OSTVARILI SMO NAŠU NAJVEĆU ŽELJU, DA IMAMO KĆERKU!

0

Rano ujutro, prije osam časova, počinje njen radni dan. Hranitelјica Suada Kenjar iz Kozarca grli svoju djevojčicu da lakše ustane i ispraća je u školu. Toj sada već desetogodišnjoj djevojčici Sairi, Suada i njen suprug Adnan pružili su topli dom prije devet godina i primili je kao svoju kćerku. Tako su ostvarili svoju najveću životnu želјu. Da imaju kćerku!

Imaju Suada i Adnan sina, dvadesetogodišnjeg Amara. I ne prave razliku. Kako ističu, brzo im je odrastao, a drago im je što su ga izveli na pravi put. Planirali su, kažu, još djece, ali nažalost, zbog Adnanove bolesti (paraplegija) nisu mogli imati još jedno biološko dijete.

Zahvalјujući hranitelјstvu, Suada i Adnan dobili su kćerku.

Dobila sam ono što sam sanjala, žensko dijete. Pružila sam joj lјubav, a ispunila svoje želјe. Kako sam sina othranila, tako ću i nju. Lijepo je vaspitana, uči, sluša… Za njih dvoje živimo. Nije lako, ja sam domaćica, suprug mi je bolestan, primamo samo naknadu za hranitenje.  Da sam bolјeg materijalnog statusa, primila bih još jedno dijete”, kaže s osmijehom Suada.

Hranitelјstvo nisu samo krov nad glavom i redovni obroci. Hranitelјstvo su lјubav, pažnja, zagrlјaj, razumijevanje. Hranitelјstvo je dom, ističe Adnan za koga je mala Saira posebno vezana.

Trudimo se da našem sinu i kćerki ništa ne fali. Meni se desilo to što se desilo, obolio sam, ali sada imam uz sebe kćerku. Supruga i sin, svako od njih ode svojim poslom, Saira ostane sa mnom. Nisam sam, pomognem joj oko učenja, oko školskih zadataka. Tu smo jedno za drugo, kada dođe iz škole, prvo meni leti u zagrlјaj, a meni srce puno”, kaže Adnan.

Suada i Adnan prošli su obuku za hranitelјe u prijedorskom Centru za socijalni rad. Dobili sertifikat i sve što je potrebno da ostvare ovaj status. Sa radnicima Centra svakodnevno komuniciraju i rješavaju eventualne probleme i nejasnoće.

Uvijek su tu za nas kada trebamo njihovu pomoć. Redovno nas i obilaze. Tu smo da sarađujemo, samo da našoj djevojčici bude dobro i da lijepo odrasta. Šta da vam kažem, sve je to kod nas došlo spontano i ostvarili smo svoje želјe. Još jednom smo postali roditelјi. Moral nas neki vodi kroz sve ovo. Da sutra kada me ne bude, kažu, vidi kako su Kenjari odgojili onako lijepo djevojčicu”, dodaje Kenjar.

Kroz ovih devet godina, kažu Kenjari, bilo je i suza i sreće, ali najponosiji su, jer njihova djeca danas stasavaju u dobre lјude. Boriće se i dalјe!

Kozarski

NAKON TRIDESET GODINA U NJEMAČKOJ ŠESTOČLANA PORODICA SE VRATILA U RODNE NIŠEVIĆE (foto)

0

U vreme kada iz Bosne i Hercegovine i Republike Srpske svakodnevno na Zapad odlaze hiljade stanovnika uvjereni da negde za njih ima bolje mjesto, Teodor Sredić iz sela Niševići kod Omarske ovih dana se sa suprugom i četvoro djece vratio iz bavarskog gradića Traunrojta posle 30 godina života u Italiji i Nemačkoj, pišu vesti-online. Njegovu odluku o povratku u zavičaj nisu mogli da shvate ni ljudi iz njegovog bliskog okruženja, ali i mnogi drugi koji mu se javljaju sa raznih strana i žele da čuju da li je istina da su napustili život u Bavarskoj. Kada saznaju da je odluka definitivna i da su članovi njegove porodice već “uhvatili ritam” života na selu, onda traže da im iskreno objasni razloge takve, za današnje prilike, čudne odluke. Evo šta o svemu kaže Teodor Sredić (40).

