Bojan Tambić nakon 28 dana kome i neizvjesnosti izborio bitku za život

0

Bojan Tambić, rodnoj kući u Saničane vratio se prije mjesec dana. Dramatični trenuci u kojim se borio za život još su u svježem sjećanju i nešto što se ne može zaboraviti. Sve je, kako priča, počelo s blagim simptomima navodne prehlade. Stanje se ubrzo iskomplikovalo, a Bojan završio u komi koja je potrajala punih 28 dana. Toliko je trajala borba za život. Ali bukvalno, jer su šanse da će uspjeti prema procjenama ljekara bile tek deset odsto.

“Sada sam dobro, hvala Bogu. Svaki dan se trudim da idem nekim jačim tempom. Nastavljam dalje i živim život punim plućima”, kaže Bojan.
Priča da dobro pamti tu nedjelju kad se kući vratio s posla. Osjetio je malaksalost i otišao da spava. U meduvremenu se javio svom šefu, rekao mu da sutra ne može na posao, jer se ne osjeća dobra. Bio je uvjeren da je u pitanju obična prehlada.
“Imao sam temperaturu 38,5 i to je trajalo. Mislio sam da je prehlada i da će proći. Međutim, naredni dan situacija je bila još gora. Testiram se na kovid i nalaz pokazuje da sam negativan. Radujem se, jer nije korona koje se svi još uvijek plaše. Ni drugi dan ne osjećam se bolje i radim nalaze. Zabrinjavajući je CRP, čak 365. Nakon svih pretraga, a zbog sumnje da je u pitanju mišija groznica, na kraju završavam u bolnici. Tu noć povraćao sam sukrvicu. Dobijam i žutilo. Tim ljekara na čelu sa doktorom Bojanićem, koji je bio dežurni tu noć, nakon ponovnih pretraga donosi odluku da me prebace na Univerzitetski klinički centar u Banjoj Luci”, priča Bojan.

Ni tad nije mnogo brinuo, jer je i dalje bio uvjeren da je možda riječ o jakoj prehladi. Računao je i da se za nekoliko dana, kad ljekari to saniraju, sigurno vraća kući. Međutim nije bilo tako.
“Dešava se ipak ono o čemu nisam mogao ni da sanjam. Stigao sam na UKC gdje su me dočekali doktori. Odmah i pretrage, CT glave, slikanje pluća. Stavili su me na kiseonik i to je ono čega se sjećam”, kaže Tambić.

Bojan sa porodicom

Koma u koju je pao potrajala je 28 dana. Njegovoj porodici, prijateljima, komšijama to vrijeme neizvjesnosti bilo je cijeli jedan vijek. Šanse da se probudi, sa svakim novim danom u takvom stanju, bile su sve manje. Savkodnevno su se smjenjivale loše vijesti o njegovom zdravstvenom stanju. Prvo su mu pluća otkazala, nakon nekoliko dana jetra, kasnije funkciju gube i bubrezi i na sve to dolazi do sepse. U međuvremenu, Bojan je spavao ni ne sluteći da je cijeli grad na nogama i da se stotine ljudi javlja kako bi mu darovali krv. Vijest na portalima da mu treba dragocijena tečnost obnavljana je na svakih sat vremena. Mnogi su zbog tog odlazili u Banjaluku, jer vrijeme Bojanu nije išlo u korist.
“A onda se nakon 28 dana potpune neizvjesnosti budim iz kome, nesvjestan onog šta se dešavalo. Tad sam imao osjećaj da sam legao naveče i probudio se ujutru. Otvorio oči i vidim sobu u kojoj ležim. Mislim da je neki film, da sanjam. Ne možete ni da zamislite svjetla koja su bila uprta u mene, hrpu kablova, bili su poput nekih cijevi, brojne aparate užasnog zvuka za koje bih volio da ih nikada nisam čuo. Nakon buđenja stigli su i doktori. čudno me i s nevjericom gledaju. Pitam ih: “Zašto sam ja ovdje?”, “Gdje je moja porodica?”, kažem i “da želim da idem kući”, a oni mi govore : „Bojane, ti si čudo”. Mislim u sebi “Pa, ti si momak stvarno lud, kakvo crno čudo?”. Zaspao sinoć i jutros se probudio u nekoj svjetlećoj sobi. E, moj junače, saznaćeš ti da si itekakvo čudo, kad čuješ sve priče”, kroz smijeh priča Bojan.
Divili su mu se, a on u njih gledao zbunjen, sve dok nije čuo samo dio onoga što mu se izdešavalo u vrijeme tog za njega “jednog običnog sna”.

