12 C
Prijedor
Četvrtak, 1 Oktobra, 2020

Banjalučanke iz “Rane jeseni” dan provele na Kozari

0

Penzionisane prosvjetne radnice, članice udruženja “Rana jesen” iz Banjaluke došle su na Kozaru, na jednodnevni izlet. Dan provode u šetnji, vježbama i druženju na čistom vazduhu. Stana Zečević, penzionisana učiteljica koja je radni vijek provela u OŠ “Petar Petrović NJegoš” u Banjaluci, inače član Upravnog odbora Udruženja kaže za naš portal da rana jesen postoji 30 godina.

– Udruženje je osnovala Dara Vuković. Ona sad ima 92 godine, putuje s nama i ona je naša snaga i inspiracija za druženje – priča Stana i dodaje da ovo udruženje ima stotinjak članova.

Među nima najviše dama, a tek dva ili tri penzionisana prosvjetna radnika koji im popravljaju prosjek. Od članarine finansiraju izlete pa i ovaj na Kozari a prije toga su bili u Banji Kulaši.

Ključar iz Prijedora se nada da će mu kćerke nastaviti porodičnu tradiciju

0

Ognjen Babić (47) iz Prijedora ključar je 30 godina, a vještine ovog zanata usavršio je kod svog oca, od kojeg je preuzeo i ključarsku radnju.

Babić za Srpskainfo priča da nije sam birao da bude ključar. Ovaj zanat došao je njemu pred noge.

Budući da je njegov otac 80-ih godina otvorio ključarsku radnju u Prijedoru, Ognjen mu je pomagao još kao osnovac. Kaže da je ovaj zanat ozbiljnije počeo da kuje kao srednjoškolac.

– Upisao sam srednju Elektrotehničku školu i tada sam počeo da radim s ocem u zanatskoj radnji. popravljao sam brave, izrađivao ključeve, brusio i oštrio razne vrsta alata. Samim tim do kraja školovanja sam se opredijelio da moj poziv bude baš taj zanat – navodi on.

Babić kaže da je bilo dana u tinejdžerskim godinama kada mu ovaj posao nije bio omiljen. – U školi je lakše učiti nego kod oca, jer su stroge kontrole i ne smiješ pogriješiti, a otac ima pravo da te kritikuje. Dok mi je otac bio šef eskivirao sam i radio kao konobar na par mjesta, ali vremenom sam shvatio da je on u pravu, jer mora se raditi kako treba ili nikako. A i zavolio sam ovaj posao – priznaje on.

Babić navodi da je prije desetak godina, kada se njegov otac penzionisao, preregistrovao radnju na sebe. Priča da nikada neće zaboraviti kada je otišao u tadašnju opštinu Prijedor da registruje djelatnost.

– Službenik koji radi na prijavama radnji dao mi je spisak da izaberem šifru svoje djelatnosti. Pošto je to bilo obimno zamolio sam ga da ponesem kući spisak. Nakon dva dana vratio sam se sa svojim spiskom, na puna dva velika lista. On se češe po glavi i kaže “ne može to tako”, ali ja kažem da ja to sve radim, da moja djelatnost nije objedinjena pod jednu šifru, pa moram uzeti obradu metala, varenje, popravka kućanskih aparata, gdje je između ostalog i izrada ključeva, popravke vrata i izrada stolarije od željeza – prisjeća se Babić.

Zaključuje da je zanat ključara jako opširan i da se sa službenikom usaglasio da izbaci proizvodnju iz svojih djelatnosti, te da mu je na kraju ostalo 20-ak poslova.

– Oštrimo sve vrste makaza, noževa, žage, stolarske, mesarke, krojačke alate i sve ostalo što reže i siječe. Graviramo sve vrste materijala, CNC, laserske, pantograf mašine, znači sve vrste materijala. Izrađujemo i kopiramo ključeve i ugrađujemo brave i vrata – nabraja Babić.

Dodaje da je ipak najopširnija djelatnost ključara, koja obuhvata sve – od poštanskog sandučeta, sefova, trezorskih ključeva, pa do ključeva za novije generacije automobila.

