12 C
Prijedor
Četvrtak, 1 Oktobra, 2020
prijedorska regija

prijedorska regija

vijesti iz prijedorske regije

Otvoren predstečajni postupak „HPK Draksenić“, radnici zabrinuti

0

Predstečajni postupak nad preduzećem „Hemijska prerada kukuruza Draksenić“ otvoren je u Okružnom privrednom sudu Prijedor, a zabrinuti radnici traže da ih što prije posjeti ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Boris Pašalić, saznaje portal CAPITAL.

Radnici „HPK Draksenić“ sastali su se danas u prostorijama fabrike ogorčeni odnosom uprave od koje su tražili odgovore o njihovom statusu, pravima i neizmirenim dugovanjima. Sve je bilo uzalud, s obzirom da, kako tvrde, direktor preduzeća Jovica Šuman nema sluha za njihove probleme.

„Mi smo se jutros okupili u prostorijama „HPK Draksenić“, te dogovarali naše sljedeće korake, s obzirom da direktor ne želi da razgovara sa radnicima, ne želi nikakve informacije da nam da i tvrdi kako on nema ništa s tim, te da je sada sve na ministarstvu“, rekao je za CAPITAL predsjednik sindikata Miroslav Zgodić.

Očekuju da ih, na njihovu incijativu, uskoro posjeti ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Boris Pašalić, nadajući se da će im on dati informacije šta će se desiti sa preduzećem i kakva je budućnost radnika.

Iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede potvrdili su da je Osnovni privredni sud Prijedor donio rješenje 18. juna o otvaranju predstečajnog postupka nad preduzećem „HPK Draksenić“, kao i da će tokom naredne sedmice resorni ministar obići ovo preduzeće.

Direktor Šuman nije odgovarao na telefonske pozive.

Podsjećamo, portal CAPITAL pisao je već o otvaranju stečaja nad preduzećem „HPK Draksenić“ u tekstu „Fabrika “HPK Draksenić” ide u stečaj“.

izvor

Ogorčeni na nadležne zbog loših puteva: Selo sa 300 zaboravljenih

0

Mještani sela Kozica ogorčeni su jer su, kako tvrde, makadamski putevi, koji ih povezuju s opštinom Oštra Luka, kojoj pripadaju, te s Banjalukom, gdje često putuju, toliko propali da je njima gotovo nemoguće voziti.

Ka ovom selu, koje, kako kažu, broji oko 200 domaćinstava, odnosno više od 300 mještana, moguće je doći s dvije strane – prva je od Oštre Luke, kroz teritoriju opštine Sanski Most, a druga od Stričića na Manjači, preko Pavića i Hazića.

Oba puta koja ih povezuju sa svijetom, kako ističu mještani, toliko su oronula da se njima usuđuju voziti samo oni najhrabriji, uz rizik da oštete vozilo.

“Nadležni su nas zaboravili, ogorčeni smo. Put prema našem selu od Oštre Luke je užasan, a ništa bolji nije ni onaj koji vodi prema nama iz zaseoka Pavići, a koje se nalazi na Manjači. Do Pavića je asfalt, a dalje prema nama je makadam. U pitanju je oko 9,5 km makadama, od čega dva km teritorijalno pripadaju Banjaluci, a ostatak našoj opštini, Oštroj Luci. Nekidan je čovjek tim putem išao golfom 4 i probio karter”, priča za “Nezavisne” mještanin Kozice.

On i njegove komšije bave se zemljoradnjom i stočarstvom. Imaju prirodna bogatstva, proizvode zdravu hranu i piju izvorsku vodu. Sve su to, poručuju, idealni uslovi za život. U lokalnoj osnovnoj školi ima i učenika.  Mještani kažu da se zalažu za to da ovo selo, poput mnogih drugih, ne izumre, ali…

“Recimo, djeca iz naše osnovne škole ne mogu nigdje da odu jer nijedan autobus niti kombi im ne može prići kako bi ih vozio na bilo kakav izlet. Istovremeno, makadamskim, užasnim putem, vozimo mlijeko za Oštru Luku, gdje takođe obavljamo brojne obaveze, pošto nam je to opština”, pričaju mještani.

Bave se oni pretežno poljoprivredom, a i drvima za ogrev sami se snabdijevaju, te rade brojne ostale poslove koji su sami po sebi opasni.

