“Mirko i Slavko” 60 godina kasnije: Dječije prijateljstvo protiv mržnje i zla

0

Prije 50 godina u domaće bioskope stigao je film “Mirko i Slavko”, jedini jugoslovenski film snimljen po istoimenom stripu, koji ove godine slavi 60 godina od izlaska prve epizode objavljene davne 1963. godine.

Ova dva jubileja idealna su prilika da se osvrnemo na jedan od najvećih medijskih fenomena na ovim prostorima, koji je davno prešao granice stripa i filma, postavši na neki način simbol jednog vremena i jednog sistema.

Patriotski kurs
“Mirko i Slavko” je strip o dva dječaka, partizanska kurira, koji je izlazio u ediciji “Nikad robom”, izdavačke kuće “Dečje novine” iz Gornjeg Milanovca, a glavni autor bio je legendarni crtač Desimir Žižović Buin, uz brojne saradnike. Sama ideja za nastanak stripa bila je spoj nekoliko srećnih okolnosti, jer je Jugoslovenska narodna armija optužila dotadašnje stripove za “manjak patriotizama” te je preko svojih zvaničnih novina uputila javni poziv za strip koji će se baviti temama u vezi sa narodnooslobodilačkom borbom. Ubrzo nakon toga, u izdanju “Dečjih novina”, pojavio se strip “Mirko i Slavko”, koji će kasnije biti nazvan “prvim komunističkim blokbasterom”. Strip o dječacima-partizanima koji se bore protiv naivnih i glupih Nijemaca ubrzo je dostigao tiraž od oko 200 hiljada primjeraka, nakon čega su se pojavili i drugi stripovi koji su se bavili ovom tematikom. Strip je bio toliko popularan da izdavač nije mogao da nađe dovoljno crtača da bi zadovoljio zahtjeve publike. Tvorac i glavni crtač stripa Desimir Žižović Buin sve je teže postizao da podmiri zahtjeve masovne produkcije pa mu u pomoć između ostalih priskaču i Živorad Atanacković, Branko Plavšić, Nikola Mitrović Kokan i Ratomir Petrović. Prema Kokanovim riječima, pomoćni crtači radili su ogromnu većinu posla, pozadinu i sve sporedne likove, dok je Buin u kadrove docrtavao samo likove Mirka i Slavka. Prvobitna priča stripa “Nikad robom” pratila je pekarskog šegrta Mirka koji odlazi u partizane, gdje su mu najbolji drugovi bili Zoran i Boško. Slavko se pojavio u četvrtoj epizodi “Zbeg”, a do tada je Mirko drugovao sa Zoranom i Boškom. Kasnije je edicija osim prvobitnog naziva dobila i dodatak “Mirko i Slavko”, a od 1969. godine Mirko i Slavko postaće jedini junaci, koji su po riječima autora nastali po uzoru na grafike Đorđa Andrejevića – Kuna.

– Prvi nastavak sam završio za jednu noć pri svetlosti stone lampe. Zaspao sam dok sam čekao da se tuš osuši… Dalji rad na stripu je bio posebna priča. Pojačavao se ritam izlaska pa sam dobio ekipu koja je radila pozadinu, tuširala, ispisivala slova. Mnogo sam voleo decu, znao sam šta može da im se dopadne i mislim da je tu bila jedna od tajni uspeha stripa koji je postao najpopularniji strip svih vremena u našoj zemlji. U stripu nisam izazivao mržnju, negovao sam prijateljstvo, razumevanje i rešenost da se odupre zlu – pričao je Žižović.

Izdavač iz Gornjeg Milanovca je odradio ono što bi se danas nazvalo vrhunskim “brendiranjem”, pošto su Mirko i Slavko štampani na majicama, dečjim pernicama i omotima za sveske i školske torbe. Od strip junaka oni su postali prvi pop fenomen socrealizma, koji je ušao u opštu kulturu od citiranja replika do davanja imena djeci po glavnim junacima. LJudi su se privatno šalili kako su Mirko i Slavko sami pobili više Nemaca nego što ih je ikad prešlo jugoslovensku granicu, a čuveni dijalog “Mirko, pazi Metak!”, nakon čega se Mirko baca u zaklon i odgovara: “Hvala, Slavko! Spasio si mi život!”, postao je opšte mjesto u šalama na račun državnog socijalizma, ulazeći u običan govor, replike filmova i tekstove pjesama.

