Najlakše je nemati stav o nečem. I najbezbolnije, sam u četiri zida, poput onog vica o zeki i medi, glasno ponavljati „ Ja sam to reko“.
Kad nema četiri zida onda su dobri i novinari. Njima se obraćamo uglavnom kad iscrpimo sve mogućnosti, ili im tajno u kafanskim prepričavanjima uz blago dopuštenje „da na komadiću papira zapišu“, velikodušno serviramo lokalne i ine skandale.
Mahom o političarima ili njihovim satelitima. Tu već iza leđa prijeti Zakon o kleveti, jer nemali je broj primjera u kojim su pojedini, duboko povrijeđeni, moralno slomljeni, duševno raspolućeni, (ne) pravedno izloženi stubu srama, zarad nanesene duševene boli materijalno inkasirali i po više hiljada maraka. Od koga bi drugog no do od finansijski slomljenih i mora se priznati rijetko ili nikako nezavisnih medija.
U kojim prođa materijala uglavnom zavisi od priče koja te opcija finansira. Dok shvatimo da sve na kraju ipak plaća narod, voz ode, pa ponovno aktuelizovanje Zakona o zaštiti od klevete, o kojem se posljednjih mjeseci uveliko raspravlja, treba ipak uzeti s dozom opreza pogotovo ako pokrene temu kriminalizacije klevete koja bi novinarima tek mogla otežati posao.
A na kritike osjetljivim javnim ličnostima, što su kod nas političari, direktori, poslanici,načelnici i gradonačelnici, odbornici i ostala nedodirljiva svita dati krila.
Otud i vapaj novinarske zajednice na veći stepen tolerancije onih o kojim se piše. I zahtijev da napad na novinare konačno bude okvalifikovan kao napad na službeno lice. Pri tom ne treba živjeti u zabludi da su namjere svih onih koji jesu ili su zalutali u ovu profesiju časne, ali lično mislim da je puno više onih koji to jesu. Dok se ta priča ne izdefinše, a ona zakonska ne postane određenija uz sujetne javne uzdanice i nas koji obično nemamo stav ni o čemu, na snazi ostaje ona „ da je najlakše tuđim gloginje mlatiti ili ako hoćete još crnje vruć katran miješati.“
