34.8 C
Prijedor
Nedjelja, 25 Jula, 2021

Našli ga na dnu rijeke: Heroji iz Prijedora ispričali detalje spasavanja maloljetnika

0
mjesto gdje se odigrala drama spasavanja

Prijedorski heroji Ami Dizdarević i Hari Avdagić u utorak su spasli život maloljetniku, kojeg su u zadnji tren izvukli sa dna rijeke Sane.

Mladić, koji je u teškom stanju prevezen u Univerzitetski klinički centar Republike Srpske, više nije životno ugrožen i njegovo zdravstveno stanje je stabilno.

Kako nezvanično saznajemo, maloljetnik je u utorak s društvom bio na obali rijeke Sane, gdje su se kupali.

– On je u jednom trenutku skočio u rijeku i počeo da se guši. Nije dobar plivač i nikako nije uspijevao da se izvuče iz rijeke. Prijatelji su mu pokušavali pomoći, ali nisu mogli. Nakon toga jedan od njih je trčao obalom i zvao ljude da im pomognu – kaže izvor Srpskainfo.

Na sreću, naišli su na dva čovjeka koji su bili na čamcu i koja su mladića izvukli iz rijeke i reanimirali ga.

Nažalost, maloljetnik je dugo vremena bio bez vazduha, zbog čega je zadržan u bolnici na liječenju.

Vožnja čamcem

Hari Avdagić je za Srpskainfo ispričao kako je teklo spasavanje ovog mladića.

dva heroja, Hari i Ami

On nam je rekao da se s drugom Amijem Dizdarevićem u utorak i njihovim suprugama vozili čamcem po rijeci Sani.

– Bilo je vruće, pa smo odlučili da se rashladimo na rijeci. Dok smo se vozili čamcem, vidio sam nekog mladića kako trči kraj obale i viče da mu je drug skočio u rijeku i da nije izronio. Molio nas je da im pomognemo. Ami je odmah ustao i pitao mladića gdje se to desilo – ispričao je Avdagić.

Kaže da je taj momak pokazao mjesto gdje se su se kupali i gdje je njegov drug uskočio u rijeku.

Hari Avdagić

– Ami je iste sekunde uskočio u rijeku i krenuo da ga traži. Ja sam ostao u čamcu i gledao gdje će izroniti, da odmah i ja uskočim u rijeku i da im pomognem. Naše supruge su uzele telefone i pozvale policiju i Hitnu pomoć. U jednom momentu, na dva i po metra dubine, Ami je ugledao nepomično tijelo mladića. Povukao ga je prema površini i kada je izronio povikao: „Imam ga“ – prepričava Avdagić.

Reanimacija

Dodaje da je odmah i on u skočio u vodu kako bi im pomogao.

– Doplivao sam do Amija i pomogao mu da izvučemo mladića na obalu. Momak je baš krupan, jedva smo ga dovukli do obale i odmah pristupili reanimaciji. Pomogle su nam i naše supruge. Bio je u besvjesnom stanju i nije imao puls. Vidjelo se da je dugo bio bez vazduha, jer je su mu usne i lice poplavili – kaže Avgadić.

Borba da ožive mladića trajala je oko deset minuta. U tom periodu više puta su mu pokušali napipati puls, ali bez rezultata.

– U jednom trenutku je počeo da diše, iz usta izbacio pjenu i zatim otvorio oči. I mi smo u tom trenutku odahnuli, a baš u to vrijeme stigli su Hitna pomoć i policija – priča Avdagić za Srpskainfo.

Ističe kako se nada da će se mladić oporaviti, ali i da je kontaktirao UKC Republike Srpske da vidi u kakvom je stanju.

– On je mlad i jak momak, čuo sam da je sportista i mislim da će izboriti i izvući bez posljedica – poručuje Hari.

Vruć skočio u vodu

Navodi da je taj momak s drugovima bio na obali rijeke i da su igrali fudbal, a u utorak su bile i velike vrućine.