Komšije i prijatelji su dočekali Bojana iz bolnice

Ubrzo nakon buđenja iz kome stigao je i kući. lz bolnice je izašao u kolicima, a pred kapijom kuće stao na vlastite noge. U njegovim Saničanima su ga dočekali rodbina, djevojka, prijatelji, kumovi i komšije, čiju je snagu i podršku da uspije osjećao dok je bio u komi. Ponosan je na svoj grad i zahvalan svim ljudima kojim je dužnik do kraja života.

“Nakon buđenja iz kome svakodnevno sam slušao priče o onom kroz šta sam prošao, kako je trajala ta bitka za moj život. I kući smo pričali o tom. Tad sam čuo i detalje. I to koliko se ljudi javilo da mi pomogne. Svima sam zahvalan, počev od ljekara u prijedorskoj bolnici, Univerzitetsko-kliničkom centru, mojim kolegama Doma lica sa invaliditetom, brojnim firmama u gradu, mojim kumovima Mitru i Nemanji, djevojci Kristini, mojoj familiji koja je čvrsto izdržala ovaj teški period i svim drugim ljudima, poznatim i nepoznatim koji su sve vrijeme bili na mojoj strani. Da dobijem pravo na život. Vjerujte mi, još uvijek nisam svjestan tog šta mi se dogodito. Ali biće vremena da sve posložim”, ispričao je Bojan za „Kozarski vjesnik”.

Posljedice pretežane kome nisu ostate, mada je Bojan još uvijek pod terapijom i ljekarskim nadzorom. Zdravlje i vjera u Boga Bojanu su na prvom mjestu. Poručuje da nastavlja tamo gdje je stao prije tri mjeseca, a uveliko se priprema i Bojanova svadba koja je planirana za mjesec maj.

MAJČINO SRCE SVE OSJETI
Bojanova majka Dragana kaže za „Kozarski vjesnik” da majčino srce najbolje osjeti šta se dešava s njenim djetetom.
“Ti dani dok je on spavao za mene su bili nepodnošIjivi. Vijesti su bile loše ,ali moje srce je osjećalo da će on izdržati. Znala sam to. Dešavalo se i da jače lupa ponekad, to je pretpostavljam bilo onda kada je možda gubio snagu u toj borbi, ali je na kraju pobijedio. Vjerujete mi, osjetila sam to. Majka uvijek zna kroz šta prolazi čedo koje je u utrobi nosila devet mjeseci. On je moj život, zato sam to znala “, rekla je Dragana.


Vedrana Nišević/Kozarski

U DEVETOJ DECENIJI SKIJAMA „VLADA“ POPUT MLADIĆA

0

Bavlјenje sportom jedini je način da imate dug i zdrav život. To potvrđuje Rade Anđić (81) iz Omarske koji svakodnevno skija na Krajiškoj lјepotici. Na skije je stao prije 55 godina i od tada svaku zimu provodi na planini. Kako kaže, skija i dan danas kao mladić, a dobro se sjeća svojih početaka. Bilo je to daleke 1965. godine.

”Učio sam skijati na Slјemenu, na Medvednici u Zagrebu. I tad su bile skije visine oko 2.10 metara, ali poludrvene sa sajlom.  Nije bilo ovakvih vezova kao danas. Čudim se ponekad i  da sam ostao živ nakon 55 godina skijanja, a da se nisam polomio”, kaže Anđić.

Bavlјenje bilo kojim sportom je značajno, smatra on. Međutim, skijanje ipak stavlјa na prvo mjesto.