“Šta to znači? Ne daj bože, neko da se teško povrijedi, što se i dešavalo, vozilo Hitne jedva bi nam došlo, a i kad stigne, po takvom putu bilo bi prekasno. Ovo selo je brojne svoje sinove u proteklom ratu dalo za očuvanje Srpske, a sada su mještani zaboravljeni”, kažu u Kozici.

Željko Tepić, mještanin, priča za “Nezavine” da bi trajno rješenje za njihove probleme bio asfaltni put prema Manjači, koji bi ih povezivao s Pavićima pa time i s Banjalukom.

“Taj put povremeno saniraju, ali to je tek privremeno rješenje, jer voda odnese nasuti materijal. Dodatno situaciju pogoršavaju kamioni koji tuda vuku šumu”, priča Tepić.

I Radomir Đaković, predsjednik Savjeta mjesne zajednice Kozica, smatra da su putevi koji vode ka ovom selu u jako lošem stanju.

“Put svakom znači mnogo. Naša oba puta su loša, s tim što je gori ovaj koji ide ka Pavićima, odnosno ka Banjaluci, gdje rade ljudi iz našeg sela, pa ovdje dolaze vikendom. Bitan nam je i ovaj put za Oštru Luku, jer je to naša opština”, rekao je Đaković.

Da problema s putnom komunikacijom koja vodi u Kozicu zaista ima, priznaje i Dragan Stanar, načelnik opštine Oštra Luka.

Dodao je da će uskoro, u okviru redovnog održavanja, put koji vodi od Kozice ka Pavićima, odnosno Banjaluci, biti saniran.

“To će biti relativno brzo, možda u narednih dvadesetak dana”, obećava Stanar. 

Po njegovim riječima, od Kozice do FBiH put je asfaltiran, a onda nastupa dio koji vodi kroz FBiH i on je makadamski i povremeno se sanira.

Selvir Korlat, direktor Opštinskog fonda za komunalne djelatnosti i infrastrukturu Sanski Most, tvrdi da je put koji vodi kroz ovu lokalnu zajednicu saniran nedavno.

“Sad je u boljem stanju. Održava se redavno. To je makadam, pa problemi nastaju kad su obilne kiše”, navodi Korlat.

izvor

SVESTRANI INSPEKTOR Popravlja alatke, sadi cvijeće, a usluge ne naplaćuje jedino ženama

0

Poslije penzionisanja, prije tri decenije, Dubičanin Milan Mirić (80) iskazao je sklonost ka svakojakim zanatima i po tome postao poznat u svome naselju, u Ulici Milana Tepića.

Milan je svakodnevno veoma aktivan u radionici, u vrtu i voćnjaku… U grad rijetko odlazi jer, kaže, kod kuće uvijek ima prečih i neodložnih poslova.

– Volim raditi, režem motorkom, imam dva cirkulara, oblaricu, brusilice, i uvijek nešto pravim od drveta i metala. Imam punu radionicu stolarskog i bravarskog alata. Takođe oštrim motike, krampove, nasađujem lopate, zavarujem slomljeno i iskrivljeno… pravim brajde, ograde, prikolice. Uvijek je nekome od mojih komšija potrebna usluga. Meni je bitno da imam neku zanimaciju; tada mi je, kako se to u narodu kaže, sve ravno do mora – zaključuje naš sagovornik naglašavajući da ženama ne naplaćuje ove usluge.– To je moje pravilo ili što bi rekao jedan mlađi prijatelj iz komšiluka, moj zakon kojeg nikada nisam prekršio – kategoričan je Milan, koji nakon smrti supruge Nevenke živi sam.

Ponekad, kaže, ode u Kozarsku Dubicu na kafu, u prodavnicu ili na pijacu.

– Sjedeći tako u kafani posmatram narod koji prolazi. Mnogi idu kojekuda, svako se nečim pozabavio, negdje žuri, a ja ama baš nikoga ne poznajem. Najviše je djece koja jurcaju na biciklima i to je sve. Onda sam shvatio, došlo mi je u glavu, šta sve vrijeme i godine odnose ili donose – priča Milan držeći u naručju naoštrene motike, lopate, makaze za travu i voće…– Volim cvijeće, imam ruže raznih boja. Sve sam ih zasadio, poredao u nijansama, i bijele, i žute, i roza, pa crvene… Ljepota jedna je to pogledati. Nemam kojih nema. A od voća imam jabuke, kruške, šljive, mušmule, sve što se može pronaći u ovom kraju. Kada dođe proljeće stalno ih orezujem, okopavam, pratim napredovanje, zagledam svaki pupoljak. To je moje veliko zadovoljstvo – pripovijeda ovaj penzioner vodeći nas u svoj voćnjak i cvjetnjak da nas uvjeri u svoje tvrdnje.

