2.2 C
Prijedor
Subota, 17 Aprila, 2021

Vrijedni Branko napokon dobio siguran krov nad glavom

0

Branko Kovačević (71) posljednjih nekoliko godina živi u devastiranoj i tuđoj kući u blizini Doma penzionera. Invalid bez šake preživljava od socijalne pomoći koja iznosi 150 maraka i od prodaje kartona i pet ambalaže koju vrijedno, uz pomoć prikolice prikačene na bicikl, prikuplja po cijelom gradu.
Branko je ovih dana naslijedio kamp kućicu koju je koristio Mile Bulajić, inače Brankov dobar drug koji je umro prije četrdesetak dana.

Kućicu je u Brankovo dvorište dovukao Hari Avdagić, sretan što će Branku i te kako poslužiti, jer kuća u kojoj trenutno živi samo što se nije srušila. Branko se obradovao iznenadnom poklonu. Kaže da je pokojnog Milu jako dobro poznavao.

– Dobro smo se družili. Dok se nije razbolio dolazio je često kod mene na kafu, a i ja kod njega. Mnogo mi fali. Pošto je kućica na tuđoj zemlji volio bih da je premjestim na neko drugo mjesto gdje me neće niko otjerati. Ona mi mnogo znači i daje mi neku sigurnost – kaže Branko koji je zahvalan svima koji mu pomažu.

– Nudili su mi smeštaj u Ljubiji ali nisam mogao prihvatiti. Ovdje radim, imam jedan obrok u javnoj kuhinji “Hleb života” i ja sam zadovoljan, dobro mi je – priča Branko.

Hari Avdagić je tu kad nekome treba pomoći, tako je priskočio i Branku dovezavši mu kućicu a kupio mu je i katanac da je može zaključati da po njoj nebi neko vršljao dok on nije tu.

– Drago mi je da sam ga obezbijedio za neko vrijeme. Ima unutra šporet može se ugrijati i nadam se da će mu biti dobro – kaže Hari. U šali obojica kažu da je Branko od Mile naslijedio kućicu, bicikl i psa, pa uglas dodaju da i nije baš malo.

infoprijedor.ba

Od starog novinskog papira pravi kuće, satove, cipele…

0

Nisvet Semanić (65) iz Nove Orlovače bavi se neobičnim hobijem u kojem od papira, ljepila i boje pravi raznorazne ukrasne predmete do replika starih kuća. Hobi nije skup, jer kao materijal koristi papir, stari novinski, ali traži dosta strpljenja i preciznosti kako bi ono što radi bilo što vjernije originalu. Hobijem krati vrijeme u dugim zimskim noćima, a posebno mu je drag “Lovac”, jedna od najstarijih prijedorskih građevina koja se i danas nalazi u Starom Gradu. Za izradu ove makete Nisvetu je trebalo 15 dana.

–Unutra je i sijalica pa moj “Lovac” noću svijetli. Ovo je bila prilično zahtijevna maketa, za ostalo što radim obično mi treba manje vremena, dva do tri dana najviše – objašnjava Semanić.

Dugogodišnji vozač po zanimanju ne zna odakle mu tolika ljubav prema papiru, koji mota u rolice od kojih nastaju okviri za satove, tanjiri, košare za voće, pa čak i cipele…

– Ovom hobiju sam se posvetio slučajno, tako što sam htio da iskoristim novine koje moji ukućani pročitaju i nakon tog bace. Ideja ne manjka, nižu se jedna za drugom. Sve može biti lijep poklon i još ljepši ukras – kaže Nisvet i dodaje da su njemu lično najljepši  i oni najšareniji  predmeti koje je napravio.

Po profesiji je vozač, pa je navikao na preciznost i strpljenje što je preduslov za bavljenje jednim ovakvim hobijem.

– Spojio sam ugodno i korisno, ostvario želju da napravim nešto neobično i za sve to iskoristio materijal koji bi inače bacio. U mojim predmetima stari novinski papir živi svoj drugi “radni vijek”- kaže  Semanić.

U posljednje vrijeme zauzet je gradnjom mlina, istog onog koji se nalazi na rijeci Sani u naselju Čarakovo. Mlin nije od novinskog papira, već od grančica koje ovaj majstor reže, boji, lijepi i slaže jednu do druge. Replika mlina biće ubrzo gotova, a Nisvet otkriva da će je pokloniti jednom svom prijatelju.

Tanjinu trajnu šminku onkološke pacijentice plaćaju samo osmijehom (video)

0

Na vratima salona dočekuje nas domaćinski, sa širokim osmijehom. I pozdravlja na svoj jedinstven i neposredan način. To se ne uči, mada Tanja Tramošljanin, permanent makeup artist i vlasnica kozmetičkog salona, studija trajne šminke (Permanent & Make-up studio by Tanja), priča da taj pogled na svijet, duguje jednoj posebnoj ženi, svojoj baba Savi, čije životne mudrosti i danas često ponavlja.