Četnik i partizan
Značaj ovog stripa, koji danas mnogi gledaju sa prezirom, sastoji se u tome što je prvi domaći visokotiražni strip. Dok su drugi izdavači dizali tiraže licencnim izdanjima, tipa “Diznija” ili “Bonelija”, same “Dečje novine” su napravile prvi “blokbaster” domaćih autora nakon Drugog svjetskog rata po domaćim motivu i sa domaćim autorima. Danas se za “Mirka i Slavka” kaže da je umjetnički krajnje neuspješan, ali komercijalno neprevaziđen strip, što je diskutabilno, jer iako je imao ideološki obojene scenarije i jednostavne zaplete, na njemu je radilo dosta vrhunskih autora. “Mirko i Slavko” su izlazili do kraja sedamdesetih, kada je strip tiho gurnut u stranu, pošto je sa jedne strane došlo do zasićenja NOB tematikom, dok je sa druge strane jedan od uzroka propadanja “Mirka i Slavka” bio i birokratski udar na “strip kao šund” početkom sedamdesetih, iako je Buin tvrdio da je iza tih napada stajala konkurencija koja se bavila uvozom stranih stripova. Podizanjem poreza na strip, edicija je poskupjela, potražnja i tiraž su se smanjili. Likovi su opstali još samo u matičnom listu i po nekom izdanju “Dečjih novina”, ali iza Buina je ostalo 450 epizoda na 64 strane, što je vjerovatno nedostižan rekord u srpskom stripu. Sam autor je bio više nego živopisna ličnost, samouki umjetnik, koji je još za života postao boemski simbol Gornjeg Milanovca, ali da bude zanimljivije autor najvećeg partizanskog stripa bio je pripadnik četničkog pokreta, do 1943. godine kada je prešao u partizane i završio na sremskom frontu. Učestvovao je u zajedničkoj četničko-partizanskoj akciji oslobođenja Gornjeg Milanovca od Nemaca, mada u četnicima uglavnom nije nosio pušku, već je pomagao akademiku Dragiši Vasiću u stvaranju novina “Mladi Ravnogorac” i “Ravnogorski borac”, da bi kasnije radio kao ilustrator za komunističku štampu, pod stalnom paskom zbog nepodobne prošlosti, dok mu posao ilustratora u “Dječijim novinama” nije promijenio život zauvijek. U početku je bio ilustrator i autor svih stripova u Dečjim novinama iz Gornjeg Milanovca, sve do 1959.

U tom periodu Žižović je nacrtao stripove “Kraljević Marko i Musa Kesedžija”, “Nemušti jezik”, “Magelan”, “Rudnička ofanziva”, “Poslednji osvetnik”, “Pustolovine pevca Pece”, “Pijuko Pecin brat” i ono što je najvažnije, u 23. broju od 25. novembra 1958. započeo strip “Nikad robom”, iz kojeg će izrasti popularna edicija i dva najpopularnija junaka srpskog i jugoslovenskog stripa.

Takođe ostaće zabilježeno da je u pitanju jedini naš strip po kojem je snimljen film pod nazivom “Mirko i Slavko”, koji je premijerno prikazan 1973. godine. Film u režiji Branimira Torija Jankovića postao je bioskopski bestseler, koje malo koje dijete u SFRJ nije gledalo u bioskopu , a po žanru bio je mješavina partizanskog filma, filma za djecu i komedije. Snimljen je u produkciji izdavača, NIP “Dečje novine”, a glavne uloge tumačili su dječaci Vladimir Radenković (Mirko) i Dragan Radonjić (Slavko), uz učešće velikih zvijezda domaćeg filma poput Velimira Bate Živojinovića, Jovana Janićijevića Burduša, Zorana Jankovića i drugih. Muziku je radio kompozitor Zoran Hristić, dok je snimatelj bio Predrag Popović. Sam Buin nije bio zadovoljan adaptacijom tvrdeći da je film bio nerealan i pretenciozan te da je pomogao gašenju stripa, iako je film prikazivan dugo nakon ukidanja strip serijala.