– Zovu me ljudi sa više strana iz Nemačke kada su čuli da sam se vratio, ne mogu da vjeruju, govore: “Svaka ti čast!” i pitaju kako sam se odlučio na taj korak. Ja im iznosim svoje razloge za odluku o povratku. Vratio sam se u svoju Republiku Srpsku, u selo Niševići, zaseok Sredići, opština Prijedor, moje slavno Potkozarje. Vratili smo se supruga Sanja (1984), blizanci Lazar i Vojin (2009), Teodora (2011) i Milijana (10 meseci). U Nemačku sam otišao 1991. godine sa nepunih devet godina sa roditeljima koji su hteli da nešto zarade, naprave kuće i da imamo normalne uslove za život, a onda je izbio rat. Nas su 1998. godine proterali iz Nemačke i otišli smo u Italiju. Ja sam išao u prvi razred srednje škole, ali sam se vratio u Nemačku gde sam završio srednju školu pa ponovo otišao u Italiju, a onda sam se sa suprugom i decom vratio u Nemačku. Tamo sam proveo 30 godina i donio sam odluku o povratku najviše zbog djece, da žive u Republici Srpskoj sa svojim narodom gde se propagira naša vjera. Da mogu da posjećuju grobove predaka koji su najzaslužniji za sve ovo što danas imamo. Vodio sam djecu da vide ko su im pradjeda i deda, ko su im preci koji su se uvek molili za nas da u zdravlju dočekamo djecu, unučad i praunučad i moji otac, majka i ja smo to danas dočekali. Treba da se vratimo na ognjište, to je naša sveta dužnost – objašnjava Teodor.

Pravoslavlje u genima: Poseta manastiru Miloševac

Odluku o definitivnom povratku s porodicom u zavičaj realizovao je nedavno, a sve ima svoju predistoriju.

– O povratku sam aktivno razmišljao pet-šest godina i sada sam odlučio. Opravdanost ovakve, za mnoge neočekivane odluke, ubrzala je pandemija virusa korona, a naročito rat u Ukrajini. Znao sam da u Nemačkoj slijedi poskupljenje svega, supruga je na trudničkom bolovanju, a nas je šestoro i mi smo došli u situaciju da sve što zaradimo potrošimo. Smatram da se i našim parama finansiraju te njihove đavolske i demonske ideje, udaraju po Putinu, pravoslavlju, po Srbiji i Republici Srpskoj. Ja kao pojedinac ne mogu mnogo učiniti protiv svega toga, ali mogu da se vratim u svoju kuću koju smo zajedno gradili moji roditelji i ja, da vratim svoju djecu i upišem ih u našu školu – objašnjava Sredić.

Kupili još pet hektara zemlje: Imanje na koje su se vratili

Njegova supruga i deca su lako prihvatili odluku o povratku, iako su u Traunrojtu dobro živjeli.

Sanja sa ćerkom Milijanom

– Supruga je istog mišljenja kao i ja kada je povratak u pitanju i odluku smo donijeli jednoglasno bez mnogo razmišljanja. Možda smo čak bolje živjeli od nekih njemačkih porodica, ali s velikom radošću smo odlučili da se vratimo u naše selo i na ognjište, jer volimo zavičaj i naše selo Niševiće. Sinove smo upisali u FK Omarska, a kćerku u folklor tako da će djeca imati društvene aktivnosti. Kod njih vlada veliko zadovoljstvo zbog svega toga, prava euforija. Lijepo im je, druže se s vršnjacima.

Druže se s vršnjacima: Lazar i Vojin su novi članovi FK Omarska

Novi izazovi

Od jednog sasvim drugačijeg života u Traunrojtu, povratkom u Niševiće krenule su druge obaveze i novi izazovi.

