ERNEST BADNJEVIĆ I DANAS ŽIVI PIONIRSKOM ZAKLETVOM

0

Ernest Badnjević ima vlastitu štampariju, za kompjuterom je decenijama, ali sugrađani ga najviše pamte po tome što je već 50 godina neumorni izviđač. Pamti pionirsku zakletvu i kaže da se cijeli život trudi da živi po tim principima i vrijednostima – da ćeš biti dobar i vjeran drug, služiti svojoj domovini…

Domovine u kojoj je dao tu zakletvu više nema. Umiranje Jugoslavije nikad nije prežalio i kaže da mu nije jasno zašto smo uništili sve ono što je bilo dobro i nastavili da živimo na bezbroj nečijih lažnih obećanja. Nostalgično kaže da mu je bivša Jugoslavija ipak na neki način ostala domovina, jer od Triglava do Đevđelije ima puno poznanika izviđača, sa kojima se često sretne. Nedavno su evocirali uspomene na Ohridskom jezeru.

Rođen je prije šezdesetak godina, nedaleko od tadašnjeg prijedorskog korza. U to vrijeme i na ovim prostorima bio je popularan argentinski revolucionar Ernesto Če Gevara. Tako je jedna od prijedorskih beba, prezimena Badnjević, dobila ime Ernest. Djetinjstva se sjeća po bezbrižnosti i druženju sa vršnjacima. I danas, nakon toliko vremena, sjeća se priredbe na kojoj su mu oko vrata stavili pionirsku maramu, a on je sa ostalim pionirima izgovarao pionirsku zakletvu. „Od tog trenutka pa nadalje, pokušavao sam da na tadašnjoj pionirskoj zakletvi gradim cijeli svoj život. Duboko mi se urezalo u pamćenje to da ćeš biti dobar i vjeran drug, da ćeš služiti svojoj domovini, ljudima, pokušavati biti pristojan, kulturan, nastojati da budeš onakav kakav bi trebao biti“, opisuje Ernest za “Kozarski vjesnik” pamćenje pionirskih dana. 

PRIJEDORSKI KORZO U NOGAMA ŠETAČA

U vrijeme njegovog momkovanja, u Prijedoru je „radio“ čuveni korzo. To je današnja glavna ulica i šetnja od “Patrije” do mosta na Sani. Hodalo se desnom stranom ulice, a na trotoaru sa jedne i druge strane stajali su „posmatrači“. Šetači i posmatrači često su se smjenjivali, a mladi momci i djevojke, bilo da su bili u šetnji ili na trotoaru, često su komunicirali pogledima i tako procjenjivali kolike su im šanse da uspostave ozbiljniju „priču“. Bilo je tu i raznih dobacivanja, ali momci su se trudili da to uvijek bude duhovito i šarmantno.

Imao je sreće da nije bilo potrebe da postane revolucionar, kao njegov imenjak. Sa devet godina postao je izviđač i to ostao više od pola vijeka. Prvo izviđačko kampovanje imao je na Benkovcu, kada je imao dvanaest godina. Te 1972. godine počele su pripreme za Saveznu omladinsku radnu akciju na Benkovcu. Kaže da je tada definitivno shvatio, a i odlučio, da je izviđački put i način života dio njega i njegovog života.

Na prvu smotru Saveza izviđača BiH u Banoviće otišao je nekoliko godina kasnije, a 1976. godine, kada je imao 16 godina, na Boračkom jezeru završio je školu za načelnike odreda. Dio Ernestovog života su i nekadašnje omladinske radne akcije.  „Sa omladinskim radnim akcijama već se susrećem tih nekih sedamdesetih godina, kada kreće priprema i izgradnja naselja za Saveznu omladinsku radnu akciju na Benkovcu. Od tada je i to postalo dio mene i bilo mi je drago da mogu dati svoj doprinos uređenju svoga grada i šire zajednice“, kaže Ernest.

JURIŠNA MLADOST GRADILA DRŽAVU

Kako je bio aktivan u tadašnjem Savezu socijalističke omladine i pun ideja, Ernesta su primili u Komisiju za dobrovoljni omladinski rad. Prijedor je tada imao dvije brigade koje su išle na savezne omladinske radne akcije, „LJubijski rudar“ i „Kozaru“. Za odlazak na akcijanje bilo je puno prijavljenih.

