4 C
Prijedor
Srijeda, 20 Januara, 2021

Zanimljiv hobi jednog LJubijanca LJUBAV PREMA BRODOVIMA DUGA 40 GODINA

0

Mesud Murtić (60) iz Donje Ljubije, u posljednjih 15 godina napravio je isto toliko brodova, onih borbenih i starih jedrenjaka. Ispada godišnje po jedan, mada mu je „Victory“, britanski admiralski brod koji je potonuo 1744. godine, uzeo „dvije zime“ i oko 2.000 sati rada. И nije mu žao, kaže Murtić koji je za „Victory“ svojevremeno u Švajcarskoj mogao dobiti 17.000 maraka.

– Toliko mi je čovjek koji se bavi kupovinom i preprodajom nudio za njega. Nisam htio, jer principijelno svoje brodove u koje sam uložio dosta vremena, truda i emocija ne prodajem – kaže ovaj ljubijski modelar koji je svoju prvu maketu napravio prije četrdeset godina, dok je bio u bivšoj JNA i služio u mornarici.

– Tad sam napravio dva broda. Jedan sam donio i kući. Bili su to „moji“ brodovi, napravljeni bez skica, onako iz glave. Poslije, kad sam se vratio iz Slovenije, a prije rata, uradio još dvije makete, a evo sad svake godine iz moje kuće „isplovljava“ po jedna krstarica – kaže Murtić koji u svom hobiju doslovce uživa.

Isključi TV, pusti laganu muziku na radiju i baci se na posao. Hobi je prilično zahtijevan, jer moraš imati odgovrajući i alat i materijal.

– Dok sam bio u Švajcarskoj, tamo postoje specijalizovane trgovine za nas maketare. Tamo možeš kupiti sve što ti treba za jedan brod, a to je otprilike nekih 500 maraka materijala. Ne možeš koristiti svašta, pa čak ni ovo obično ljepilo, jer se svaka greška vidi. Tako da sam sve najkvalitetnije kupovao nakon tog sam sve kupovao, počev od borera od 0,25 do 2-3 mm, potom brusilica, bušilica…Uglavnom snabdio sam se dobro – otkriva Murtić kojeg ovaj, inače rijedak hobi na ovim našim prostorima, dobro i smiruje. Kaže da nije za nervozne i one kojim se ruke tresu.

– Moraš biti precizan i smiren. Udubim se uz muziku i radim onoliko koliko mogu. Nekad je to sat, nekad i tri sata vremena dnevno. Radim onoliko koliko mi paše – kaže Murtić koji se prije izrade broda dobro raspita o kakvoj je krstarici riječ.

Iščita svu potrebnu literaturu o brodu i tek onda radi. Kaže i da ga je jedan posebno zainteresovao.

– To je švedski brod Vasa koji je po naređenju kralja Gustava II Adolfa izgrađen u vremenu od 1626. do 1628. godine. Plovio je manje od dva kilometra, dvije nautičke milje i potonuo zajedno s 800 vojnika, jer kralj nije poslušao stručnjake i uporno je tražio da bude veći za još jedan sprat. Uglavnom, dijelovi broda su izvađeni iz vode i sad su u muzeju u Štokholmu koji je i jedan od najvećih muzeja takve vrste – objašnjava Murtić svoje poznavanje brodova.

Oko desetak brodova je poklonio, braći, sinovima, prijateljima, familiji, i to ga kaže ispunjava.

– Uglavnom mojih desetak brodova je „otplovilo“ u Evropu, a pet ostalo meni – kaže Murtić koji svoj hobi u šali naziva i zimskim, jer se njim isključivo bavi kad zahladni i kad nema poslova van kuće. 

Hobi podržava i Murtićeva supruga, a on dobro pazi da sitna zrnca prašine, nakon pilanja, brušenja i slično, ne padaju na sve strane.

