Desa sa Kozare traga za bratom punih 80 godina: Posljednji put vidjela ga u logoru u Sisku, vjeruje da je živ (foto)

0

Desa Bijelić iz Kozarske Dubice ne gubi nadu da će poslije 80 godina naći brata Trivuna.

Posljednji put ga je vidjela 1942. u logoru NDH u Sisku. Vjeruje da je karton iz Državnog arhiva Hrvatske, do kojeg je nedavno došla, ta dugo tražena zlatna nit i da će je dovesti do njenog Trive, kojeg pamti kao uplakanog trogodišnjeg dječačića.

– Vjerujem da je živ, moje srce mi to govori. I vjerujem da dobro uvijek pobjeđuje. Strašni su bili ustaški zločini, ali mog su brata, prema podacima do kojih smo došli, iz logora spasili humani Hrvati, a dokument iz hrvatskog arhiva će mi, ako bog da, pomoći da ponovo zagrlim brata – kaže baka Desa.

U tom dokumentu, uz podatke o mjestu i godini rođenja te imenima roditelja, zabilježeno da su Trivuna iz Siska preuzele Kata i Maca Modrić iz mjesta Gudavac kod Bjelovara, naselje Stare Plavnice. Pored Trivunovog imena upisan je i broj 6-421.

Možda se u tom broju krije ključ sudbine dječaka iz Potkozarja, koji je, kao i hiljade druge srpske djece, u ljeto 1942. godine, odveden u ustaški logor za djecu u Sisku. Ovo mjesto patnje i stradanja, koje se zvanično zvalo “Prihvatilište za djecu izbjeglica”, saglasni su brojni istoričari, bio je jedini dječji konc-logor u Evropi u Drugom svjetskom ratu.

Golgota Dese Bijelić, rođene Savić, i njene brojne porodice počela je u ljeto 1942. godine, nakon neprijateljske ofanzive na Kozaru. Desa je u to vrijeme imala pet, a Trivun manje od tri godine.

Prognani su iz svog zavičaja, iz sela Miloševo Brdo kod Gradiške.

U logoru Mlaka, nedaleko od Jasenovca, Desa i Trivun su odvojeni od majke Jovanke, od braće Rade i Veljka, sestara Ane, Lepe, Milke i Rose. U Mlaki je rođen najmlađi Desin i Trivunov brat, Ilija, ali je umro poslije nekoliko mjeseci. Njihov otac Ljubomir ubijen je na putu od Miloševog Brda prema Staroj Gradiški.

Desa se i danas sjeća kako je brata Trivuna, poslije odvajanja od majke i deportacije u Sisak, uvijek čvrsto držala za ruku.

– Nisam se odvajala od njega. A dvije žene, koje ne poznajem, tražile su kroz žicu da ga pustim i predam njima. Nisam to uradila. Plašila sam se. On je stalno plakao za mamom. Kada su nas razdvojili u Mlaki i stavili u zaprežna kola, Trivun, i ako sasvim mali, pobjegao je i vratio se mami u krilo – suznih očiju, drhtavim glasom priča Desa.

Svaki put, kada priča o svome djetinjstvu u logoru, ponovo proživljava sve te patnje. Teško joj je. Ali, sve čini sa jednim ciljem: da sazna bilo šta o bratu.

Razmišlja šta je on, onako malen, mogao zapamtiti. I pod kojim imenom je nastavio život? Ima li porodicu? Da li se sjeća bar majke Jovanke, za kojom je neutješno plakao.

– Hoću mami, hoću mami, ponavljao je Trivun, otimao se, pokušavao da bježi. Otkinuo je špagu oko vrata sa logorskim brojem od kartona. Kočijaš u šeširu, jurio je kolima punim uplakane djece, prašnjavim putem, iz Mlake ka željezničkoj stanici, do vagona za stoku kojim su nas odvezli u Sisak – sjeća se Desa.