„Pripreme su trajale nekoliko mjeseci. Prijava omladinaca, pa izbor ko će otići. Brigada je brojala oko pedesetak brigadira, a znalo se prijaviti po petsto, hiljadu onih koji žele da odu. To je  period u kojem su se mladi ljudi značajno angažovali u očuvanju svoje sredine, po mjesnim zajednicama, ulicama, školama, radnim organizacijama pa do saveznih radnih akcija, na kojima su se gradili i radili ozbiljni projekti“, naglašava Ernest.

U to vrijeme Prijedorčani, a među njima i Ernest, učestvovali su na brojnim saveznim omladinskim radnim akcijama širom Jugoslavije. Gradili su i čuvenu prugu Brčko-Banovići. Bilo je to vrijeme zajedničke izgradnje i države i vlastitog života.

Brigadiri su imali obezbijeđenu ishranu, smještaj, radne uniforme i sve drugo što je bilo neophodno za rad. Radne akcije su trajale po mjesec dana, a bez značajnijeg učešća građevinskih mašina, uz pjesmu i dotad neviđeni elan, mladi su golim rukama pravili pruge, mostove, nasipe i još mnogo toga. U toku dana, brigade su se takmičile ko će imati bolji učinak, a uveče su pripremale kulturno-zabavni program. Rezultati rada svakodnevno su bili vidljivi na zidnim novinama. Završavani su razni kursevi, polagani vozački ispiti. Mnogi se danas i sa radošću i tugom sjećaju tih vremena.

Rad sa izviđačima Ernestu je odredio životni poziv i egzistenciju. Iz hobija, potrebe za izviđačkim amblemima, diplomama, zahvalnicama, pohvalama, prije mnogo godina susreo se sa prvim računarom, a poslije razvio i lični biznis koji traje 21 godinu.

„Nisam napravio neku mega štampariju, ali to je pristojno preduzeće koje trenutno ima šest zaposlenih, pristojne prihode“, kaže Ernest. Osamdesetih godina prošlog vijeka, sa dvojicom kolega Ernest osniva Radnu organizaciju „Integral“, koja se bavila sito štampom. Tada su u Bugojnu, gdje je bila fabrika pisaćih mašina „Oliveti“, kupili računar za grafičku pripremu, koji je, kaže Ernest, u sadašnjoj vrijednosti koštao oko 30 hiljada maraka. Prije toga priprema se radila ručno, odnosno pisaćim mašinama, šapirografima, matricama… Pored računara, kupili su i laserski printer, koji je u to vrijeme „bio pravo čudo“. Od tada pa do danas, Ernest je za računarom i od toga živi u vlastitoj firmi „Print“, koja se bavi sito štampom.

NISU ZNALI POKRENUTI PRVI RAČUNAR

Kada su kupili prvi kompjuter, ni Ernest ni kolege nisu znali na njemu raditi. Došao je inženjer iz Bugojna, gdje su ga kupili, i održao im višesatnu obuku.

„Dok je on bio tu, mi smo to nešto i znali. Čovjek je otišao, mi smo ostali do ponoći radeći na računaru, presretni što smo dobili pravu stvar, koja će nam uštedjeti vrijeme i povećati kvalitet izrade. Ugasili smo računar, ujutro kada smo došli na posao, jedva smo mi to uključili, ali nikako pokrenuti. Morali smo zvati čovjeka u Bugojnu da nam objasni šta da radimo“, prisjeća se Ernest računarskih početaka.

Nakon toliko godina za računarom, danas je to mnogo drugačije. Na ovoj čudesnoj mašini može da uradi što god poželite. 

izvor: Kozarski

Otac dječaka s višestrukim smetnjama: Kako život učini da sve i morate i možete

0

Tog čovjeka malo ko u ovom gradu ne poznaje iz viđenja. To je onaj otac što je gotovo uvijek u društvu svog sina. Dječak je crne kose, gustih, debelih obrva.Teško se kreće, ponekad se oglašava neartikulisanim zvucima, nekad gestikulira rukama. Najčešće se drže za ruke ili idu ruku pod ruku.

„Njemu je ruka sigurnost, utočište. On može samostalno da hoda, ali lako zabatrlja, zapne i o najmanju neravninu, pa negoduje, reaguje ljutito“, kaže Miodrag Glamočanin, Stefanov otac.

Kada sam ga pozvala za ovaj intervju, odbio je poziv, pa pozvao. Da ne trošim telefon, kaže. S obzirom da mi nikada nije bio sagovornik i da dolazim na potpuno nepoznat teren, rekla sam da bi bilo potrebno najmanje dva sata za razgovor.