– On je tako vruć uskočio u rijeku, što je bilo zamalo kobno za njega. Doktor mi je rekao da se on nije utapao, odnosno nije imao vode u plućima. Taj momak je doživio nešto kao infarkt pluća, vjerovatno zato što je vruć uskočio u hladnu rijeku – pojašnjava sagovornik Srpskainfo.

Ovaj hrabri Prijedorčanin ističe i da je prije par dana spasao ženu koja je sa tri djevojčice bila u čamcu.

Hari Avdagić u čamcu

– One su upale u neki brzak i nisu imale snage da se izvuku. Ja sam naišao baš u tom trenutku, zakačio ih za svoj čamac i odvukao do obale – skromno priča Avdagić.

Poručio je kupačima da budu oprezni u rijekama i da Sana zna biti veoma opasna, pogotovo za neiskusne plivače.

Prijedorčanin koji čitav život čisti korito rijeke Sane

0

Poznati Prijedorski maratonac, sa Skele, Sandro Selman (66) svakodnevno je u čamcu kojim krstari Sanom uzduž i poprijeko u potrazi za onim što Prijedorčani bacaju u Krajišku ljepoticu. Nađe se tu svega i svačega, pa Sandro nerijetko u svoj čamac natrpa stare gume, željezo, drva, plastiku…

– Samo pretprošle godine sam iz Sane izvadio oko 600 kilograma željeza – kaže Sandro.

Sandro Selman nakupio pun čamac guma i otpada foto: Darko Vujasinović

Dosta toga proda na otpadu a poneku sitnicu i zadrži. Danas je možda imao malo više sreće jer je u Sani našao ni manje ni više nego kandilo.

– Za ovo svog života svašta sam nalazio a evo danas nađoh i kandilo. Jedan drugar mi reče da ga probam ispolirati sodom bikarbonom jer postoji mogućnost da je od srebra. Skoro sam našao i novčanik pun pijeska ali i dokumenata, svega ima samo nema para – priča Sandro uz šeretski osmjeh.

Međutim, Prijedorčani u Sanu ne bacaju samo ono što zovemo sekundarne sirovine već nažalost i ubojita sredstva. To im je valjda najjednostavniji način da se riješe, oružja i eksplozivnih sredstava iz proteklog rata, ne razmišljajući da to može biti po nekog veoma kobno.

Sandro je u Sani pronašao minobacačku granatu foto: Darko Vujasinović

Tako je Sandro danas u koritu Sane pronašao i minobacačku granatu. Imao je sreće, nije se aktivirala a sa svim je upoznao i policiju koja je mjesto propisno obilježila i o svemu obavijestila civilnu zaštitu koja će za ovaj posao deaktiviranja granate angažovati deminerski tim RUCZ RS.

Selman odavno ne trči svoje maratone ali ne miruje. Dok prikuplja sekundarne sirovine on i pliva. Za neke možda neobičnim stilo, jer konopcem zaveže čamac oko struka i vuče ga preko Sane. Kaže da su to dobre pripreme za novi plivački maraton na koji se misli prijaviti a održaće se ove godine u Hrvatskoj.

Za kraj ove naše priče imao je poruku za sve pogotovo mlade Prijedorčane.

“Ako ne želite da pomognete “Čuvarima Sane” i da s njima čistite našu ljepoticu bar ne bacajte smeće u nju!

izvor: infoprijedor.ba

SANJA LUKIĆ RADI U LONDONU A DUŠU HRANI U PETROVOM GAJU

0

Sanja Lukić živi i radi u Londonu. U Petrov Gaj doleti da nahrani dušu. Kaže da je život šahovska tabla, na kojoj smo mi pioni, a volјom Božijom prelazimo te kockice. Piše pjesme, priprema doktorat i rado se sjeća saradnje sa „Kozarskim vjesnikom“ u mladosti. Najveća nagrada bio joj je tekst na prvoj strani. I danas pamti svoju prvu reportažu o baki Stoji, koja je u izbjeglištvu pravila „prelijepi mirišlјavi pekmez“. Ponekad napravi priču ili intervju sa poznatim Prijedorčanima i to objavi u britanskom časopisu. Član je Udruženja književnika RS i Svjetske asocijacije književnika.

