Robotska “ajkula” dnevno prikupi do 21.000 flaša iz rijeka (VIDEO)

0
Photo: Ranmarine Technology
Robotska “ajkula” koju je izumila kompanija Ran Marine mogla bi dati značajan doprinos u čišćenju rijeka.

Osnivač kompanije Ran Marine je Richard Hardiman, koji je dobio ideju za robota nakon što je gledao kako se dva muškarca muče pokušavajući iz svog čamca prikupljati otpad.

“Kupili su otpad iz vode dok je duvao vjetar. Meni je njihov način izgledao neefikasan”, kazao je Hardiman za Euronews.

Svog robota je nazvao WasteShark, a dizajn je inspirisan velikim čeljustima ajkule koja gutaju sve što im se nađe na putu.

Robot može prikupiti do 21.000 otpadnih flaša u jednom danu.

Robot WasteShark je idealan za prikupljanje takvog otpada, a uz to je i ekološki prihvatljiv.

bl-portal

Znate li kako je Prijedor dobio ime?

0

S obzirom na ugled i karijeru profesora Steve Dalmacije, ostaje nam samo da priupitamo Prijedorčane kakve još legende o nazivu svog grada znaju…

Stevo Dalmacija, profesor srpskog jezika i književnosti, pisao je u časopisu „Jezik“ iz 1975. godine o porijeklu naziva ovog grada.

– Porijeklo imena Prijedor donekle objašnjavaju legende. Ima ih nekoliko o postanku ovoga grada. Jedna od njih bila bi, ukratko, ova: Sana je nekada proticala zapadnom stranom Prijedorskog polja, ispod samih Hambarina. S vremenom je ona promijenila svoj tok, prodrla je poljem sjeveroistočnije. (Znači, imamo prodiranje rijeke Sane, a ne Bereka, vještačkog kanala, koji opasuje najstariji dio grada.)

Dio zemljišta kroz koji je prodrla rijeka Sana nazvan je kasnije Prijedor. Mnogo godina poslije i naselje koje se razvilo na tome terenu dobilo je ime Prijedor. Isušeni dio Prijedorskog polja, s lijeve strane rijeke Sane, pa sve do pod brdo (do Hambarina), naziva se Suhi Prijedor, a teren s desne strane rijeke Sane, koji je močvaran, naziva se Mokri Prijedor“, piše profesor Dalmacija časopisu „Jezik“ iz 1975. godine. Dakle, današnji grad razvijao se na pretežno močvarnom području, nastao je od davno zaboravljenog glagola prodrijeti u čijoj se osnovi nalazi riječ prodor, zbog čega se i zemljišta u kakvim udolinama nazivaju prijedori.

Aloonline

ŠOKANTAN eksperiment Ruskih psihologa sa tinejdžerima

0
foto: Ilustracija

Uzeli su im telefone na 8 SATI, a evo šta se desilo – bukvalno je za NE POVEROVATI; svet se kreće u opakom smeru
Dečji psiholog iz Sankt Peterburga Ekaterina Murašova 2013. je sprovela vrlo zanimljiv eksperiment; zamolila je 68 tinejdžera uzrasta od 12 do 18 godina da se odreknu svih svojih elektronskih uređaja; odnosno da isključe mobilne telefone, računare, televizire, tablete, vide igrice i da pritom ne komuniciraju ni sa kim. Ono što im je bilo dozvoljeno u tih osam sati jeste da pišu, crtaju, čitaju, pevaju, šetaju i bave se sličnim aktivnostima. Autorka eksperimenta želela je da dokaže radnu hipotezu da savremeni tinejdžeri nisu u stanju da zaokupe sami sebe i da su potpuno nesvesni svog unutrašnjeg sveta. Prema pravilima eksperimenta deca su sutradan imali zadatak da ispričaju kako su doživeli ovaj test. Psiholog je svim učesnicima savetovao da u slučaju prevelike anksioznosti, nelagode ili napetosti obustave eksperiment, te da zabeleže vreme i razlog njihovog prekida.