„Jedina dva sata koja ja imam su subota ili nedjelja ujutro od sedam do devet odnosno dok se Stefan ne probudi. Jer majka ga može čuvati samo dok on spava. Ali tada vi, vjerovatno, ne funkcionišete“, rekao je Miodrag Glamočanin, otac djeteta sa višestrukim i teškim psihofizičkim smetnjama.

Stefan je ove godine napunio 18. Mentalno je na nivou djeteta od dvije ili tri godine. Tjelesno oštećenje sto posto. Dijagnoze: epilepsija, cerebralna paraliza, teška psihmotorna retardacija, disfunkcija oba oka.

„Kad vam se dijete rodi, to je nešto najradosnije u životu. Prva informacija je bila: djetetu se borimo za život, a majka je dobro. I onda nema fešte. Strijepite svakog momenta za život. Kako onda, borba za život, evo, i danas traje”, kazuje Miodrag.

Oca i sina viđam u pozorištu, u šetnji gradom, u gledanju izloga, na priredbama Centra „Sunce“, u Regionalnom udruženju distrofičara, na Sani, u turističkom voziću, u vožnji biciklom, u bioskopu.

„Puno puta izdrži do kraja filma. On se toliko raduje, raspada se od dragosti. On kao da navija, doživljava sve jako emotivno, saživljava se sa scenom. On ne zna kontrolisati emocije nego sve ispoljava”, pojašnjava otac.

U životnim pričama poput Miodragove, ima jedna veoma bolna tačka zajednička za gotovo sve ljude koji vode bitku sa različitim vrstama invaliditeta i sa rijetkim bolestima. U našem društvu vladaju odnosi kao da tim ljudima njihova muka nije dovoljna nego im sistem dodatno otežava poziciju na svakom koraku, umjesto da ih privileguje otvorenošću, prijemčivošću i predusretljivošću i tako olakša položaj. I umjesto da im se uživanje prava jednostavno omogući jer su im ta prava propisana i nisu milostinja i nisu usluga „uprijeko” učinjena, oni se za njih ustvari moraju boriti, nekad i putem sudova, a ta borba je često dugotrajna, mukotrpna i neizvjesnog ishoda.

„Ja vas ne poznajem. Ne znam povod razgovora. Znam da nikome ništa nisam dužan i da svakom mogu reći šta zamjeram. Institucije dobro prepisuju stručnu literaturu i dobro teoretišu po kancelarijama. Život je pokazao da je nešto drugačiji. Ali kad govorim za medije, to često bude isječeno“, kaže Miodrag.

Ima dojam da je svaka kancelarija u Centru za socijalni rad država za sebe, da je Centar država za sebe, tako i opština, tako i ministarstva.

„A ja vas poznajem sa jedne javne rasprave u sali Zavoda za igradnju grada. To je toliko davno bilo da se ne sjećam ni koji je zakon bio tema. Imali ste diskusiju, zdravu, odmjerenu i argumentovanu, a postidjeli ste i ljude iz Centra za socijalni rad i iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite“, kažem mu.

Sjeća se. To je bilo kada je morao angažovati advokata jer tri godine dijete nije dobijalo tuđu njegu i pomoć koja je tada iznosila, kako kaže, sramnih 40 KM mjesečno. Bilo je borbe da se to naplati. Jednom su nam oteli i 200 KM dječijeg doplatka zbog robovanja administraciji. Kod Stefana je kategorizacija, uslovno rečeno, trajna, a dijagnoze, laički rečeno, neizlječive. Njegovo se stanje, samim tim, ne mijenja na način koj bi uticao na prava koja ostvaruje. Ipak, svako malo neka od institucija traži medicinsko vještačenje za Stefana, nekad u Prijedoru, nekad u Banjaluci.

„Pa, na primjer, kad uvozim automobil, da bih bio oslobođen plaćanja poreza i carine. Dalje, da bih zadržao pravo na četveročasovno radno vrijeme, budući da sam nakon razvoda braka staratelj djeteta ja i po odluci suda i Centra za socijalni rad i same porodice. Pa onda, za postupak oduzimanja poslovne sposobnosti Stefanu budući da je sad punoljetan. Uglavnom, šesti put se vještači i svaki put postupak plaćam ja“, govori i pokazuje uplatnice.

Stefan je od svoje šeste godine do punoljetstva pohađao Centar „Sunce“ i imao dječiji doplatak, a i dalje ima pravo na tuđu njegu i pomoć i ličnu invalidninu. Otac je zaposlen u „Toplani“.