Skijama vlada kao mladić

”Skijanje je krucijalni sport. Naravno, uvažavam sve sportove, jer su zdravi svaki na svoj način. Skijanje izdvajam zato što ste na nadmorskim visinama od 2.000, 3.000 metara, dakle na planinama na oštrom i svježem vazduhu. To volim. Imao sam tu sreću i zadovolјstvo da skijam na 3.600 metara na Šamoniju u Francuskoj. I to su vam strašne visine gdje je i prorijeđen vazduh, ali vi dišete punim plućama, rasterećujete se. Nije napamet rečeno da se crvena krvna zrnca na bolјe promijene za samo sedam dana boravka na planini”, dodaje Anđić.

Skijanje mu je hobi koji iz godine u godinu, kako stari, sve više voli. Zbog toga i savjet mladima da se odluče za ovaj sport. Po njemu je najbitnije da na početku prođu školu skijanja, nauče osnovne tehnike i ne plaše se pada.

Rade na Kopaoniku

”Preporučujem im da ipak prođu jednu školu, jer svagdje već rade licencirani učitelјi koji su ovlašteni da ljude nauče da skijaju. Bitno je da se zna kontrolisati brzina.  Makar i početnik, zna skrenuti od čovjeka, od drveta, izvesti čuveno ”A” u skijanju… i to su osnove neke, a onda se sve to vremenom nadograđuje”, preporučuje Rade.

Za kraj ima i važnu poruku za sve mlade. Kaže da je vrlo jednostavna. ”Trebalo bi da izbjegnu ulicu, drogu, alkohol obavezno, ali i skitnju. Treba da se okrenu zdravom načinu života, a ja sam živi svjedok da sve što im poručujem ima smisla”, poručuje on.

Vedrana Nišević/Kozarski

Supružnici nakon 60 godina braka preminuli isti dan

0

Da život piše romane i da su duše ljudi koji su decenijama zajedno povezane nevidljivim, a neraskidivim nitima pokazuje i slučaj vremešnih Anke (86) i Nikole (90) Tomić iz Prijedora koji su nakon 60 godina braka skupa i preminuli.

Nakon dugog, teškog ali i srećnog zajedničkog života koji su ispunjavali sloga i ljubav ovaj je bračni par preminuo 16. februara u Prijedoru u koji su iz Sanice kod Ključa izbjegli u vihoru rata.

Prvo je preminuo Nikola oko 5.30, potom nekoliko časova kasnije otišla je i njegova Ankica kako ju je od milja zvao.

Ako pitate njihove komšije u zgradi u Prijedoru oni će vam svi redom reći da ovi starci za života nisu mogli jedno bez drugog i da ih niko nikad nije vidio odvojeno. Tako je bilo i u Omarskoj i u Ljubiji gdje su takođe živjeli prethodnih godina.

Na ulici, u apoteci, prodavnici, banci, uvijek su ih viđali skupa, ruku pod ruku.

U posljednje vrijeme zbog godina, bolesti i životne nesreće malo su teže koračali, ali sigurno jedno uz drugo, znajući da nikad nisu sami dok Nikola ima Ankicu i Ankica ima Nikolu.

Prijedorčani znaju Nikolu Tomića kao svjedoka mnogih događaja kojih se izvrsno sjećao, jugonostalgičara koji je sa sjetom pričao o tom vremenu i pokazivao stari novac, slike, dokumente, vojnu knjižicu iz pedeset i neke, sat sa ugraviranim vozom… Sjećao se vozova, pruge, a najviše je opet volio da priča o svojoj Anki, opisujući sve divne dane iz njihovog dugog zajedničkog života, napominjući da su jutro uvijek počinjali uz jednu rakijicu zajedničkom zdravicom.

Nikola Tomić rođen u Vrbljanima kod Ključa 08. avgusta daleke 1933. i Anka Knežević rođena u Vidovu Selu kod Drvara brak su sklopili 2. decembra 1962. godine u Potocima (Drvar) gdje im je tada bilo prebivalište i gdje je Nikola radio u ondašnjim “Željeznicama”.

Život ih je tom istom prugom kasnije sa dva sina odveo u Sanicu kod Ključa. U Ankicinom i Nikolinom vozu života bilo je dosta tuge, ratova, nesreće.