Sve iz tog perioda, kaže, jasno pamti, kao da je juče bilo. Pamti rastanak od svojih i Trivunovov jauk i otimanje. Kao da je znao da ga vode na mjesto iz kojeg se mnogi njegovi vršnjaci nikad nisu vratili.

– I sada sam ophrvana tugom, osjećanjem da nisam mogla ništa promijeniti, ni na šta uticati. Nisam mogla sačuvati brata. Majka je vikala, trčala za kolima i ponavljala, Deso, čuvaj Trivu! Sunce moje žalosno, tugo moja golema. Kidala sa od bola i jaukala, kao i nas dvoje  – priča baka Desa.

Cijela porodica Jovanke i Ljubomira Savića, tada je, krajem jula 1942. godine, posljednji put bila zajedno.

Decenijama kasnije, Veljko Savić, Desin brat, u potrazi za Trivunom, bio je u Gudavcu kod Bjelovara, mjestu koje se pominje u dokumentu Hrvatskog arhiva, kao dječakova životna stanica poslije logora u Sisku. Tu je, prema Desinom svjedočenju, Veljko razgovarao sa Marijom Modrić, Katinom unukom. Ona se sjetila da je baka Kata pričala kako je tokom Drugog svjetskog rata kod njih bio dječak iz Bosne, kojeg su oni prihvatili kao svoje dijete.

– Baka je pričala da je taj dječak mnogo plakao i da su ga oni tješili. Bio je ovdje do 1945. godine. Kada su partizani ušli u selo, predali su ga u sabirni centar u Gudavcu. Odatle su ga partizani, kao ratno siroče, odveli u Beograd. Javljao se baki Kati i njenom sinu Milanu, pismom, više puta, a jednom, navodno, i dolazio. Bilo je to šezdesetih godina – kazala je Marija Veljku Saviću, a on prepričao sestri Desi.

Navodno je taj dječak, za kojeg se vjeruje da je Trivun Savić, u Beogradu pohađao medicinsku školu. Kuda ga je poslije život odveo, njegova sestra ne zna.

– Nikada za njega nisam palila svijeću, jer vjerujem da je živ. Još u ruci osjećam toplinu njegove malene šake, prstića, toplog dlana, mokrog od brisanja suza i usahlog od tuge i gladi. Kao da sam tu ručicu juče pridržavala, tješila ga da ne plače, ubjeđivala da će doći mama, samo  malo da se strpi – vraća nas Desa pričom u sisački logor.

Sjeća se da je majka Jovanka, uz pomoć rođaka, nakon nekoliko mjeseci došla u logor da potraži svoju djecu. Ona se, već tokom ljeta 1942. godine,  sa drugom djecom nekako izbavila iz logora u Mlaki i vratila se u Miloševo Brdo.

– Majka je, ni sama ne znam kako, došla u Sisak, i ušla u logor za djecu. Nije me prepoznala. Tumarala je beznadežno, pa krenula kući. Muškarac koji ju je doveo, ubjeđivao je da ponovo potraži. Govorio je, snašo, možda ih nisi vidjela. Nema ih, rekla je. Ipak, vratila se i glasno zvala mene i Trivuna – priča baka Desa.

Potrčala je, kaže, majci i uhvatila je za koljena, ona ju je pitala: ko si ti, dijete?

– Toliko sam bila slaba i mršava, da me nije prepoznala. Zaplakala sam. Govorila sam, mama, ja sam tvoja Desa. Ona je onda pitala, gdje je Trivun. Rekla sam da su ga odnijele neke dvije žene i da ne znam gdje je – prepričava Desa susret sa majkom u logoru.

Odatle su se Desa i njena majka, skrivajući se od ustaša i Nijemaca, pješice vratile kući, u Miloševo Brdo.

I od tada Desa traga za svojim malenim bratom, koji danas, ako je živ, ima 82 godine.

-Sve mi govori, imam neko predosjećanje, da je Trivun u Beogradu. Ali, kako se on sada zove i zna li išta o svom porijeklu? Zna li da ima sestru koja ga traži? Možda ima porodicu, potomke. Svaka informacija o njemu, za mene je život, najveći dar kojeg je teško i zamisliti – zavapila je Desa.