– Ključevi novijih automobila su smart ili pametni ključevi. Na njima radim male popravke kao što je mehanički kvar, kada se nešto odlemi unutra, kao što je prekidač, ili kada se ošteti kućište, ali i programiramo sve te nove ključeve – priča on.

Ovaj prijedorski ključar ističe da je njegov zanat veoma ozbiljan.

Babić priča da se dešavaju i zanimljive scene, jer ima nekoliko starijih ljudi koji su mu česte mušterije zbog gubljenja ključeva. Međutim, bude i neprijatnih situacija kada njegovu pomoć traže policijski službenici ili sud.

– Ove godine smo dva puta intervenisali u smrtnim slučajevima, jer su stariji ljudi, koji su bili sami u stanu, preminuli. Tada nastojimo da vrata otvorimo bez oštećenja kako bi bila u funkciji nakon otvaranja. To nam je malo nezgodno i nije svejedno zateći nekoga iza vrata ko je preminuo – kaže on.

Zaključuje da je u današnje vrijeme teško zanatlijama i da su „zanemareni“ u vidu podsticaja i olakšica, ali i da se može opstati uz kvalitetan rad.

RANJAVANJE

Ključar Ognjen Babić kaže da je sa 19 godina bio u Prvoj oklopnoj brigadi, te da je dva puta ranjen u lijevu nogu.

– Išli smo u ispomoć Prvom krajiškom korpusu. Jednom sam ranjen na ratištu kod Doboja, drugi put kod Svilaja. Imam 40 odsto invalidnosti i invalid sam osme kategorije. Dobio sam malu pomoć kada sam otvarao radnju i primam 50 KM invalidnine. Mnogo mi znači povrat doprinosa od Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, jer pitanje je kako bih bez toga opstao – kaže on.

Babić navodi da ne može da širi svoju djelatnost, ali da usavršava ono što već ima. Ističe da mu je velika želja da nabavi mašinu za kompjutersko rezanje ključeva.

Ima dvije kćerke, ali vjeruje da njegov zanat može ostati i dalje porodični posao u današnje vrijeme kada žene s lakoćom voze i šlepere.

Prijedorčanka Teodora Brdar završila Medicinski fakultet sa prosjekom 9,74

0

Već u osnovnoj školi iz znatiželje počela je da uči o ljudskom organizmu. Kao učenik generacije, završila je srednju Medicinsku školu u rodnom Prijedoru, dok je ova godina za nju posebna. Naime, Prijedorčanka Teodora Brdar (25) diplomirala je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, sa prosjekom 9,74. Upornost, rad i trud. To je recept za ovakve rezultate, koji će joj, nada se Teodora, ostvariti želju da upiše doktorske studije u Novom Sadu i da se, osim liječenja, bavi naukom i prosvjetnim radom.

ponos porodice Brdar

– Studije medicine u Novom Sadu su organizovane tako da su prve tri godine pretežno teorijsko učenje, a kasnije usvojeno znanje primjenjujemo praktično na Kliničkom centru Vojvodine, Institutu u Sremskoj Kamenici, Institutu za javno zdravlje i Institutu za zdravstvenu zaštitu dece i omladine Vojvodine. Zadovoljna sam usvojenim znanjem i vještinama. Mnogo mi je pomoglo i to što sam završila srednju Medicinsku školu, koja se pokazala kao odlična priprema za dalje školovanje, kako teorijski tako i praktično. Posebno bih istakla odlično organizovanu praksu na katedrama za pedijatriju i otorinolaringologiju. Prva godina na studijama medicine mi je bila najteža. Vlada mišljenje da je to zbog anatomije, međutim postoje i teži predmeti, a učenje nije ono što čini studije teškim – priča nam Teodora, koja je stipendista Grada Prijedora i Fondacije “Milan Jelić”.Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pored redovne nastave, podjednako je briljirala i u naučno-istraživačkom radu. Autor je dva studentska rada iz predmeta histologija sa embriologijom i infektivnih bolesti, koje je uspješno odbranila na Kongresu biomedicinskih nauka sa internacionalim učešćem 2017. i 2019. godine na Kopaoniku. Ni tu se nije zaustavila. Željna novog znanja i praktičnog rada Teodora 2017/18. godina pohađa zimski semestar na Medicinskom fakultetu u Lođu u okviru studentske “Erasmus” razmjene. Godinu kasnije bila je student demonstrator na katedri za patologiju, a 2019. godine i učesnik na dvije ljetne škole za hirurgiju i onkologiju u Moskvi i Napulju.

