Nisu svi tragovi prošlosti zapisani u knjigama. Neki žive u rukama ljudi, u vještinama koje se uče gledanjem, ponavljanjem i prenošenjem sa starijih na mlađe. Upravo takvo živo nasljeđe bilo je u središtu radionice tradicionalne izrade pojaseva koju je, povodom 17. oktobra – Međunarodnog dana nematerijalne kulturne baštine, organizovalo Udruženje za očuvanje tradicije.
Radionica je bila prilika da se kroz praktičan rad predstavi jedna od starih zanatskih vještina koje su nekada bile sastavni dio svakodnevnog života stanovništva naših krajeva, ali i da se ukaže na potrebu da takva znanja ne ostanu zarobljena u sjećanjima, već da nastave da žive i u novim generacijama.
Međunarodni dan nematerijalne kulturne baštine ustanovljen je na 42. zasjedanju Generalne konferencije UNESCO-a, održanom u novembru 2023. godine, sa ciljem podizanja svijesti o značaju očuvanja živog kulturnog nasljeđa, njegove raznovrsnosti i uloge koju ima u očuvanju kulturnog identiteta naroda i zajednica širom svijeta.
Ovaj datum posebno podsjeća da nematerijalnu kulturnu baštinu ne čine samo običaji i tradicije, već i tradicionalna znanja, zanati, vještine, usmena predanja i načini života koji se prenose sa generacije na generaciju. U njima se čuva veza između onoga što smo bili, onoga što jesmo i onoga što želimo ostaviti budućima.
MEĐUNARODNO PRIZNANJE I NOVA ODGOVORNOST
Posebnu težinu ovogodišnjem obilježavanju daje činjenica da je Udruženje za očuvanje tradicije 2026. godine steklo akreditaciju pri UNESCO-u kao nevladina organizacija koja djeluje u oblasti očuvanja nematerijalne kulturne baštine.
Time je Udruženje postalo jedina akreditovana nevladina organizacija ove vrste u Republici Srpskoj i jedna od svega pet u Bosni i Hercegovini.
Ovo međunarodno priznanje potvrda je dugogodišnjeg rada Udruženja na istraživanju, dokumentovanju, očuvanju i promociji tradicionalne kulture, ali istovremeno predstavlja i veliku odgovornost da se na tom putu nastavi još snažnije.
Akreditacija otvara prostor za učešće u međunarodnim procesima, razmjenu iskustava i saradnju sa organizacijama i institucijama koje djeluju u skladu sa principima UNESCO Konvencije o očuvanju nematerijalne kulturne baštine iz 2003. godine.
OD RUKU DO RUKU – DA ZNANJE NE NESTANE
Upravo u tom duhu organizovana je i radionica tradicionalne izrade pojaseva, na kojoj je Stoja Zrnić predstavila i praktično demonstrirala način njihove izrade.
Pred učesnicima nije bila samo tehnika izrade jednog predmeta. Bila je to prilika da se upoznaju sa znanjem koje je nastajalo i čuvalo se kroz generacije, sa vještinom koja je nekada bila dio svakodnevice, a danas prijeti da bude potisnuta savremenim načinom života.
Vrijednost ovakvih radionica upravo je u neposrednom susretu sa ljudima koji još uvijek nose i praktikuju tradicionalna znanja. Oni nisu samo čuvari prošlosti – oni su žive karike između generacija, ljudi čije iskustvo omogućava da određena vještina ne bude samo zapisana ili fotografisana, već da se nauči, ponovi i prenese dalje.
Jer, kada nestane čovjek koji zna određeni zanat, zajedno sa njim može nestati i čitav svijet znanja koje se ne može pronaći u knjigama.
Zato Udruženje za očuvanje tradicije posebnu pažnju posvećuje istraživanju, dokumentovanju i praktičnom prenošenju starih zanatskih tehnika koje, usljed promjena načina života, industrijalizacije i sve manje zastupljenosti ručnog rada, polako nestaju iz svakodnevne upotrebe.
TRADICIJA NIJE MUZEJSKI PREDMET
U Udruženju vjeruju da tradicija nije tek uspomena na vrijeme koje je prošlo, niti nešto što treba čuvati samo iza muzejskih vitrina. Tradicija je živa onda kada se prenosi.
Zato su njihovi programi usmjereni na povezivanje nosilaca tradicionalnih znanja sa mlađim generacijama, na buđenje interesovanja za stare zanate i na stvaranje prostora u kojem će se ono što su generacije prije nas znale i radile moći sačuvati i u vremenu koje dolazi.
Radionica izrade pojaseva tako je bila mnogo više od pokazivanja jedne stare vještine. Bila je podsjetnik da kulturno nasljeđe nije samo ono što smo naslijedili, već i ono što ćemo uspjeti sačuvati i predati dalje.
Jer narod koji čuva svoje znanje, običaje i vještine čuva i dio svog identiteta. A dok god se tradicija prenosi iz ruku u ruke, ona nije prošlost – ona i dalje živi.
infoprijedor.ba