Oba sina su sahranili u roku od tri mjeseca i poslije toga otac i mati više nikad nisu bili isti. Ni u tom teškom vremenu tuge i beznađa nisu povisili ton jedno na drugo… I kad je Ankica padala usljed starosti i majčinske tuge, lomila se i gubila volju za životom, on je bio tu da je pridrži iako i sam slijep i nesrećan. 

Njihovi rijetki potomci ističu da su ponosni na takvu ljubav koja je postala vječna, jer sudbina je htjela da odu zajedno baš kako su i živjeli, uvijek oslonjeni jedno na drugo.

Ankica i Nikola sahranjeni su juče skupa na groblju Pašinac u Prijedoru, pored sina kojeg nikad nisu prežalili. Drugi njihov sin sahranjen je u Banjaluci.

Nezavisne

Crkva brvnara u Jelićkoj – SVJEDOK VJERE I POSTOJANJA

0

Prijedor može da se pohvali činjenicom da se u njemu nalazi pet jedinstvenih crkava brvnara. Najstarija među njima je ona u Jelićkoj, posvećena prazniku Prenosa moštiju Svetog Oca Nikolaja. Na vratima ovog hrama urezana je 1841. godina, koja se uzima kao godina završetka njegove izgradnje.
– Narodno predanje kaže da je prije ove crkve u Jelićkoj postojala jedna manja crkva, takođe drvena, nalik kući. Ona se nalazila na lijevoj obali Gomjenice. U predanju se pominje kako je preselјena u Lipik, u gustu šumu, za jednu noć, te da je dio po dio išao s ruke na ruku mještana, pa se govorilo kako je crkva sama promijenila svoje mjesto – priča paroh Jelićki Vladimir Kos.

Vladimir Kos, paroh Jelićki

No, ta crkva je oronula, i potom se i srušila. Ali na tom mjestu biće izgrađena nova, ona koja i danas stoji. I za nju su vezane zanimlјive priče.
– U to vrijeme ovdje je bio izvjesni knez Radiša, za kojeg se kaže da je kod njega bilo jedno tursko dijete, kao sluga. To dijete Turci su jedne prilike doveli u Carigrad, gdje se školovalo i kasnije postao paša. Taj paša je potom pozvao kneza Radišu da dođe u Carigrad, što je ovaj i učinio. Od paše je knez dobio odobrenje da izgradi ovu crkvu u kojoj se i dan danas molimo Bogu – nastavlјa priču otac Vladimir.

Upravo je zbog ovog kneza hram u narodu poznat i kao Radišina crkva. U narodnom predanju kaže se i da je gradnja hrama trajala oko tri godine, te da su je gradile ruke prijedorskog majstora Jove Čanka. Na ovim prostorima promjene gospodara su bile česte. A to odražavalo i na hramove. Tako se s dolaskom Austrogarske dozvolilo i nešto više slobode u izgradnji sakralnih objekata, no što je bio slučaj za vrijeme Turaka. Tako da je crkva u Jelićkoj dobila kamene temelјe i zvonik, tačnije izgled koji i danas ima.
Vrijeme je učinilo svoje, pa je hram nekoliko puta i obnavlјan. Tako je 1978. obnovlјen krov. Unutrašnjost crkve uređena je 2010. godine, kad je obnovlјen ikonostas, a ikone restaurirane. Kod samih ikona je zanimlјivo i to što je na njima dosta starozavjetnih motiva, što nije toliko često na ovim prostorima. Novi krov crkva je dobila 2016. godine. A prije toga, 2005., hram je dobio i status spomenika kulture.
U ovom crkvenom dvorištu 1978. izgrađena je i nova crkva, posvećena istom prazniku. Sama parohija Jelićka je specifična, jer obuhvata više sela sa prijedorske i banjalučke teritorije. A to su Jelićka, Gradina i Niševići s prijedorske strane, te Slavićka i Radosavska sa banjalučke.

Upravo zato jer se stara crkva nalazi na granici Prijedora i Banja Luke, tačnije Jelićke i Slavićke, između mještana ova dva sela često se može čuti zdravo komšijsko nadmetanje o tome na čijoj je zemlјi crkva izgrađena. A zapravo se i jedni i drugi slažu da ih ona neraskidivo veže, te da je to crkva svakog vjernika.