– Imam svoj kutak u kojem uživam baveći se ovim hobijem. Neko voli da sjedi u kafani, a je eto uživam u maketarenju i raduje me kad nakon dugih zimskih mjeseci i mnogo sati rada uradim neki brod – kaže Murtić.

MNOGI ŽELE POMOĆI KRISTIJANU Mladi Prijedorčanin je nezaposlen, on i bolesna majka se hrane u JAVNOJ KUHINJI (FOTO)

0

Vujičić je bio zaposlen u jednom tržnom centru, ali je ostao bez posla prije 11 mjeseci sa još nekoliko radnika. Pored posla, ovom mladiću je potrebna i operacija glasnica zbog njegovih dugogodišnjih problema sa glasom.

Vujičić je završio Gimnaziju „Sveti Sava“, a potom je 2017. diplomirao na Visokoj školi za ekonomiju i informatiku u Prijedoru.

Sugrađanima je poznat po svojim fotografija, a naročito fotografijama vremenskih neprilika, odnosno kao lovac na oluje.

Vujičić za Srpskainfo kaže da je zahvalan na pomoći i poručuje da će se pokušati svima odužiti.

– Teško je sada sumirati utiske, u akciju pomoći su se priključili mahom ljudi koje ne poznajem, a mnogi su i iz drugih gradova. Ipak, kome ne budem mogao biti na usluzi direktno, opravdaću svojim požrtvovanim i odgovornim radom u budućnosti. Iskreno se nadam da ću opravdati povjerenje koje sam dobio od svih onda kad se oporavim od ovog užasnog perioda, ove zlokobne godine, koja je mnogima donijela nevolje, bolest i tugu – kaže Kristijan.

Navodi da će se zbog ove pomoći truditi da bude još bolja osoba.

– I ranije sam bio društveno odgovorna osoba, pomagao siromašnima, pozivao humanitarne brojeve, volontirao u humanitarnim organizacijama. Čuvao okolinu, čistio sam obale rijeka, brinuo o životinjama koje su na cesti – kaže mladi Prijedorčanin još uvijek pod utiskom neočekivane pažnje javnosti koju je izazvala njegova priča.

Priča da onih dana kada ima posla za nadnicu, kao što je slaganje drva, ne stiže po ručak u javnu kuhinju.

Ističe da želi samo jedno, a to je da se zaposli.

– Neki ljudi koji me uopšte ne poznaju su u komentarima pisali da ja neću da radim, već da hoću posao u struci odnosno u javnoj upravi i državnoj službi. Pišu da sam od onih što uzmu marku za kafu od roditelja pa sjede svaki dan po kaficima. Poručio bih im da ja nisam jedan od takvih. Za 11 mjeseci od kako sam ostao bez posla, 10 mjeseci nisam ni jednom izašao u grad na piće ili “parti” kao moji vršnjaci. Tek u novembru sam par puta otišao, ali s razlogom, struju su mi isključili – pa sam tako punio telefon, u kafiću i na autobuskoj stanici. Zaista sve što zaradim i imam trošim na majku – kaže Vujičić.

Navodi da bi rado išao na operaciju glasnica, jer je zbog problema sa glasom bio odbijan od poslodavaca tokom razgovora za posao.

– Neki su direktno bili neugodni po tom pitanju. U prodavnici zdrave sportske hrane su me odbili samo zbog glasa ili za posao konobara uz poruku “Misliće ljudi da si zaražen”, “Kakav ti je to glas” – kaže on.

Dodaje da su mu ruke promrzle od odgovaranja na brojne poruke jer internet ima samo preko wirelessa kada izađe vani. Moli da priču o njemu malo učinimo pozitivnom njegovim fotografijama grada Prijedora navodeći da tako neće biti sve sumorno.