Rezultati su bili u najmanju ruku šokantni, a uzmite u obzir da je eksperiment sproveden pre deset godina, kada je tehnologija ipak bila daleko manje zastupljena nego što je to danas slučaj.

Od 68 učesnika samo troje je završilo eksperiment – jedva devojčica i dva dečaka. Tinejdžerka je tokom osam sati zapisivala svoja osećanja u dnevnik. Jedan od dečaka proveo je osam sati praveći maketu jedrenjaka, uz pauzu za ručak i šetnju psa. Drugi je prvo sortirao i sistematizovao svoje kolekcije, a zatim se bavio presađivanjem cveća. Ni jedan ni drugi nisu imali nikakve negativne emocije tokom eksperimenta i nisu primetili pojavu “čudnih” misli. Troje učesnika eksperimenta prijavilo je da su im se pojavile “samoubilačke misli”, a petoro je doživelo napade panike. Dok 27 tinejdžera zabeleženi su simptomi poput mučnine, znojenja, vrtoglavice, talasa vrućine, bolova u stomaku… Skoro svako od njih prijavio je osećaj straha i anksioznosti, prenosi portal “21mm.ru”.

Interesovanje i uzbuđenje uoči nove situacije i suočavanja sa samim sobom splaslo je skoro kod svih učesnika do početka drugog ili trećeg sata. Samo deset tinejdžera koji su prekinuli eksperiment osetilo je anksioznost posle tri ili više sati samoća.

Šta su sve tinejdžeri radili tokom eksperimenta?
jeli su
čitali su ili pokušavali da čitaju
uradili su neke škoslek zadatke (to je bilo za vreme raspusta, a mnogi su se iz očaja latili udžbenika)
gledali kroz prozor ili se “vukli” po stanu
izašli napolje, išli do prodavnice ili kafića (u eksperimentu je bila zabranjena komunikacija, ali je bilo dozvoljeno razmeniti par prekopotrebnih reči sa prodavcima ili kasirima)
slagali slagalicu ili lego kocke
crtali ili pokušavali da crtaju
igrali se sa psom ili mačkom
očistili sobu ili stan
kupali se
bavili se fizičkom aktivnošću
zapisivali svoja osećanja ili misli
svirali klavir, gitaru ili flautu
troje je pisalo poeziju ili prozu
jedan dečak je skoro pet sati putovao po gradu menjajući autobuse i trolejbuse
jedan dečak je otišao u zabavni park, ali je za tri sata počeo da povraća
jedan dečak je prepešačio ceo grad
jedan dečak je otišao u Zoološki vrt
jedna devojčica se molila
jedna devojčica je otišla u muzej
Šta su uradili posle eksperimenta?
Skoro svi su u nekom trenutku pokušali da zaspu, ali niko nije uspeo da iskoreni “glupe” misli koje su im se opsesivno vrtele u glavi.

Po prestanku eksperimenta 14 tinejdžera je odmah ušlo na društvene mrežem, 20 je kontaktiralo svoje prijatelje, troje roditelje, a petoro je otišlo u goste kod svojih drugara. Ostali su uključili televizore ili počeli da igraju kompjuterske igrice. Pored toga, skoro svi su odmah uključili muziku ili stavili slušalice na uši.

Svi strahovi i simptomi su nestali odmah nakon završetka eksperimenta. Zanimljivo je da je 63 tinejdžera prepoznalo eksperiment kao koristan i zanimljiv za samospoznaju. Šestoro učesnika su sami ponovili eksperiment i tvrde da su uspeli nakon više pokušaja. Kada su tinejdžeri analizirali ono što im se dešavalo tokom eksperimenta, 51 osoba je koristila fraze kao što su “zavisnost”, “doza”, “povlačenje”, “ispostavilo se da ne mogu da živim bez…”, “treba mi sve vreme”… Svi su bez izuzetka rekli da su bili strašno iznenađeni mislima koje su im padale na pamet tokom eksperimenta, ali nisu bili u stanju da se pozabave njima zbog pogoršanja njihovog opšteg stanja.

izvor: Žena

“Mirko i Slavko” 60 godina kasnije: Dječije prijateljstvo protiv mržnje i zla

0

Prije 50 godina u domaće bioskope stigao je film “Mirko i Slavko”, jedini jugoslovenski film snimljen po istoimenom stripu, koji ove godine slavi 60 godina od izlaska prve epizode objavljene davne 1963. godine.