– U našoj parohiji crkveni život je dosta intenzivan, iako je stanovništva iz dana u dan sve manje. Ali narod dolazi u hramove. Sama parohija je zanimlјiva, jer je na rubu dva grada. Crkveni život je aktivan, kakav je bio i ranije, čemu svjedoče i ove crkve – napominje sveštenik Vladimir.
Veći dio parohijana, kao i oni koji odavde vuku korijene, ali ih je život odveo na neka druga mjesta, za vjenčanja i krštenja biraju upravo crkvu brvnaru. Jer žele da se krštavaju u vjenčavaju na istom mjestu gdje su to činili i njihovi preci.

Hram je ovo koji rijeka Gomjenica neraksidivo veže sa manastirom Gomionica, u kojem se nalazi mnoštvo zapisa o bogatom crkvenom životu u Jelićkoj tokom vijekova, u kojem su upisana imena mnogih monaha i sveštenika rodom iz ovog sela. Neke od njih u svom djelu „Mračajski proto“ ovjekovječio je i veliki Petar Kočić.
Na kraju, ovo je hram koji je sagradio narod. U teškom vremenu, pod tuđim jarmom. U hrastovim šumama koje su vijekovima bile mjesto okuplјanja, molitve, a u zla vremena i mjesta zbjega. Te iste stolјetne hrastove, majstorske ruke pretvorile su u crkve. Ta ista hrastova debla na svojim plećima nosio je vjerujući narod, gradeći bogomolјu, u čast Bogu i precima i kao zaostavštinu potomcima.
Crkve brvnare nisu samo bogomolјe ili spomenici kulture. One su svjedočanstvo o postojanju jednog naroda, njegove vjere, identiteta na ovom nemirnom prostoru.
Činite dobro drugom čovjeku, osnovna je poruka koju za Božić šalјu iz Jelićke.
– Zaista smo u nekom vremenu kada se brzo živi. I zato treba više da zastanemo i pogledamo na drugoga, da pomognemo svojim bližnjima. Da ne činimo nikome loše. I ovaj post je bio vrijeme pripreme, prije svega duhovne. Zato na najradosniji hrišćanski praznik šalјemo poruku mira, uz pozdrav, mir Božiji, Hristos se rodi! – poručio je otac Vladimir.

Zoran Jelić/ Kozarski

Desa sa Kozare traga za bratom punih 80 godina: Posljednji put vidjela ga u logoru u Sisku, vjeruje da je živ (foto)

0

Desa Bijelić iz Kozarske Dubice ne gubi nadu da će poslije 80 godina naći brata Trivuna.

Posljednji put ga je vidjela 1942. u logoru NDH u Sisku. Vjeruje da je karton iz Državnog arhiva Hrvatske, do kojeg je nedavno došla, ta dugo tražena zlatna nit i da će je dovesti do njenog Trive, kojeg pamti kao uplakanog trogodišnjeg dječačića.

– Vjerujem da je živ, moje srce mi to govori. I vjerujem da dobro uvijek pobjeđuje. Strašni su bili ustaški zločini, ali mog su brata, prema podacima do kojih smo došli, iz logora spasili humani Hrvati, a dokument iz hrvatskog arhiva će mi, ako bog da, pomoći da ponovo zagrlim brata – kaže baka Desa.

U tom dokumentu, uz podatke o mjestu i godini rođenja te imenima roditelja, zabilježeno da su Trivuna iz Siska preuzele Kata i Maca Modrić iz mjesta Gudavac kod Bjelovara, naselje Stare Plavnice. Pored Trivunovog imena upisan je i broj 6-421.

Možda se u tom broju krije ključ sudbine dječaka iz Potkozarja, koji je, kao i hiljade druge srpske djece, u ljeto 1942. godine, odveden u ustaški logor za djecu u Sisku. Ovo mjesto patnje i stradanja, koje se zvanično zvalo “Prihvatilište za djecu izbjeglica”, saglasni su brojni istoričari, bio je jedini dječji konc-logor u Evropi u Drugom svjetskom ratu.

Golgota Dese Bijelić, rođene Savić, i njene brojne porodice počela je u ljeto 1942. godine, nakon neprijateljske ofanzive na Kozaru. Desa je u to vrijeme imala pet, a Trivun manje od tri godine.