Poslom po kojem je postala prepoznatljiva bavi se oko šest godina, a njen pečat, posebno u obrvama s ponosnom na licu nose brojne Prijedorčanke. I među njima i onkološke pacijentice kojim Tanja ovaj kozmetički tretman poklanja uz moto da se ovaj tretman može platiti i osmijehom.

– U svijetu je to baš zaživjelo, pay with smile, zapravo, „platite s osmijehom”. Odlučila sam da to radim u Prijedoru. To je bila spontana odluka, nakon što mi je na tretman iscrtavanja obrva došla žena koja je bila onkološka pacijentica. To se i prepozna, drugačija je dlaka, drugačije je sve. I kroz priču saznam zbog čega su izgubljene obrve, zbog čega su i te koje su narasle, „divlje” . Tako da nemam srca da to naplatim. Nemam srca, jer to je stvarno potreba, to nije hir – priča s puno emocija Tanja.

Emotivnu priču krase obično i trajna prijateljstva između Tanje i onih kojim je poklonila neki lijep detalj na licu. Obraduje se kad ih ponovo vidi i to su emotivno neprocjenjivi susreti.

– I tu se stvore neka nova prijateljstva. I negdje uvijek stoji to neko razmišljanje poslije o njima i obavezno pitanja „šta je s njima?”, „nisu mi došle?”,”zašto nisu?”… Ili kad dođu onda se obje obradujemo, dijelom i zbog tog da one i dalje drže do sebe… To su baš jake emocije, nerijetko suze radosnice, ali i suze oduševljenja, pa i nevjerovanja. Jer vratiti ženi, koja je izgubila kosu, obrve, trepavice, a to je ogroman stres i udar na pojam ženske ljepote, vjeru u ljepotu i to neko samopouzdanje u sebe je neporocjenjivo. To nema cijenu – kaže ova Prijedorčanka.

Po struci je sanitarni inženjer, u šali kaže bez posla, ali zato vrstan zanatlija. Ni jednu priliku za edukacijom ne propušta, jer trendovi se mijenjaju, pa valja uvijek učiti, a nedavno je bila i u Istanbulu. Povod sjajan, direktno učešće na Svjetskom takmičenju permanentne, trajne šminke. Ulaznica za ovo takmičenje bilo je zlato koje je Tanja, u organizaciji Svjetske organizacije za trajnu šminku, osvojila na regionalnom takmičenju u Beogradu.

– Tu sam uzela zlato, iz kategorije sjenčenog ajlajnera. Bile su tu četiri kategorije, puder obrve, iscrtavanje japansko, sjenčeni ajlajner i trajna šminka usana. Nas četiri smo s osvojenim prvim mjestom imali direktni plasman na svjetskom takmičenju koje je održano u Istanbulu – kaže Tanja.

Ona je i dio tima koji je svojevremeno organizovao i makeover za jednu našu sugradanku tokom kojeg su njen studio, stomatološka ordinacija dr Čoprka i frizerski salon „DiG” poklonili stomatološke usluge, trajnu šminku i frizuru. U toj zajedničkoj saradnji u međuvremenu je bilo još sličnih poklona, a sve pod motom izađite iz studija sa širokim osmijehom i sjajem u očima. Bitno je ljude usrećiti i stvoriti tu neku obostranu emociju koja i jednim i drugim znači mnogo, poručuje Tanja.

izvor: Kozarski

PREŽIVJELA SVE NAŠE RATOVE Prijedorčanka Draginja Bulić (95) prisjeća se teškog života i ofanziva

0

Ova starica u desetoj deceniji života tiho, ali jasno priča o tome šta je proživjela.

Njeni roditelji Đorđo i Stana Bulić su početak ratnih sukoba dočekali u rodnoj Donjoj Jutrogošti. Imali su 11 djece. Draginja je tada imala 15 godina i bila je aktivna u Savezu komunističke omladine Jugoslavije.

– Imali smo dobre volove i kola, pa sam uz pomoć njih skupljala po selu hranu za partizane. Volovima sam hranu vozila na Vitlovsku, na Kozaru; samo dođem kući, a oni kažu “‘Ajde vozi na Karan”. Mi omladinci smo za jednu noć požnjeli njivu pšenice u Drakseniću. Njivu je osvjetljavala mjesečina, a vojska nam je čuvala stražu – priča ona.

Zbijeg

Navodi da je tokom ofanzive njena porodica, kao i ostale iz potkozarskih sela, završila u zbijegu na Kozari. Tu je gelerom bombe bačene iz aviona ubijena mlađa sestra Kosa, koja je imala 13 godina. Njena porodica je zarobljena na Kozari i odvedena u Jasenovac.