„Poslodavac mi je strahovito pomogao. Svi mi izlaze u susret, i svi direktori i sindikat. Tu nemam apsolutno nikakve zamjerke. Naprotiv, samo pohvale“, ističe Miodrag, limar po zanatu.

Majka je do dječakovog rođenja radila kao frizerka. Poslije se više nije vraćala poslu.

„Bila je strahovito vezana za dijete. Predlagao sam joj da otvorimo salon, a ona je govorila da ja neću moći, da neću znati s djetetom. Vidite kako život učini da sve i morate i možete“, dodaje s osmijehom, pojašanjavajući da je od prije pet godina dječakova majka teško i trajno narušenog zdravstvenog stanja i da, kako se navodi u medicinskoj dokumentaciji, „nije sposobna da brine o djetetu s posebnim potrebama“. Osoba je s invaliditetom druge kategorije i sama korisnica tuđe njege i pomoći.

Prema njegovim riječima, majka je od samog početka bila i previše brižna i previše zaštitnički raspoložena, a otac je smatrao da se od djeteta može više izvući ako ga se pusti da jača, da se čeliči, da lakše podnosi odvojenost od roditelja, ali uz stalnu brigu i nadzor bez čega on ne može da funkcioniše.

„Vodila ga je u školu. On sjedi u učionici, ona u hodniku ispred. On drekne na času, ona ulijeće u učionicu. Nastavnici kažu: samo nemojte da ona dolazi; ne možemo na kraj i sa njim i sa njom. I danas je isto. Krenemo na Sanu – voda je hladna. A ono kupaju se i bebe“, osmjehuje se.

Smeta mu što neke institucije, političari i pojedinci pripisuju sebi zasluge za uvođenje personalne asistencije /PA/ u Prijedoru, jer je on prvi zvaničan zahtjev za ovu uslugu, kao i za uslugu pomoć u kući, Centru za socijalni rad Prijedor podnio u maju 2017. godine, po preporuci Klinike za psihijatriju UKC-a Republike Srpske sa koje je Stefan otpušten nepun mjesec dana prije.

„Četiri godine se nešto dešava, ali se ništa ne rješava dok se ne uključi politika, nažalost. Ovdje politika odlučuje o svemu, pa i o tome da li će neko dijete sa teškim invaliditetom dobiti pomoć ili neće. Sam sam plaćao PA četiri godine. Stefan ih je odlično prihvatio, obje su bile profesorice razredne nastave, i uz njihovu pomoć završio je školu odnosno s njim su provodile četiri sata dnevno kada sam ja na poslu“, objašnjava Miodrag.

Ovo prošireno pravo iz Zakona o socijalnoj zaštiti grad Prijedor je prvi put uveo 2019. godine i u budžetu za 2020. planirao inicijalnih 20.000 KM, dok se za ovu godinu iznos uvećava na 66.000 KM. Odbornici nisu prihvatili amandmane nezavisne odbornice Slađane Radaković koja je predložila da se ovo pravo omogući i licima sa intelektualnim teškoćama i licima ispod 18 i iznad 65 godina starosti odnosno počev od nastanka potrebe. Obrazloženje je bilo da je sposobnost za donošenje odluka kriterijum koji mora imati korisnik usluge i da stoga nisu obuhvaćena lica sa intelektualnim poteškoćama, te da djeca do punoljetstva i lica iznad 65 godina mogu ostvariti mnoga druga osnovna zakonska prava i zato ne i pravo na PA.

„I šta sad? Ja nisam mogao da spavam. To mi nije bilo nikako jasno i nikada neće biti. Za mene je to diskriminacija. Ja se s tim ne mirim nikad“, poručuje Miodrag.

Na ponovnu odbijenicu Centra za socijalni rad Prijedor žalio se i nadležnom ministarstvu i sudu i izgubio, a potom i ombudsmanu za ljudska prava koji je donio preporuku da grad izmijeni odluku i obuhvati njome i slučajeve kakav je Stefanov.

„Ombudsman nije zakon – jedva su dočekali u Centru za socijalni rad da mi kažu da ta insitucija može samo da preporuči, a ne i da naloži. Ja sam se i odlučio na traženje pomoći od njih jer su u pitanju kršenja ljudskih prava. Znači, da se bolje razumijemo, Centar kaže šta mene briga šta misli ombudsman“, pokazuje prepisku i izvinjava se što nije stigao posložiti je hronološki pa mora sad da traži jedno po jedno. U najkraćem, nema pravnog osnova za izmjenu postojeće odluke.

