LJUBAV I NAKON 64 GODINE BRAKA (video)

0

Osamdesetdevetogodišnji Draško Zdjelar i njegova osam godina mlađa supruga Lazarka i danas se dobro sjećaju dana kada su se upoznali i zavoljeli. Bilo je to prije 64 godine, na zboru na Pašincu. Kako kažu, ljubav je planula i nisu mnogo razmišljali. Odlučili su da se vjenčaju i zasnuju porodicu.

Zajedno su prošli, kako lijepe, tako i veoma teške trenutke. Nije bilo lako, ali nisu odustajali. Vjetar u leđa bili su im ljubav, tolerancija i razumjevanje, a upravo to je ono što je neophodno za srećan i skladan brak. Materijalno bogatstvo nikada im nije bilo prioritet, već ono duhovno. A, smatraju se bogatima, jer imaju djecu, unučad i praunučad.

“Sada imamo ono što sam najviše želio, četvoro praunučadi peto na putu i sva su mi djeca dobra, stalno nas posjećuju”,  navodi Draško Zdjelar.

Mladima, koji se u današnje vrijeme sve teže odlučuju za brak poručuju da njeguju ljubav, budu strpljivi, razumni i tolerantni.

Više u video prilogu RTV Prijedor

izvor: Kozarski

Boško iz Gradine korača stopama Vladimira Nazora (FOTO)

0

Kada je Boško Vajagić (86) iz Gradine kod Velike Kladuše, prije trideset godina, s brojnom porodicom napustio rodnu kuću, svoje selo i krenuo u izbjeglištvo, ponio je tri vreće knjiga. Po tom gestu, u izbjegličkoj koloni, razlikovao se o svojih komšija, seljaka i poljoprivrednika.

Boškovi ukućani, u tim dramatičnim trenucima, predlagali su da ponese plug, poljoprivredne alatke, kantu masti, buriće pasulja, povrća i druge robe, prijeko potrebne za život u neizvjesnosti, a da ne nosi knjige.

Međutim, ovaj bivši službenik opštinskog Sekretarijata za narodnu odbranu u Velikoj Kladuši, a uz to uzoran poljoprivrednik, koji je orao i obrađivao zemlju kao i njegov otac Rade, nije imao dilema.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

Komplete Knjiga Branka Ćopića, Tina Ujevića, Petra Kočića a posebno bogato ilustrovane monografije o Titu, o njegovom životu i smrti, Vajagić je sačuvao. Na počasnom mjestu u vitrini je knjiga “Bilo je časno živjeti s Titom”.

Sada Boško Vajagić živi u Gornjim Garevcima kod Prijedora, gdje lekcijama iz istorije i nedavne prošlosti, iz knjiga, uredno složenih u vitrini, najčešće podučava praunuka Radu i praunuku Anđelu.

– Gdje god sam bio u izbjeglištvu, Obljaju, Glini, Dvoru, Kozarcu, Trnopolju, vodio stoku, konje, krave, svinje, vozio tovare kućnih stvari, za knjige sam u traktorskoj prikolici, uvijek nalazio mjesta. Neki su me upozoravali, preporučivali da vreće sa knjigama ostavim bilo gdje, jer u tome nisu prepoznali naročit smisao. Upoređivali su me sa Vladimirom Nazorom koji je u Drugom svjetskom ratu vodio kravu i nosio knjige, ali me nisu pokolebali – ispričao je Vajagić za Srpskainfo.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

Knjige su, veli, nezamjenljivo svjedočanstvo o ljudima i vremenima.

– Nekolicinu knjiga sam izgubio putem, u bježaniji, pale su sa prikolice. Ipak, glavninu knjiga sam, svuda, kroz ratnu oluju pronio i donio u novu sredinu. Nekada sam ih kupovao na kredit, čitao i dičio se, zato ih nisam mogao ostaviti, da propadnu, da ih loši đaci istorije spale ili bace u smeće – podsjeća Boško Vajagić, čiji su preci bili čuveni solunski borci i srpski dobrovoljci koji su napustili Ameriku da bi se borili za svoj, srpski narod i svoju zemlju.

I o braći Vajagićima, pisale su mnoge knjige.

– Zavjetovao sam se Titu i Jugoslaviji, da će je ćuvati, bar u sjećanjima, jer za to imam razlog. Pamtim je po dobroti. Zaposlio sam se bez molbe i zahtjeva, bez mita i rođačkih veza, na riječ, jer je bilo mjesta za mlade i školovane, u to vrijeme. Sada se od biroa ne može dalje. Ne pomaže ni fakultet, za zaposlenje – upoređuje Vajagić davnašnje i sadašnje vrijeme. 

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

On smatra da je, u svakom pogledu, svakog dana sve gore. 

– Tješim se samo čitajući ove knjige jer me to, na časak, odvede, bar mislima, u neko ljepše i sretnije vrijeme, kada nije bilo ovoliko mržnje među ljudima. Kada prelistam knjige o Titu, samo uzdahnem, pa idem dalje. Žalostan sam što se to više ne može vratiti, ne zbog mene, nego zbog mojih potomaka, moga unuka Boška i praunuka Rade – iznosi snažne emocije, starina bistrog razuma i snažnog, nostaglučnog naboja.

