Darko Cvijetić, mada kaže da je to danas prilično teško definisati, za sebe kaže da je prije svega pjesnik ali i pozorišni čovjek jer je u pozorište došao kao dječak, prije 35 godina.
– Pozorište mi je u genima i u pozorštu sam ostvario neke od svojih najljepših i najboljih glumačkih ostvarenja. Dakle ja sam pjesnik i pozorišni radnik ako je ta sintagma uopšte upotrebljiva, obzirom da radnika više nema – kaže Cvijetić.
Danas je nagrađivan, uspješan, neko o kom se ovih mjeseci u cijelom regionu mnogo priča. Uspjeh, za one koji to ne znaju, u njegovom slučaju nikako nije došao preko noći.
– Cijelog života pišem i ništa nisam očekivao od tog pisanja. Čovjek svakako piše da bi bio čitan, ali mnogi, daleko veći od mene nisu doživjeli da ih se pročita, pogotovo ne na pravilan način. Na drugoj strani iza mene je već 14 knjiga, što priča, što pjesama, što eseja.. To je već jedna velika gomila koja će tek sad da bude iščitavana. Dakle i to je jedno svojevsrno iznenađenje. Ja sam s uspjehom vezanim za Schindlerov lift doživio svojevrstan šok, jer nisam mogao ni pomisliti da će taj roman doživjeti toliko stepenica. Da će biti tako čitan, prevođen, tako uvažavan…a pogotovo ne nagrađivan. I to tako značajnim nagradama kao što su „Kočićevo pero“ ili nagrada „Fric“ imenom Miroslava Krleže. Više od toga nema u ovom nekom našem bivšem jugoslovenskom književnom prostoru. I sad se puno vrata otvorilo. Sad se izdavači sami utrkuju da obnavljuju ta moja izdanja.
Neke knjige su objavljivane i prije rata i nigdje ih nema, izuzev što ja imam nekoliko primjeraka kod kuće. I sad svi trče da se to reobnovi, tako bih to rekli. I to je dobra stvar cijele ove priče, da će mnoge moje knjige pjesama koje su potpuno zaboraljene, pa čak i od mene, biti ponovno viđene i ponovno se ukazati na svjetlu dana. Tako da je to neka pozitivna strana svega ovog. Druga pozitivna strana je vidljivost a to znači da će sve što dalje budem pisao biti vidljivo. I to te na jedan određen način obavezuje i čini vas puno odgovornijim za svaku riječ koju napišete, jer će ona sad da prolazi kroz gomilu filtera. Od onih ljudi koji vrlo dobro znaju šta je književnosti, koji su teoretičari književnosti, kritičari, do takozvanih običnih čitalaca. Tako da tu čovjek treba da bude prilično pažljiv, a ja sam taj. Cijeli život sam pisao u jednoj maloj srednini, jednoj zatvorenoj sredini, odakle je jako teško dobaciti daleko tako da je ovo za mene ogromno iznenađenje i sretan sam da su se okolnosti tako rasplele. I sad bi čovjek trebao da bude poprilično pametan za sljedeći korak – kaže Cvijetić za naš portal.
I dok se u brojnim književnim ali i ostalim krugovima prosto utrkuju da se nađu u njegovoj blizini eto poziv za druženjem nije stigao od gradskih vlasti.

– Ne, nisu me zvali. I ne čudi me. Obzirom na tretman književnosti, ne samo u Prijedoru nego i puno šire, eto zahvatićemo i tu nesretnu našu BiH ili RS… Mi živimo od ignorisanja jedni drugih. I ljudi smtraju da ako ignorišu neku stvar da se ona nije ni dogodila. Mene to na jednoj strani čini mirnijim, stabilnijim, jer sam navikao da budem u toj nekoj izolaciji i tom nekakvom miru, kao što Jergović ne živi u Zagrebu, nego pored, kao što Dežulović ne živi u Splitu nego pored Splita, tako ja zapravo živim u tom crvenom soliteru poput nekog sela i do mene, ko god hoće može da dođe, ali čini se da neće. Tako da je to dobro. Dobro, zato što imam neki svoj mir i tišinu i vjerovatno bi me neka reakcija od službenih vlasti samo uznemirila i dodatno označila na neki način. Moram reći da me je pred novu godinu pozvala predsjednica Željka Cvijanović, kad sam dobio nagradu „Kočićevo pero„ na prijem povodom novogodišnjih praznika. I to me silno iznenadilo i naravno da sam bio ponosan što stvari stoje tako da vas napokon neko uočava i vidi. Ali u mom gradu NE. To se u mom gradu nije dogodilo – iskren je Cvijetić.
Kaže da je o romanu Schindlerov lift mnogo govorio. Smatra da ne postoji dio, sekvenca ili način i postupak, koji je koristio u tom romanu, a da nije komentarisan.
– Bilo od stručne kritike, do takozvanih, to moram reći, običnih čitalaca. Iznenadilo me da od 40 ili 50 oficijelnih kritika nisam našao ni jednu negativnu. Što je zapravo zapanjujuće. Zapanjujuće mi je isto tako bilo da je žiri koji je dodjeljivao nagradu „Fric“ u Zagrebu bio potpuno nepodijeljen. To su mi rekli na prijemu nagrade u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Sa svakim od njih sam sjedio i popio piće i porazgovarao tako da su mi na moj šok rekli da su svi moju knjigu odmah adaktirali i nisu o njoj uopšte raspravljali. Ona je za svakog od njih bila najbolja. Mada su ti sportski termini neupotrebljivi, pa čak i nepoželjni u književnosti. Nema najbolje knjige. Sve knjige koje sam pročitao i koje su bile sa mnom u finalu su podjednako dobre. Svakom od kolega koji su bili sa mnom u finalu dao bi tu nagradu. Dakle, tu se radi o nijansama, o nekom vašem opredjeljenju, vašoj sklonosti ka nekoj literaturi koja vam je prijemčiva. Tako da svi romani koji su bili u konkurenciji, a konkurencija je bila strašna su bili jako, jako dobri – kaže Cvijetić.