– Veliki broj prvoklasnih fotografija grada Prijedora sam donirao Gradskoj upravi za potrebe izrade fotomonografije grada, kalendara, rokovnika i ostalog. Težio sam da moj grad prikažem ponosnim i lijepim mjestom, ali istina je da iza tog ponosa ima mnogo tuge i bola. I sam sam ga okusio, posebno ove godine. Iskreno se nadam da će nova vlast u Prijedoru imati više volje za ovaj grad – priča on.

Dodaje da je Gradska uprava Prijedora prošli mjesec odbila njegovu molbu za jednokratnu pomoć uz obrazloženje da on nije u prioritetu za dodjelu novčane pomoći.

Oni koji dobro poznaju Vujičića kažu da je veoma inteligentan i pošten mladić. Tvrde da bi zaposlenje bilo početak rješavanja problema ovog Prijedorčanina.

Jedan od njegovih prijatelja kaže da je Kristijan kao dijete imao gnojnu anginu čija je posljedica deformacija glasnica. Tvrdi da je zbog visokog tona Kristijan osuđivan u društvu. Ističe da bi nakon operacije Kristijanov problem sa glasnicama bio prošlost.

– On je jedan od ljudi za koje mogu sa sigurnošču reći da je od koristi za društvo, ali živi u nestabilnoj porodici. Njegova majka ima zdravstvenih problema i nije godinu dana izašla iz stana, a on se bori na sve strane – kaže Kristijanov prijatelje.

Akciju prikupljanja novčane pomoći pokrenuli su i Kristijanovi bivši školski drugari i profesori iz Gimanzije „Sveti Sava“, među kojim je i bivša Kristijanova razrednica Snježana Hrvaćanin.

– Mene su pozvali bivši đaci da prikupimo mi koliko možemo novca, a zatim sam ja pozvala svoje radne kolege iz Gimnazije da se uključe – kaže ona.

Hrvaćanin priča da Vujičića pamti kao mirnog i tihog đaka.

– Imao je problema, majka mu je bolesna, a nikada se nije žalio. Možda je bio tih i rijetko govorio zbog svog problema sa glasom. Nije išao na školsku ekskurziju, a nije prihvatio ni da mi u školi skupljamo novac za njega. On je bio dijete koje neko ne bi ni zapamtio zbog povučenosti i zato mi je veoma žao, jer smatram da mu je dogorilo do grla kada je pristao da objavi svoju priču u medijima. On ide regularnim putem i izgleda da nema ni sreće ni podrške – zaključuje Hrvaćanin.

Profesor u Gimnaziji „Sveti Sava“ Dejan Karlica pozvao je sve koji su voljni pomoći da se obrate njemu ili profesorici Snježani Hrvaćanin.

– Da u duhu predstojećih praznika damo svoj skromni doprinos kako bi pomogli jednom mladom životu da bar na momenat prebrodi brige i muke u koje ga je gurnula surova društvena i životna realnost – objavio je Karlica.

On je apelovao na grad i sve privredne subjekte da pronađu mogućnost za zaposlenje mladog Vujičića kako bi sopstvenim radom obezbijedio egzistenciju svoje porodice.

Prijatelji Kristijana Vujičiča su na fejsbuku objavili žiro račune za pomoć.

Devizni Račun: IBAN BA395514902857829741

SWIFT BLBABA22

Tekući Račun

Broj računa 45459839000

Transakcijski račun 5514902547996124

Diplomirao s desetkom, sad bez posla, obrok traži u javnoj kuhinji

Mladi Prijedorčanin Kristijan Vujčić (26) jedan je od 250 korisnika javne kuhinje “Optimisti”. Svaki dan dolazi po obrok za sebe i majku i to valjda više nikom ne bi bilo čudno, da Kristijan nije junak priče iz bosansko-hercegovačkih “lovaca na oluje” i mladić koji je s desetkom diplomirao na temu reforma javne uprave u BiH.