U potrazi za bratom, baki Desi pomaže njena snaha Snježane Bijelić. Vjeruje da će joj pomoći i novinari, aktivisti Crvenog krsta, korisnici društvenih mreža… Uvjerena je da je pred njom samo još jedan korak, koji je dijeli od brata Trivuna. Jer, dobro uvijek pobjeđuje.

Povratak u zavičaj

Desa se 1956. godine godine udala u Sjeverovce kod Kozarske Dubice. Odatle je, zajedno sa suprugom Vasom, otišla u Pančevo. Tamo je živjela 15 godina i rodila sina Željka i kćerku Mirjanu. Pred poslednji rat vratili su se u Potkozarje. Vaso je radio u Gradiški, a Desa u Gornjim Podgradcima. Obnovili su kuću u Sjevrovcima, gdje Desa sada živi sama, jer je Vaso umro prije nekoliko godina. 

Tražili Trivuna, pronašli Slobodana

Desin stariji brat Veljko Savić imao je devet godina kad je zatočen u logorima u Staroj Gradiški, Mlaki i Jasenovcu.

On je dobro zapamtio kako su Desa i  Trivun odvojeni od majke i odvedeni u Sisak i kako se Trivunu izgubio trag.

Nakon oslobođenja, poslije Drugog svjetskog rata, dao se u potragu za bratom Trivunom.

– U tom traganju za Trivunom, Veljko je u Petrinji pronašao Slobodana Subotića, našeg brata od ujaka. Njega je iz logora od sigurne smrti spasila hrvatska porodica Judaš – priča baka Desa.

Slobodana su u toj porodici, kaže, gledali kao svoje dijete, on je tu odrastao i školovao se pod imenom Božo Judaš. I danas se tako zove. Živi u Petrinji. Penzionisani je profesor geografije. Zna svoje porijeklo.

– Kasnih sedamdesetih godina njemu je u Bosanskoj Gradiški tadašnji predsjednik Opštine Stevo Mirjanić uručio rodni list sa imenom, Slobodan Subotić koje su mu po rođenju dali njegovi roditelji – kaže baka Desa.

Srpskainfo

ISPOVIJEST PRIJEDORČANKE KOJA JE POBIJEDILA KARCINOM DOJKE

0

Oktobar je mjesec koji je posvećen zdravlju žena. Čitav mjesec je u znaku ružičaste vrpce koja predstavlja borbu protiv raka dojke. Cilj je usmjeriti pažnju na ranu detekciju oboljenja, njegov tretman kao i humanu i kvalitetnu njegu oboljelih.
Šezdesetogodišnja Biljana Kunić pobijedila je karcinom dojke. Simptomi konstantnog umora prije nešto više od godinu dana natjerali su je da izvrši detaljan zdravstveni pregled. Ni slutila nije da će dijagnoza biti tumor dojke. Realnost je, priznaje, teško prihvatila. Ipak, nije joj preostalo ništa drugo nego da se suoči sa problemom i započne liječenje, koje je bilo iscrpljujuće i mukotrpno.
” Osjetila sam umor i imala osjećaj da nešto nije u redu. Pošto sam imala u porodici jedan slučaj karcinoma dojke, otišla sam na pregled. Bila sam u šoku kad su mi rekli da imam karcinom, nisam to u početku prihvatila. Počelo je liječenje, koje nije bilo nimalo lako. Primila sam osam hemioterapija, a onda sam imala operaciju”, priča Biljana kojoj je nakon nekoliko hemioterapija počela da opada kosa.
“Bolio me je korjen kose, kad legnem spavati, kao da na eksere liježem. Tako je bilo. Onda je počela opadati, u pramenovima. Tu čast da me ošiša dala sam mom suprugu”, kaže ova Prijedorčanka koja nikad nije nosila periku.
“Nisam imala šta da skrivam, nisam se stidjela, ali su ljudi bježali od mene. Valjda su to neki lični strahovi. Razumijem , jer sam ih i ja ranije imala.To mi je razumljivo, ali u svoj glavi moraš razlučiti osnovno, da nema bježanja, nema ni skrivanja. Bolest moraš prihvatiti i nositi se s njom”, iskrena je Biljana. Kosa je počela da raste, ni turban više ne nosi.
“U ovoj bolesti najvažnije je razumijevanje i ljubav tvojih najbližih. Mada je ponekad teško razumjeti,ipak sam se najbolje osjećala u onkološkoj čekaonici. Tu smo svi isti, razumijemo se, znamo šta osjećamo i kroz šta prolazimo. Tu smo svi jednaki“, kaže Biljana. Danas se osjeća dobro, ali svojim sugrađankama, onim koji se bore ili su pobijedile karcinom dojke poručuje da nikad ne zaborave kroz šta su prošle i da misle na sebe.
“Da nauče da vole sebe, jer ako tako rade i drugim će biti dobro”, kaže na kraju ove potresne priče.