Dodaje da je knjigu koja se pojavila u decembru 2018 godine, u izdanju Buybooka, sarajevskog izdavača, vidjelo mnogo ljudi. Krenule su odmah promocije u Sarajevu, potom u Zgrebu dvije, Cvijetić je bio i gost rezidencije u Splitu, uslijedio je nakon tog Beograd, Novi Sad, Festival u Varaždin, Festival književnosti „Vrisak“ u Rijeci, u Zadru, Zenici. Naprosto, gdje god sam se pojavio, ljudi su nastojali da to „iskoriste“ da bi na neki način promovisali knjigu. I to je dobro i mislim da će knjiga po prvi put biti promovisana, sad na pozorišnom Festivalu „Zlatna vila“. Kamerni teatar u Sarajevu priprema predstavu, s pripremama počinju u decembru 2020. godine u režiji Kokana Mladenovića. I silno sam ponosan što će Kokan Mladenović raditi jedan takav projekt i što će ga raditi Kamerni tatar koji je po meni trenutno najjači teatar na prostoru bivše Jugoslavije – otkriva za naš portal Cvijetić.
Dodaje da nagrade čovjeka obavezuju. Čine ga vidljivijim.
– Nema se tu šta promijeniti. Meni je moja porodica gnijezdo u koje se stalno vraćam. Moja supruga je, a volim to reći pjesničkim jezikom, ona koja mi drži nebo. Koja ne dozvoljava da mi se nebo sruči na glavu. U tom gnijezdu mi je najboje, najtoplije… to gnijezdo ne bi mijenjao nizašto na svijetu. U tom gnijezdu je moguće da čovjek u nekom miru stvara, tako da zapravo, ja sam presretan što mi je dragi Bog dodijelio takvu suprugu koja mi je ujedno i prijatelj i supružnik i sve ono što bi se moglo poželjeti u nekakvom piščevom životu. Sve ono što ja napišem Ljilja je prva koja to pročita, ona je prva koja to lektoriše, sve što ja napišem ona je prva koja komentariše… I vjerovatno ja ništa ne bih ispustio iz svoje sobe van u svijet a da Ljilja ne kaže „Čuj to je dobro“. Da ona kaže da je to problematično, da to nije dobro, ja bi to zaustavio, stopirao, bez obzira na to šta bi o tom bilo ko rekao – kaže Cvijetić.
Za svoju kćerku Danju kaže da je čisti anđeo. I njegova vječita inspiracija.
– Ako prema nekom osjećam odgovornost za svaku izgovorenu riječ, onda je to svakako ona. Ona je ta koja će u budućnosti naslijediti sve, pa i taj neki simbolički kapital u toj nekoj književnoj ostavštini – kaže Cvijetić koji će u Gdanjsku biti s još sedam evropskih pjesnika gdje će njegove „Ježene kožice“ biti u konkurenciji za književnu nagradu „Evropski pjesnik slobode“.
Priznaje da mu je ta činjenica zapanjujuća.
– Sama čijenjica da se pred nekim međunardnim žirijem nađete u konkurenciji osam najboljih pjesnika je zapravo zapanjujuća. Drugo što je zapanjujuće je da se radi o potpuno drugoj knjizi. Schindlerov lift je jedna knjiga a „Ježene kožice“ potpuno druga. Prvo je roman, drugo zbirka pjesama. Činjenica da na dva razboja uspijevate odraditi tako dobar posao, tako da roman bude primljen tako dobro ovdje, a da se knjiga pjesama, prevedena na jedan od najpjesničkijih jezika na svijetu, kakav je poljski nađe u takvoj konkurenciji. Predsjednica žirija je Olga Tokarczuk, književna nobelovka za 2018 godinu. Činjenica da ću u Gdanjsku sjesti i popiti kafu s nobelovkom je otprilike kao da ću s Peleom popiti pivo i odigrati jednu partiju fudbala. Dakle to je ono što je divno – kaže Cvijetić.
Njegove „Ježene kožice“ za sada su prevedene na poljski i hebrejski, a roman Schindlerov lift je već preveden, mada još uvijek nije objavljen, na njemački, francuski, engleski, holandski, slovenački i makedonski. Nakon Gdanjska, Cvijetić će biti u Dubrovniku, potom u Njemačkoj gdje bih trebao promovisati njemačko izdanje svog romana, potom slijedi Beograd i knjižara „Znanje“, pa „Zenit“ u Novom Sadu. Agent mu određuje prioritete jer je kako kaže jednostavno nemoguće stići na sve promocije i na svaki intervju odgovoriti. Morao je odbiti i neke pozorišne, rediteljske zahtijeve.
– Prijedor će u aprilu da bude centar Balkana u kojem će se odvijati možda najveći teatarski događaj u proljeće ove godine. Nadam se da ću uspjeti odvojiti vremena da se što prije na neki način vratim daskama. Sad je to veliko pitanje na koji način. Sve češće pomažem rediteljima koji dolaze, kao dramaturg, neko ko priprema dramsku teksturu. To mi prilično olakšava, jer je to moguće raditi bez fizičke prisutnosti, mailom.. Nadam se da ću se vratiti pozorištu. Tu sam ostavio jako puno godina i jedva čekam na neki način da ponovo režiram ili proglumim u nekom projektu – rekao nam je Cvijetić.
Infoprijedor mu je beskrajno zahvalan što je pristao da bude dio naše rubrike „Otvoreno“.