Od diplomiranog ekonomiste, smjer javna uprava, do javne kuhinje je trnovit put o izgubljenim snovima i nadanjima da negdje pod ovom kapom nebeskom postoji makar i jedno mjesto na kojem će biti siguran i srećan. Danima smo ga nagovarali da priča. Skroman i jednostavan kaže da se u ovoj koži, u kojoj se našao prije jedanaest mjeseci, kada je zbog pandemije izgubio posao skladištara, ne osjeća nimalo lagodno.

– Nisam jedini koji je ostao bez posla. Svjestan sam da je moja pozicija na toj nekoj društvenoj ljestvici sada na samom dnu. Ako se pitate da li me je sram zbog toga, ove slike iznad i ovog apela ispod teksta, priznajem jeste. Sram me je, zemlje po kojoj hodam, onog fakulteta, gimnazije a posebno prijatelja i rodbine. Ova godina mi je uzela sve što sam godinama pokušao da održim na nogama, a evo danas i ugled – priča s tako vidljivom, gotovo opipljivom tugom mladić koji nije zaboravuo one koji su sad, ali i ranije  bili uz njega.

– Zahvalan sam im naravno. Ovo je samo još jedna tužna i sramna životna priča u moru drugih ali i ogledalo kakav je zapravo položaj mladih. Kada prođem kroz grad tek tu i tamo ponekog sretnem. Moja generacija je većinom na Zapadu, a kao mali smo maštali i gradili snove o svojim uspjesima i boljem životu ovdje. Nažalost evo svakim danom je sve teže i lošije – kaže ovaj 26-godišnjak koji za ovih 11 mjeseci nije sjedio skrštenih ruku, već je aktivno i nažalost bezuspješno pokušavao pronaći bilo kakav posao.

– Tražio sam posao, ali bezuspješno. Negdje kod 60-te aplikacije sam prestao da brojim, a odgovor sam dobio tek na pet. Nisam bio izbirljiv, aplicirao sam i u struci i mimo nje – kaže Kristijan koji je u tom periodu bukvalno radio sve i svašta kako bi preživio.

– Bili su to poslovi na dnevnicu, od poljoprivrednih radova tokom sezone, berbe voća do rada na pilani i sječi stabala. Volontirao sam čak i u humanitarnim organizacijama. Kako je vrijeme postajalo hladnije tako su se prilike za nadničenje prorijedile, pa sam bio primoran da se obratim javnoj kuhinji “Optimista” kojim se ovom prilikom takođe zahvaljujem. Nekako se taj naziv javne kuhinje pogodio s mojim načinom razmišljanja. Uprkos svemu što me snašlo, ja sam ipak optimista iako sam ove godine radio sve najteže poslove o kojim kao akademski građanin nisam ni sanjao. U tom sam vidio lekciju. Valjda je život htio da me nauči nečem novom, da mi pokaže prave vrijednosti – uvjeren je Kristijan.

Onim koji budu ovo čitali želi da prenese i poruku, da bez obzira kakav stav imali o članku, njemu lično, njegovoj situaciji, želi da kaže da je država bez mladih mrtva.

– Kao i društvo. Demografska slika je neumoljiva. Prijeti nam nestanak i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima. Krajnje je vrijeme da se zapitamo gdje smo to pogriješili. Završio bih uz riječi da je moj život u ovoj državi i ovom gradu pakao. No, koliko nas je još, ljudi koji su u mnogo težoj situaciji, kojima sam i sam pomagao dok sam bio zaposlen. Koliko je bolesne djece koja se liječe preko humanitarnih akcija i sl. To je ono na šta pomislim svako jutro kada se probudim. Pomislite i vi – poručuje Kristijan onim do kojih će doprijeti ova njega priča.