Sanja je rođena kao prvo od četvoro djece Milojice i Branke, u kući „na kraju sela“ u Petrovom Gaju. Okružena hrastovima starim preko dvije stotine godina. I škola je bila na kraju sela, na onoj drugoj strani. Tu je završila četiri razreda osnovne škole. I išla sa svog „kraja puta“, na „kraj puta“ škole, udalјene dva kilometra. Torba teška za nejaka leđa, put dugačak kao „vječnost crna“, a najduži zimi, kad prtine nema.

” Primjetila sam da škola nema biblioteku i zavidjela sam djeci u čijoj školi je bila. Nisam volјela lutke i slične igračke, skuplјala sam knjige. Otac mi je iz Zagreba donosio bajke. Braća Grim su mi tako bili prva moja biblioteka“, opisuje Sanja početke svog „književnog rada“.

Jedna lјubav bila joj je knjiga, druga lјekovito bilјe. Kaže da je imala urođeni instinkt za liderstvo i da je, preuzimajući odgovornost kao najstarije dijete, skuplјala lјekovito bilјe za zdravlјe porodice. Imala je i svoju malu „laboratoriju“ u kojoj je ubrano bilјe pripremala za upotrebu.

Preostala četiri razreda osnovne škole završila je u Kozarcu. Oduševila se velikom bibliotekom. Kući je nosila „naramak“ knjiga. Jednog dana odnijela je i „Proces“ Franca Kafke. Rekli su joj da tu knjigu vrati jer nije za njen uzrast. Srednja škola protekla je u ratu, koji je svim tim mladim lјudima oduzeo djetinjstvo i bezbrižnost. I natjerao ih da brže odrastu i budu zreliji od samih sebe. Osim ratnog vremena, Sanja srednju školu pamti i po dugom pješačenju. Od njene kuće do Prijedora je petnaestak kilometara u jednom pravcu. Taj put do škole i nazad često je pješke prelazila. Noge se „otabaju“, ali drugog rješenja nije bilo.

Razmišlјala je Sanja šta da upiše nakon srednje škole. Volјela je autoritet, ali i slobodu. U mislima su tako bile sabrane dvije želјe i dva različita pravca – vojna akademija i pravo. U to vrijeme djevojke nisu mogle upisati vojnu akademiju, u Banjaluci je upisala pravo. Vidjela je, kaže, sebe u pravu, u sudnici, u slobodi istraživanja i prikuplјanja dokaza, jer „šta je drugo pripremanje procesa, nego istraživanje“.

TRŽIŠTE RADA GDJE JE NEBO GRANICA

” Život je ipak malko drugačije posložio one kocke na njenoj šahovskoj tabli. „Kad Bog složi kocke, prepreke ne postoje. Uvijek putujem s Bogom. Smatram da hodajući bez Hrista po ovoj utvari što svijet se zove, čovjek ne zna kuda ide“, kaže Sanja. Slažući njene sudbonosne kockice, Bog, život ili neko treći, nakon završenog pravnog fakulteta, Sanju je iz Petrovog Gaja preselio u London. Engleska joj se dopala i „tražila“ je sebe. „Kad sam došla u London vidjela sam da je tu veliko tržište rada i da je nebo granica. Pravo iz Banjaluke nisam mogla da koristim u Londonu, razlike su velike, ali mogla sam da se usmjerim u nekom drugom pravcu“, pripovjeda Sanja prve susrete sa velikim Londonom. Usmjerila se u više pravaca, promijenila dvadesetak poslova, dok nije „dokačila“ ono što joj odgovara. Odabrala je da radi ono što ima veze sa njenom lјubavi iz djetinjstva prema lјekovitom bilјu i liječenju.