Gaje povrće: Svi rade u bašti

– Nabavili smo koke nosilje, ogradili smo ih i svaki dan imamo 10 jaja, dovoljno za naše potrebe. Posejali smo baštu i kukuruz, kupili smo još zemlje tako da sada u vlasništvu imamo oko pet hektara. Neke parcele su zarasle u korov pa će biti posla oko krčenja i uređivanja za sljedeću godinu kada ćemo imati svega više. U planu nam je da nabavimo koze i one će sigurno pomoći u tom krčenju i uređenju zemljišta. Imamo oko sebe čistu prirodu, zdravu pitku bunarsku vodu koju svake godine kontrolišemo u Banjaluci. U ovom potkozarskom dijelu prisutna je ruža vetrova između Grmeča, Kozare i Manjače, na lepom smo mjestu i nismo svjesni koliko je sve to vrijedno. Ovu godinu sam posvetio stvaranju uslova za našu zdravu ishranu i uređenju imanja, a namjera nam je da sami radimo od kuće, da proizvodimo zdravu hranu, voće, povrće i med i sami je plasiramo na tržište EU i tako doprinesemo boljitku naše zajednice. Želim da se posvetim porodici i imanju. Imam i puno ponuda za posao, da radim od kuće jer znam strane jezike. Verujem da će se sve to pokazati kao pravi put. kao što je i prava odluka naš povratak u zavičaj. Nigde se ljepše ne živi nego na svom, imaš svoju slobodu i uređuješ dan kako ti hoćeš, pogotovo ako živiš na selu – priča Teodor.

Čeka roditelje

Teodorovi roditelji su još u Nemačkoj, ocu nedostaju još dve godine do penzije. Želja im je da se poslije njegovog penzionisanja ponovo okupe svi na ognjištu.

– Cilj nam je, a daće Bog, da se zajedno nađemo na mestu s kojeg smo i otišli u Nemačku i Italiju, da tu živimo zajedno u miru i slozi!

Domaće trešnje pravo bogatstvo: Teodor sa ćerkicom Milijanom

Nismo mi siromašni

U NJemačkoj je Teodor Sredić radio u firmi Boš, bio je poslovođa na montažnoj liniji, a jedno vrijeme radio je u menadžmentu za kvalitet i testirao softver u razvojnom centru u Bošu.

– Kada su kolege, a pogotovo naši ljudi, saznali za moju namjeru da se sa porodicom vratim u Republiku Srpsku, mnogi nisu vjerovali da ću to stvarno učiniti. Odgovarali su me od te namjere riječima šta ćeš dole, tamo je bijeda i siromaštvo! Ja sam im rekao da siromaštvo vidim u Nemačkoj, a ne u našem kraju, u Nemačkoj je za mene jedan oblik ropstva jer radiš, plaćaš i ni za šta drugo ne služiš. Sve što imaš kupuješ i plaćaš na kredit ili neku pozajmicu. Primaš platu, sve ti se odbija sa računa, novac i ne vidiš i nemaš kontakt sa realnošću. Govorili su mi da je zbog djece bolje da ostanem u Nemačkoj, a ja sam im odgovarao da se upravo zbog dobra svoje djece vraćam kući. Rekao sam im i da se nadam da će se jednog dana vratiti što više naših ljudi koji su u zavičaju napravili kuće koje zjape prazne. Treba otići, raditi i nešto zaraditi, ali i znati kada treba da se vrate. Moj savjet nije da u inostranstvu čekaju penziju i starost. Svako mora sam da to zna i donosi odluku. Dosta ljudi me osudilo, mnogo više se iznenadilo, a kada sam se vratio dolazili su neki i da me vide i uvere se da se to zaista dogodilo.

Teodor je u Traunrojtu bio osnivač i predsjednik Srpskog pravoslavnog kluba koji je njegovim povratkom trenutno prekinuo rad i prostorije su zatvorene.