Prognani su iz svog zavičaja, iz sela Miloševo Brdo kod Gradiške.

U logoru Mlaka, nedaleko od Jasenovca, Desa i Trivun su odvojeni od majke Jovanke, od braće Rade i Veljka, sestara Ane, Lepe, Milke i Rose. U Mlaki je rođen najmlađi Desin i Trivunov brat, Ilija, ali je umro poslije nekoliko mjeseci. Njihov otac Ljubomir ubijen je na putu od Miloševog Brda prema Staroj Gradiški.

Desa se i danas sjeća kako je brata Trivuna, poslije odvajanja od majke i deportacije u Sisak, uvijek čvrsto držala za ruku.

– Nisam se odvajala od njega. A dvije žene, koje ne poznajem, tražile su kroz žicu da ga pustim i predam njima. Nisam to uradila. Plašila sam se. On je stalno plakao za mamom. Kada su nas razdvojili u Mlaki i stavili u zaprežna kola, Trivun, i ako sasvim mali, pobjegao je i vratio se mami u krilo – suznih očiju, drhtavim glasom priča Desa.

Svaki put, kada priča o svome djetinjstvu u logoru, ponovo proživljava sve te patnje. Teško joj je. Ali, sve čini sa jednim ciljem: da sazna bilo šta o bratu.

Razmišlja šta je on, onako malen, mogao zapamtiti. I pod kojim imenom je nastavio život? Ima li porodicu? Da li se sjeća bar majke Jovanke, za kojom je neutješno plakao.

– Hoću mami, hoću mami, ponavljao je Trivun, otimao se, pokušavao da bježi. Otkinuo je špagu oko vrata sa logorskim brojem od kartona. Kočijaš u šeširu, jurio je kolima punim uplakane djece, prašnjavim putem, iz Mlake ka željezničkoj stanici, do vagona za stoku kojim su nas odvezli u Sisak – sjeća se Desa.

Sve iz tog perioda, kaže, jasno pamti, kao da je juče bilo. Pamti rastanak od svojih i Trivunovov jauk i otimanje. Kao da je znao da ga vode na mjesto iz kojeg se mnogi njegovi vršnjaci nikad nisu vratili.

– I sada sam ophrvana tugom, osjećanjem da nisam mogla ništa promijeniti, ni na šta uticati. Nisam mogla sačuvati brata. Majka je vikala, trčala za kolima i ponavljala, Deso, čuvaj Trivu! Sunce moje žalosno, tugo moja golema. Kidala sa od bola i jaukala, kao i nas dvoje  – priča baka Desa.

Cijela porodica Jovanke i Ljubomira Savića, tada je, krajem jula 1942. godine, posljednji put bila zajedno.

Decenijama kasnije, Veljko Savić, Desin brat, u potrazi za Trivunom, bio je u Gudavcu kod Bjelovara, mjestu koje se pominje u dokumentu Hrvatskog arhiva, kao dječakova životna stanica poslije logora u Sisku. Tu je, prema Desinom svjedočenju, Veljko razgovarao sa Marijom Modrić, Katinom unukom. Ona se sjetila da je baka Kata pričala kako je tokom Drugog svjetskog rata kod njih bio dječak iz Bosne, kojeg su oni prihvatili kao svoje dijete.

– Baka je pričala da je taj dječak mnogo plakao i da su ga oni tješili. Bio je ovdje do 1945. godine. Kada su partizani ušli u selo, predali su ga u sabirni centar u Gudavcu. Odatle su ga partizani, kao ratno siroče, odveli u Beograd. Javljao se baki Kati i njenom sinu Milanu, pismom, više puta, a jednom, navodno, i dolazio. Bilo je to šezdesetih godina – kazala je Marija Veljku Saviću, a on prepričao sestri Desi.

Navodno je taj dječak, za kojeg se vjeruje da je Trivun Savić, u Beogradu pohađao medicinsku školu. Kuda ga je poslije život odveo, njegova sestra ne zna.

