Predviđa se da će solarna oluja pogoditi Zemlju i mogla bi da poremeti dži-pi-es i radio signale.
Udar “tanke niti” sa Sunca, koji NASA predviđa da će se desiti 19. jula, biće direktan pogodak, tvrdi dr Tamita Skov, dodajući da treba očekivati poremećaj u komunikacijama.
Takođe je moguće da će aurora biti vidljiva u nekim dijelovima Zemlje.
Međutim, moguće je i da će oluja stići do Zemlje tek kasnije tokom nedjelje. G1 oluja, koja spada u slabiju klasifikaciju, mogla bi da pogodi Zemlju 20. ili 21. jula, navodi SpaceWeather, prenosi RTS.
Porijeklo oluje dolazi od velikog izbacivanja plazme i magnetne energije iz Sunca, koje se desilo 15. jula.
Takve erupcije mogu da oslobode 100.000 puta veću energiju od one koju čitavo čovječanstvo proizvede tokom godinu dana.
Objekat podseća na leteći tanjir koji se srušio na Mars. I zaista jeste, ali ne pripada vanzemaljcima.
Umjesto toga, olupina je dio NASA, tačnije komponente nazvane pozadinska školjka (backshell) koja se odvojila tokom slijetanja Perseverance rovera na površinu Crvene planete u februaru 2021. godine.
“Definitivno kao da je naučna fantastika. Odiše nečim vanzemaljskim, zar ne”, rekao je Ijan Klark, inženjer koji je radio na padobranskom sistemu Perseverance rovera.
Nakon što je godinu dana proveo istražujući stijene kratera u koji je sletio, rover Perseverance prošao je blizu mjesta slijetanja na putu ka delti rijeke koja je nekada tekla duž zapadnog oboda kratera. Roverov mali robotski pratilac, helikopter Ingenuity, prati rover sve vrijeme.
Tokom svog 26. leta, Ingenuity je snimio 10 slika tokom svojih 159 sekundi u vazduhu.
One pokazuju ovu zadnju školjku, ili gornju polovinu kapsule za slijetanje koja je štitila Perseverance i Ingenuity dok su “ronili” kroz atmosferu Marsa. Još uvijek je pričvršćen padobran od 21 metra koji je usporio spuštanje vozila.
Padobran i stražnja školjka su se odvojili od rovera na visini od skoro četiri kilometara. Sistem na raketni pogon nazvan Skycrane vozio je Perseverance ostatak puta do površine, dok su stražnja školjka i padobran sletjeli više od kilometar i po na sjeverozapadu.
Zadnja školjka, prečnika skoro pet metara, udarila je u tlo brzinom od oko 125 kilometara na sat i djelimično se razbila. Inače, sve izgleda u dobrom stanju – nema očiglednih znakova ugljenisanja. Izgleda da je padobran netaknut kao i stvari koje povezuju padobran sa zadnjom školjkom. Ali inženjeri su tek počeli detaljno da ispituju nove slike.
Proučavanje ostataka zadnje školjke moglo bi se pokazati korisnim za sljedeću veliku avanturu NASA na Marsu – povratak kamenja i tla sa Marsa na Zemlju radi detaljnijeg proučavanja.
Misija, nazvana Mars Sample Return, moraće da postavi dva lendera na površinu – rover za prikupljanje uzoraka stijena koje je izbušio Perseverance, i malu raketu za lansiranje uzoraka u orbitu da bi ih pokupila i vratila na Zemlju druga svemirska letjelica.
Ni Stephen Hawking nije podržavao ovu ideju još 2010. godine, smatrajući da komunikacija između dviju civilizacija koje nisu na istom nivou tehnološkog napretka najčešće ne ispadne dobro za grupu koja je manje napredna. Naučnici iz Oxforda upozorili su kako bi plan NASA-e da lokaciju Zemlje prenesu porukom u svemir mogao izazvati napad vanzemaljaca.