Za sreću ne treba mnogo

Kada se govori o odlasku ili povratku, uglavnom se pominje sreća kojoj se svi nadaju i priželjkuju je. U slučaju porodice Sredić za sreću ne treba mnogo.

– Uvjerio sam se da za sreću toliko malo treba, a svi misle na velika imanja, skupe stvari i ostalo. Moja djeca svako jutro s radošću ustaju i obilaze naše koke, kupe jaja, sipaju vodu i daju im hranu, čiste kokošinjac i vidim koliko su oni srećni sa tom malom obavezom. Želim da se nauče skromnom životu, jer što si skromniji to si bolji čovek, da vide da se za sve treba malo pomučiti, potruditi. Bili smo nedavno na Mrakovici, videli lijepo uređene planinarske staze i čistu prirodu. Sve je to ljepše nego u Alpima, ali mi se često više divimo nečem tuđem nego svome. A imamo zaista prirodne ljepote, imamo šume, jezera, prostore za šetnje, vodu koja je čista i zdrava. Nedavno sam bio na jezeru Blatnjak kod Omarske kada je došao jedan Šveđanin koji radi u nekom institutu. Uzeo je čašu vode iz jezera i popio pa mi kaže da on veoma dobro zna kakva je ovo voda i koliko je čista i zdrava – ističe Teodor.

Mladi Sredići na Mrakovici

Opštine da pomognu povratak

Iz Prijedora je kod Sredića došao potpredsednik Skupštine grada kada je čuo da su se vratili.

– Pohvalio je našu odluku i upitao da li bih mogao da malo animiram i druge da se vrate. Naravno da sam prihvatio, a već su me zvali neki ljudi da se raspitaju i informišu o razlozima povratka i planovima. Rekao sam u razgovoru da svaka zajednica, odnosno opština, treba da ima program povratka i podstiče da se ljudi vrate. Važno je da ljudi koji su otišli u svijet počnu da razmišljaju o povratku, jer to je glavni preduslov za uspešan projekat povratka. Ne bi podsticaj trebalo da bude jedini i glavni razlog povratka, nego ljubav prema svom narodu i svojoj državi.

Upisao ćerku u svoju školu

– Kćerku Teodoru sam upisao u osnovnu školu u Niševićima koju sam i ja pohađao. U petom razredu biće njih četvoro i bilo mi je stalo da se ta škola ne ugasi i zatvori i da posao ne izgube učiteljica i čistačica i to je moj mali doprinos. Iz te seoske škole dvoje djece roditelji su nedavno ispisali i odveli u Sloveniju i te devojčice su plakale što odlaze. Meni je taj osećaj poznat jer ja sam išao u četvrti razred kada sam morao napustim školu. Ta tuga nikada nije izašla iz mene i vječito sam patio i želeo da dođem u svoj rodni kraj i među svoj narod i posle 30 godina dočekao sam to.

Kada je upisivao sinove u školu “Vuk Karadžić” u Omarskoj bio je kod direktora i on mu je rekao da ovo još nije doživio, jer ljudi dolaze i ispisuju decu iz škole i vode ih u Sloveniju, Austriju, Nemačku.

– Rekao mi je da mi nismo svesni koliko smo povratkom dobra učinili za ovaj kraj, jer će mnogi početi da razmišljaju o ostanku i povratku na ove prostore s obzirom na to da mnogi odlaze u veliku neizvesnost misleći da čine dobro. U stvari, oni ne čine dobro ni sebi ni svojoj porodici ni društvu. Ljudi odlaze, ostavljaju stare roditelje na ognjištu i sa velikom energijom i nadom da će naći nešto mnogo bolje. Kasnije kreće tuga i nostalgija za rodnim krajem, za godišnji odmor je redovno velika žurba, pa se događaju i nesreće na putevima, na kraju ispaštaju svi, a najviše djeca.

foto: lična arhiva porodice Sredić

NA STADIONU VEDRO POLJE EDIN ZAPROSIO NIKOLINU (VIDEO)

0

Za Edina Isakovića, prvotimca Omladinskog fudbalskog kluba “Brdo”, nedjelja je bila veoma važan dan. Prepun izazova, jer valjalo je slušati savjete trenera ali i poruke srca. Prelijepa Nikolina je oko dvije godine “okupirala” njegov život. Prije osam mjeseci, na veliko zadovoljstvo mladih roditelja, svijet je ugledala Irina. Edin je pripremio veliko iznenađenje i na Vedrom polju zaprosio Nikolinu. Mlada je prihvatila Edinovu ponudu i na njenom prstu je završio prsten koji znači budućnost, piše portal MojPrijedor.