Ova dva jubileja idealna su prilika da se osvrnemo na jedan od najvećih medijskih fenomena na ovim prostorima, koji je davno prešao granice stripa i filma, postavši na neki način simbol jednog vremena i jednog sistema.

Patriotski kurs
“Mirko i Slavko” je strip o dva dječaka, partizanska kurira, koji je izlazio u ediciji “Nikad robom”, izdavačke kuće “Dečje novine” iz Gornjeg Milanovca, a glavni autor bio je legendarni crtač Desimir Žižović Buin, uz brojne saradnike. Sama ideja za nastanak stripa bila je spoj nekoliko srećnih okolnosti, jer je Jugoslovenska narodna armija optužila dotadašnje stripove za “manjak patriotizama” te je preko svojih zvaničnih novina uputila javni poziv za strip koji će se baviti temama u vezi sa narodnooslobodilačkom borbom. Ubrzo nakon toga, u izdanju “Dečjih novina”, pojavio se strip “Mirko i Slavko”, koji će kasnije biti nazvan “prvim komunističkim blokbasterom”. Strip o dječacima-partizanima koji se bore protiv naivnih i glupih Nijemaca ubrzo je dostigao tiraž od oko 200 hiljada primjeraka, nakon čega su se pojavili i drugi stripovi koji su se bavili ovom tematikom. Strip je bio toliko popularan da izdavač nije mogao da nađe dovoljno crtača da bi zadovoljio zahtjeve publike. Tvorac i glavni crtač stripa Desimir Žižović Buin sve je teže postizao da podmiri zahtjeve masovne produkcije pa mu u pomoć između ostalih priskaču i Živorad Atanacković, Branko Plavšić, Nikola Mitrović Kokan i Ratomir Petrović. Prema Kokanovim riječima, pomoćni crtači radili su ogromnu većinu posla, pozadinu i sve sporedne likove, dok je Buin u kadrove docrtavao samo likove Mirka i Slavka. Prvobitna priča stripa “Nikad robom” pratila je pekarskog šegrta Mirka koji odlazi u partizane, gdje su mu najbolji drugovi bili Zoran i Boško. Slavko se pojavio u četvrtoj epizodi “Zbeg”, a do tada je Mirko drugovao sa Zoranom i Boškom. Kasnije je edicija osim prvobitnog naziva dobila i dodatak “Mirko i Slavko”, a od 1969. godine Mirko i Slavko postaće jedini junaci, koji su po riječima autora nastali po uzoru na grafike Đorđa Andrejevića – Kuna.

– Prvi nastavak sam završio za jednu noć pri svetlosti stone lampe. Zaspao sam dok sam čekao da se tuš osuši… Dalji rad na stripu je bio posebna priča. Pojačavao se ritam izlaska pa sam dobio ekipu koja je radila pozadinu, tuširala, ispisivala slova. Mnogo sam voleo decu, znao sam šta može da im se dopadne i mislim da je tu bila jedna od tajni uspeha stripa koji je postao najpopularniji strip svih vremena u našoj zemlji. U stripu nisam izazivao mržnju, negovao sam prijateljstvo, razumevanje i rešenost da se odupre zlu – pričao je Žižović.

