Teško je i zamisliti šaroliko „društvo“ koje se vrzma po dvorištu Ivane Vujasin, srednjoškolke iz Petrinje kod Kostajnice, jer tu dan i domaćinstvo zajednički dijele tri psa, jedna mačka i nekoliko koki. I ne računa li se malo mačije ljubomore, letenja perja od kokica svi se više nego dobro slažu.

Lisac Teo u ovu neobičnu družinu stigao je prije tri godine. Ivana kaže da je oduvijek željela imati lisicu kod kuće pa se tim više obradovala kad joj je prijatelj na vrata donio lisca starog tek mjesec dana.

– Tea su lovci pronašli u šumi nakon što je ostao siroče. Bio je star nekih mjesec dana, mali kao grudva kad su mi ga donijeli. Roditelji su onako ispod oka, skeptično, otpratili moju želju da kod kuće kao kućnog ljubimca imam divlju životinju, no kad je stigao sve nas je „kupio“. Odmah smo ga zavoljeli, a i on nas – priča Ivana.

– Teo je mladi mužjak crvene lisice. S tri godine dug je oko metar i težak između sedam i osam kilograma. Kad je hrana u pitanju piletina mu je najdraža, pa je samim tim slaganje između njega i kokica s kojim dijeli domaćinstvo ponekad upitna. Ponekad i perje leti na sve strane, isključivo u malo grubljoj igri, ali na tom se uglavnom završava. Nije ga potrebno kupati, jer se sam čisti. – kaže Ivana i dodaje da je njegovo ponašanje najsličnije  ponašanju psa.

– „Sa psima se izvrsno slaže. Igraju se ponekad i po dva sata. Onda slijedi zajednički odmor i obrok na travi. Zajedno jedu a Teo posebno voli štence. Raduje im se, liže ih, skače preko njih i pomalo vuče za uši. –  ističe s osmijehom Ivana.

Mačka je opet druga priča. Zajednička im je lukavost, pa se na njoj bazira i to druženje. Ima i malo ljubomore, jer je Teo nekoliko puta pokušao uloviti mačka koji se kod Ivane doselio nakon njega.

– I zanimljivih situacija. Recimo Teo je u boksu, a mačak ga „provocira“. Priđe blizu, kao umiva se, glumi da se zabavlja ili jednostvano sjedi na samo pola metra udaljenosti od boksa i neprestano gleda u Tea siguran da ovaj ne može do njega – kaže Ivana.

Za tri godine koliko je kod Vujasina Teo je dobio svoj „stan“, prostoriju koja liči na malu kućicu i status gotovo pa ravnopravnog člana familije.

– Kad uđe u kuću opusti se i uživa, skače po krevetu, istražuje i ne želi van tako lako. Namučim se dok ga stignem jer kruži oko stola, a kad ga stignem frkće na mene i pokazuje zube i na tu foru mi opet zbriše.“ – kaže Ivana.

Pošto je Ivanina kuća u blizini šume Teo po svojoj želji slobodno odlazi u prirodu, ali se uvijek, kad osjeti potrebu, vrati svojoj vlasnici. Zbog Tea Ivana nema problema ni s komšijama, jer do sad nikad nikog nije ozlijedio.

– Desi se da mala mudrica pažljivije reaguje na ljude, ali imati lisicu za kućnog ljubimca u suštini i nije neki poseban problem. Šetamo i igramo se i moram to priznati on je zaista velika  maza. – objašnjava nam Ivana i dodaje kako joj je omiljena knjiga u djetinjstvu bila „Mali princ“.

– Baš tako je i moj Teo. Sasvim obična lisica koju sam pripitomila, od koje sam napravila svog prijatelja i sada smo potrebni jedno drugom i on je sada jedinstven u svijetu.“- kaže Ivana.

Iako nismo mogli „čuti“ šta o svemu misli Teo osjećamo da nam poručuje „ da čovjek samo srcem dobro vidi, a bitno je očima nevidljivo…”

Dragana Midžić