U vremenu kad se sve brzo zaboravlja, neki ljudi ipak ostave trag koji traje. Dragan Ćulum je jedan od njih. Ove godine navršava 75 godina, a za sobom nosi bogat život ispunjen umjetnošću, stvaranjem, tišinom objektiva i snagom riječi. Čovjek koji nije jurio reflektore, ali je za sobom ostavljao svjetlo.
Rođen 1950. godine u Koprivni, između Sanskog Mosta i Prijedora, s ponosom nosi titulu i Sanjanina i Prijedorčanina. Ipak, njegova prava domovina oduvijek je bila muzika – poziv kojem se potpuno predao. Od djetinjstva je pokazivao osjetljivost prema svijetu oko sebe. Gledao je drugačije, pažljivije. Dok su drugi jurili za stvarima, on je bilježio ono nevidljivo – emociju i zvuk. Još kao dječak s gitarom u rukama, osjetio je snagu melodije. Godine 1967, kao sedamnaestogodišnjak, imao je prvi javni nastup u Sanskom Mostu na dočeku nove 1968. godine. Te večeri zaradio je dovoljno da kupi odijelo vrijedno dviju očevih plata. Otac starog kova, prvo je posumnjao da je novac ukraden, pa ga je i grdio. Tih godina pjevao je u Sanskom Mostu i okolini, stasavajući muzički zajedno s Kemalom i Džemalom Malovčićem. S Kemalom je pisao pjesmu “Suzana, ljubavi”, te sarađivao na pjesmi “Oko Sane procvjetala polja”, njegovim prvim hitovima. Muziku je učio uz radio-stanice koje su emitovale sevdalinke i narodnu muziku. Prekretnica dolazi 1970. na takmičenju pjevača amatera u Sanskom Mostu. Ubjedljivo najbolji, nastupio je uz kvartet Radio Sarajeva pod vođstvom čuvenog Jovice Petkovića. Tada ga je zapazio i Radoslav Graić iz Ansambla Radio Beograda, nazvavši ga nasljednikom Nedeljka Bilkića. Prihvatio je poziv na audiciju u Beogradu, gdje je ostavio odličan utisak, ali se ipak nije odlučio na preseljenje – ostao je uz porodicu.
Godine 1972. odlazi u vojsku, gdje postaje šef vojnog orkestra u Valjevu.
Tamo upoznaje harmonikaša Slobodana Jovanovića Facu, i 1973. po završetku vojnog roka, odlaze u Niš i osnivaju orkestar “Đuvegije”. Orkestar ubrzo postaje najpoznatiji i najbolji na jugu Srbije. Tokom 52 godine, kroz njega je prošlo više od 180 muzičara i nikad se nije ugasio, te je jedan od najstarijih na ovim prostorima. Dragan Bosanac, kako mu je bio nadimak, u Nišu je proveo sedam godina i stekao mnogo muzičkog znanja i ugled kao jedan od najboljih. Udruženje muzičara grada Niša dodijelilo mu je 2005. godine majstorsko pismo kao najboljem muzičaru za životno djelo.
Sa “Đuvegijama” je proputovao cijelu Jugoslaviju i Ameriku, prateći velike estradne zvijezde zajedno s kolegom Mirkom Kodićem, kao što su Šaban Šaulić, Vida Pavlović, Meho Puzić, Lepa Lukić, Cune Gojković, Ljuba Aličić, Vera Matović, Azemina Grbić, Milan Babić, Raša Pavlović i dr.
Godine 1976. snima svoje prve pjesme s orkestrom “Đuvegije” u saradnji s orkestrom “Južnjaci” – “Odlazi tugo” i “Vrati se, ljubavi”, a 1978. i 1979. odlazi u Ameriku gdje nastupa sa jugoslovenskim zvijezdama. Tada kupuje gitaru ” MusicMan Sabre 1” – rijedak primjerak stratokastera koju i danas čuva.
Početkom osamdesetih, po povratku u Jugoslaviju, nastavlja karijeru nastupima u hotelima. U hotelu “Kozara” u Gradišci svira s najpoznatijim imenima. Tamo mu se pridružuje mlada pjevačica Nadežda Polić, kojoj je pokazivao prve muzičke korake, kasnije poznata kao Ana Bekuta.
Godina 1982. bila je prekretnica u Draganovom životu – tada upoznaje Milku, svoju najveću ljubav i životnu podršku, s kojom zasniva porodicu i dobija sina Dejana i ćerku Dijanu.