“Svih ovih dana sam pripremao ovaj čin i Nikolina nije znala šta joj pripremam”. Zahvaljujem se suigračima, upravi kluba i navijačima koji su mi bili velika podrška”, naglašava Edin Isaković. Njegova buduća supruga je bila vidno iznenađena ali i sretna. Želimo im sve najbolje i neka njihov život prati sreća i razumijevanje.

Ljubavna priča kao iz filmova: Njemica Debora i Švajcarac Markus prešli u pravoslavlje (foto)

0

Debora Dejana iz Nirnberga u Njemačkoj, sa dvojnim državljanstvom, američkim i njemačkim i njen vjerenik Markus (Marko) Curflu, Švajcarac iz Sent Galena, danas su, u prisustvu mnogih prijatelja iz Švajcarske, Njemačke, Austrije, Srbije, Srpske prihvatili pravoslavnu vjeru.

Ovaj svečani čin obavljen je u crkvi Svete Petke u Drageljima kod Gradiške. Markus je “tatu” umjetnik, dugo se bavi tetoviranjem, a Debora je njegovateljica u Domu za stare.

Njihov kum je Miroslav Stojnić iz Dragelja, inače Markusov dugogodišnji prijatelj. Sveštenik Ljubiša Pejanić, paroh rogoljski i administrator drageljske parohoje kaže da je sa zadovoljstvom obavio čin prisajedinjenja dvoje novih članova SPC. 

Debora Dejana i Markus (Marko) Curflu

– To su odrasli, obrazovani ljudi, katolici po vjeroispovijesti koji se od prošle godine spremaju da postanu članovi SPC. Oni su odlučili da se u subotu vjenčaju u našoj crkvi, zbog čega je prethodno bio potreban i ovaj čin prisajedinjenja – kazao je sveštenik Pejanić za Srpskainfo.

On je pojasnio da ovo dvoje novih članova pravoslavne zajednice odluku o tome nisu donijeli na prečac, nepromišljeno ili u afektu.

– Oni su se godinu pripremali, razgovarali, učili srpski jezik, srpsku vjeru i istoriju…  Naravno, radost je velika za sve nas jer se pravoslavlje širi, prisajedinjuje članstvo osobama koje žele u ovoj zajednici pronaći duhovnu blagodet – rekao je Pejanić.

Poslije svečanog čina pristupanja pravoslavlju, poklona i fotografisanja, Markus koji je dobio crkveno ime Marko kazao nam je da se osjeća veoma lijepo, uzbuđeno i ushićeno…

– Sva događanja u crkvi, moj ulazak u srpsku i pravoslavnu porodicu je za mene je veoma dirljiv, emocionalno veoma snažan. Moj kum Miroslav Stojnić je mnogo dobroga učinio za mene i za naše prijatelje, za siromašnu djecu i narod, svuda u BiH, i ja sam poželio da budem njemu i njegovom narodu što bliži, da postanem dio iste vjerske i nacionalne zajednice. Od danas sam Srbin, iako sam po rođenju katolik – rekao nam je Markus (Marko).

Kada dođem u Švajcarsku, dodaje, ispričaću da sam se vratio kući iz svoje države.

– Od danas ja sam ovdje ravnopravan član i osjećam veliku snagu za srpski narod, za svoju izabranicu sa kojom dijelim ovu veliku sreću. Ispričaću svima kako je ovdje lijepo – rekao je Markus.

