Nije lako pješak biti i prijedorskim ulicama hoditi, naročito kad pada kiša. Zato što se s prvim jačim padavinama većina gradskih ulica, moguće i zbog začepljenih odvoda i slivnika, pretvori u omanja jezera koja uz puno vještine i ličnog snalaženja i dok “gaziš” trotoarom treba zaobići ili preskočiti.
Ova druga disciplina, koja bi po Prijedoru mogla i u olimpijske, po dužini skoka, nije za vremešne, za štikle, za one s usporenim refleksima. Iskreno, svaka sekunda je važna, jer se može dogoditi da vas vozilo, čijeg vozača iskreno zaboli ona stvar za vodurinu na cesti, bukvalno okupa. I onda je slika sljedeća. Vozilo odlazi dalje, kao da se ništa nije desilo, a vi mokri do gole kože stojite, psujete i prijetite. I uglavnom je poželjno da vas onaj kome ste uputili nekoliko pristojnih psovki ne čuje, jer nije nemoguće da se uvrijeđen zavrati i lično vas “pita” na svoj način “Kome ti to?”.
Ima ona mala caka da se može uslikati vozilo i sve to lagano poslati policiji, ali i tu su dvije kočnice. Prva, jer dok izvadite mobilni, auta koje je na vas izlilo sadržaj lokve nema ni u vidokrugu, a druga je “da to možda i nije tako pametno”, upravo zbog mogućnosti da nekog ne naljutite i onako već mokri izvučete još deblji kraj. Pa gdje je onda rješenje? Vjerovatno u otčepljavanju slivnika čega bi se konačno trebali sjetiti nadležni za te stvari i čudesnoj složenici podvedenoj pod saobraćajnu kulturu vozača koji bi možda trebali usporiti pred prvom lokvom na cesti.
S obzirom da je riječ o priči koja se po pravilu ponavlja s prvom kišom, a okupanih je popriličan broj ova dva rješenja očito je, ne piju vode. Pa zato i preporuka o ličnom snalaženju. Ako vas nevolja natjera, pa idete pješačite po kiši onda budite manji od makova zrna. Lijepo se sklonite kad ide vozilo da Vas ne bi okupalo, a i ako se to desi onda tiho u sebi ponavljajte da ste sami krivi, jer niste pazili. Tako je izgleda najbezbolnije.