Samoća mu, veli, teško pada, ali radom i to pobjeđuje.– Nemam mnogo prijatelja, svi su otišli svojim putevima, odselilo iz Dubice. Neko u drugi, a neko na „onaj“ svijet. Nažalost, većina je na Urijama; to je gradsko groblje. Meni je osamdeseta, ali me rad i stalna zanimacija održavaju u životu, u dobroj mentalnoj i fizičkoj kondiciji. Radujem se i svakom viđenju sa sinom Vladimirom, koji je kilometar odavde, i kćerkom Jasnom na Floridi, udaljenoj od Dubice 10.000 kilometara, kontaktu s njihovim porodicama, s djecom… – opisuje Milan Mirić za Srpskainfo svoje penzionerske dane i svakodnevicu i skromnoj, ali urednoj kući, okruženoj dvorištem i zelenilom, u ulici najmlađeg narodnog heroja Jugoslavije.Ovaj bivši inspektor u Upravi prihoda i referent zanatstva u Opštini otkriva još jednu sklonost – meteorologiju.

– Svakodnevno pratim temperaturu vazduha, volim sve da znam, da budem informisan. Imam termometar ispred kuće, na drvenom stubu. Nekoliko godina svakodnevno sam podatke slao u Banjaluku, u Hidrometeorološki zavod ili u radio stanicu, da saznaju i drugi ljudi kolika je temperatura u Dubici i da čuju ime ovog lijepog i slavnog grada – priča Milan Mirić o svojevrsnoj studiji o vremenu, padavinama, temperaturama, sušnim i kišnim danima.– Svakog jutra, a to traje godinama, zapisujem podatke o vremenu. To je moja jutarnja zanimacija, koja je prešla u naviku. Ekstremne temperature, velika suša, bile su pedesetih godina. Teška je bila 1955. godina kada je u Dubici bio veliki potop, nije bilo nasipa pored Une, a u mom dvorištu nivo vode je premašio dva metra. Sve je bilo pod vodom, kao more – kaže naš sagovornik koji, u radionici, u pauzi obavezno čita „EuroBlic“, a potom novine pakuje u kutije i pravi svoju arhivu.

Poruka za Mitra Mirića

U Milanovoj radionici stalno je uključen radio-prijemnik, a najviše voli narodne pjesme.

– Moj omiljeni pjevač je i moj prezimenjak Mitar Mirić. On mi dušu razgali, a srce mi zaigra kada čujem kako lijepo pjeva. Volio bih, kada ga put navede ovamo da navrati, da se upoznamo i uslikamo. Ako ima tup nož, makaze ili neku alatku, neka ponese; rado ću mu naoštriti, da se ne postidi – poručio je Milan Mitru Miriću.

izvor

“FUNKCIONALNE, A JEDINSTVENE” Dubičanka Tanja Dragaš kreirala posebne zaštitne maske

0

Jedinstvene zaštitne maske modernog dizajna, skrojene od pamuka i poliestera, koje su našle put do brojnih stanovnika Republike Srpske, nastale su za mašinom kreatorke Tanje Dragaš iz Kozarske Dubice koja ljubav prema modi gaji od malih nogu, a mamin ormar oduvijek joj je bio najveća inspiracija.

Ova mlada Dubičanka, ekonomista po struci, još kao djevojčica pokazivala je talenat za modu, a prvu šivaću mašinu dobila je kada je bila peti razred osnovne škole.

– Prekrajala sam mamine haljine i stvarala jedinstvene odjevne komade. U vrijeme epidemije virusa korona sve je stalo. Šila sam ponešto za sebe i shvatila da u ovo vrijeme jedino što svima treba je maska za lice. Istraživala sam i došla na ideju da napravim maske koje će biti funkcionalne, a opet jedinstvene – ispričala je Tanja.

Tražeći na internetu kroj koji će biti drugačiji i izdvajati se u moru istih maski, Tanja je pronašla “recept” za idealnu masku.