Istina, Centar je u međuvremenu odobrio uslugu dnevnog zbrinjavanja u Udruženju građana „Neven“ na Pećanima, iako je ranije, u usmenoj komunikaciji, Miodrag dobijao odgovore da tamo nema uslova za djecu poput Stefana.

„I po tome se vidi da je ovo samo jedan kompromis, papirnato rješenje. Stefan je krenuo tamo prije dva mjeseca i sada i ja mogu da potvrdim da odgovarajućih uslova za njega nema: njemu je gotovo neophodan rad jedan na jedan, stalni nadzor i briga, nema prostora za presvlačenje, a on je jedini korisnik sa pelenama, nema dovoljno prostora za igranje, nema igračaka, nema tepiha, nema TV-a. Lako je raditi s lakom djecom, treba se pokazati u radu sa ovako teškim djetetom, njemu ići u susret i njemu se prilagoditi“, apelovao je Miodrag.

On navodi brojne primjere gdje je postepenim i upornim radom i uz pomoć struke uspijevao kod djeteta mijenjati loše navike ili uspostavljati pozitivne obrasce ponašanja.

„Prije, kad idemo u Dom zdravlja, svi u zgradi znaju da dolazi Stefan, toliko on jauče već na parkingu. Onda su nam psihijatri savjetovali da svaki dan dolazimo, ali ne na preglede, već izmišljajući razloge. Jednom razmijenimo papire, jednom odnesemo čokoladu, jednom novine. Peti dan dijete više ne plače. U školu isto u početku nije volio ići. Vrlo teško prihvata nove situacije i nove ljude, ali kad ih prihvati, onda im se silno raduje. Evo, kupanje na Sani je lošije prihvatao. Obećam mu koka-kolu i onda hoće. Ne može plivati, ali zna roniti. Ima taj neki refleks i ne napije se vode kad roni. Stalno doziramo i ono što voli i ono što ne voli i vremenom prihvati sve na čemu radimo“, objašnjava.

Stefan i njegov otac razvili su vlastitu komunikaciju u kojoj dječak može izraziti šta hoće ili šta neće. Raspolaže sa nekoliko desetina riječi, ali rijetko kada povezuje dvije riječi u rečenicu. Izražava se prostim oblicima njam-njam, ako je gladan, vode, soka, jogurta, ako je žedan, šetati, ako želi u grad, kupa kupa, kad hoće na Sanu.

„Bio je mali kada smo počeli odlaziti na jedno imanje u Rakelićima koje polako uređujemo da malo uravnotežimo boravak na selu sa životom u gradu. I, sad, kako se na selu svi zdrave, to je tako ustalilo se i kad ja pitam hoćemo li ići ‘zdravo, zdravo’, on zna da da to znači na selo i kaže OCE ako želi, ili NES ako ne želi. Kada se nekom prijedlogu baš obraduje, stisne šaku desne ruke, savije je u laktu i podigne iznad glave. Ja mislim da sam izvukao maksimum i još ću se truditi i trudiću se dok sam živ“, opisuje otac.

Kada ga ne bude, smještaj u dom jeste opcija.

„Ja sam se s tim pomirio, ali se trudim da ga obezbijedim za života. Nudio sam poslovni prostor i stan u zamjenu za brigu o Stefanu jednom kada mene ne bude. Ne ide. Brigu o ovakvom djetetu novcem kupiti ne možete. Čuo sam i ja to da u svijetu ima ljudi koji upravo žele da usvoje dijete kojem je pomoć potrebna stalno, ali je to prava rijetkost“, dodaje.

Za 18. rođendan poklonio je mu je specijalno konstruisan bicikl. Otac vozi, a Stefan sjedi na mjestu suvozača u nečemu što je kombinacija kancelarijske stolice i kolica za kretanje lica sa invaliditetom.

„Moja ideja je bila da bude uz mene i kada idem obavljati razne stvari biciklom, pa sam tražio način da ja sve radnje radim, a on da pored mene bude bezbjedan. Kažu ljudi, pa normalno da se raduje, lijepo je sjediti, a da te drugi vozi“, smije se.

Na sat i 58 minuta snimka razgovora zvoni mu mobilni. „Ćomi“, javlja se. „E, je l’ se probudio? Okej, evo, i mi smo završili“. Uzima bicikl i sprema se da krene.