– Logor Jasenovac je bio prepun. Odvojili su muškarce od žena i djece. Tada smo zadnji put vidjeli oca Đorđa. Ubijen je u Jasenovcu. Najstariji brat Niko je odveden u Zemun i ubijen. Ostalu djecu su s majkom odveli kod Kutine. Tamo smo podijeljeni kod hrvatskih porodica da radimo. Bili smo blizu jedni drugih. Ja i mlađa sestra smo čuvale stoku – prisjeća se ona.

Osim oca i brata Nike, ubijen je i brat Mirko. Priča da je bio partizanski mitraljezac u Prvoj krajiškoj brigadi.

– Kada su svi išli u proboj, Mirko nije htio napustiti Kozaru i ići na Manjaču, već se priključio Petoj Kozarskoj brigadi, koja je formirana na Paležu. Kao borac Pete kozarske brigade poginuo je od domobrana 1943. godine u Klašnicama – kaže ona.

Povratak na ognjište
Starijeg brata Dragoljuba, koji je takođe bio partizan, nakon proboja su uhvatili na Kozari, ali pošto je bio u civilnoj odjeći odveli su ga u Jasenovac, a potom u Njemačku na rad.

– I danas čuvam dvije njegove dopisnice. Prestao je da se javlja krajem 1944. Mislimo da je poginuo u Njemačkoj tokom bombardovanja – navodi ona.

Nakon rata Bulići su se vratili u Donju Jutrogoštu. Kuća je bila spaljena. Draginja je s mlađim bratom i majkom živjela u kući šeperuši. Potom je s omladincima gradila prugu Ljubija – Brezičani. Međutim, ratne promrzline u zbijegu, zarobljeništvu i pješačenje po snijegu do pojasa po nekoliko kilometara na sastanke SKOJ-a, samo u vunenim priglavcima, uzeli su danak. Imala je tuberkulozu kostiju.

Godinama u bolnici
Navodi da je 1949. smještena u specijalizovanu bolnicu za koštane bolesti u Stolcu.

– Dva puta su mi operisali kuk, izvadili su kost iz noge i ugradili u kuk. Nakon operacije godinu dana sam ležala u koritu, a iz bolnice sam izašla nakon sedam godina i sedam mjeseci – priča Draginja.

Jedna noga joj je 10 centimetara ostala kraća. Dobila je invalidninu, a potom stan u Prijedoru.

– Niko ne zna šta će da bude, ali samo molim boga da ne bude nikada rata i da ovi što su bolesni ozdrave – poručuje Draginja, misleći na zaražene virusom korona.

Njen rođak i predsjednik SUBNOR Prijedor, Veljko Rodić, kaže da je ratna zasluga porodice Bulić od velikog značaja.

– Draginjin otac Đorđo, koji je ubijen u Jasenovcu, bio je nosilac Albanske spomenice, dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu. Stigao je do Soluna i ostao živ, a rođeni brat Jovan mu je poginuo na putu kroz koji su prošli srpski borci. Doprinos djece Đorđe i Stane Bulić u narodnooslobodilačkoj borbi je takođe ogroman – kaže on.

DUGOVJEČNOST I DOBROTA
Draginja Bulić nije imala djece, ali je djecu svojih sestara i braće voljela kao svoju; zato je mnogi i poznaju po nadimku Teta. Ona je posljednjih godina nepokretna, ali njeni potomci ne žele da je smjeste u Dom za stare. Kažu da je Teta za njih bila majka Tereza i da je zbog svoje dobrote doživjela duboku starost. Djeci je redovno davala novac, a odraslima poklone.

– Nikada nisam razmišljala da samo ja imam, moraju da imaju i drugi – ističe Draginja.

Navodi da je uvijek bila umjerena u hrani, a i sada redovno posti srijedom i petkom.

Ima četiri razreda osnovne škole, ali je bila veoma pismena i voljela je da čita. I sada sa osmijehom priča kako su joj medicinski radnici iz bolnice u Stocu na odlasku poklonili roman „Orkanski visovi“ i šminku, te ispratili uz pjesmu umjetničkog društva „Soko“ iz Mostara.

izvor

Jelena Buhač: “Ja sam Dara iz Jasenovca”

0

Jelena Buhač Radojičić je još kao dijete preživjela golgotu jasenovačkog logora, a na konferenciji za medije govorila o filmu “Dara iz Jasenovca” i navela kako je ona, zaparavo, “Dara iz Jasenovca”.