Kozarski

BRANKA DOŠEN HOBI PRETVORILA U LJUBAV

0

S fotografijom je počela eksperimentisati prije nepunih godinu dana. Danas je na Instagramu, gdje ima profil pod nazivom „branka fotos”, prati je preko 4. 000 ljudi iz cijelog svijeta, među kojim i pravi majstori fografije, koji nerijetko hvale njen rad. Slika prirodu, a obilje inspiracije nalazi na Kozari, Uni, Sani, nerijetko i po okolnim selima. Ono što drugi obično ne primjećuju, njeno oko „bilježi”.

– Moram priznati da je u svakoj fotografiji “pohranjena” ta neka moja emocija. Stalno tragam, kopam, taj momenat ili detalj koji ću zabilježiti. Tu je i želja da to što prije podijelim sa svojim pratiocima,a na koncu i taj osjećaj sreće i zadovoljstva kad vidim te pohvale i pozitivne komentare. To me dodatno motiviše – priča Branka Došen koja ovu fazu s fotografijom podvodi pod hobi i lijep eksperiment u kojem se trudi da donese uvijek nešto novo i zanimljivo što će onim koji je prate zadržati pažnju.

Fotografija joj je donijela i niz benefita. Upoznala je nove ljude, „putuje” svijetom u njihovom društvu, a s druge strane otkrila je i turističke potencijale Potkozarja čijim prirodnim ljepotama se dive brojni Evropljani, ali i ljudi preko „bare”.

– Postoje profili koji preuzmu moje fotografije, podijele ih i to se dalje širi i odlazi do ogromog broja ljudi. I nema bolje promocije od te. Nerijetko me pitaju gdje sam to slikala, a obavezno idu i moje preporuke da se to mjesto posjeti. To je Una, komplet Krajina i njene ljepote, ali i Mostar gdje su nastale neke od mojih najboljih fotografija. I reakcije su fantastične. Ne bi vjerovali i više nego pozitivne. Imamo šta da predstavimo, toliko smo bogati s prirodnim ljepotama da po reakcijama mogu slobodno reći da možemo ući u uži izbor top destinacija. Ne bih rekla da je ovo čudo, mi fotografi samo koristimo prednosti onog što nam je bogom dano – kaže Branka.

Osim što su joj fotke preuzeli neki portali koji se bave promocijom turizma, one su često i nagrađivane, a želja joj je da obiđe što više mjesta i da mjestima koje će slikati da neki svoj pečat.

– Iako sam sasvim slučajno ušla u svijet fotografije i možda otkrila jedan skriveni talent, priznajem da me na sve što radim podstiče ljubav prema prirodi. Ona je za mene nepresušan izvor inspiracije. Društvene mreže nerijetko su u službi nekih ružnih zbivanja, ali u ovom su više nego pozitivne, u smislu sklapanja novih poznanstava, razmjene mišljena, iskustva, i što je najbitnije jedne lijepe promocije i predstavljanja okruženja u kojem živimo”, kaže Branka koja je i amater u opremi jer, na čuđenje mnogih, pogotovo iskusnih fotografa koji hvale njen rad, fotografije stvara samo s mobilnim telefonom.