Nakon četiri godine britanske akademije, i danas radi kao menadžer u zdravstvenom sistemu Velike Britanije. U britanskom „menadžerisanju“, to podrazumijeva i određeni rad sa pacijentima. U međuvremenu je magistrirala na temu „Socijalno i radno prevaspitavanje malolјetnih delinkvenata u Engleskoj“. Rad sa malolјetnim delinkventima drugi je njen posao u Londonu. Istraživanje u toj oblasti radila je deset godina, i na istu temu priprema odbranu doktorata. Kaže da su Englezi u toj oblasti mudriji od nas i da malolјetne delinkvente u procesu resocijalizacije zovu klijenti i njihov identitet ne iznose u javnost ni u tračevima. „Svako ozbilјno političko društvo posvetiće pažnju mladima. Samo zdrav korijen daje zdrave plodove“, kategorična je Sanja.

Sanja sa bivšim britanskim ministrom lokalne samouprave

KAD BAGREM DOGODINE ZAMIRIŠE…

Rođena je na isti dan kada i Miloš Crnjanski. Veliki književnik napisao je i „Roman o Londonu“. U romanu i londonska stanica West Ham. Pročitala ga je tri puta. Nešto ju je vuklo da mu se vraća. Vidjela je sebe u romanu i roman u sebi. Godinama kasnije, Sanju iz Petrovog Gaja, vožnja ulicama Londona donijela je do stanice iz knjige. Zaigralo je srce u grudima, a njoj se, dok je gledala poznata slova, učinilo kako potpuno razumije onu potrebu da roman tri puta pročita, prije svih planova i puteva za London. Napisao je Crnjanski i pjesmu „Priča“. Zadnji stih počinje riječima „Kad bagrem dogodine zamiriše, ko zna gdje ću biti… Kada s prolјeća u rodni Gaj dođe, i kada je kao đerdani nanizani oko njene duše, dočeka rascvjetali bagrem duž puteva znanih, Sanja se svaki put iznova u pjesnika rađa i riječi se same u stihove nižu. Miris tog bagrema još dugo je u Londonu prati i istovremeno joj bude i gospodar i sluga.

NE STIDI SE KONJA

Sanja kaže da joj je znanje stečeno odrastanjem na selu pomoglo da se lakše snađe u životu i da se manje plaši izazova. Ne stidi se reći da je odrasla uz konje, sa kojima je, uz oca i drva na kolima, provela mnogo djetetovih dana. Učila je tako da se od rada živi i takav „razglas“ godinama je po Londonu nosi i čini uspješnom. U tom tamo Londonu ima trinaest miliona stanovnika (kao dvije Srbije) i 113 nacija. Kaže da svoj identitet nosi sa sobom i da je imala sreću što je otišla tamo gdje je to moguće i gdje poštuju vjeru. Nostalgija joj nije problem. Ima Sanja „bokser“ i za takvu borbu. „Ništa nije toliko skupo da bi čovjek nahranio emocije“, kaže Sanja. Da duša ne bi ostala gladna, poneki vikend preleti avionom 1.200 kilometara, pa još koju desetinu kilometara taksijem iz Zagreba i eto rodne kuće na kraju sela, u rodnome Gaju.

PJESNIK PO ROĐENJU

U duši, u samoj sebi, u sebi sa sobom, Sanja je poeta. U osnovnoj školi pisala je u literarnoj sekciji i kući nosila onaj „naramak knjiga“. Na pitanje kako i kada piše pjesme odgovara:

„To su oni sati i minuti kada sama pjesma pronađe mene. I ja kao njena sluga stavim je na papir. Ponekad je to bitka energije riječi i osjećanja, ali pjesma ne izlazi, a grudi kao da se kidaju“. Objavila je četiri knjige poezije.