Nas je iskrenuo rastužio. S jedne strane to je njegova hrabrost da se suoči sa situacijom u kojoj je, a s druge i nemoć da izađe iz začaranog kruga u kojem se ne svojim izborom našao. Da sve bude gore, mada on to nikad ne pominje, ovaj mladi čovjek s punom odgovornošću brine i o svojoj bolesnoj majci. Manji ljekarski zahvat trebao bi i njemu, da se riješi ranijih i zapuštenih zdravstvenih problema, koji nažalost imaju svoju cijenu, pa zato svi oni koji mogu da pomognu Kristijanu mogu da ga kontaktiraju na broj telefona +387 66 606 545…. Ili da sredstva na ime pomoći uplate na broj računa…

Devizni Račun:IBAN BA395514902857829741

SWIFT BLBABA22

Tekući Račun Broj računa 45459389000

Transakcijski račun 5514902547996124

Svoje donacije možete uplatiti i na ovaj LINK koji su otvorili njegovi prijatelji!

Biće vam zahvalan, no najveće hvala dobili bi oni koji bi mu pomogli da se zaposli i da svojim radom sebi i majci obezbijedi sredstva za život. Za čovjeka s desetkom u diplomi, koji se “igra” računarima i iz hobija “olujama” to je tako malo što možemo istog trena učiniti.

Slikar Mladen Karan: Iza mene niko nikad nije stajao, sve sam morao da odradim sam!!

0

U životu slikara Mladena Karana (69) iz Žuljevice kod Novog Grada presudne su, za ono čim se bavi cijeli svoj život, bile slučajnosti. Sjeća se tako da mu je seoski učitelj Branko Pašić približio te osnove vizuelnog pa je u Osnovnoj školi koju je završio u svom selu zaredom dobio tri nagrade za svoje crteže.

– To je za mene bila pobjeda škole, a ne moja, mada su mi djeca uvijek pred takmičenje šaljivo poručivala da ću, ne dobijem li nagradu biti kamenovan – priča kroz osmijeh Karan.

Dalje je sve istorija, i to njegova lična.

– U Gimanziji smo imali istoriju umjetnosti. Bilo je to vrijeme crtanih romana. Od mojih kolega sam pravio kauboje, davao im imena pa je tako Petar Šljokavica koji je išao sa mnom u razred u mom stripu postao Piter Šljok, Nebojša Kolundžija bio je Deb Kol… ma bio je to jedan oblik zabave pubertetske – priča Karan koji je nakon završene Gimnazije u Zagrebu upisao sociologiju i filozofiju.

No od crtanja nije odustajao, pa je tako u studentskom domu, na “Cvjetnom” kod bivšeg „Vjesnika“ zid iznad kreveta postao platno.

– Bilo je tu izreka, portreta, ma svašta. Upravnik doma „Cvjetno naselje“ Marko  Vujasinović, inače profesor filozofije, došao je da vidi šta sam uradio. Neko me je prijavio, pa sam mu rekao da ću zid okrečiti, kad budem izlazio, a o meni ni pet ni šest da će taj moj zid, jer sam po njemu talentovan, takav i ostati – priča Karan.

Sjetno dodaje da je to bilo vrijeme poezije, umjetnosti, muzike, a taj slučaj i još neka domska poznanstva s ljudima koji su prepoznavali to što radi, odredili su čim će se baviti. Napustio je studije sociologije filozofije, prijavio se za vojsku, a u glavi imao tri grada u kojim je želio upisati Akademiju.

Beč, Firenca ili Amsterdam. Slučaj je opet odredio i to da je nakon vojske ipak završio u Milanu.

– Ulica Via Brere kod Skale u Milanu bila je puna galerija i svjetski poznatih autora. Talijani su kupovali te moje crteže i pastele i od tog smo živjeli – priča Karan koji je nakon Milana opet nekim slučajem došao do Zagreba i tu upisao Akademiju.

On i još samo jedanaest studenata. Svoje izložbe ne broji, ali podsjeća da je u Firenci, u samom centru, u jezgri grada, čak sedam godina imao svoju školu slikanja i otvoreni studio.