Uspomena iz prelijepe Moskve

– Najveća motivacija tokom učenja mi je bila to što sam uvidjela da se rad i trud prepoznaju i nagrađuju, to me je uvijek motivisalo da dam sve od sebe i radim najbolje što mogu. Čini mi se da mali broj mladih ljudi zna šta je njihov životni poziv, a oni koji to na vrijeme spoznaju, mogu se smatrati srećnim. Smatram da je u životu najbitnije baviti se poslom koji voliš, slušati sebe i biti hrabar u odlukama koje se tiču budućnosti – dodaje ona.

Teško joj je, kaže, bilo kada je otišla iz svog Prijedora u veliki grad. Ali tokom studija upoznala je nove ljude i naučila da bude samostalna. Budućim studentima medicine savjetuje da su, pored učenja, vrlo bitni ljudi sa kojima se druže, jer njeni najbolji prijatelji su joj bili motivacija i podrška tokom studija.

Teodora sa sestrama Jovanom i Martinom

– Najveća motivacija tokom učenja mi je bila to što sam uvidjela da se rad i trud prepoznaju i nagrađuju, to me je uvijek motivisalo da dam sve od sebe i radim najbolje što mogu. Čini mi se da mali broj mladih ljudi zna šta je njihov životni poziv, a oni koji to na vrijeme spoznaju, mogu se smatrati srećnim. Smatram da je u životu najbitnije baviti se poslom koji voliš, slušati sebe i biti hrabar u odlukama koje se tiču budućnosti – dodaje ona.

Teško joj je, kaže, bilo kada je otišla iz svog Prijedora u veliki grad. Ali tokom studija upoznala je nove ljude i naučila da bude samostalna. Budućim studentima medicine savjetuje da su, pored učenja, vrlo bitni ljudi sa kojima se druže, jer njeni najbolji prijatelji su joj bili motivacija i podrška tokom studija.

– Moj vjetar u leđa je moja porodica. Moje sestre su takođe slijedile svoje snove i završile škole koje su željele. Starija sestra Martina je diplomirani novinar, a mlađa Jovana završila je u junu ove godine na Stomatološkom fakultetu u Beogradu smjer strukovni zubni protetičar i trenutno odrađuje pripravnički staž u Beogradu – kaže ona.

Pored medicine nađe vremena i za rukomet

Pored medicine, njena ljubav je rukomet. Teodora je dijete prijedorskog ŽRK “Mira”, a kao student bila je član rukometne sekcije novosadskog Medicinskog fakulteta, iza nje je mnogo osvojenih medalja. Jednostavno, djevojka čvrste ruke i čvrstog karaktera. Djevojka koja stvari shvata ozbiljno, koja pored medicine ima vremena za prijatelje, putovanja, ljubav, sport… Za nju, jednostavno, nema granica…

izvor: Kozarski

Izgubila novčanik u taxiju taksista joj ga isti dan vratio

0


Prijedorčanka Ina Marjanović jutros je prilikom odlaska na posao, u kozmetičko-frizerski salom “Om”, u taksiju zaboravila novčanik.

– Vozila sam se taxijem na posao i vjerovatno u žurbi, u automobilu mi je ispao novčanik. Nisam primijetila da ga nema, sve dok me na poslu nisu zvali iz službe HIT taxija da me obavijeste da su u taksiju pronašli moj novčanik i da očekuju da dođem do njihove kancelarije kako bi ga preuzela – priča oduševljena ovim potezom Ina.

Dodaje da je u novčaniku bila određena suma novca i kompletni lični dokumenti.

– Bila sam presretna što sam nazad dobila svoj novčanik, ne toliko zbog novca koliko zbog dokumenata koje bi da nije pronađen morala ponovo vaditi. A za to baš treba vremena – kaže Ina koja se od srca zahvalila HIT taxiju na ovom potezu koji je poželjela podijeliti sa svojim sugrađanima.