„Čitava stvar je u nezatvaranju u kuću. A vrlo često je to problem. Za mnogu djecu se uopšte ne zna, posebno po selima. Mnogi brzo i odustaju. Neki i moraju, ako, na primjer, dijete ima konstantne epi napade. Ja sam vidio i stotine lakših i stotine težih slučajeva od Stefana. Za moje dijete se zna. Ljudi su se navikli na nas i puštaju nas preko reda, sklanjaju se, daju prednost gdje god dođemo. I to tako i treba biti“, zaključuje Miodrag.

izvor: zamisli.ba

MEĐU VAKCINISANIM I 104-GODIŠNJI MUSTAFA DŽAFIĆ (VIDEO)

0

Nastavlja se proces vakcinacije na području grada. Vakcina ima dovoljno a nadležni su zadovoljni odzivom. Interesa ima i u mjesnim zajednicama. Na vakcinalnom punktu, ispred Vatrogasnog doma u Prijedoru, prvu dozu kineskog Sinofarma dobio je i 104-godišnji Mustafa Džafić. Kaže, da se nije mnogo dvoumio.

„Odlično su me dočekali, nisam ni iz auta izašao. Oni izašli i dali mi vakcinu“, rekao nam je Mustafa.

Građani su se vakcinisali ”Sinofarmom”, ”Sputnjikon Ve’ i ”Astra zenekom”.  Dom zdravlja Prijedor organizovao je i mobilni tim koji odlazi na kućnu adresu.

U Prijedoru je do sada kompletno vakcinisano 12.100 građana, a prvu dozu primilo je oko 11.700. Iz Doma zdravlja apeluju na građane koji se do sada nisu vakcinisali da to urade, jer se broj zaraženih u poslednje vrijeme povećava kao i broj hospitalizovanih. Većina pozitivnih na virus je nevakcinisana.

izvor: Kozarski

NEVEN CRNIĆ OPEROM SPAJA SVJETSKE MERIDIJANE (video)

0

Ne moramo mi razumjeti sve što drugi rade, ne moramo to ni voljeti, ali moramo naučiti kako da budemo ponosni na ljude iz naše okoline, koji rade nešto što mnogi od nas niti mogu, niti razumiju. Među mladim ljudima koji su na ponos našem  gradu je i operski pjevač Neven Crnić. Ima samo 27 godina, a za njega i te kako znaju širom Evrope. Mjesto rođenja mu je Prijedor, mjesto boravka Grac u Austriji, mjesto gdje mu je život i jednostavan i zahtjevan i slavan, Opera u Gracu.

Kada je imao pet godina, Neven je slušao rep muziku. Ujak je to slušao pa se i Nevenu u uši „ukopala“. „Imao sam onu prvu kasetu od Ede Majke, album „Slušaj mater“. Sada mi to dođe smiješno, ali tako je bilo. Kasnije sam vremenom otkrio pop i rok muziku, domaću i stranu i to sam slušao“, prisjeća se on muzičkih početaka iz najranijeg djetinjstva. 

Kaže da djetinjstvo pamti samo po sreći i da iz tog perioda sa sobom nosi dosta radosnih trenutaka. „To su neki lijepi momenti koji uključuju porodicu i moje tadašnje drugare. Imam dva drugara iz djetinjstva sa kojima se i dan danas družim, tako da sam jako srećan zbog toga“, kaže Neven.

Kada neko uspije u životu u bilo kojoj oblasti, uvijek je zanimljivo pitanje da li je u ranoj mladosti znao kojim će putem ići kada odraste. Neven kao dječak nije ni sanjao da će biti operski pjevač. Trenirao je karate i maštao da bude ljekar, da pomaže ljudima u nevolji. Neko drugi ipak životnu slagalicu poreda drugačije i dobro to uradi. Volio je da sluša Tošeta Proeskog. To mu je odredilo budući put, sudbinu i egzistenciju.

Sa 12 godina, 2006. godine, Neven je pobijedio na prijedorsksim karaokama. Pjevao je pjesmu Toše Proeskog „Pratim te“. Ta pobjeda bila je ključna prekretnica u njegovom životu. Toše mu je postao još veći idol i uzor i počeo se zanimati i za njegov život.