– Da je Tito živ, ne bi ovako bilo, kao da su se sastali vanzemaljci pa po vazda komentarišu a nikakvog rješenja ne nude niti za dobrim, za svoj narod i sve ljude, tragaju. Meni to izgleda, kao da luk tucaju u ledenoj vodi. Takve postupke i naše političke predstavnike, čiju rabotu upoređujem sa ovim lukom, niko ne može razumjeti niti shvatiti o čemu govore i za šta se zalažu – smatra Boško Vajagić dodavši da „svakome gaće na krivo stoje kome ih je neuk i nesposoban krojio i šio“.

izvor: Srpskainfo

35 GODINA RUČNO IZRAĐUJE NARODNJE NOŠNJE (VIDEO)

0

Narodna nošnja oduvijek je bila simbol tradicije i običaja. Nekada je bila svakodnevni odjevni predmet, a danas je možemo vidjeti uglavnom u kulturno-umjetničkim društvima.  Sve je manje i onih koji ručno izrađuju narodne nošnje. Jedna od njih je Zora Dronjić iz Omarske, koja na ovaj način želi da sačuva našu tradiciju i običaje.

Šumadijska, Grmečka, Pirotska, Obudovačka samo su neke od nošnji koje šije krojačica Zora. Krojačkim zanatom bavi se više od 35 godina. Nije jednostavno, priznaje, sašiti narodnu nošnju, jer je na njoj mnogo detalja, koji traže preciznost. Ipak, stručna je u tome, što se i vidi po njenim radovima.

Drago joj je što su etno-motivi u posljednje vrijeme ponovo u modi. “Uvijek su se tražile nošnje, recimo djeci za krštenje, zatim hoće ljudi lijepu košulju za slavu. Kada su kulturno-umjetnička društva zaživjela, ja sam se pridružila našem u Omarskoj, tu sam kostimograf već godinama. Uglavnom, uvijek neko nešto traži, tako da u posljednje vrijeme i ne mogu da stignem, koliko nošnji imam da sašijem”, kaže Zora.

Ni ostajanje u radnji 12 časova dnevno ne pada joj teško, jer sve ovo radi sa puno ljubavi. “Svaki je detalj priča za sebe. Dodaju se ručno vezene trakice, teško jeste, ali fino je to, polako, svaki se detalj mora prvo na papir prenijeti, pa se to prenese na materijal i odradi se, možda je teško, ali je jako zanimljivo”, priča nam ona.

Prije nekoliko godina u svojoj radnji imala je i organizovane kurseve šivenja i tkanja. Međutim, pojavom pandemije morala je da prekine sa tim. Voljela bi da su mlađe generacije više zainteresovane, kada je riječ o krojačkom zanatu.

“Bilo bi lijepo kad bi se djevojke više interesovale za ovaj zanat. Ne može to čovjeku da dosadi. Uvijek imaš neki motiv, da sebi nešto popraviš, navezeš, sašiješ i to je nešto što je stvarno potrebno”, kaže Zora.

Sve djevojke koje žele da nauče vještine krojačkog zanata mogu da pokucaju na vrata njene radnje. Sve ono što ona zna, spremna je da prenese i na mlađe generacije, kako bi se sačuvala naša tradicija i običaji.

izvor: Kozarski

Djevojčica si, a boriš se s razočarenjem u nalaze koji su uredni

0

„Ja sam oduvijek htjela odraditi razgovor s nekim o temi hronične boli kod mladih ljudi, jer sam imala tako zapanjujuća iskustva ovdje i nikad nisam čula da neko ima takav problem prije nego što sam ga i sama doživjela. Nisam znala ni kako se boriti s tim ni kako se boriti s razočarenjima u nalaze koji su uredni. Moliš se bogu da bude nešto na nalazu samo da se konačno otkrije uzrok“, govori Marija.

Osim s boli koja ne prolazi, morala se suočiti s reakcijama okoline koje su se kretale od bespomoćnosti najbližih, preko nevjerice vršnjaka do nerazumijevanja struke.

„Roditelji ne znaju kako da pomognu djetetu koje ima problema s nečim što je nepoznato i onda oni grade svoje odbrambene mehanizme kako da se nose s tim, pa može doći do konflikta. Okruženje u srednjoj školi nije bilo blagonaklono. Ne bih rekla da sam bila žrtva psihičkog nasilja, ali sam defintivno osjećala izolaciju zbog toga što mi niko nije vjerovao. Mislili su da izbjegavam kontrolni, a ja, na primjer, toga dana radim magnetnu rezonancu. Ljekari su govorili premlada sam da bih imala tu dijagnozu, to je psihosomatski pa to moram riješiti sama, ideš studirati na moru pa će to biti u redu. Evo jedan primjer. Nakon mjesec dana glavobolje, još nisam bila radila magnet, sjedim i plačem u ordinaciji, ne znam šta se dešava, a doktor kaže: šta ti misliš, da ćeš umrijeti od toga? Od psihologa takođe nisam dobila adekvatnu pomoć nego klasično psihološko savjetovanje i KBT nisu bili usmjereni na specifičan slučaj. Meni je najviše pomogao razgvor sa psihijatricom Jadrankom Stanković /iz bolnice ’Dr Mladen Stojanović’ Prijedor/. Ona mi je bila otkrovenje jer je saslušala, jer se vidjelo da je zainteresovana, da želi da pomogne. Sama ta činjenica da se neko zanima, da je spreman da pomogne, da te podržava i da ti vjeruje može da smanji intenzitet boli, kao placebo“, kaže Marija.