Autor ove priče o Sanji Lukić dao je sebi i tu komociju da se sa nekoliko rečenica „recenzijski“ osvrne na njenu poeziju.
Sudeći po njenim stihovima, Sanja je rođena davno prije sebe i svojih pjesama. Začeta je tamo negdje gdje se i spajaju i razdvajaju meridijani čovjekovih nemira, divlјih zagrlјaja i pitomih strasti. Stiče se utisak da je pjesma u njoj rođena davno prije nje. I da je ona rođena u pjesmama predaka, a pjesma i predaka i potomaka rođena u njoj. I bez obzira na puteve i one kockice na životnoj tabli, odmicanja ili primicanja, istosmjerna kretanja ili mimoilaženja, Sanja i pjesma i pjesma i Sanja, uvijek će se sresti. Ona i njene pjesme rođene su u zmajevom gnijezdu nebeskog nemira, prosute između tužne prolaznosti i moćne vječnosti.

izvor: Kozarski

Biljana Marin – jedina žena komandir (VIDEO)

0

Јedno vrijeme boravili su u Derventi, a potom novi dom sagradili u Kozarskoj Dubici.

Biljana je završila Visoku školu Ministarstva unutrašnjih poslova u Banjaluci, nakon čega je do 2017. godine radila kao policijski inspektor u Kozarskoj Dubici.

– Za to zanimanje sam se prvenstveno odlučila zbog toga što smatram da je to jedan human posao kroz koji ste u prilici da pomognete ljudima da savladaju neke svoje teške trenutke i da iznađete neko rješenje za njihove probleme – rekla je Biljana.

Biljana je 2017. godine prešla u Policijsku stanicu u Kostajnici gdje je tri godine radila kao inspektor, a već godinu dana je na poziciji komandira.

Јedina je žena na poslovima rukovodioca u Policijskoj upravi Prijedor.

U Kostajnici je zasnovala porodicu i majka je dvoje djece. Ipak, ističe da bez pomoći kolega i porodice ne bi sve mogla uspješno da obavlja.

– Iskreno, sve je teško uskladiti i izorganizovati. Uz pomoć kolega i porodice to je jedini mogući način. Bez te pomoći stvarno ne bi bilo moguće. Inače, policijski posao je naporan bez obzira na kojoj ste funkciji i koje poslove obavljate.Od policajca, inspektora do rukovodioca – izjavila je Biljana.

Iako je riječ o poslu bez radnog vremena Biljana naglašava da se posao, prije svega, mora voljeti da biste ga obavljali s voljom i uspješno.

Kad bi ponovo bila u prilici da se opredijeli za ovo zanimanje, odlučna je, opet bi izabrala isto.

OPŠIRNIЈE U VIDEO PRILOGU:

izvor: RTRS

PETAR KOMOSAR: ŽIVOT JE NAJBOLJI UČITELJ

0

Petar Komosar, pedagog u penziji, u krugu porodice i prijatelja poznat je kao svestran čovjek. Čega se dohvatio, nije mu se otelo. Bilo da je riječ o pletenјu, rezbarenјu, slikanјu ili izradi namještaja. Da se izvješti u mnogim majstorlucima, natjerao ga je, kaže, život.

Petar smatra da je njegov talenat potekao iz porodice. Svi su bili vrsne zanatlije: kako djed, tako otac i stric. Bio je najsitniji i najbolešlјiviji od osmoro djece, pa su ga, umjesto u stolare, poslali u školu. Po završetku četvrtog razreda osnovne škole, napustio je ušuškano seosko domaćinstvo u Radomirovcu i otišao u grad na dalјe školovanje.

“Kada sam došao u taj nepoznati svijet, morao sam da se snalazim i obavlјam poslove u kojima nisam bio vješt. Ako pocijepam odjeću, sam sam je krpio i prišivao dugmad. Čak sam počeo plesti priglavke. Nisam to znao najbolјe, pa mi je gazdarica pomagala. Sve što je trebalo uraditi, najprije sam pokušavao sam, pa tek onda tražio pomoć”, kaže za “Kozarski vjesnik” Komosar.