„Htio sam imati glas kao on i negdje sam pročitao da je on studirao opersko pjevanje. Tako sam pomislio, ako i ja to budem studirao imaću glas kao on. I onda, sticajem okolnosti, mi mutiramo, glas nam se mijenja, moj glas je otišao malo u dubinu, on je tenor, ja sam bariton i tu je bila jedna velika drama i tragedija za mene. Oh, ne mogu da pjevam njegove pjesme, šta ću sad“, opisuje Neven mladalačke dileme. Ali, život odnekud udesi da bude baš onako kako je najbolje. Kada je imao 16 godina, čuo je Neven Dimitrija Horostovskog kako sjajnim baritonom „kroz Operu šeta“. Prva reakcija bila mu je „vau, on je bariton, ja sam bariton, volio bih ovako da pjevam“. I to je bilo to. Nevena je nezaustavljivo ponijela želja da bude operski pjevač.

Uz pomoć i podršku roditelja, Neven je talenat koji ima, maksimalno iskoristio. U Prijedoru je završio Srednju muzičku školu i poslije doživio nešto što hiljade mladih sanja širom naše planete. Od 40 prijavljenih kandidata iz cijelog svijeta, bio je među sedam najboljih i upisao je studije solo pjevanja na čuvenom Kunstuniverzitetu u Gracu u Austriji. Bio je radostan i ponosan na sebe, ali bilo je i strahova.

„Imao sam veliki strah zato što nikoga nisam poznavao, jezik nisam znao, tamo sam učio jezik. Vremenom sam se snašao, upoznao ljude i sve je došlo na svoje. Sprijateljio sam se sa ljudima iz raznih evropskih država“, kaže Neven.

Ostao je Neven u Gracu da živi i nastupa u njihovoj čuvenoj operi. Zovu ga lirski bariton, a on na to kaže: “Ja sa svojim glasom mogu pjevati raznovrstan repertoar, zato što imam određenu dubinu, a i visinu u glasu i kako se razvija, mislim da ću više ići, kako kaže moj profesor i ljudi sa kojim vježbam i radim, u taj dramski fah, to je Verdi opera i Vagner, u tom nekom smjeru, što se tiče drame”, kaže Neven. 

Kada je imao 25 godina pjevao je i glumio veoma zahtjevnu baritonsku ulogu iz Verdijeve opere „Don Karlo“. Kaže da je ponosan na to jer mnogi operski pjevači u tim godinama ne mogu to da iznesu i otpjevaju. Neven kaže da će mu Verdi i Vagner biti repertoar nakon tridesete godine života, kada se potpuno završi razvoj glasa i tijela. Često ga vuče zavičaj, ono čovjekovo mjesto gdje je posadio svoje prve korake, misli i želje.

„Da, zavičaj je nešto posebno. Tu sam odrastao, tu se osjećam normalno, sa ljudima mogu narmalno da komuniciram i mogu da budem ono što jesam. Ne znam kako bih to drugačije objasnio“, opisuje Neven zavičajnu čežnju.

Pitali smo Nevena šta kao operski pjevač misli o domaćoj narodnoj i zabavnoj muzici i da li je sluša. Odgovor je bio mudar i muzički korektan. „Generalno gledano, ja sam uvijek više preferirao pop muziku. U zadnje vrijeme volim da slušam Harisa DŽinovića, Miroslava Ilića, to su za mene evergrini. Što se tiče novokomponovanih pjesama, ima tu nekih finih melodija, ali što se tiče neke dublje tematike i razmišljanja, nisam siguran. Bitno je da narodu paše, da je muzika fina i da se narod veseli“, kaže on. Pitali smo ga i to da li je glasom koji ima nekad pjevao ojkaču. „Da vam iskreno kažem, mi smo u Srednjoj muzičkoj školi pjevali ojkaču. Da li je to bilo samo zbog zezanja, mislim da nije, jer nama je bilo jako lijepo pjevati te intervale. Takođe, dok sam bio član „Vile“, tamo smo znali isto ponekad da zapjevamo ojkaču“, dodao je on.

Da bi ostali u dobroj formi, pjevači moraju svakodnevno da vježbaju. Neven smatra da operski pjevač dnevno ne treba da vježba duže od sat-dva vremena. Kaže da je bitnije razmišljanje i shvatanje o čemu se u operi radi i da se na principu asocijacija i osjećaja pokaže smisao onoga što rade. S obzirom da je glas „alat za rad“, treba ga i čuvati i odmarati. Neven kaže da se glas dobro čuva i povremenim ćutanjem i da je na Fakultetu naučio da je pivo dobro za glasne žice zbog B vitamina. Dodaje da je to maksimalno jedno do dva piva dnevno.