– Iza mene nikad nije niko stajao, nikakav SIZ kuture, nikakva institucija, niko. Sve sam morao da odradim sam. Prije dvije godine sam imao izložbu u muzeju u San Lorencu i jedini sam jugoslovenski slikar koji je ikad tu izlagao. Te slike, a bilo ih 26, stajale su u salonu Donatelo, kraj velikog Mikelanđela Buonarotija. To mi je najveće priznanje i moje najveće lično zadovoljstvo, da sam ostvario svoj dječački san – malo podiže glas dok priča o svom umjetničkom opusu.

Ostaće mu u sjećanju i most od stakla u Veneciji. Kaže da su ga pozvali njegovi prijatelji, arhitekti, profesori na Arhitektonskom fakultetu nakon što je bio raspisan tender za taj most.

– Bili su moji gosti u Žuljevici sedam dana. Vodio sam ih na Mrakovicu i tamo su strpljivo čitali imena poginulih boraca… i našli imena dva mlada Talijana. Valerija me pitala šta su oni ovdje tražili 1941. godine, a ja sam joj spontano odgovorio da oni ovdje nisu ništa tražili. „Slijedili su svoju ideju i sebe“, rekao sam joj tad. I obojica su poginuli. Njima bi napravio trajno obilježje – kaže Karan.

Dodaje da su ga tad za večerom pitali da li ima ideju kako napraviti taj most za pješake.

– Kažem im da je besmisleno u Veneciji praviti most od kamena. Bilo bi to plagiranje. Ni čelik nije dolazio u obzir, ni drvo, pa sam ih pitao da li je tehnički izvodljivo napraviti most od stakla. Odgovore potvrdno. Obrazložim da je staklo prozirno, a da će sa distance od recimo 200-tinjak metara ljudi koji prelaze most izgledati kao da su u vazduhu. Zar to nije fantastično da u Veneciji hodaju po vazduhu?- kaže Karan.

Isti ti arhitekti su i napravili takav most, dobili nagradu, a nakon tog stigli i u Žuljevicu.

– Dobili su 110.000 evra i odlučili da nagradu podijele na 11 jednakih dijelova, i meni donijeli deset hiljada evra. Odbijem novac, a njima nije jasno kako to mogu odbiti. Kažem im da je ideja samo iz jedne, a ne iz 11 glava. Nisu mogli doći sebi što ja nisam uzeo novac, a ostali smo prijatelji – kaže Karan.

Dodaje da je svojevremeno gradskoj upravi na čelu sa tadašnjim gradonačelnikom Markom Pavićem predložio da potpuno obnovi glavnu ulicu. Zbog investitora i ljudi iz inostranstva, jer ranija ulica, zapuštena, nikom nije bila privlačna pa ni tim ljudima koji su u Prijedor htjeli ulagati.

– Ta neka zapuštenost koju možemo vidjeti na potezu cijelog Potkozarja, pa i u našim selima odraz je mentalne zapuštenosti. Nemamo vode, nema ni kanalizacije, ali nema ni ljudi više – kaže Karan koji na kraju, kad je ulica restaurirana, nije bio zadovoljan sadašnjim izgledom šetališne zone u Prijedoru.

– Predlagao sam da ulica bude od cigle, no sujetni arhitekti, koji su htjeli da pokažu da su oni autori, su napravili ruglo od mramora gdje ne možete normalno da hodate. Klupe su stavili poprijeko, ne slijede tok ulice, ma ima tu svašta. Ali to je Bosna u kojoj ne njegujemo čak ni misao na neke vrijedne ljude, a takvih samo u mojim Karanima i Žuljevici ima nekoliko. Ljubo Jandrić u Žuljevici nema ni kućišta, Mladen Oljača u Devetacima, Dragan Kolundžija u Vodičevu.. nisu oni nobelovci, nisu neka svjetska imena, ali oni su naši stvaraoci i mi boljih nemamo – kaže bez dlake na jeziku Karan.  

U razgovoru u jednom trenutku pominje i prijateljstvo s velikim glumcem, koji je nedavno preminuo, Mustafom Nadarevićem.