Ranije su naučnici u NASA-i u svemir poslali poruku pod nazivom ”Svjetionik u svemiru” kako bi stupili u kontakt s vanzemaljcima. Već je ranije, 1974., emitovana i poruka Arecibo, a ova ažurirana verzija poruke sadržavala bi osnovne matematičke i fizičke koncepte kojima bi se uspostavio univerzalni jezik, kao i informacije o biohemijskoj kompoziciji života na Zemlji. Poruka sadrži i lokaciju Zemlje, kao i podatke o Zemljinoj površini i ljudima.
Viši istraživač na Institutu za budućnost čovječanstva u Oxfordu Anders Sandberg upozorio je kako je dijeljenje takvih informacija veliki rizik, prenosi Telegraph.
– Iako postoji mala vjerojatnost da će takva poruka doprijeti do vanzemaljaca, mogla imati veliki utjecaj koji se treba shvatiti ozbiljno – upozorio je.
Sveukupno, rizik i potencijalna korist su maleni, smatra Sandberg. Uzimajući u obzir sve prepreke s kojima bi se ta poruka susrela, i vrlo naprednoj civilizaciji ona bi vjerojatno samo zvučala kao razglednica na kojoj piše: ”Volio bih da si ovdje.”
Stephen Hawking, britanski teorijski fizičar
Već su ranije slane poruke u svemir, stoga Sandberg napominje kako je moguće da ”vanzemaljci već sada dobijaju razne poruke koje su poslane iz cijelog niza razloga.” Osim Sandberga, postoji još istraživača koji dijele isto mišljenje, među kojima je bio i Stephen Hawking.
Toby Ord s istog Instituta slične je argumente iznio i u knjizi objavljenoj 2020. godine, a u kojoj je istakao kako bi ova ideja prije realizacije trebala proći kroz javnu raspravu, smatrajući da bi i pasivne vanzemaljske civilizacije mogle biti opasne te da bi nas poruka mogla izložiti opasnosti.
– Ove opasnosti su malene, ali su slabo shvaćene i još se njima dobro ne upravlja – kazao je.
Kako je napisao, ”glavno pitanje jest taj omjer između miroljubivih i neprijateljskih civilizacija”. “Imamo jako malo podataka s time u vezi, ne postoji ni koncenzus među naučnicima. S obzirom na sve potencijalne rizike, ovo mi ne zvuči kao situacija u kojoj bismo trebali poduzeti aktivne korake”, napisao je Ord.
Ni Stephen Hawking nije podržao ovu ideju još 2010. godine, smatrajući da komunikacija između dviju civilizacija koje nisu na istom nivou tehnološkog razvoja najčešće ne ispadne dobro za grupu koja je manje napredna.
– Moramo pogledati sami sebe kako bismo uvidjeli da ”inteligentan život” nije nešto s čime se želimo sresti – kazao je, aludirajući na dolazak prvih Europljana u Ameriku.
Potpuno neaktivna, “mrtva“ Sunčeva pjega, označena kao AR2987, iznenada je eksplodirala 11. aprila i izbacila ogromne količine materijala koji je krenuo prema Zemlji. Posledice ove eksplozije, prema procjenama, osetiće se na Zemlji 14. aprila. Eksplozija korone iz neaktivne Sunčeve pjege AR2987, prema podacima Centra za prognozu svemirskih vremenskih prilika (SpaceVeather.com) izbacila je veliku količinu radioaktivnog zračenja van korone, i velike količine plazme koja bi mogla da izazove intenzivniju sjevernu svetlost u gornjim slojevima Zemljine atmosfere. Prema procjenama Centra, ova eksplozija će vjerovatno uticati na našu planetu 14. aprila. Sunčeve pjege su privremene pojave na površini Sunca (fotosfera), koje se pojavljuju kao tamne tačke u odnosu na okolna područja.
One su nešto hladnije od okoline fotosfere, a izgledaju kao tamne pore. Ove tačke su privremene i mogu da traju nekoliko sati ili nekoliko nedjelja. Ideja o „mrtvoj“ Sunčevoj pjegi je više poetska nego naučna, objašnjava Filip Džadž, solarni fizičar iz Opservatorije u Nacionalnom centru za istraživanje atmosfere (NCAR), ali konvekcija Sunca razbija ove tačke.
