što je za njega predstavljalo svojevrsni vrhunac – samostalno predstavljanje u Njujorku, u umjetničkim četvrtima Soho.
– Tako sam u Njujorku završio sa crtežima, jer sam došao do vrhunca i ostvario se kao umjetnik u tom smislu – kaže Šević.
Povratak iz Njujorka, međutim, za njega nije značio kraj jednog umjetničkog puta, već početak novog. Okrenuo je novu stranicu i iz slikarstva i crteža zakoračio u svijet skulpture.
Do danas je izradio 12 skulptura, uglavnom u prirodnoj veličini, zadržavajući u njima prepoznatljivu poetiku koju je ranije gradio kroz crtež, ali joj dodajući novu – treću dimenziju.
Njegov rad prepoznat je i van prostora bivše Jugoslavije. Poznati britanski časopis za umjetnost i kulturu „Aesthetica Magazine“, koji Šević svrstava među pet vodećih svjetskih časopisa te vrste, zatražio je da mu pošalje desetak svojih radova za objavljivanje. Poslao je pet crteža i pet skulptura, a posebno ga je obradovalo što su urednici odabrali upravo skulpture – umjetnički izraz u kojem se do tada još nije javno predstavio.
Posljednje četiri godine Šević se posvetio radu na skulpturi Novaka Đokovića. Najprije je izradio maketu, a potom je iz nje nastala skulptura proslavljenog srpskog tenisera u prirodnoj veličini.
Zašto baš Đoković?
Odgovor, kaže Šević, nije samo umjetnički. To je prije svega lična priča o divljenju, zahvalnosti i ponosu.
– Odlučio sam se za Đokovića iz razloga što je on moj život učinio sadržajnijim i plemenitijim. Pokazao mi je na svom primjeru put kako treba stići do nekog uspjeha, a to je upornost i talenat – kaže Šević.
Dodaje da je Đoković svojim igrama i nastupima, kako ističe, „osvijetlio obraz“ njemu i njegovom narodu širom svijeta. U skulpturi je, kaže, pokušao da zabilježi upravo taj trenutak napora, borbe i istrajnosti – položaj čovjeka koji se bori da dođe do cilja.
– Pokušao sam replicirati njega. Pokušao sam izvajati njegov položaj u kojem se on muči da nam osvijetli obraz. U zadnjih 20 i nešto godina njegove karijere on je mene, svojim uspjesima, učinio jako ponosnim – kaže Šević.
Zato ova skulptura za njega nije samo još jedno umjetničko djelo. Ona je svojevrsna zahvalnost čovjeku koji mu je bio inspiracija.
Kada je završi, Šević ima samo jednu želju – da skulpturu pokloni Đokoviću.
– Čim ovu skulpturu završim, namjeravam je pokloniti Đokoviću, naravno ako mu se bude dopala i ako je bude želio primiti kao moj skroman poklon. To bi mene učinilo najsrećnijim čovjekom na planeti – iskreno kaže ovaj prijedorski umjetnik.
I možda upravo u toj rečenici najbolje stane cijela priča o njegovom umjetničkom putu. Od dječaka koji je rano prepoznat talent, ali je decenijama čekao da taj dar ponovo pronađe put do umjetnika koji je svoje radove donio pred publiku Beograda, Zagreba, Firence, Londona i Njujorka.
Mirko Šević danas radeći na ovoj skulpturi pokušava sačuvati osjećaj zahvalnosti prema geniju koji mu je bio inspiracija. A ako jednog dana Đoković primi tu skulpturu, za Ševića će to biti više od susreta umjetnika i sportiste. Biće to trenutak u kojem će se spojiti dvije priče o istrajnosti – jedna ispisana godinama na teniskim terenima, a druga tiho stvarana u umjetničkom ateljeu.
Jer neke skulpture nastaju da bi krasile prostor. A neke nastaju da bi prenijele poruku – da talenat vrijedi samo kada ga prate upornost, rad i vjera u ono što čovjek stvara.