Mira Zgonjanin/ Kozarski Vjesnik

OSTVARILI SMO NAŠU NAJVEĆU ŽELJU, DA IMAMO KĆERKU!

0

Rano ujutro, prije osam časova, počinje njen radni dan. Hranitelјica Suada Kenjar iz Kozarca grli svoju djevojčicu da lakše ustane i ispraća je u školu. Toj sada već desetogodišnjoj djevojčici Sairi, Suada i njen suprug Adnan pružili su topli dom prije devet godina i primili je kao svoju kćerku. Tako su ostvarili svoju najveću životnu želјu. Da imaju kćerku!

Imaju Suada i Adnan sina, dvadesetogodišnjeg Amara. I ne prave razliku. Kako ističu, brzo im je odrastao, a drago im je što su ga izveli na pravi put. Planirali su, kažu, još djece, ali nažalost, zbog Adnanove bolesti (paraplegija) nisu mogli imati još jedno biološko dijete.

Zahvalјujući hranitelјstvu, Suada i Adnan dobili su kćerku.

Dobila sam ono što sam sanjala, žensko dijete. Pružila sam joj lјubav, a ispunila svoje želјe. Kako sam sina othranila, tako ću i nju. Lijepo je vaspitana, uči, sluša… Za njih dvoje živimo. Nije lako, ja sam domaćica, suprug mi je bolestan, primamo samo naknadu za hranitenje.  Da sam bolјeg materijalnog statusa, primila bih još jedno dijete”, kaže s osmijehom Suada.

Hranitelјstvo nisu samo krov nad glavom i redovni obroci. Hranitelјstvo su lјubav, pažnja, zagrlјaj, razumijevanje. Hranitelјstvo je dom, ističe Adnan za koga je mala Saira posebno vezana.

Trudimo se da našem sinu i kćerki ništa ne fali. Meni se desilo to što se desilo, obolio sam, ali sada imam uz sebe kćerku. Supruga i sin, svako od njih ode svojim poslom, Saira ostane sa mnom. Nisam sam, pomognem joj oko učenja, oko školskih zadataka. Tu smo jedno za drugo, kada dođe iz škole, prvo meni leti u zagrlјaj, a meni srce puno”, kaže Adnan.

Suada i Adnan prošli su obuku za hranitelјe u prijedorskom Centru za socijalni rad. Dobili sertifikat i sve što je potrebno da ostvare ovaj status. Sa radnicima Centra svakodnevno komuniciraju i rješavaju eventualne probleme i nejasnoće.

Uvijek su tu za nas kada trebamo njihovu pomoć. Redovno nas i obilaze. Tu smo da sarađujemo, samo da našoj djevojčici bude dobro i da lijepo odrasta. Šta da vam kažem, sve je to kod nas došlo spontano i ostvarili smo svoje želјe. Još jednom smo postali roditelјi. Moral nas neki vodi kroz sve ovo. Da sutra kada me ne bude, kažu, vidi kako su Kenjari odgojili onako lijepo djevojčicu”, dodaje Kenjar.

Kroz ovih devet godina, kažu Kenjari, bilo je i suza i sreće, ali najponosiji su, jer njihova djeca danas stasavaju u dobre lјude. Boriće se i dalјe!

Kozarski

NAKON TRIDESET GODINA U NJEMAČKOJ ŠESTOČLANA PORODICA SE VRATILA U RODNE NIŠEVIĆE (foto)

0

U vreme kada iz Bosne i Hercegovine i Republike Srpske svakodnevno na Zapad odlaze hiljade stanovnika uvjereni da negde za njih ima bolje mjesto, Teodor Sredić iz sela Niševići kod Omarske ovih dana se sa suprugom i četvoro djece vratio iz bavarskog gradića Traunrojta posle 30 godina života u Italiji i Nemačkoj, pišu vesti-online. Njegovu odluku o povratku u zavičaj nisu mogli da shvate ni ljudi iz njegovog bliskog okruženja, ali i mnogi drugi koji mu se javljaju sa raznih strana i žele da čuju da li je istina da su napustili život u Bavarskoj. Kada saznaju da je odluka definitivna i da su članovi njegove porodice već “uhvatili ritam” života na selu, onda traže da im iskreno objasni razloge takve, za današnje prilike, čudne odluke. Evo šta o svemu kaže Teodor Sredić (40).