“Film vrsnog reditelja Predraga Gage Antonijevića, snimljen je na bazi moje istinite priče. Ja sam zapamtila kako su ubili brutalno, preda mnom, onu ženu koja je sakrila zlato u punđi, majka nije mogla da mi skloni pogled iako je okrenula moju glavu ka kecelji. Ta trauma ostala je trajno zabeležena, kao i trenutak kada su nas razdvojili od naše majke i kada su mi odneli brata. Nekada me sve te traume bude noću. Imala sam sreće. Spasila me je Diana Obekser Budisavljević. Međutim, ni danas ne znam sudbinu moga brata, jer smo bili razdvojeni. Možda i moj brat živi negde i ne zna da je Srbin, jer bio je samo beba”, rekla je na početku  Jelena, a prenosi “Politika”.

Buhač Radojičić je tokom konferencije pokazala i logoraške kartone.

“Došla bih i na jednoj nozi samo da pokažem logoraški karton lično, da bi se skinula anatema sa filma o Dari iz Jasenovca gde su neobavešteni novinari napisali da se radi o ‘srpskoj mitomaniji’ i fikciji, da se Jasenovac nije dogodio i da nije bio logor za Srbe. Imala sam samo sedam godina, a već sam bila u logoru Jasenovac. Izgubila sam 89 članova bliže i dalje porodice. Jasenovac se zaista desio. Aušvic se zaista dogodio. Zato zaustavimo reviziju. Još smo živi. Sećamo se. Budimo glas nevinih žrtava”, rekla je Jelena.

Inače, u tekstu iz 2017. godine, Jelena je opisala kroz kakve sve strahote je prošla. Ustaše su joj ubili oca, brata, babu i djeda.

“Sa majkom Anom i dva brata Živkom (9) i Ilijom (2) stigla sam u aprilu u jasenovački logor Stara Gradiška. Bili smo stalno gladni, dobijali smo samo jedan obrok, a kažu da su nam u taj jedini obrok sipali sodu, ali verovatno ne dovoljno da nas ubije”, priča Jelena.

Logoraši su stalno bili gladni, nije bilo soli, hljeba, a vodu su pili iz bunara koja se miješala sa fekalijama, jer su oko bunara zatvorenici vršili nuždu.

“Još se sećam da sam stalno bila gladna, ali da mi je majka objasnila da smo u logoru i da nema hleba. Sećam se da sam stalno vadila mrvice iz njenog džepa”, priča Jelena.

Razdvajanje od majke bilo je nešto najstrašnije za nju i braću, a nikada nije i neće zaboraviti vrisku mališana koje odvode od roditelja.

“To su slike koje ne blede. Još vidim oca kako odlazi, vidim majku koja se rastaje sa mnom. Vidim baku koja glođe kosti, tu decu koja plaču dok ih razdvajaju od roditelja”, rekla je Jelena.

Jelena priča da ni poslije rata nisu nestale njihove nedaće, glad ih je pratila tokom odrastanja, majka je radila najteže poslove, tovarila drva… samo da bi njih dvoje prehranila.

“Nikada nisam odustala od brata Ike. On je po rođenju imao crveni beleg na obrazu i sve se nadam da ću, kad prođe korona, možda imati više sreće. Mlađi je od mene. Tražila sam ga preko spiskova Dijane, preko filma koji je pre nekoliko godina snimao Tihomir Stanić a koji nije gotov. Nema arhiva od Zagreba do Jerusalima gde nisam zavirila. Možda se ljudi posle korone probude bolji i shvate da užas može svakoga da pogodi”, sa očajom i nadom zaključuje Jelena.

Poruke uredništvu dva američka medija, “Varajatiju” i “Los Anđelese Tajmsu” uputili su Slavko Milanović, predsednik Udruženja logoraša Jasenovca, Smilja Tišma, narodni poslanik koja je takođe kao dete bila zatočenik jasenovačkog logora, Gojko Rončević Mraović, preživeli dječiji logoraš Jastrebarskog, kao i Lazar Kosanović, potomak Nikole Tesle.

On je naveo i da je u toku ustaškog genocida na području NDH stradalo ukupno 91 čovek prezimena Tesla.

“Zahvalni smo američkom narodu što je pružio spas Tesli, ali smo duboko potrešeni izveštajem američkih novinara da Jasenovac nije postojao i da je delo ’srpske mitomanije’. Srbi, Jevreji, Romi i antifašisti su umirali mučeničkom smrću, a neki od njih, poput rabina Isaka Danijela Danona i Vukašina Mandrape iskasapljeni su na komade. Njihova tragična sudbina, kao i brutalno ubijanje 13 članova porodice Teodora Hercla i 14 članova porodice Tesla, ostali su kao paradigma stradanja čitavih porodica u Jasenovcu. Ova poruka je skroman doprinos mene, kao jednog od živih potomaka velikog Tesle, u ime moje porodice koja se seća”, napisao je Lazar Kosanović, a prenosi “Politika“.

Prijedor
overcast clouds
2.2 ° C
2.2 °
2.2 °
40 %
0.4kmh
99 %
sub
9 °
ned
5 °
pon
6 °
uto
14 °
sri
17 °