“Povremeno, Sunčeve pjege se mogu ‘ponovo pokrenuti’, sa više magnetizma koji se pojavljuje kasnije (danima, nedjeljama) u istom regionu”, dodaje Džadž.
Bez obzira na budućnost AR2987, Sunčeva pjega je 11. aprila u 5.21 po univerzalnom vremenu i oslobodila solarnu baklju klase C. Takve baklje nastaju kada plazma i magnetna polja iznad Sunčeve pjege popuste pod stresom, ubrzavaju ka spolja, navodi Džadž, jer bi naletjeli na gust materijal ako bi se spustili prema unutrašnjosti Sunca.
Baklje klase C su prilično česte i rijetko izazivaju bilo kakve udare direktno na Zemlju. Ponekad, kao sa ovom erupcijom, solarne baklje mogu izazvati izbacivanje mase iz korone, što su ogromne erupcije plazme i magnetnih polja sa Sunca koje putuju ka svemiru milionima kilometara na sat.
Solarne baklje klase C, kako navode u Centru za prognozu svemirskih vremenskih prilika, rijetko pokreću masu iz korone, a kada se to i dogodi, one su obično spore i slabe. Pri sudaru sa česticama u Zemljinoj atmosferi dolazi do jonizovanja gasa i pojave svetlosti. Ova pojava se uočava u polarnim područjima, zbog čega je dobila ime polarna svetlost ili aurora borealis (odnosno aurora australis na južnoj Zemljinoj hemisferi).
Ukoliko je Sunčeva aktivnost veća, pojačano delovanje Sunčevog vjetra može dovesti do pojave polarne svetlosti i na manjim geografskim širinama. U takvim uslovima postoji mogućnost ometanja ili čak oštećenja radio-komunikacionih uređaja na Zemlji i veštačkim satelitima.
Tokom mirnije aktivnosti na površini Sunca, tok čestica poznatih kao solarni vjetar dovoljan je da pokrene auroru u polarnim regionima. Tokom jače koronalne eksplozije, veći poremećaj magnetnog polja planete znači da se aurora može pojaviti u mnogo širem opsegu.
Takozvana kanibal eksplozija korone jurila je ka Zemlji krajem marta, izazivajući aurore u Kanadi, severnom delu Sjedinjenih Država i Novom Zelandu, izvestio je Space.com.
Ova eksplozija mogla bi da izazove manju geomagnetnu oluju 14. aprila, što znači da bi moglo biti manjih uticaja na satelitske veze i slabih fluktuacija u elektroenergetskoj mreži, navodi Space Veather.
Aurora može postati vidljiva na nižim geografskim širinama od uobičajenih. Sunce je trenutno u solarnom ciklusu 25, otkako su počela formalna posmatranja 1755. godine. Broj Sunčevih pjega tokom ovog ciklusa je u porastu i očekuje se da će dostići vrhunac 2025. godine, što znači više mogućnosti za solarne oluje – i aurore.
U nedelju (10. aprila) primjećene su i jake geomagnetne oluje. Ali, prema Centru za analizu podataka o solarnim uticajima, nije primjećena nijedna druga eksplozija na Suncu usmerena na Zemlju u poslednja 24 sata, osim onoga što je izbacila pjega AR2987.
Direct Hit: #Solarstorm prediction models from both NOAA & NASA show the storm hits April 14, just ahead of a fast solar wind stream! This should intensify the storm as the stream will give it a push from behind! #Aurora field reporters, be sure to charge your camera batteries! pic.twitter.com/GpHUNN9pcX
Jake geomagnetske oluje koje su se formirale nakon što je jedna pjega na Suncu izbacila čak 17 erupcija trebalo bi da udari u Zemlju i izazove geomagnetsku oluju čiji će se efekti osjetiti danas i sutra.