– Zovu me ljudi sa više strana iz Nemačke kada su čuli da sam se vratio, ne mogu da vjeruju, govore: “Svaka ti čast!” i pitaju kako sam se odlučio na taj korak. Ja im iznosim svoje razloge za odluku o povratku. Vratio sam se u svoju Republiku Srpsku, u selo Niševići, zaseok Sredići, opština Prijedor, moje slavno Potkozarje. Vratili smo se supruga Sanja (1984), blizanci Lazar i Vojin (2009), Teodora (2011) i Milijana (10 meseci). U Nemačku sam otišao 1991. godine sa nepunih devet godina sa roditeljima koji su hteli da nešto zarade, naprave kuće i da imamo normalne uslove za život, a onda je izbio rat. Nas su 1998. godine proterali iz Nemačke i otišli smo u Italiju. Ja sam išao u prvi razred srednje škole, ali sam se vratio u Nemačku gde sam završio srednju školu pa ponovo otišao u Italiju, a onda sam se sa suprugom i decom vratio u Nemačku. Tamo sam proveo 30 godina i donio sam odluku o povratku najviše zbog djece, da žive u Republici Srpskoj sa svojim narodom gde se propagira naša vjera. Da mogu da posjećuju grobove predaka koji su najzaslužniji za sve ovo što danas imamo. Vodio sam djecu da vide ko su im pradjeda i deda, ko su im preci koji su se uvek molili za nas da u zdravlju dočekamo djecu, unučad i praunučad i moji otac, majka i ja smo to danas dočekali. Treba da se vratimo na ognjište, to je naša sveta dužnost – objašnjava Teodor.

Pravoslavlje u genima: Poseta manastiru Miloševac

Odluku o definitivnom povratku s porodicom u zavičaj realizovao je nedavno, a sve ima svoju predistoriju.

– O povratku sam aktivno razmišljao pet-šest godina i sada sam odlučio. Opravdanost ovakve, za mnoge neočekivane odluke, ubrzala je pandemija virusa korona, a naročito rat u Ukrajini. Znao sam da u Nemačkoj slijedi poskupljenje svega, supruga je na trudničkom bolovanju, a nas je šestoro i mi smo došli u situaciju da sve što zaradimo potrošimo. Smatram da se i našim parama finansiraju te njihove đavolske i demonske ideje, udaraju po Putinu, pravoslavlju, po Srbiji i Republici Srpskoj. Ja kao pojedinac ne mogu mnogo učiniti protiv svega toga, ali mogu da se vratim u svoju kuću koju smo zajedno gradili moji roditelji i ja, da vratim svoju djecu i upišem ih u našu školu – objašnjava Sredić.

Kupili još pet hektara zemlje: Imanje na koje su se vratili

Njegova supruga i deca su lako prihvatili odluku o povratku, iako su u Traunrojtu dobro živjeli.

Sanja sa ćerkom Milijanom

– Supruga je istog mišljenja kao i ja kada je povratak u pitanju i odluku smo donijeli jednoglasno bez mnogo razmišljanja. Možda smo čak bolje živjeli od nekih njemačkih porodica, ali s velikom radošću smo odlučili da se vratimo u naše selo i na ognjište, jer volimo zavičaj i naše selo Niševiće. Sinove smo upisali u FK Omarska, a kćerku u folklor tako da će djeca imati društvene aktivnosti. Kod njih vlada veliko zadovoljstvo zbog svega toga, prava euforija. Lijepo im je, druže se s vršnjacima.