Ženski posao bilo je šivanje. Međutim, Petar je pomagao majci i sestrama kod tkanja i predenja.

“Nisam preo, ali jesam nabijao konoplјe, umakao ih u potoku, odvajao, pravio vlakna. Sa mamom sam naučio da snujem. Snovača se zvala vrteška, to su u stvari bila ukrštena četiri drveta. Sačuvao sam majčin tkalački stan, ali nemam prostora za njega u kući, pa ga samo čuvam nemontiranog. Imao sam svega sedam godina kada sam pomagao majci u tim poslovima”, ističe Petar.

Ne krije da mu je djed bio velika inspiracija. Zbog njega je i zavolio rad s drvetom. Najviše figura izrezbario je tokom rata: bilo je tu gusala, tamburica, ali i ženskih oblika. Stvaranje nečeg lijepog u tom teškom vremenu, za njega je bilo utješno.

“Na ratištu sam napravio tri figure za nas trojicu boraca u srpskoj vojsci: ja Srbin, jedan Hrvat i jedan Musliman. Izrezbario sam u drvetu figure koje smo nazvali ‘Ribarica’, ‘Vodarica’ i ‘Pralјa’.  Nјima sam dao po jednu figuru, a za sebe zadržao ‘Ribaricu’ i još uvijek je imam”, kaže Petar.

Povodom sinove ženidbe, izradio je svatovsku plosku od javora i trešnje. Po sjećanju, onako kako je to nekad davno radio njegov djeda. Ponosno ističe da je sve uspijevao napraviti priručnim alatom. Većinu namještaja u kući je sam napravio. Kao i lјulјaške za unučad. Uglavnom je koristio reciklirani materijal.

“Počeo sam izrađivati ono što mi je trebalo za kuću. Prvo sam radio ogradu. Da vam kažem nešto na što sam veoma ponosan. Ništa nisam radio mašinom. Koristio sam priručni alat: teslu, sjekiricu, bradvu, turpije, burgije”, priča on.

Zidovi Petrove kuće ukrašeni su brojnim slikama. Većina ih čuva sjećanja na prizore iz rodnog sela i djetinjstva. Prvu sliku je uradio kad je završio učitelјsku školu.

“Bio je to portret mog djeda. On je meni bio inspiracija za sve. Čuvao sam sjećanje na njega. Šta je on mogao i radio, moram i ja i gotovo! U početku sam koristio tempere, ali sam ih pobolјšavao bjelancem iz jajeta. Dosta slika sam uradio ulјem na platnu. Koristim ja svašta, u novije vrijeme najčešće radim na tvrdom kartonu, ne isplati mi se uzimati skuplјi materijal, jer sve radim za svoju dušu”, ističe naš sagovornik.

Kao penzioner najviše uživa u ulozi djeda i voli da provodi vrijeme sa četvoro unučadi: Natašom, Jovanom, Milanom i Đorđem. Najstarija Nataša ne krije da je veoma vezana za Petra.

“Djeda je potekao iz porodice zanatlija i polјoprivrednika, a on je poseban. Bavio se prosvjetom i u tome je najbolјi”, ponosno će Nataša. 

Iako je završio učitelјsku školu, Petar je pobjegao od tog poziva i otišao u pedagoge jer je, kaže, shvatio da ne zna pjevati. Većina njegove unučadi danas ide u muzičku školu, a koliko su naslijedili djedovih talenata, pokazaće vrijeme.

izvor: Kozarski

Prijedor
scattered clouds
34.8 ° C
34.8 °
34.8 °
18 %
5.8kmh
25 %
ned
37 °
pon
33 °
uto
36 °
sri
39 °
čet
35 °