Neven prati svoje snove i zacrtao je dokle treba da stigne. To mjesto zove se svjetski nivo i on uporno i strpljivo radi na tome. Životni cilj mu je da kao gost pjevač može da se pojavi u svim operskim kućama. U ovog mladog čovjeka ne treba sumnjati. Treba mu vjerovati, jer je pokazao da može da stigne daleko. Tamo odakle će se njegov bariton čuti u svim dijelovima svijeta. Mi mu vjerovatno ne možemo pomoći, ali možemo mu poželjeti sreću i zdravlja, a sve ostalo će da uradi on, kao što je mnogo toga i do sada sam uradio.

izvor: Kozarski

BAKA NEVENKA GRUJIĆ IZ GRADINE ZAKORAČILA U STOTU GODINU ŽIVOTA

0

Baka Nevenka Grujić, zbog godina i duboke starosti fenomen sela Gradina, ali i cijele prijedorske regije, rođena je 20. aprila davne 1921. godine. Muža je izgubila u ratu i vratila se na djevojačko ognjište, gdje je život nastavila sa svojom sestrom. Ima jednog sina koji živi u Beogradu. Više od 11 godina živi sama i sama brine o sebi. Život joj nije bio lak, mnogo je radila, puno toga prošla, ali uprkos svemu, zakoračila je u stotu godinu života.

DO ŠEZDESETE JOJ NISU TREBALE NI BASAMAKE

“Živicu sam sjekla, ogradu zagrađivala, vrbe kresala… Do šezdesete meni nisu trebale ni basamake. Popeti se na jabuku, šlјivu, krušku, ubrati plodove, sve mi je to bilo lako raditi. Sebi sam sve kalemila, samo nisam limun i narandžu, i po selu isto. Evo, kruška koju sam ja lično kalemila sad je veća nego ovaj ovdje hrast”, priča baka dok nam pokazuje „njena“ stabla.

Usput nam se pohvalila da je sa šest godina naučila čitati i da je njen pradjed bio knez koji je imao svakojakih knjiga. Bilo joj je to zanimlјivo, prisjeća se i sjetno dodaje da je u njeno vrijeme sve bilo mnogo drugačije.

MALO JE GNJAVE REUMA I PRITISAK

“Više se veselilo, igralo i pjevalo. Živjelo se drugačije, tad kad sam bila dijete, i takvog života više nema. Moram reći, valјda se niko neće nalјutiti, da omladina danas ima sve, ali nekako su mi nezadovolјni. Mi smo imali mnogo, mnogo manje, a bili srećniji, bar se meni tako čini”, kaže ova stotogodišnjakinja, koja se rijetko žali na zdravlјe.  

“Sad je malo popustilo, gnjavi me reuma, gnjavi i visok pritisak. Staro zdravlјe, kako kažu. Ne pomaže mi niko, pomažem ja sebi. Kad se umorim sjednem, legnem, malo se odmorim, pa onda navalim na svoj posao”, priča Nevenka.

KOMŠIJA NENAD JE REDOVNO OBILAZI

Pohvalila nam se da je svakodnevno obilazi najbliži komšija, Nenad Vrabac. Donese joj namirnice i pomogne u poslu koji sama ne može završiti.

“Ako joj šta zatreba, tu sam. Obično, kad treba nešto popraviti, promijeniti sijalicu ili nešto kupiti. Onda ona zove sina, kaže mu šta treba, a on mene zove. Nevenka ima mnogo godina, ali je još pokretna, ona je baš fenomen. Ima sto godina, ali se sama posluži, sama sebi spremi ručak, opere se. Uredna je i čista, ma sve ona sama radi”, otkrio nam je Nenad.

Nevenka sa komšijom Nenadom

Baki smo poželјeli dobro zdravlјe i obećali joj da ćemo je posjetiti na njenom narednom rođendanskom slavlјu.

KO ZNA, I NA SELU MU JE LIJEPO

Svaki rad se isplati. Može se i na selu lijepo živjeti ko hoće da radi. Omladina nek ostane u svojoj državi, bakina je poruka.

“Ja bih im poručila nek uče školu, kome ide, ide, kome ne ide, nek se uhvati posla, pa ovako kao što sam i ja živjela. Može se živjeti i na selu, ali nek i uče školu. Ne valјa da život prođe uprazno”, poručuje Nevenka.

izvor: Kozarski

Prijedor
scattered clouds
11 ° C
11 °
11 °
78 %
1.3kmh
30 %
ned
12 °
pon
15 °
uto
18 °
sri
21 °
čet
19 °