Druže se s vršnjacima: Lazar i Vojin su novi članovi FK Omarska

Novi izazovi

Od jednog sasvim drugačijeg života u Traunrojtu, povratkom u Niševiće krenule su druge obaveze i novi izazovi.

Gaje povrće: Svi rade u bašti

– Nabavili smo koke nosilje, ogradili smo ih i svaki dan imamo 10 jaja, dovoljno za naše potrebe. Posejali smo baštu i kukuruz, kupili smo još zemlje tako da sada u vlasništvu imamo oko pet hektara. Neke parcele su zarasle u korov pa će biti posla oko krčenja i uređivanja za sljedeću godinu kada ćemo imati svega više. U planu nam je da nabavimo koze i one će sigurno pomoći u tom krčenju i uređenju zemljišta. Imamo oko sebe čistu prirodu, zdravu pitku bunarsku vodu koju svake godine kontrolišemo u Banjaluci. U ovom potkozarskom dijelu prisutna je ruža vetrova između Grmeča, Kozare i Manjače, na lepom smo mjestu i nismo svjesni koliko je sve to vrijedno. Ovu godinu sam posvetio stvaranju uslova za našu zdravu ishranu i uređenju imanja, a namjera nam je da sami radimo od kuće, da proizvodimo zdravu hranu, voće, povrće i med i sami je plasiramo na tržište EU i tako doprinesemo boljitku naše zajednice. Želim da se posvetim porodici i imanju. Imam i puno ponuda za posao, da radim od kuće jer znam strane jezike. Verujem da će se sve to pokazati kao pravi put. kao što je i prava odluka naš povratak u zavičaj. Nigde se ljepše ne živi nego na svom, imaš svoju slobodu i uređuješ dan kako ti hoćeš, pogotovo ako živiš na selu – priča Teodor.

Čeka roditelje

Teodorovi roditelji su još u Nemačkoj, ocu nedostaju još dve godine do penzije. Želja im je da se poslije njegovog penzionisanja ponovo okupe svi na ognjištu.

– Cilj nam je, a daće Bog, da se zajedno nađemo na mestu s kojeg smo i otišli u Nemačku i Italiju, da tu živimo zajedno u miru i slozi!

Domaće trešnje pravo bogatstvo: Teodor sa ćerkicom Milijanom

Nismo mi siromašni

U NJemačkoj je Teodor Sredić radio u firmi Boš, bio je poslovođa na montažnoj liniji, a jedno vrijeme radio je u menadžmentu za kvalitet i testirao softver u razvojnom centru u Bošu.

– Kada su kolege, a pogotovo naši ljudi, saznali za moju namjeru da se sa porodicom vratim u Republiku Srpsku, mnogi nisu vjerovali da ću to stvarno učiniti. Odgovarali su me od te namjere riječima šta ćeš dole, tamo je bijeda i siromaštvo! Ja sam im rekao da siromaštvo vidim u Nemačkoj, a ne u našem kraju, u Nemačkoj je za mene jedan oblik ropstva jer radiš, plaćaš i ni za šta drugo ne služiš. Sve što imaš kupuješ i plaćaš na kredit ili neku pozajmicu. Primaš platu, sve ti se odbija sa računa, novac i ne vidiš i nemaš kontakt sa realnošću. Govorili su mi da je zbog djece bolje da ostanem u Nemačkoj, a ja sam im odgovarao da se upravo zbog dobra svoje djece vraćam kući. Rekao sam im i da se nadam da će se jednog dana vratiti što više naših ljudi koji su u zavičaju napravili kuće koje zjape prazne. Treba otići, raditi i nešto zaraditi, ali i znati kada treba da se vrate. Moj savjet nije da u inostranstvu čekaju penziju i starost. Svako mora sam da to zna i donosi odluku. Dosta ljudi me osudilo, mnogo više se iznenadilo, a kada sam se vratio dolazili su neki i da me vide i uvere se da se to zaista dogodilo.