Njegova vjerenica Debora, sa kojom će se vjenčati u istoj crkvi, sutra na dan Ognjene Marije, dijeli iste emocije.

– Mnogo me sve to uzbudilo u najljepšem smislu. To je čin kojeg sam dugo željela i koji mi se ostvario. Drago mi je zbog ovako lijepog ambijenta, crkve, nadahnutog govora sveštenika, čestitki i poklona. Osjećam se duhovno obogaćenom, moja duša je ispunjena – opisala je naša sagovornica svoja osjećanja.

Izučavala je, kaže, pravoslavnu vjeru, ima mnogo prijatelja pravoslavaca, Srba iz ovog kraja koji su humani i vrijedni, njeni istinski prijatelji…

– Zato sam i ja htjela da budem član iste vjere i iste crkve. Tu nisam imala nikakvu dilemu, zapravo sve sam ih otklonila i došla ovdje iskreno, punog srca, sa velikim zadovoljstvo. Ovo je veliki dan za mene – kaže Debora koja će sutra, ponovo u istu crkvu, da svom izabraniku sa kojim je sedam godina u vezi obeća bračnu vjernost i zajednički život, ljubav i vjernost u skladu sa pravoslavnom tradicijom.

Njihov kum Miki Stojnić, opisao je svoju ulogu, uzvišenim činom.

Kum Miki Stojnić, Debora Dejana i Markus (Marko) Curflu

– Svoje kumove poznajem godinama i srećan sam zbog njihove odluke da pređu u pravoslavlje. Pravoslavna vjera je naša snaga, naš zavjet i tome učim svoju djecu i svoje prijatelje. Nikome ništa ne namećem nego pružam priliku da svako stvori svoju sliku, zaključi bar nešto vrijedno iz moje priče i iskaže svoj stav – ispričao nam je Stojnić, inače poznat po velikim i vrijednim humanitarnim akcijama.

Moje kumstvo je, zaključuje, produžena ruka moga prijateljstva sa Markusom koji se prihvatio i krsne slave, Svetog Marka. Učim ga i srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.

U subotu će, sa još više gostiju, u defileu Potkozarjem, svi zajedno stići na crkveno vjenčanje Debore i Markusa a poslije toga je slavlje do zore, uz muziku i veselje.

tekst i foto: Milan Pilipović Srpskainfo

Na ”26. Otvorenom prvenstvu Prijedora” skakao i najstariji aktivni padobranac u Evropi

0

Juče je završeno ”26. Otvoreno prvenstvo Prijedora”, na kojem je skakao i Ibrahim Kalesić, najstariji aktivni padobranac u Evropi. Tuzlak i član Aero-kluba Tuzla u 88. godini života proteklog vikenda šest puta je otvarao padobran nad Prijedorom, i to zahvaljujući Aero-klubu “Prijedor”.

Ibrahim još uvijek sam sebi pakuje padobran

– Prvi padobranski skok sam izveo 1951. godine na sportskom aerodromu Jegin Lug u Tuzli. Znači skačem već 71. godinu i do sad imam preko 1450 skokova. Osnovao sam i Udruženje padobranaca, ali zbog nedostatka sredstava, još nisam počeo obučavati kandidate. Kažu u tuzlanskom kantonu da nemaju novca za mene, kao da su me već otpisali. U zadnjih pet godina skačem i to ako mi neko od domaćina da padobran, jer svoga nemam – priča Ibro, i dodaje da ga je Aero-klub Prijedor pozitivno iznenadio.

Ibrahim dobio padobran na korištenje od Aero-kluba Prijedor

– Evo napokon sam dobio padobran od Prijedorčana da ga koristim dok god sam sposoban i dok imam dozvolu od ljekarske komisije, a to znači još dvadesetak godina, kaže Ibro uz šeretski osmjeh i dodaje da se priprema za ulazak na listu Ginisove knjige rekorda jer najstariji aktivni padobranac u svijetu je samo godinu dana stariji od Ibrahima.

Ibrahim u doskoku na cilj

infoprijedor.ba