Autor
Desimir Žižović Buin rođen je 23. aprila 1920. u Gornjem Milanovcu, a preminuo je 7. decembra 1996. godine u Beogradu.

Završio je četiri razreda osnovne škole, a bio je samouki crtač, slikar, vajar i dizajner. U svom okruženju ostao je upamćen i kao vrstan majstor sedam zanata: kolar, kovač, kaldrmdžija, zidar, stolar, opančar i klesar. Osim rada na “Mirku i Slavku” za njim je ostalo stotine spomen-ploča i spomen-česmi širom Srbije, uključujući i krajputaše Slobodanu Krcunu Peneziću i Svetoliku Lazareviću. Manje poznata stvar je da je on dizajnirao lik čuvenog Brke za šljivovicu “Takova”, štafetu za “Dan Mladosti” iz 1951. godine i Titov zidni portret u Užicu osam puta 12 metara rađen metlom, ostavljajući tako svoj pečat u svim segmentima moderne srpske istorije i kulture. Sahranjen je u rodnom selu Gornji Branetići.

GlasSrpske

Vozač kamiona prošao ljekarski pregled u 90. godini (VIDEO)

0
Brajan Vilson

Brajan Vilson iz Šefilda započeo je karijeru kao vozač kamiona daleke 1953. godine.

Sedamdeset godina kasnije, 90-godišnji Brajan, za koga se vjeruje da je najstariji vozač kamiona na svijetu, i dalje se svako jutro budi u 4 sata i odrađuje 12-satnu smjenu kao vozač kamiona za dostavu. Vozi na razne lokacije širom Engleske.

Svake godine mora da ide na pregled kako bi dokazao da je bezbjedan za volanom, a tako je bilo i ovog puta, piše Dejli mejl.

Brajan je prošao godišnji ljekarski pregled što znači da može da radi posao koji voli još najmanje godinu dana. Nakon pregleda, rekao je da mu je drago što nije morao da prestane da vozi.

Svake godine ide na pregled i položi ga

“Ako se budem osjećao dovoljno fit, nastaviću iako sam u godinama. Moram da idem na pregled svake godine i drago mi je što sam prošao”, rekao je on.

Prije nego što je počeo da radi za Esso 1953. godine, Vilson je vozio oklopne kamione tokom služenja vojnog roka 1950. godine, kada je bio stacioniran u Njemačkoj.

Nakon što se vratio kući i radio za benzinsku kompaniju, počeo je da radi za očevu transportnu kompaniju E. Vilson & Sons.

Na kraju je preuzeo kompaniju nakon očeve smrti 1970-ih i od tada je vodi. Tokom godina, kaže, prešao je milione kilometara, ali sada se drži kratkih putovanja, kaže, od oko 250 kilometara.

Razmišlja o penziji

“Sve zavisi od toga koliko sam zauzet, a bio sam zauzet ove nedjelje. Radim svaki dan i vjerovatno ću raditi više od 40 sati ove nedjelje. Sutra ću raditi oko 12 sati, jer ću krenuti u Birmingem oko 5 ujutro, a onda će biti 17 sati kada se vratim, ali već sam navikao na to”, rekao je on.

Iako voli da vozi kamion, razmišlja o penziji sljedeće godine. Želi da ode na Tajland sa suprugom Mavis (89).

Inače, Vilson nikada nije imao saobraćajnu nesreću za 70 godina koliko vozi. Video

Nezavisne

Bračni par umro u razmaku od nekoliko sati nakon 8 decenija zajedničkog života (VIDEO)

0
FOTO: WLWT/YOU TUBE/SCREENSHOT

June i Huberta Malicote, bračni par iz Amerike, preminuli su u samo nekoliko sati razmaka nakon 79 godina zajedničkog života.

Ljubavna priča završila je prošle sedmice nakon gotovo osam decenija braka, a oboje su imali po 100 godina.

Njihov 76-godišnji sin Sam ispričao da se njegova majka teško razboljela nakon Dana zahvalnosti, pa je smještena u hospicij.

Huberta je to slomilo, pa je ubrzo i sam završio na istom mjestu.

– On se samo raspao – kazao je njihov sin Sam.

Dijelili su sobu u hospiciju, gdje su zajedno proveli pet dana bez svijesti.