Izdavač iz Gornjeg Milanovca je odradio ono što bi se danas nazvalo vrhunskim “brendiranjem”, pošto su Mirko i Slavko štampani na majicama, dečjim pernicama i omotima za sveske i školske torbe. Od strip junaka oni su postali prvi pop fenomen socrealizma, koji je ušao u opštu kulturu od citiranja replika do davanja imena djeci po glavnim junacima. LJudi su se privatno šalili kako su Mirko i Slavko sami pobili više Nemaca nego što ih je ikad prešlo jugoslovensku granicu, a čuveni dijalog “Mirko, pazi Metak!”, nakon čega se Mirko baca u zaklon i odgovara: “Hvala, Slavko! Spasio si mi život!”, postao je opšte mjesto u šalama na račun državnog socijalizma, ulazeći u običan govor, replike filmova i tekstove pjesama.

Četnik i partizan
Značaj ovog stripa, koji danas mnogi gledaju sa prezirom, sastoji se u tome što je prvi domaći visokotiražni strip. Dok su drugi izdavači dizali tiraže licencnim izdanjima, tipa “Diznija” ili “Bonelija”, same “Dečje novine” su napravile prvi “blokbaster” domaćih autora nakon Drugog svjetskog rata po domaćim motivu i sa domaćim autorima. Danas se za “Mirka i Slavka” kaže da je umjetnički krajnje neuspješan, ali komercijalno neprevaziđen strip, što je diskutabilno, jer iako je imao ideološki obojene scenarije i jednostavne zaplete, na njemu je radilo dosta vrhunskih autora. “Mirko i Slavko” su izlazili do kraja sedamdesetih, kada je strip tiho gurnut u stranu, pošto je sa jedne strane došlo do zasićenja NOB tematikom, dok je sa druge strane jedan od uzroka propadanja “Mirka i Slavka” bio i birokratski udar na “strip kao šund” početkom sedamdesetih, iako je Buin tvrdio da je iza tih napada stajala konkurencija koja se bavila uvozom stranih stripova. Podizanjem poreza na strip, edicija je poskupjela, potražnja i tiraž su se smanjili. Likovi su opstali još samo u matičnom listu i po nekom izdanju “Dečjih novina”, ali iza Buina je ostalo 450 epizoda na 64 strane, što je vjerovatno nedostižan rekord u srpskom stripu. Sam autor je bio više nego živopisna ličnost, samouki umjetnik, koji je još za života postao boemski simbol Gornjeg Milanovca, ali da bude zanimljivije autor najvećeg partizanskog stripa bio je pripadnik četničkog pokreta, do 1943. godine kada je prešao u partizane i završio na sremskom frontu. Učestvovao je u zajedničkoj četničko-partizanskoj akciji oslobođenja Gornjeg Milanovca od Nemaca, mada u četnicima uglavnom nije nosio pušku, već je pomagao akademiku Dragiši Vasiću u stvaranju novina “Mladi Ravnogorac” i “Ravnogorski borac”, da bi kasnije radio kao ilustrator za komunističku štampu, pod stalnom paskom zbog nepodobne prošlosti, dok mu posao ilustratora u “Dječijim novinama” nije promijenio život zauvijek. U početku je bio ilustrator i autor svih stripova u Dečjim novinama iz Gornjeg Milanovca, sve do 1959.

U tom periodu Žižović je nacrtao stripove “Kraljević Marko i Musa Kesedžija”, “Nemušti jezik”, “Magelan”, “Rudnička ofanziva”, “Poslednji osvetnik”, “Pustolovine pevca Pece”, “Pijuko Pecin brat” i ono što je najvažnije, u 23. broju od 25. novembra 1958. započeo strip “Nikad robom”, iz kojeg će izrasti popularna edicija i dva najpopularnija junaka srpskog i jugoslovenskog stripa.