Dvije od erupcija spojile su se u jedan “kanibalski koronalni izbačaj mase” koji je pojurio prema Zemlji brzinom od 3.027.599 km na sat.
Sunčeva pjega, nazvana AR2975, počela je izbacivati solarne baklje električnih nabijenih čestica 28. marta.
Kombinacijom izbačaja nastaju kanibalski izbačaji
Hrvatski stručnjak za Sunce, dr sc. Bojan Vršnak s Geodetskog fakulteta u Zagrebu, kaže da su sunčeve pjege područja na površini Sunca u kojima se snažna magnetska polja, stvorena strujanjem električnih naboja, spajaju u čvorove prije nego što iznenada puknu.
“Rezultirajuće oslobađanje energije pokreće rafale zračenja koji se nazivaju sunčevim bljeskovima i pridružene koronalne izbačaje mase (coronal mass ejection, CME)”, tumači naučnik, dobitnik prestižne nagrade Evropske svemirske agencije (ESA) za istraživanja Sunca.
“Kanibalski izbačaji nastaju kada sunčeve erupcije koje se brzo kreću prestignu sporije ranije erupcije u istoj regiji te pred sobom guraju magnetsku strukturu prethodnog izbačaja kako bi formirale divovsku, kombiniranu valnu frontu koja pokreće snažnu geomagnetsku oluju”, kaže Vršnak po kojem je jedan asteroid nazvan (179874) Bojanvršnak = 2002 TS315.
Stranica SpaceWeather.com objavila je da se očekuje da će drugi izbačaj prestići prvi i progutati ga prije nego što udari u Zemljino magnetsko polje oko 23 sata po istočnom vremenu 30. marta. CME-ovima obično treba 15 do 18 sati da stignu do Zemlje.
Sunčev vjetar utiče na Zemljinu magnetosferu tako da je malo zbija. Njegovo magnetno polje djeluje na magnetsko polje Zemlje – ako je polje oluje okrenuto u istom smjeru kao Zemljino, ono se pojačava, a ako je u suprotnom, ono slabi. Ova interakcija uzrokuje povećano kretanje plazme nabijenih čestica kroz magnetosferu i jačanje električne struje u magnetosferi i jonosferi. Najčešća i najljepša posljedica su prekrasne aurore koje se često mogu vidjeti u polarnim krajevima.
Jake solarne oluje su prijetnja savremenoj civilizaciji
Najveća solarna oluja poznata čovječanstvu, nazvana Carringtonov događaj, dogodila se 1859. Ona je uništila telegrafske mreže u SAD, neke radnike telegrafa udarila je struja, a polarna svjetlost bila je vidljiva sve do Srednje Amerike.
Godine 1989. u Kvebeku geomagnetska oluja uzrokovala je izbacivanje šest miliona ljudi iz električne mreže na devet sati, a polarna svjetlost vidjela se sve do Teksasa.
Savremena sofisticirana tehnologija kojom se danas koristimo posebno je osjetljiva na solarne oluje jer one mogu uzrokovati oštećenja na električnim mrežama, komunikacijskim satelitima, radarima i drugim uređajima. Kada bi se danas dogodila oluja slične snage kao u Carringtonovom događaju, prouzrokovala bi velike nestanke struje i štete koje bi se računale u bilionima dolara. NASA naučnici objavili su 2012. da je sunčeva oluja, koja je tada zamalo pogodila Zemlju, bila najmoćnija u posljednjih 150 godina te da bi, da nije promašila Zemlju, savremenu civilizaciju vratila u 18. vijek.
Nedavna oluja, koja se dogodila u februaru 2022, izbacila je 40 satelita projekta Starlink Ilona Maska na Zemlju, a naučnici su upozorili da bi još veća mogla imati potencijal da ozbiljno ugrozi internet širom svijeta.
Na sreću, stručnjaci predviđaju da će energija iz sadašnje oluje bez većih opasnosti biti apsorbovana u magnetskom polju Zemlje.