Ininu priču potvrdio je taksista Zoran Popović. Kaže da nije odmah primijetio novčanik.

– Putnica je izašla iz taxija, a ja sam tek nakon druge vožnje, prilikom otvaranja vrata ugledao novčanik. U njemu je bila i lična karta, pa sam je uz pomoć FB pronašao, odmah kontaktirao telefonom rekavši joj gdje može da dođe po svoje stvari – kaže Zoran.

Dramatičnom vožnjom taksista Borislavu zvanom Mašina spasio život

0

Borislavu Kačevendi, zvanom Mašina iz Gaćana iznenada je pozlilo. Bili su to već poznati problemi sa plućnom maramicom, gušio se, pa je pomoć potražio u službi Hitne pomoći a onda, iako su ga oni u redovnoj proceduri kolima hitne pomoći uputili prema prijedorskoj bolnici, odlučio da na svoju ruku krene prema Banjaluci gdje je, kako priča, narednog dana trebao biti na kontrolnom pregledu. 

– Nešto iznutra, neka intuicija mi je govorila da moram hitno za Banjaluku. Teško sam disao, bilo mi je loše i smatrao sam da je to po mene najbolja odluka – priča Mašina koji je dežurne zamolio za samo jednu uslugu.

– Tražio sam da mi zovu HIT taksi, jer sam smatrao da ću tako najbrže do Banjaluke. U njih imam povjerenja, što to ne reći, korektni su i nisu skupi. Uglavnom taksista je brzo došao, neki crn momak, strašno brzo je vozio do Banjaluke i rizikovao da mu zbog brze vožnje naplate kaznu. Stigli smo na vrijeme, a da smo zakasnili ko zna dali bi danas s vama pričao – priča Mašina koji je obećao taksisti, iako nije zaposlen, platiti piće, jer mu je zahvalan na tom što mu je spasio život.

Mašinina životna drama odigrala se 3. avgusta, datum koji Vera Puzić, dispečer u HIT taksiju, neće dugo zaboraviti. Poziv da dođu po pacijenta stigao je u popodnevnim časovima.

– Poslala sam kolegu po čovjeka koji je bio u jako lošem stanju. Poziv mi je zvučao alarmantno, ali smo uprkos riziku morali reagovati. Da smo oklijevali, ko zna šta bi bilo s njim – kaže Vera.

 A to da su minute bile u pitanju najbolje zna Nikola Grabovica, taksista HIT taksija koji je Kačavendu vozio do Banjaluke.

– Dobio sam poziv od centrale da kod hitne preuzmem putnika. Čovjek je bio u veoma lošem stanju, teško je disao. Gušio se. Bio sam u dilemi šta da uradim i nakon kratkog razmišljanja odlučio sam da ga vozim. Još sam ga pitao da li može izdržati do Banjaluke. To je ipak sat vremena vožnje. Rekao je kratko da može i krenuli smo – prisjeća se Nikola svoje najdramatičnije ture u šest mjeseci koliko radi u HIT taksiju.

Nije mu bilo lako, njegovom putniku kod Piskavice je  pozlilo. Kaže da je tad nagazio po gasu.  

– Uplašio sam se za tog čovjeka. Čak sam u jednom trenutku pomislio da bi bilo dobro da me zaustavi policija, da pod pratnjom što prije stignem do Banjaluke. Minute su mi bile kao godine. I konačno smo stigli do Paprikovca. Istrčao sam iz auta i pozvao doktoricu koja se zadesila za pultom – priča Nikola koji se sjeća i filmske brzine medicinara koji su njegovog putnika iznijeli iz auta.

Poslije je od te iste doktorice čuo da je zakasnio sam desetak minuta, da bi čovjek kojeg je dovezao vjerovatno bio mrtav. Nikola svog putnika, kojem je tog dan spasio život, od tada još nije vidio, ne zna mu ni ime ali je nakon nekoliko dana saznao da je živ i da je dobro. To ga je baš obradovalo, a volio bi da se upoznaju, sretan što je uspio nekom da pomogne.