Oko 21 sat 30. novembra Hubert je preminuo u snu.

Prema riječima njegovog sina Sama, uzrok smrti je “slomljeno srce”. Samo 20 sati kasnije, oko 18 sati 1. decembra, i June je umrla.

– Otišli su zajedno. Tužan sam, ali ne bih trebao biti. Ko bi mogao očekivati takav život – kazao je Sam. June i Huberta upoznali su se 1941. godine u crkvi, a vjenčali se godinu dana kasnije. Imaju troje djece i sedmero unučadi i 11 praunučadi. U junu ove godine dali su intervju u kojem su otkrili da se nikada nisu ozbiljno posvađali.

Srpskainfo

NEVJEROVATNO!!! PAS UBIO LOVCA

0

Prema ‘nevjerovatnoj’ tvrdnji Özgür Gevrekoğlu (32) je sa prijateljem otišao u lov na gorje Kızlan u okrugu Alasam u Samsunu u Turskoj i tamo je ubijen, ali kada su ljudi čuli ko ga je upucao, ostali su šokirani.

Özgür Gevrekoğlu je umro kada je pas šapom dodirnuo okidač njegove napunjene puške. Nesreća se dogodila nakon lova, kada se Gevrekoğlu pakovao da krene kući. Mladić je izgubio život na licu mesta od posledica ispaljenog metka iz lovačke puške, piše cumhuriyet.

Veruje se da je mladić želeo da ubaci oružje u gepek, ali je u tom trenutku pas skočio u vozilo i šapa mu se našla na okidaču. Nakon istrage koju je sproveo javni tužilac, leš je odvezen u mrtvačnicu Državne bolnice Alačam. Posle tamošnjih procedura, telo je poslato u Samsun na obdukciju. 

ISTRAGA POČELA
Saznaje se da je Gevrekoğlu, koji je izgubio život, prije 10 dana postao otac. Istraga o ovom slučaju je još u toku.

Gotovo nemoguć događaj sugerira da je Gevrekoğlu možda bio žrtva ubistva.

Saša Milić iz Novog Grada istrčao Njujorški maraton

0

Učesnik ovogodišnjeg maratona u Njujorku, inače jednog od šest najpopularnijih maratona na svijetu, bio je Novljanin Saša Milić.

Milić ističe da je juče trčalo preko 50.000 trkača, a ono što ga je fasciniralo je više od milion navijača, gledalaca, odnosno ljudi koji su pratili ovaj događaj. 

 „Organizacija je bila fantastična, start je na Staten Islandu (do kojeg je bio organizovan prevoz trajektom, pa onda žutim školskim autobusima do samog starta). Da ne bi bila prevelika gužva, trkači su bili podijeljeni u 5 talasa, tako da je na svakih pola sata startovao jedan talas.

 Nakon starta, odmah se prelazi ogromni most koji spaja Staten Island i Brooklyn, dug 4 km. Zatim se trči kroz Brooklyn, pa kroq Queens, pa se prelazi na Manhattan, ide u Bronx, i vraća niz Manhattan do južnog dijela Central Parka, gdje je cilj.“

 Posljednjih 4-5 km se trči u parku i takmičari prolaze kroz pet naselja Njujorka.

„Najfascinantnije od svega su posmatrači i navijači kojih je bilo duž cijele staze, koji su navijali, mahali raznim transparentima, puštali muziku, svirali, pjevali. Staza je prilično teška jer se često prelazi preko velikih mostova gdje su, iako blage, uzbrdice i po 1-2 kilometra, a i sama konfiguracija terena je blago neravna. Ipak, najveću poteškoću je predstavljalo vrijeme jer je, iako je novembar, bilo oko 25°C što niko nije očekivao, tako da su mnogi kolabirali negdje na stazi. Medicinska pomoć je bila na svakih par kilometara i imali su pune ruke posla“, kaže Milić.

 Pobjednik maratona je kenijski atletičar Evans Čebet.

 Čebet je ostvario vrijeme od dva sata, osam minuta i 41 sekundu.

Drugo mjesto pripalo je Šuri Kitati iz Etiopije, dok je treći bio Holanđanin Abdi Nageje (2:10.31).

radionovigard