Teodor je u Traunrojtu bio osnivač i predsjednik Srpskog pravoslavnog kluba koji je njegovim povratkom trenutno prekinuo rad i prostorije su zatvorene.

Za sreću ne treba mnogo

Kada se govori o odlasku ili povratku, uglavnom se pominje sreća kojoj se svi nadaju i priželjkuju je. U slučaju porodice Sredić za sreću ne treba mnogo.

– Uvjerio sam se da za sreću toliko malo treba, a svi misle na velika imanja, skupe stvari i ostalo. Moja djeca svako jutro s radošću ustaju i obilaze naše koke, kupe jaja, sipaju vodu i daju im hranu, čiste kokošinjac i vidim koliko su oni srećni sa tom malom obavezom. Želim da se nauče skromnom životu, jer što si skromniji to si bolji čovek, da vide da se za sve treba malo pomučiti, potruditi. Bili smo nedavno na Mrakovici, videli lijepo uređene planinarske staze i čistu prirodu. Sve je to ljepše nego u Alpima, ali mi se često više divimo nečem tuđem nego svome. A imamo zaista prirodne ljepote, imamo šume, jezera, prostore za šetnje, vodu koja je čista i zdrava. Nedavno sam bio na jezeru Blatnjak kod Omarske kada je došao jedan Šveđanin koji radi u nekom institutu. Uzeo je čašu vode iz jezera i popio pa mi kaže da on veoma dobro zna kakva je ovo voda i koliko je čista i zdrava – ističe Teodor.

Mladi Sredići na Mrakovici

Opštine da pomognu povratak

Iz Prijedora je kod Sredića došao potpredsednik Skupštine grada kada je čuo da su se vratili.

– Pohvalio je našu odluku i upitao da li bih mogao da malo animiram i druge da se vrate. Naravno da sam prihvatio, a već su me zvali neki ljudi da se raspitaju i informišu o razlozima povratka i planovima. Rekao sam u razgovoru da svaka zajednica, odnosno opština, treba da ima program povratka i podstiče da se ljudi vrate. Važno je da ljudi koji su otišli u svijet počnu da razmišljaju o povratku, jer to je glavni preduslov za uspešan projekat povratka. Ne bi podsticaj trebalo da bude jedini i glavni razlog povratka, nego ljubav prema svom narodu i svojoj državi.

Upisao ćerku u svoju školu

– Kćerku Teodoru sam upisao u osnovnu školu u Niševićima koju sam i ja pohađao. U petom razredu biće njih četvoro i bilo mi je stalo da se ta škola ne ugasi i zatvori i da posao ne izgube učiteljica i čistačica i to je moj mali doprinos. Iz te seoske škole dvoje djece roditelji su nedavno ispisali i odveli u Sloveniju i te devojčice su plakale što odlaze. Meni je taj osećaj poznat jer ja sam išao u četvrti razred kada sam morao napustim školu. Ta tuga nikada nije izašla iz mene i vječito sam patio i želeo da dođem u svoj rodni kraj i među svoj narod i posle 30 godina dočekao sam to.

Kada je upisivao sinove u školu “Vuk Karadžić” u Omarskoj bio je kod direktora i on mu je rekao da ovo još nije doživio, jer ljudi dolaze i ispisuju decu iz škole i vode ih u Sloveniju, Austriju, Nemačku.

– Rekao mi je da mi nismo svesni koliko smo povratkom dobra učinili za ovaj kraj, jer će mnogi početi da razmišljaju o ostanku i povratku na ove prostore s obzirom na to da mnogi odlaze u veliku neizvesnost misleći da čine dobro. U stvari, oni ne čine dobro ni sebi ni svojoj porodici ni društvu. Ljudi odlaze, ostavljaju stare roditelje na ognjištu i sa velikom energijom i nadom da će naći nešto mnogo bolje. Kasnije kreće tuga i nostalgija za rodnim krajem, za godišnji odmor je redovno velika žurba, pa se događaju i nesreće na putevima, na kraju ispaštaju svi, a najviše djeca.

foto: lična arhiva porodice Sredić