– U Novom je ostao taj komadić njihove kuće, od nekih 50-tak kvadrata da bi mogli preživjeti. Mi uglednijeg građanina u ovoj opštini trenutno nemamo i umjesto da preko njega damo svoj doprinos odlučnosti i potrebi da podržimo ono što je stvaralačko, civilizacijsko i kulturno u čovjeku, mi preko njega dokazujemo koliki smo podlaci. Želio sam da obnovimo tu kuću, potrošio sam tri mjeseca, angažovao jednu mladu arhitekticu, ali to nije prošlo u opštini – kaže Karan.

Dodaje da je Mustafa često dolazio u Karane i bio njegov gost.

– Nikad nije htio sići u Novi. Dođe u Karane, ali neće da ide u Novi. Nije ni kuću obilazio koliko znam. Bio je povrijeđen i to sam znao, razumio i sto posto podržavao – kaže Karan.

U zanimljivom razmišljanju najavljuje da će bez obzira na podršku lokalnih vlasti Mustafina kuća u Novom Gradu biti obnovljena.

– Obećao sam to i to obećanje ću održati. Kuća će biti restaurirana. Ali ne u vlasništvu opštine – kaže Karan koji je inicirao i osnivanje Fonda koji bi nosio ime velikog glumca, a iz kojeg bi se stipendirali talentovani sudenti neke od Akademija ili arhitekturu.

U uniformi Jugoslovenskih željeznica, nakon dugih 60 godina posjetio Srneticu

0

Vladimir Grublješić (92), najpoznatiji i najstariji prijedorski planinar koji i dalje aktivno planinari, nakon punih 60 godina sa svojom družinom posjetio je mjesto mladosti, planinu Srneticu i istoimeno, a bivše željezničko naselje.

Tu je po Vladimirovim riječima, na uzanoj pruzi Prijedor, Sanica, Srnetica, Drvar, Lička Kaldrma koja se odvajala za Jajce i Travnik i u Lašvi imala vezu za Sarajevo, bila i željeznicka stanica sa svim potrebnim postrojenjima.

– Tačno prije šezdeset godina obavljao sam dužnost saobraćajnog kontrolora i nadzor u bezbjednosti saobraćaja, ali i godišnju reviziju rada svih stanica gdje sam organizovao i periodične ispite, odnosno provjeru znanja izvršnog osoblja – priča nam Vladimir.

U emotivnoj priči naglašava i da je Srnetica tad bila lijepo planinsko i željezničko naselje sa svom infrastrukturom jednog gradića. Ne krije i da ga je odavno privlačilo to, da posjeti ovo mjesto. I nakon što se to dogodilo, za tu svečanu priliku obukao je čak svoju staru uniformu Jugoslovenskih željeznica i došao u Srneticu koja je bez pruge od 1972. godine.

– Srnetica je nestala u ruševinama zaraslim u prašumu. Potomci željezničara osnovali su ekološko društvo “Željezničar” i izgradili dom gdje dolaze i obitavaju. Dvije skretničke kućice jedna prema Drvaru, a drugu prema Jajcu članovi tog društva su adaptirali u mini vikendice – priča Vladimir koji je bio jako tužan nakon pogleda na nestali gradić koji je nekad živio 24 časa dnevno.

– Nekad je to bio gradić sa lijepim radničkim naseljima okružen stogodišnjim stablima crnogorice – kaže Vladimir koji je sa svojom družinom po povratku svratio u Sanicu u kojoj su posjetili mezar svog preminulog druga Junuza Karadžića, Prijedorčanina i jednog od direktora prijedorske gimnazije.

– Dan lijep i sunčan ali nostalgija preteška – zaključio je nakon ove dugočekane posjete Grublješić.

Prijedor
clear sky
4 ° C
4 °
4 °
70 %
3.1kmh
0 %
sri
8 °
čet
11 °
pet
12 °
sub
11 °
ned
6 °