Marija Tankosić, studentkinja psihologije

Marija je u Prijedoru završila Osnovnu školu „Desanka Maksimović“, opšti smjer Gimnazije „Sveti Sava“ i nižu muzičku školu u Muzičkoj školi „Savo Balaban“, odsjek klavir, a pohađala je godinama školu slikarstva kod Zorana Radonjića. U Sloveniji je prošle godine završila prvi ciklus studija biopsihologije i upisala master psihologije na Fakultetu za matematiku, prirodne nauke i infomracione tehnologije /FAMNIT/ Univerziteta na Primorskom u Kopru.

„Voljela bih da moja specijalizacija ide smjeru psihološke ili psihoterapuetske pomoći osobama koje žive s hroničnom boli, pogotovo adolescentima jer je to najburniji period i jer im se, za razliku od starijih, manje vjeruje. Sad na prvoj godini mastera radila sam s koleginicom kvalitativno istraživanje o ljudima koji žive s ovom dijagnozom i o tome kako se s njom suočavaju. Vjerujte, vrlo brzo i lako smo našle četiri ispitanika, a vrlo rijetko se – i u struci – nailazi na pristup da je validno to što osjećaš i da je moguće da se to dešava. Nikad neću razumjeti zašto neko u svojoj glavi odluči da neće vjerovati da neko ima problem samo zato što je teško povjeravti u iskustvo koje i sam nema“, navela je Marija.

Ona smatra da i u medijima i u javnom prostoru uopšte i u obrazovnom sistemu nedostaje predstavljanje problema hronične boli, ali i generalno mentalnog zdravlja, kao i da plakate političara treba da zamijene plakati s kontaktima kome se obratiti za pomoć u raznim situacijama – od prevencije suicida do zaštite od nasilja.

„Učili smo u školi koliko članaka ima člankovita glista, a nismo učeni da razvijamo empatiju. Ni ideja o mentalnom zdravlju jednako važnom kao fizičkom još nije zaživjela, posebno starije generacije tu ideju ne prihvataju. Isuviše često se čuju komentari nije ti ništa, idi radi nešto, trgni se, sve će biti u redu. Ljudi još uvijek to ne shvataju dovoljno ozbiljno, mada ima pomaka i napretka. Bitno je da se i u osnovnim i u srednjim školama mnogo više govori o temama mentalnog zdravlja, da se uče tehnike kako se nositi sa svojim problemima, kako biti tu za druge ljude, a ne da te neko osuđuje zašto si se našminkala, a imaš problem“, dodala je Marija.

Njeno iskustvo je da je hronična bol varijabilna, ima uspone i padove, kreće se od dobro se držim do ne mogu izdržati i prate je pitanja zašto od toliko ljudi baš meni da se desi, kako ne može popiti tabletu od koje bol popusti i kako prihvatiti novu sebe kao dovoljno bitnu i vrijednu, samo drugačiju.

„Niko meni nije spominjao proces žalovanja koji se dešava kod ljudi koji žive sa hroničnom boli. Ti gubiš osobu kakva si bila prije. Dalje, socijalno poređenje je neminovnost. Teško je gledati da neko nešto može, a ti ne možeš. Porediš se s ljudima koji su zdravi. Iako sam visoko funkcionalna osoba, opet sam manje funkcionalna u odnosu na druge. Mi se prilagođavamo tijelu i boli, a to može da sputava ljude u običnim, svakodnevnim situacijama. Kažu, ali to je jedan slučaj u milion. Da, ali ja sam taj jedan. Ili kažu, to je tako neznatan procenat u svijetu. Da, ali ja to živim. Kod mene je sto posto“, zaključuje Marija.

Izvor:zamisli.ba

ŽENSKO BLATO U SELU STARIH MOMAKA (video)

0

U prijedorskom selu Božići postoji blato čudne moći. Kako tvrde stari mještani ovo blato kada se nanese na tijelo kod žena izaziva seksualni nagon. Zbog toga je i nazvano “žensko blato”. Žene koje su se uvjerile u djelovanje ovog blata, odavno su na onom svijetu, a danas u selu skoro i da nema žena, opustjelo je, a i ono malo njegovih stanovnika su uglavnom neoženjeni momci. 

Više u video prilogu RTV Prijedor

Prijedor
clear sky
17.8 ° C
17.8 °
17.8 °
90 %
1.1kmh
0 %
ned
33 °
pon
36 °
uto
34 °
sri
36 °
čet
30 °