Takođe ostaće zabilježeno da je u pitanju jedini naš strip po kojem je snimljen film pod nazivom “Mirko i Slavko”, koji je premijerno prikazan 1973. godine. Film u režiji Branimira Torija Jankovića postao je bioskopski bestseler, koje malo koje dijete u SFRJ nije gledalo u bioskopu , a po žanru bio je mješavina partizanskog filma, filma za djecu i komedije. Snimljen je u produkciji izdavača, NIP “Dečje novine”, a glavne uloge tumačili su dječaci Vladimir Radenković (Mirko) i Dragan Radonjić (Slavko), uz učešće velikih zvijezda domaćeg filma poput Velimira Bate Živojinovića, Jovana Janićijevića Burduša, Zorana Jankovića i drugih. Muziku je radio kompozitor Zoran Hristić, dok je snimatelj bio Predrag Popović. Sam Buin nije bio zadovoljan adaptacijom tvrdeći da je film bio nerealan i pretenciozan te da je pomogao gašenju stripa, iako je film prikazivan dugo nakon ukidanja strip serijala.

Autor
Desimir Žižović Buin rođen je 23. aprila 1920. u Gornjem Milanovcu, a preminuo je 7. decembra 1996. godine u Beogradu.

Završio je četiri razreda osnovne škole, a bio je samouki crtač, slikar, vajar i dizajner. U svom okruženju ostao je upamćen i kao vrstan majstor sedam zanata: kolar, kovač, kaldrmdžija, zidar, stolar, opančar i klesar. Osim rada na “Mirku i Slavku” za njim je ostalo stotine spomen-ploča i spomen-česmi širom Srbije, uključujući i krajputaše Slobodanu Krcunu Peneziću i Svetoliku Lazareviću. Manje poznata stvar je da je on dizajnirao lik čuvenog Brke za šljivovicu “Takova”, štafetu za “Dan Mladosti” iz 1951. godine i Titov zidni portret u Užicu osam puta 12 metara rađen metlom, ostavljajući tako svoj pečat u svim segmentima moderne srpske istorije i kulture. Sahranjen je u rodnom selu Gornji Branetići.

GlasSrpske

Vozač kamiona prošao ljekarski pregled u 90. godini (VIDEO)

0
Brajan Vilson

Brajan Vilson iz Šefilda započeo je karijeru kao vozač kamiona daleke 1953. godine.

Sedamdeset godina kasnije, 90-godišnji Brajan, za koga se vjeruje da je najstariji vozač kamiona na svijetu, i dalje se svako jutro budi u 4 sata i odrađuje 12-satnu smjenu kao vozač kamiona za dostavu. Vozi na razne lokacije širom Engleske.

Svake godine mora da ide na pregled kako bi dokazao da je bezbjedan za volanom, a tako je bilo i ovog puta, piše Dejli mejl.

Brajan je prošao godišnji ljekarski pregled što znači da može da radi posao koji voli još najmanje godinu dana. Nakon pregleda, rekao je da mu je drago što nije morao da prestane da vozi.

Svake godine ide na pregled i položi ga

“Ako se budem osjećao dovoljno fit, nastaviću iako sam u godinama. Moram da idem na pregled svake godine i drago mi je što sam prošao”, rekao je on.

Prije nego što je počeo da radi za Esso 1953. godine, Vilson je vozio oklopne kamione tokom služenja vojnog roka 1950. godine, kada je bio stacioniran u Njemačkoj.

Nakon što se vratio kući i radio za benzinsku kompaniju, počeo je da radi za očevu transportnu kompaniju E. Vilson & Sons.

Na kraju je preuzeo kompaniju nakon očeve smrti 1970-ih i od tada je vodi. Tokom godina, kaže, prešao je milione kilometara, ali sada se drži kratkih putovanja, kaže, od oko 250 kilometara.

Razmišlja o penziji

“Sve zavisi od toga koliko sam zauzet, a bio sam zauzet ove nedjelje. Radim svaki dan i vjerovatno ću raditi više od 40 sati ove nedjelje. Sutra ću raditi oko 12 sati, jer ću krenuti u Birmingem oko 5 ujutro, a onda će biti 17 sati kada se vratim, ali već sam navikao na to”, rekao je on.

Iako voli da vozi kamion, razmišlja o penziji sljedeće godine. Želi da ode na Tajland sa suprugom Mavis (89).

Inače, Vilson nikada nije imao saobraćajnu nesreću za 70 godina koliko vozi. Video

Nezavisne