– Nikada za njega nisam palila svijeću, jer vjerujem da je živ. Još u ruci osjećam toplinu njegove malene šake, prstića, toplog dlana, mokrog od brisanja suza i usahlog od tuge i gladi. Kao da sam tu ručicu juče pridržavala, tješila ga da ne plače, ubjeđivala da će doći mama, samo  malo da se strpi – vraća nas Desa pričom u sisački logor.

Sjeća se da je majka Jovanka, uz pomoć rođaka, nakon nekoliko mjeseci došla u logor da potraži svoju djecu. Ona se, već tokom ljeta 1942. godine,  sa drugom djecom nekako izbavila iz logora u Mlaki i vratila se u Miloševo Brdo.

– Majka je, ni sama ne znam kako, došla u Sisak, i ušla u logor za djecu. Nije me prepoznala. Tumarala je beznadežno, pa krenula kući. Muškarac koji ju je doveo, ubjeđivao je da ponovo potraži. Govorio je, snašo, možda ih nisi vidjela. Nema ih, rekla je. Ipak, vratila se i glasno zvala mene i Trivuna – priča baka Desa.

Potrčala je, kaže, majci i uhvatila je za koljena, ona ju je pitala: ko si ti, dijete?

– Toliko sam bila slaba i mršava, da me nije prepoznala. Zaplakala sam. Govorila sam, mama, ja sam tvoja Desa. Ona je onda pitala, gdje je Trivun. Rekla sam da su ga odnijele neke dvije žene i da ne znam gdje je – prepričava Desa susret sa majkom u logoru.

Odatle su se Desa i njena majka, skrivajući se od ustaša i Nijemaca, pješice vratile kući, u Miloševo Brdo.

I od tada Desa traga za svojim malenim bratom, koji danas, ako je živ, ima 82 godine.

-Sve mi govori, imam neko predosjećanje, da je Trivun u Beogradu. Ali, kako se on sada zove i zna li išta o svom porijeklu? Zna li da ima sestru koja ga traži? Možda ima porodicu, potomke. Svaka informacija o njemu, za mene je život, najveći dar kojeg je teško i zamisliti – zavapila je Desa.

U potrazi za bratom, baki Desi pomaže njena snaha Snježane Bijelić. Vjeruje da će joj pomoći i novinari, aktivisti Crvenog krsta, korisnici društvenih mreža… Uvjerena je da je pred njom samo još jedan korak, koji je dijeli od brata Trivuna. Jer, dobro uvijek pobjeđuje.

Povratak u zavičaj

Desa se 1956. godine godine udala u Sjeverovce kod Kozarske Dubice. Odatle je, zajedno sa suprugom Vasom, otišla u Pančevo. Tamo je živjela 15 godina i rodila sina Željka i kćerku Mirjanu. Pred poslednji rat vratili su se u Potkozarje. Vaso je radio u Gradiški, a Desa u Gornjim Podgradcima. Obnovili su kuću u Sjevrovcima, gdje Desa sada živi sama, jer je Vaso umro prije nekoliko godina. 

Tražili Trivuna, pronašli Slobodana

Desin stariji brat Veljko Savić imao je devet godina kad je zatočen u logorima u Staroj Gradiški, Mlaki i Jasenovcu.

On je dobro zapamtio kako su Desa i  Trivun odvojeni od majke i odvedeni u Sisak i kako se Trivunu izgubio trag.

Nakon oslobođenja, poslije Drugog svjetskog rata, dao se u potragu za bratom Trivunom.

– U tom traganju za Trivunom, Veljko je u Petrinji pronašao Slobodana Subotića, našeg brata od ujaka. Njega je iz logora od sigurne smrti spasila hrvatska porodica Judaš – priča baka Desa.

Slobodana su u toj porodici, kaže, gledali kao svoje dijete, on je tu odrastao i školovao se pod imenom Božo Judaš. I danas se tako zove. Živi u Petrinji. Penzionisani je profesor geografije. Zna svoje porijeklo.

– Kasnih sedamdesetih godina njemu je u Bosanskoj Gradiški tadašnji predsjednik Opštine Stevo Mirjanić uručio rodni list sa imenom, Slobodan Subotić koje su mu po rođenju dali njegovi roditelji – kaže baka Desa.

Srpskainfo