Draganova autorska karijera kulminira 1987. godine albumom “Žene, žene, žene”, prodatim u 25.000 primjeraka u prvom kvartalu. Na albumu je većinu pjesama napisao sam Dragan, aranžmane je radio Mića Nikolić, gitare svirao Zoran Starčević, dok je prateće vokale pjevala Ana Bekuta.
Nažalost, ratne devedesete spriječile su objavljivanje novog albuma za koji je sam radio kompozicije. Ipak, u tim teškim vremenima ostaje u zemlji, posvećen umjetnosti. Uvijek je volio fotografiju, te je veći dio profesionalnog života proveo i kao snimatelj na Radio-televiziji Republike Srpske. Kroz njegov objektiv prošle su stotine priča i lica, a radio je tiho, precizno i posvećeno. Okušao se i kao glumac, i to veoma uspješno, u pozorišnim predstavama “Sumnjivo lice” i “Čudo u Šarganu”, te u TV serijama “Blesimetar”i “Dobro jutro, komšija”.
Bio je i ostao umjetnik u punom značenju riječi, stvaralac koji ne može drugačije. Smatraju ga jednim od najvećih poznavalaca sevdalinke, narodne i starogradske muzike. Uzori uz koje je i sam učio bili su mu Himzo Polovina, Zaim Imamović, Safet Isović i posebno Nedeljko Bilkić. U kafani, na svirci, s gitarom i mikrofonom, u svoje najjače vrijeme, bio je neprikosnoveni vladar repertoara i kvalitetnog pjevanja. Njegova pjesma “Crvene ruže” iz 1996. godine, s Festivala narodne muzike u Banjoj Luci, postala je njegov autorski pečat i danas je rado slušana, dok je pjesma “Hvala ti, Bože” iz 2006. godine, posvećena porodici i djeci, ostala kao emotivna muzička ispovijest.
Njegov sin Dejan Ćulum danas je cijenjeni vokalni solista, kompozitor i tekstopisac. Dragan s ponosom priznaje da sin komponuje možda i bolje nego on. Kćerku je naučio besprijekornoj vokalnoj tehnici i u njima vidi svoj najveći privatni i umjetnički uspjeh. Kao autor teksta i muzike, napisao je pedesetak pjesama za sebe i druge pjevače.
Od Udruženja estradnih umjetnika Republike Srpske, zvanično ima status Vrhunskog estradnog umjetnika kao vokalni solista i gitarista. Penzionerske dane provodi uz rijeku Sanu, prateći sportska dešavanja i rijetko pišući pjesme, budući da su se muzička vremena promijenila. Više ga zanima glas, duša i emocija nego vizuelni efekti. Sreću mu donosi kada čuje mladog pjevača koji odgovara njegovim umjetničkim kriterijumima.
Zanimljivo je da trenutno nije član nijednog lokalnog udruženja, iako bi mogao značajno doprinijeti razvoju i muzičkom unapređenju mladih talenata. Godinama je nastupao s prijedorskim tamburaškim orkestrom sa kolegom Nebojšom Aleksićem, s GTO Banja Luka, s narodnim ansamblima i orkestrima RTS-a pod upravom Branimira Đokića i Ljubiše Pavkovića.
Nastupio je u bezbroj tv emisija, otpjevao veliki broj koncerata zabavnog i humanitarnog karaktera. Okušao se i kao radio-voditelj sa autorskom emisijom “Sana folk”. Sa banjalučkim tamburašima nastupao je širom Evrope, a prije dvije godine ponovo i u Banskom dvoru u Banjoj Luci, gdje je doživio ovacije publike za kvalitet interpretacije.
Nikada nije tražio mnogo, ali je uvijek davao. Nesebično je pomagao mnogim muzičarima usmjeravajući njihov talenat, uključujući Amira Kazića Lea i Al Dina. Još se prepričava kako je jednom pjevao 12 sati bez pauze, a na jednoj svadbi otpjevao čak 180 pjesama. U spotu za sinovu pjesmu „Ostajem ovdje“, glumio je na poziv produkcije, jer život umjetnika nikada zaista ne staje.
U 75. godini živi tiho, ali ne i neprimjetno. Prisutan je u svakom tonu, kadru i riječi koje ostaju njemu bliskim ljudima. Uživa u starim snimcima, rijeci Sani i pjesmama koje je napisao, ali koje i danas piše. Život Dragana Ćuluma nije zbir priznanja ni brojki. To je priča o čovjeku koji je kroz umjetnost davao i više no što je znao da može.
Dragane, sretan ti rođendan i da nas još dugo obraduješ lijepim pjesmama i muzikom!