– U naučnim istraživanjima do kojih sam došla navedeno je da je najefikasnija maska napravljena od prirodnih materijala koji mogu da se peru na visokim temperaturama. Maske napravljene od dva sloja pokazale su se najboljim, a moje su izrađene od pamučnog dijela koji ide do lica i poliestera koji se nalazi na spoljašnjoj strani. Omogućavaju nesmetano disanje i štite onog ko ih nosi – kazala je Tanja. Uz pomoć lutke uzimala je dimenzije, krojila i prekrajala kako bi stvorila nešto što će biti jedinstveno, njen proizvod. Prve maske podijelila je porodici i prijateljima, a onda se odvažila da zakorači stepenicu više i da pokuša pronaći saradnika.

– Kontaktirala sam sa firmom “GB3”. Oni su objeručke prihvatili moju ideju. Maske su brendirali mojim imenom i u prodaji se zovu “Tanja maske” – ispričala je Tanja naglasivši da je ponosna na tu saradnju, a vjetar u leđa daje joj to što je njen rad prepoznat.

– Osim maski, imam još mnogo ideja, nastavljam da se bavim modom, a nadam se da će i moje buduće kreacije biti prepoznate i da će ih ljudi rado nositi – kazala je ova Dubičanka.

Saradnja sa mladima

U firmi “GB3” kažu da im je uvijek zadovoljstvo da sarađuju sa mladim domaćim talentima kao što je Tanja Dragaš.

– U BiH postoji veliki broj mladih ljudi koji se ističu svojom kreativnošću i zalaganjem, a vrata naše firme uvijek su otvorena za nove ideje i projekte. U Tanjinim radovima smo prepoznali nešto drugačije i unikatno i bez razmišljanja smo odlučili da je podržimo – istakli su u ovoj firmi.

izvor

NAPRAVIO TAMBURICU OD OKLOPA KORNJAČE

Jefto Čolić

Kada je u njivi pored Une pronašao uginulu kornjaču, Jefto Čolić, poznati graditelj žičanih instrumenata iz dubičkog sela Babinac, napravio je tamburicu od oklopa ove životinje.

Sasvim slučajno, došao sam na ideju, priča Čolić pokazujući svježe ofarbanu tamburicu, da se oprobam koristeći neki drugi materijal, osim drveta, da bih napravio ovaj omiljeni instrument.

– Kornjačin oklop, prilično veliki, nekoliko godina nalazio se u mojoj radionici, u podrumu. U početku nisam ni znao čemu bih to iskoristio, nisam imao ideju, mada su me šare i izgled impresionirali – objašnjava nam poznati majstor, zadovoljan konačnim izgledom i funkcionalnošću neobične tamburice.

– Raspitivao sam se da li je ko i gdje pokušao da od kornjače napravi žičani instrument, ali takav primjer nisam pronašao. To me još više ohrabrilo da se okušam, da se dokažem – objašnjava Jefto Čolić.

Ipak, upustio se u taj izazov i za više od mjesec dana završio započeti posao, zasvirao na tamburici od kornjače.

-Zvuk je specifičan, zvonak, čak je bolji nego kod tamburica od drveta. A trebalo je mnogo strpljenja, svaki potez morao je biti veoma pažljiv jer greška bi sve pokvarila. Sada sam veoma zadovoljan svojim eksperimentom – kaže Čolić, na daleko poznat po svojim rukotvorinama. Jefto kaže da tamburice sa dvije i tri žice, gitare, basprimove i druge žičane instrumente pravi pola vijeka.

Ovaj zanat naučio je u mladosti od oca Marka koji je bio čuven u ovom kraju po izradi muzičkih instrumenata ali i po sviranju.

– Sklonost majstorluku je tradicija u našoj porodici. Izrađujemo alatke za poljoprivredu, mašine, novotarije od gvožđa, svakojake drvenarije… Valjda mi je priroda podarila osjećaj za dobar zvuk, talenat, vještinu da napravim i precizno uštimam tonove – opisuje Jefto svoje majstorske poduhvate.

Radionicu palili Nijemci

Jeftina radionica je od kamena, smještena je u podrumu ispod stare kuće. Ona je preživjela i Drugi svjetski rat, njemačku ofanzivu na Kozaru kada je kuća zapaljena, ali je podrum izdržao.

Kada su se moji vratili kući, pripovijeda naš domaćin, uselili su u ovaj podrum, tu živjeli i podizali ognjište iz pepela, na zgarištu.

Sada je tu mnogo alata i svakojakih predmeta koji svjedoče o o dugoj majstorskoj tradiciji, o vrijednim rukama majstora i uzornog poljoprivrednika.

izvor